Razmišljanje “Bog Otac, izvor i vrhunac”

Stefania Caterina i O. Tomislav Vlašić

 

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, pozdravljam vas i želim vam sretnu Nedjelju, dvadeset i prvu Nedjelju.

  1. kolovoza mi smo se zaputili slaviti Prvu Osobu Presvetog Trojstva, Boga Oca, izvor i vrhunac. Želimo prolaziti kroz ova vremena da bi se sve više približavali Njemu, po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Rekli smo da to nije samo jedan dan i da s tim danom završava ovo slavlje, već je početak hoda kroz vremena koja nas uvijek vuku naprijed prema potpunoj svjetlosti.

Ova nedjelja donosi nam posebna čitanja[1] da bi nas otvorila prema  jesenskom vremenu kada ćemo moći biti sabraniji i intenzivnije napredovati. Evanđelje koje danas slušamo Petrova je  ispovijest i autoritet koji Isus Krist daje Petru, tj. u ovom Evanđelju, možemo reći da Petar pronalazi svoj identitet i prima poslanje. „Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Ova Petrova ispovijest otvara put u njemu. Isus je Krist, Spasitelj svijeta, svemira, no Isus ga ne zadržava, nego ga usmjerava prema Ocu. „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.», i Petar je usmjeren prema Ocu. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“

Ova Isusova poruka Petru poruka je svakomu od nas. Ako se podložimo  Bogu Ocu, njegovoj misli, njegovu planu za nas, prema našoj originalnosti, našem poslanju, Isus Krist će biti na raspolaganju otvarati put prema Bogu Ocu po njegovoj smrti i uskrsnuću. Petar će morati slijediti taj put i svatko od nas mora slijediti ovaj put kako bi dosegao Boga Oca, svatko od nas podložan zakonima čistoga Duha koji se šire od izvora, od Boga Oca. I znamo dobro kako se  usmjerio Petar i to nije neka ljudska draž, neko magično rješenje, nego traži potpuni čovjekov odgovor da se svuče od vlastitih ideja, od vlastitog mentaliteta, da umre sebi da bi mogao živjeti u skladu s onim što je Isus naučavao, prema onom što je On  učinio da bi dosegao slavu Očevu. I ovo je hod za nas na Zemlji  koji smo naslijedili grijeh naših praroditelja koji su ušli u savez s Luciferom, te su nas učinili sklonim biti odvojeni od Boga i djelovati po vlastitoj volji. Čim je Isus započeo govoriti o svojoj smrti i uskrsnuću, Petar ga je htio savjetovati da to ne učini. Isusov odgovor bio je: “Odlazi od mene, Sotono!”

Ovom otvaranju Ocu od kojeg dolazi svaka misao, od kojeg dolazi sve što je dobro za nas i dovodi nas do punine, u nama se suprotstavlja naša misao, naša volja, i Sotona to iskorištava i vodi  nas na krivi put. Stoga  ono što vrijedi za  Petra, vrijedi i za svakoga od nas: biti pažljivi, slijediti Isusa Krista da bi bili podvrgnuti Očevoj misli koja nas vraća iz ropstva u puninu života.

Ovo svlačenje od našeg ja, potpuno svlačenje od naše naravi koja je deformirana a nije bila takva prije istočnog grijeha; deformiranu narav, materijaliziranu, palu narav, potrebno je uzdići po Isusu Kristu, slijedeći iznutra Isusa Krista prema Ocu. Sav naš hod kojem smo vas poučili jedan je unutarnji  hod da bi podizali našu misao, svaki naš problem, svaki naš grijeh, svaku našu pogrešku, ali i svaku našu radost, sreću Bogu Ocu po Isusu Kristu. I sve ono što mi uzdižemo i iskreno podlažemo volji Očevoj, uzdiže nas i preobražava i od Oca dolazi svaka progresivna objava u našem životnom hodu, da promijeni našu narav, promijeni naš mentalitet. Na kraju, ova pokvarena narav  će prepustiti mjesto novom čovjeku, preobraženom  na  Kristovu sliku.

Vrlo je važno napomenuti da ovaj hod treba biti stabilan, trajan, progresivan; ne može biti magičan. Čovjek na Zemlji, takav kakav jest, pribjegava magiji ali također vidi i  znakove koje je Isus ostvario kao jedan magični put za rješenje problema, no znakovi su znakovi jedne puno veće stvarnosti, jedne snage Božje koja nadilazi svaku našu granicu, zakona jedne nove naravi Božje djece u nebu. Dakle, ono što mi svakodnevno prolazimo, moramo neprestano dijeliti s Bogom Ocem uzdižući naše želje Bogu Ocu po Isusu Kristu, da budu čiste, da u našoj nutrini budu prisutne želje Duha Svetoga. I to je način napredovanja.

Zapamtite dobro da svaka naša misao iskreno uzdignuta k Bogu kako bi bila preobražena od Oca, biva preobražena, Bog Otac ništa ne odbacuje u nama osim ako nije pokvareno i sve ono što je slaba, krhko, On preobražava. Tada svaki naš korak naprijed prema Ocu uvodi nas u zakone čistoga duha u kojima mi osjećamo puninu, jednu draž, jednu ljepotu i možemo iskusiti da nas to vodi u sreću i u dosezanje onog  što je naša nostalgija za  izgubljenim životom nakon istočnog grijeha, što nam pokazuje naša intuicija.

Ovaj odabir podložiti Bogu Ocu svaki naš odabir, svaku našu misao, svaki naš program, čini nas sposobnim praviti dobre odabire u našem životu, u skladu s voljom Očevom i, ako smo spremni biti potpuno svučeni od pokvarenog čovjeka, mi uskrsavamo s Kristom.

Ovaj hod nam svjedoči Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima. Ovo je tajnovito. Zašto je tajnovito? Jer Bog je veći od nas, neizmjerno veći od nas. U Njemu je SVE; u nama kao stvorenjima nema sve, ima nešto, nešto što mi možemo izabrati, također izabrati da idemo  u pakao, ima nešto, ali to je smrt. U Bogu Ocu mi pronalazimo SVE, stoga je puno veći i mi Ga tražimo. Sveti Pavao je otkrio da u Njemu postoji sve bogatstvo, sva spoznaja, postoji SVE, međutim, otkrio je da On to sve želi izliti na nas ako smo otvorena stvorenja. Tada je  tražiti Boga Oca jedna draž, jedna sreća, jedna  ljepota, međutim, zahtijeva trajni napor u nama, kroz naše molitve i naš život da se uzdižemo u  želju za Ocem, ono što je otkrio Petru: „Blago tebi, …” I on je trebao hoditi da bi dosegao to blaženstvo; također i mi trebamo hoditi  da bismo dosegli to blaženstvo.

Rekao sam da je za nas ljude na Zemlji to teško, jer smo skloni činiti sami, ponašati se kao bogovi i dok su čovječanstva visokog svemira koja su, recimo, u predvorju novog stvaranja, izuzetno puno napredovala na  putu prema novom stvaranju mi se borimo, padamo, ne želimo itd.itd. Ovo su vremena kada se moramo gibati u potpunoj  iskrenosti, cjeloviti  iznutra kako bismo tražili Očevu misao.

Kada smo mi spremni primiti Očevu misao, On nam je daje, no ne možemo se ponašati kao gospodari misli i iskorištavati misao. Niti jedan čovjek, pa niti Sveti Petar nije mogao to činiti; nije se mogao ponašati onako kako je on htio, nego je  morao biti sjedinjen s Kristom sve dok se nije svukao od samog sebe.

Prvo čitanje upućuje na to da primamo poslanje svaki put kad se podignemo do  Oca, kad se uzdignemo k Ocu; ono što smo primili iznutra, da se očituje drugima za služenje svemu stvorenju, a ne samo ljudima. Prorok Izaija kaže: „Ovo govori Gospodin Šibni, upravitelju dvora: »Lišit ću te tvoje službe i otjerati s tvog mjesta; i u onaj dan pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu,itd.itd.“ Ovom zadnjem će dati moć. Nitko se ne može igrati s Božjim darovima, s milostima. Svatko tko se uzdiže Bogu Ocu trebao bi djelovati slično kao On, po zakonima čistoga Duha kako bi vršio svoje poslanje kao što ga je vršio Isus Krist, mi zajedno s Isusom Kristom. Ovdje se susreće  naš identitet koji treba doseći svoju puninu i naše poslanje, neizbježno se susreću napredujući, uzdižući se k Bogu i uzdiže se također i naše poslanje, odgovornost za cjelokupno čovječanstvo.

Ovo što  predstavlja  prorok Izaija, pripremajući put za Davida, za Božji plan izabranja Davida, u ovim vremenima moramo vidjeti na drugačiji način, da niti jedan položaj u Crkvi, u politici, niti jedan sistem  neće ostati takav kakav jest. Sve mora biti podloženo Kristu, uglavljeno u Kristu. Nitko neka se ne  zavarava! Tko se želi podići, uzdići k Ocu, tko želi djelovati u ime Isusa Krista, moći će djelovati samo u mističnom jedinstvu s Kristom, s Kristom koji je u Duhu Svetom bio savršeno vjeran Ocu, Očevu planu.

Ovo su vremena koja smo navijestili, i mi vidimo, vidjet ćemo događaje koji pokazuju snažnu ruku Sina Božjega u cijelom svemiru i na Zemlji. Naše molitve, naši obredi, naše vjerske formule više nas ne spašavaju, ako se ne želimo uzdići u Očevu volju, jer što nam je dano, dano je  kao sredstvo da bi bili sjedinjeni s Kristom, uglavljeni u Kristu i podloženi Očevoj volji koja ispunjava cijeli svemir svojom ljubavlju i dovodi nas do savršenstva.

Želim onda da možemo ići ovim putem ne očekujući samo da netko propovijeda nego gibajući se svi pojedinačno, kao jezgre, kao narod prema Očevom licu pred kojim ne postoji ništa prljavo, ništa skriveno. Živimo u vremenima kada nitko od nas ne može ostati ravnodušan ili na pola puta, hoda. Svi smo pozvani doseći puninu. Onda želim da možemo prolaziti ovim putem svjetlosti, biti svjetlost  narodima cijelog svemira zajedno sa cjelokupnim novim narodom cijelog svemira.

I svjetlost Očeva, svjetlost njegova lica, neka nas obasja, neka obasja svako njegovo dijete, da svako njegovo dijete može prepoznati Očevo lice te se gibati u Duhu Svetom, po Isusu Kristu, prema Ocu. I svjetlost koja je jedna čista Očeva ljubav neka nas sve privuče, sve usavrši i u isto vrijeme nas učini svjetlom za druge kako bi obasjali sve one koji žele biti svjetlost te definitivno odbacili u pakao sve ono što je mračno, pokvareno, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

[1] Dvadeset prva nedjelja(Godina A): prvo čitanje; Iz 22, 19-23; Ps 137; drugo čitanje:Rim 11, 33-36; Evanđelje: Mt 16, 23-30