Razmišljanje 

Stefania Caterina i O. Tomislav Vlašić

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, čestitam svima i sretan vam blagdan Presvetog Trojstva. Danas želimo na poseban način biti međusobno  sjedinjeni, svi iz novog naroda, i oni koji se  žele pridružiti  novom narodu.

Svetkovina Presvetog Trojstva trebala bi biti kruna svih slavlja i u našem životu trebala bi biti kruna svih procesa unutar nas. Živimo u vremenu kada, kako smo vam objasnili, trojstvena  sila djeluje punom snagom, zahvaća cijeli svemir; na jedan paralelan način zahvaća svakoga od nas, dobre ili zle, za konačni izbor. Oni koji odluče biti uglavljeni u Isusa Krista povedeni su prema  punini a punina se pronalazi u trojstvenom životu, s Ocem i Sinom u Duhu Svetom. No, sada svi procesi u svemiru i u nama imaju ovaj cilj pred nama: ući u puninu.

Presveto Trojstvo je najveća tajna naše vjere, ali objasnili smo da u Bogu nema tajni. Pa zašto onda govorimo o tajni Presvetog Trojstva? Stoga što je Bog neizmjerno veći od nas, jer boravi u jednoj dimenziji čistoga Duha, a mi smo stvorenja. Osim toga što smo stvorenja, mi smo ljudi sa Zemlje koji su počinili grijeh, jedan teški istočni grijeh, i propali smo, uronili se u materiju, koja nas zatamnjuje, koja nas sprječava ući u puninu svjetlosti.  Nije Bog onaj  koji se skriva u samom sebi jer Bog je čista ljubav koja se daruje, komunicira svakom stvorenju. Čovjek je onaj koji se zatvara pred Bogom, neprestano bježi nakon istočnog grijeha, stručnjak je u tome kako se sakriti pred licem Božjim.

Stoga također i ova svečanost, da bi imala liturgijski oblik, u hodu Crkve  nailazila je na poteškoće, čak je bila zabranjena u univerzalnoj katoličkoj Crkvi, imala je različite oblike. Na kraju ovaj liturgijski  oblik ostavlja nas malo u nevolji, jer je svetkovina Presvetog Trojstva malo izolirana. Dok je u prošlosti, prije Koncila, pripadala Duhovskoj Osmini, i bila je prava kruna vazmenog vremena. Svi ovi elementi nam govore kako nam ova svetkovina izmiče, odnosno mi bježimo od ove svetkovine. Lakše je staviti se pred jednu ikonu Isusa Krista truditi se kontemplirati ju nego kontemplirati  Boga Oca. Između ostalog, vidite da Crkva nije ustanovila niti jednu svetkovinu u čast Boga Oca. Pravo je slaviti Duha Svetoga, pravo je slaviti Isusa Krista, pravo je slaviti Presveto Trojstvo, ali nije pravo odbaciti Oca. Problem je u nama, jer Bog Otac, koji je u dimenziji čistog Duha, ne dopušta se uokviriti u našu maštu, u našu površnu religioznost često egocentričnu, sebičnu, ne dopušta se staviti u racionalne kategorije.

No, sve to danas nas stavlja u situaciju da razmišljamo i pojasnimo naš hod. Kao što rekoh na početku, mi se nalazimo u vremenu kada smo pozvani ući u puninu, i cijeli svemir Bog vodi u puninu. Naravno poštuje slobodu svake osobe, svakog slobodnog stvorenja da bi donijeli odluke.

Kako rekoh, Bog se ne skriva u samom sebi. Sveta povijest, povijest objave vidi jednu nit vodilju, gdje je Bog s mukom uspijevao – s mukom pod navodnicima – doprijeti do čovjeka koji se sakrio u sebe i malo po malo ga vodio do dolaska Isusa Krista na Zemlju. I sa dolaskom Isusa Krista na Zemlju Bog Otac je bio objavljen i kršćani su primili Duha Svetoga.

Čini se ubrzo nakon prve kršćanske zajednice kao da je objava ispunjena i  postala je statična, ali Isus Krist je poslao Duha Svetoga da nas uvede u svu istinu. Jasno je da mi nakon 2000 godina vidimo da mentalitet tog vremena nije mogao doseći puninu, otvoriti se cijelom svemiru. Vidimo također i mi, doživljavamo svakodnevno kako nam je teško otvoriti se novim stvarnostima a Bog je beskrajna novost, također i vječna novost, nedokučiva i stoga moramo razmotriti naš stav i ono što sam napomenuo da smo objavili u knjizi „Svemir i njegovi stanovnici“ među točkama koje je Sveti Mihael navijestio paklu[1] stoji i ono da bi u svemiru trebale biti ostavljene sve strukture koje sprečavaju izravan odnos između vjernika i Boga, jer smo pozvani ući u punu spoznaju, u neposrednu spoznaju da bi kontemplirali Boga. A čovjek na Zemlji, također i kršćanin, u napasti je zatvoriti  beskraj u jednu ideju, u jednu propovijed, u jednu vjersku formulu u jednu formulu molitve, posta. Tako dolazimo do kršćanske ideologije, do zapadne kulture, do navika, do tradicija, ali nismo u izravnom odnosu s Bogom. Ako u nama ne funkcionira izvor, nije otvoren, mi ne možemo živjeti.

Bog se neprestano objavljuje, progresivno. Mi smo dobili sve po Isusu Kristu, on je jedan otvoreni kolosijek, put  je otvoren, ali to nije ostvareno u nama. Nije ostvareno, i  svatko od nas i cjelokupno čovječanstvo treba proći putem, pokrenuti se iznutra, da u svima nama procvjeta božanska kreativnost, ali da procvjeta isto tako i  otkupiteljska odgovornost, jer svi smo pozvani biti suotkupitelji. Neka isto tako procvjeta i  dar posvećenja da Duh Sveti posvećuje preko  nas. I  kao apostoli, kao svećenici, svi su kršćani pozvani posvećivati.

Ova dinamičnost Presvetog Trojstva treba izroniti iz  svakoga od nas, između nas, kako bi svemir bio upravljan od Isusa Krista i kao što znamo Božja volja je da bude  upravljan u suradnji sa cjelokupnim čovječanstvom. U ovom je veličina poslanja ljudi  i  anđela da djeluju zajedno. U isto vrijeme je jedna velika odgovornost, gdje se trebamo usmjeriti i preuzeti ovu misiju koja nam je bila povjerena.

Presveto Trojstvo su Tri Osobe u jednoj naravi. Ako mi uzimamo u našoj duhovnosti malo od Isusa iz Nazareta, malo od njegovih čudesa, malo od njegove proslave, ako uzmemo malo od Duha Svetog, poneki poticaj, poneku karizmu, ako želimo tražiti od Oca da nam udijeli sve ono što želimo, mi ne možemo postati cjeloviti.  Postoji jedan princip u Presvetom Trojstvu: jedinstvo u različitosti, i sve se giba u  jedinstvu u različitosti. Različitost  je sva u  jedinstvu i jedinstvo je sve u različitosti.

Kada smo vam navijestili da Bog želi da se formiraju jezgre, to nije neka  organizacijska, ljudska stvar, nego Tri božanske  Osobe su, recimo, jedna jezgra gdje je sve  jedno, sve je sjedinjeno, jedinstvo naravi u Tri Osobe, i ni jedna osoba ne ostaje u sebi kao pojedinac, odvojena od druge. Nema individualizama, prisutno je zajedničko stvaralaštvo  i svi djeluju u zajedništvu. Dakle, s te točke gledišta možemo razumjeti zašto je Isus izabrao jednu skupinu, jednu jezgru apostola i formirao apostolski zbor. U ovim vremenima na izvanredan način je odabrao Centralnu Jezgru; pridružio je u Centralnu Jezgru anđele, braću vjernu Bogu od početka i sve ih je povjerio Presvetoj Mariji i Svetom Josipu kako bi prakticirali majčinstvo i očinstvo u Bogu. To je vrhovni zakon, Zakon ljubavi. Što onda znači  živjeti u jednoj jezgri? To znači utjeloviti onaj Zakon Presvetog Trojstva, vrhovni zakon Ljubavi, da se komunicira život. U  Kraljevstvo Božje ne može se ući kao individualisti, nego se u zajedništvu ulazi u puninu i svatko ulazi u vlastitu puninu, ali vlastita punina se izražava preko darivanja drugima, komuniciranja života drugima.

Ako se promatra četvrto poglavlje  Efežanima, možete shvatiti da jedan kršćanin dolazi do zrelosti kada je u zajedništvu s Bogom i s braćom i sestrama koji ga okružuju. Kada govorimo ovdje o zajedništvu, to nije  boravak u jednoj strukturi, u jednom  samostanu, u katoličkoj Crkvi, pravoslavnoj Crkvi, nego komunicirati među nama u životu Bojem, u trojstvenom životu. Vidite, to je skok u kvaliteti u ovim vremenima koji su također i određena proročanstva intuirala, pa čak i poganska proročanstva, ali nisu razumjeli. Mi smo predodređeni uzdići se u puninu života u Presvetom Trojstvu. Ako Crkva prepoznaje identitet u Euharistiji, u Trojstvu, kao što se ponekad formulira da je Crkva prostor trojstvene prisutnosti, trojstvenog očitovanja, onda moramo početi živjeti ga i staviti u praksu.

Rekao sam na početku da je čovjek neuhvatljiv, bježi od lica Božjeg, te se zatvara u vlastiti individualizam, eventualno se otvara da bi stvorio  individualizam u dvoje, troje, jednu stranku, ali to nije zajedništvo u Bogu. Za ulazak u život Presvetog Trojstva Duh Sveti je onaj koji nas vodi, a ne sposobnost našeg mozga. Duh Sveti je onaj koji nas vodi prema Isusu Kristu i daje nam upoznati Isusa Krista u punini. Onda dolazimo do jedne  točke u kojoj  čovjek bježi. Kada Isus u maslinskom vrtu, govori: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ali ne moja volja, nego tvoja.”[2] Znoji se krvavim znojem, ali je i dalje vjeran sve do Križa, do ponižavajuće smrti, i tamo uspijeva ukloniti sve između pokvarene ljudske prirode i Boga. Ova vjernost je ona koja ubija smrt. Ovo je prolazak za sve nas, ne da bi tražili patnje, da bi se ukorijenili u Bogu, niti da bi se zatvarali u  ugodne duhovne forme koje nas nažalost dovode do neke vrste ezoterizma, narcizma. Jedan cjelovit čovjek rađa se u ovoj vjernosti u kojoj ne dopušta nikakvu barijeru između sebe i Boga poradi milosti koja dolazi po Isusu Kristu. Jedna jezgra, jedna kršćanska zajednica koja ne dopušta nikakvu prepreku između članova i glave Isusa Krista, ova kršćanska zajednica, ova jezgra živi u prisutnosti Trojedinog Boga. Trojedini Bog je onaj koji  se komunicira našoj intimi, već je unutra, ali se objavljuje nama u mjeri našeg slobodnog sudjelovanja. Stoga je izuzetno važno shvatiti da smo u ovim vremenima pozvani izići iz individualizma, jer individualizam je jedna patologija.

Ima jedna druga točka za pogledati: ako želimo ući u život Presvetog Trojstva, u trojstveni život, u trojstveni Duh, trebamo biti vjerni onom što nas je Isus podučavao. Ako smo vjerni Isusu, prati nas Duh Sveti u spoznaju Isusa, svake njegove riječi. Vidite za prve kršćane to nije bio teško. Sveti Stjepan nije trebao studirati teologiju, djelo o Trojstvu. Prikazan Bogu, vjeran Bogu, vidio je otvoreno nebo i Sina Božjeg u slavi gdje sjedi s desna Ocu.[3] Stoga je u prvim kršćanima, posebno u apostolima titrao trojstveni život iznutra. S druge strane oni nisu bili koncentrirani na Zemlju da bi preživljavali. Njihov je život bio uzdignut i oni su očekivali Kraljevstvo Božje. Upravo stoga što se i naša religioznost u ovim vremenima zatvara u naše strahove, za naš sutra, za situaciju na Zemlji. Poradi preživljavanja mi se ne uzdižemo k Bogu, umjesto kako nas je učio Isus: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje a sve ostalo će vam se nadodati.“[4]

Ne pozivam vas onda studirati teološka djela, djela o Presvetom Trojstvu, nego uronite se u Duha Svetoga, dopustite da vas Duh Sveti vodi,  a ne ljudi, a ne mudraci ovoga svijeta; dopustite mu da vas vodi izravno Isusu Kristu kako je vodio Mariju od trenutka Isusova začeća. U maslinskom vrtu, kada se znojite, neka vas usmjeri u  mistično sjedinjenje s Kristom da bi  ostali vjerni Ocu i otajstvo Presvetog Trojstva će se očitovati u vašim srcima, jer je Duh Sveti onaj koji ga otkriva po Isusu Kristu. Vaš odnos s Ocem će biti jedan odnos povjerenja između djece i Oca, tako da svi naviještamo da  je svet, da je dobar, da je svemoguć.

Sve vas onda pozivam da proslijedite u ovom smjeru. Mi posvećujemo mjesec kolovoz Bogu Ocu i slavit ćemo  u našim kućama 7. kolovoza svetkovinu Boga Oca. Ne da bi uveli novu svetkovinu, nego da ozbiljno prođemo ovim putem prema punini da nismo bjegunci skriveni u našim idejama, u našim osjećajima, u našim interesima, nego  otvoreni doseći puninu koja se pronalazi u životu Presvetog Trojstva. Na tom putu će nas pratiti Presveta Majka koja nam je jako blizu, bezgrešna; pratit će nas Sveti Josip, pratit će nas sva izvanredna i redovna sredstva. A mi molimo za vas i tražimo da vi molite za nas.

I blagoslivljamo vas, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. 309 str.

[2] Usp. Mt 26,39; Lk 22,42

[3] Usp. Dj 7, 55-56

[4] Usp. Mt 6, 33; Lk 12,31