Stefania Caterina i Otac Tomislav Vlašić nam govore o prikazanju života Isusu po Bezgrešnom Srcu Presvete Marije

 

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, pozdravljamo vas, dobar vam dan i dobar prijem programa.

Naše razmišljanje, u ovom vremenu, je pod naslovom „Svećeništvo Isusa Krista u cijelom svemiru“. Isus Krist je Jedini Svećenik, Jedini Posrednik između Boga i ljudi. Kao posljedica toga, cijeli svemir ide prema uglavljenju u Isusu Kristu; priprema slavni Kristov dolazak i ulazak Božjeg naroda u novo stvaranje. Naime, sav narod biva upućen u sudjelovanje u Kristovu djelu kako bi ušao u život Božji.

Kada danas govorimo o Kristovu svećeništvu, želimo započeti produbljivati karakteristike koje treba imati narod koji sudjeluje u svećeništvu Kristovu. Sudjelujući u Kristovu svećeništvu narod napreduje prema Kraljevstvu Božjem, koje ima tri stupa, a to su ovi: prikazati život Isusu po Mariji, bezgrešnost i cjelovitost, sveopće zajedništvo.

U ovom razmišljanju mi govorimo o prikazanju našeg života Isusu po Mariji. Kada govorimo o prikazanju života trebamo pojasniti da postoje različite razine prikazanja. Mi smo naviknuti vidjeti velike svece, velike mistike kao jedini model prikazanja – to je specijalna milost, recimo također besplatna milost dana nekim osobama u korist cjelokupnog naroda. Ovo ne umanjuje sudjelovanje u ovoj milosti svetih, mistika. Postoji i jedno drugo prikazanje  koje se naziva prikazanje do holokausta. Ovo je vrhunac prikazanja. Postoji jedno redovno prikazanje koje obvezuje sav narod i to vam želimo predstaviti, o ovom vam želimo govoriti tako da svatko u vlastitom pozivu, u milosti koju je primio, može napredovati. Želim vam citirati Svetog Pavla u Poslanici Rimljanima pod naslovom: Život u službi Božjoj, prva dva retka u dvanaestom poglavlju: „Bog je očitovao svoje milosrđe prema nama. Zaklinjem vas, draga braćo, milosrđem Božjim da predate svoja tijela Bogu. Neka ona budu živa, sveta žrtva – njemu ugodna. Ne oponašajte ponašanje i običaje ovoga svijeta, već dopustite da vas Bog promijeni u novu osobu mijenjajući vaš način razmišljanja. Tada ćete znati što Bog želi da činite, što je njemu dobro, ugodno i savršeno.“ Zaključujem citat. U tom smislu svatko od nas bi trebao o ovom razmišljati. Ovo je put, ovo je pravilo; na tome se  drži naše pravo bogoslužje. Ne postoji ništa izvan ovog, o ovom govorimo. Unatoč dimenzijama koje vam predstavljamo u cijelom svemiru, ovo je put za cijeli svemir.

Pogledajmo kako žive ova naša braća  koja su ostala vjerna Bogu u visokom svemiru. Poslušajmo Stefaniju.

Stefanija Caterina: Ma, vjerna braća koja nisu počinila istočni grijeh, koja se nalaze u jednoj drugačijoj dimenziji od naše, za njih prikazanje njih samih Bogu je nešto, recimo, prirodno, prisutno od početka, uvijek je bilo tako, naprotiv, oni ne bi znali kako živjeti, ako ne tako jer su potpuno u službi Božjoj. Cjelokupno njihovo iskustvo kao čovječanstva rađa se iz duha i rađa se iz ovog prikazanja sebe Bogu koje proširuje njihov duh i čini ih sposobnim za jednu veliku spoznaju. Stoga vjerna braća, polazeći od ovog prikazanja Bogu, savršeno poznaju volju Božju i poznaju zakone Božje do te točke da znaju kako ih koristiti, također i prema stvorenju, i u njihovim premještanjima, tijekom njihovih putovanja, itd.itd. Njihovo prikazanje je cjelovito i zajedničko – svaki muškarac, svaka žena na tom planetu se prikazuje, ali se prikazuje i cjelokupan narod, stoga ovo zajedničko prikazanje snažno jača prikazanje pojedinca i obrnuto. Ova braća su redovito posjećivana od uskrsnog Krista, Isus se redovno predstavlja ovim narodima u tijelu, onako kako se ukazao učenicima nakon uskrsnuća.  Ova braća su, na poseban način, uključena u njegovo  uskrsnuće, te potpuno žive ovu snagu, onako kako smo mi na Zemlji pridruženi njegovoj muci  jer na ovom planetu mi proživljavamo patnju i kršćanin živi svoju patnju sjedinjen s Kristom.

Što se mene tiče, u mojem osobnom iskustvu mogu reći da je nit vodilja svih iskustava koje sam proživljavala, ali i mog samog života, upravo prikazanje Bogu po Bezgrešnom Srcu Marijinu. Svako iskustvo za mene je počelo iz ovog prikazanja i dovelo do prikazanja Bogu. Ne bi imalo nikakvog smisla živjeti izvanredno iskustvo ako ono ne pronalazi korijen u prikazanju mene same Isusu po Mariji jer bi to bilo cilj samom sebi, hranilo bi moju sebičnost, moje ambicije, ali ne treba biti tako jer ove izvanredne milosti služe upravo za sve veće produbljivanje odnosa s Bogom, a to se može dogoditi samo preko prikazanja.

Glede toga Duh Sveti mi je više puta govorio o prikazanju kao sredstvu, kao vratima preko kojih djeluje milost i ovdje bi vam htjela donijeti jedno pojašnjenje koje smo primili u knjizi „Svemir i njegovi stanovnici“[1], na 248 stranici tko ima knjigu. Naime ovdje se govori o Božjem djelovanju, koje je svekoliko te koje ima mnoge nijanse. Djelovanje, naravno, polazi iz Božje misli, Bog misli i djeluje na određeni način i njegova misao već u sebi ima snagu ostvariti ono što je mislio, Bog misli i ostvaruje. Kako ostvaruje? Ostvaruje preko milosti koja je ona snaga koja neprestano teče iz Božje misli. Dakle Bog po sebi ne bi imao potrebu za nikim da bi aktualizirao svoje djelovanje, učinio ih konkretnim, vidljivim. Bog je dovoljan samom sebi ali u svojoj velikoj dobroti, u svome velikom milosrđu želio je uključiti u svoje djelovanje anđele i ljude koji su uzvišena stvorenja. Dakle, anđeli i ljudi pozvani su sudjelovati u Božjem djelovanju. Kako mogu to činiti? Po milosti, tj. Bog u trenutku u kojem poziva ljude i anđele sudjelovati u njegovu djelovanju, daruje nužnu milost za ostvarivanje njegove volje, dakle milost je upravo ona sila koja ostvaruje Božje djelovanje u kojoj čovjek treba sudjelovati. Ali nije dovoljna milost sama po sebi: bilo anđeli, bilo ljudi trebaju prihvatiti ovu milost. Kako mogu to učiniti? Mogu to činiti darujući se Bogu, prihvaćajući Boga i njegovu milost. Ovdje ulazi u akciju upravo na doista uzvišen način Presveto Trojstvo jer Tri Osobe djeluju na sinergičan način, na taj način čovjek – čovjek kao anđeli – biva stavljen u stanje ostvarivanja volje Božje, ono o čemu je govorio Sveti Pavao: prikazujući se čovjek shvaća što je dobro.

Onda poslušajte, „Uzmimo na primjer nekog čovjeka kojem je Bog odlučio povjeriti određeni zadatak. Duh Sveti Posvetitelj djeluje u duhu toga čovjeka kako bi ga osposobio da upozna, shvati i prihvati volju Božju. Čovjek mora odgovoriti, mora prihvatiti Boga i njemu se darovati, dopuštajući mu da djeluje, tj. mora se posvetiti; samo tako će biti sposoban shvatiti ono što Bog od njega traži. Ako se to dogodi Duh Sveti vodi čovjeka Isusu Kristu i otkriva mu djelovanje Sina Božjega, Otkupitelja, koji prije svega čisti čovjeka od grijeha i iscjeljuje njegove dubine. Potom Isus, kao Veliki Svećenik, prikazuje čovjeka Ocu kako bi Otac, Stvoritelj, čovjeku dao izobilje života. Tada čovjek prima milost koja proizlazi iz misli i djelovanja Presvetoga Trojstva i sposoban je djelovati svom svojom snagom kako bi ostvario volju Božju.“

Dakle, shvaćate da nedostatkom prikazanja i nedostatkom ove milosti, jako često čovjek se nađe u uvjetima da ne razumije volju Božju, da polazi svojom voljom, trudi se ostvariti ono što smatra da je volja Božja ali koja često to nije. Stoga čovjekov problem nije samo razumijevanje volje Božje nego ne prihvaćanje Boga te da se ne prikazuje Bogu, jer ako čovjek prihvaća Boga i prikazuje mu se on je sigurno u stanju razumjeti volju Božju, jer je to želja samog Boga. To je  sjeme koje mi već primamo krštenjem.

Otac Tomislav: Mi kršćani, baš se trebamo uroniti u našu stvarnost. Roditelji, pokrenuti milošću, idu u Crkvu krstiti dijete. Dijete, po krštenju, se uključuje u zajednicu vjernika, prima milost kako bi postalo dijete Božje. Prima milost, milost kao sjeme. Ali koju dinamiku nosi ova milost? Jasno je u Svetom Pismu: po krštenju čovjek umire sebi da bi uskrsnuo u Kristu. Umrijeti sebi ne znači poništiti sebe, nego znači umrijeti svemu pokvarenom u nama i svemu onom što se nakupilo od Adama i Eve sve do danas, što se nagomilalo kolektivnim grijehom, osobnim grijehom; umrijeti sebi znači umrijeti pokvarenosti, bolesti, neredu, ratovima, itd,itd. Samo ako čovjek u kršćanskom hodu, umre sebi da bi živio za Krista ulazi i sudjeluje u dimenziji njegova uskrsnuća. Ovdje na Zemlji uskrsnuće duha sigurno je progresivno ako cjelokupno čovječanstvo prihvati Isusa Krista. U tom smislu progresivno bi došlo do uskrsnuća također i u tijelu.

Naime, ovo je jako važno i to nas vodi od krštenja u Euharistiju. Euharistija je izražaj sudjelovanja u vazmenoj tajni, to je jedan prolazak, ali taj se prolazak događa u onim dušama koje sudjeluju u vazmenoj tajni i preko suočavanja sa pokvarenošću, pokvarenim ja’ u nama te dosežu uskrsnuće. Evo, ovo je jako važno razumjeti da treba biti naše sudjelovanje, inače riskiramo da ostavimo milosti nepomičnim u nama, na čekanju, skoro prazne obrede. Stoga je izuzetno važno da mi kršćani uđemo u ovu dinamiku u Kristu koja vrijedi za cijeli svemir, u svim dimenzijama, za vjernu braću kao i za nas.

Stefania Caterina: Ovdje se pojavljuje figura svećenika, na poseban način, kao onog koji prije svih treba utjeloviti ovo prikazanje, trebao bi biti jedan Alter Cristus. S druge strane također i narod treba sudjelovati  sa svećenikom u prikazanju, narod treba biti svećenički narod. Kristov narod je svećenički narod jer potpuno sudjeluje u prikazanju Krista, Velikog Svećenika, i svećenik koji predvodi slavlje je Alter Cristus, tj. da u njemu živi ovo Kristovo prikazanje. Što će se događati u budućnosti, što će se događati u novom stvaranju? To da će ovaj svećenički narod biti doista Božji narod koji potpuno surađuje u djelovanju i životu Božjem. Vi znate da ovdje na Zemlji, i svakako u cijelom svemiru, nismo još uvijek došli do punine koja će biti u novom stvaranju. Danas još uvijek imamo potrebu za sredstvima, imamo potrebu za puno stvari da bi živjeli ono što Bog traži, ali u novom stvaranju ostat će čisto prikazanje naroda koji će se sjediniti sa vrhovnim Pastirom, Velikim Svećenikom Isusom Kristom, i sav narod neće više imati potrebu za sredstvima ili studiranjem i slično da bi upoznao Boga, spoznao njegovu volju, živjet će u skladu sa voljom Božjom. Evo, ipak u ovom svijetu, u ovoj dimenziji u kojoj se još nalazimo i živimo nužna je također i iznad svega u ovom pomoć svećenika, svećenika kao Alter Cristus.

Otac Tomislav: Stefania je naglasila da bi svećenik trebao biti Alter Cristus, ali se zaboravlja i ne uzima se u obzir da bi svaki krštenik trebao postati ovo. U figuri Svetog Franje Asiškog izuzetno je jasno jer on se bacio ljubiti Krista do kraja i podijeliti s Kristom patnje te u isto vrijeme, doseći unutarnju ljepotu, slatkoću, preobrazbu. Naime, u ovom smislu prikazanje Kristu po Bezgrešnoj Majci poziva i gura cijeli narod napredovati da bi dosegli mistično jedinstvo s Kristom.

Kada govorimo o prikazanju svećenika trebam reći: budimo pažljivi da se ne prevarimo. Često jedan svećenik, jedan redovnik govori: Ja sam ostavio sve, ja sam Kristov. Nije dovoljno, nije dovoljno jer sav unutarnji svijet može ići na drugu stranu. Jedan svećenik, da bi bio Alter Cristus, treba se svuči do kraja – isto tako jedan redovnik, redovnica – kao što se Isus svukao sve do poništenja, poniženja; umro je smrću na križu i išao je do kraja ostajući vjeran Ocu. Hod jednog svećenika, redovnika, na kraju cjelokupnog naroda, je da uđe u mistično jedinstvo s Kristom. Sveti Pavao kaže: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“[2]. Dakle, svećenik, pravi kršćanin postaje Alter Cristus i postaje vidljiv. Nije Sveti Franjo Asiški onaj koji se prozvao Alter Cristus, nego ga je narod tako vidio. Upravo ono što je Gospa u Međugorju rekla župljanima, svećenicima da tako žive, da pokazuju njezino lice svim hodočasnicima. Želim vam reći da ovaj unutarnji hod vodi svaku osobu, na poseban način svećenika, u hod na granici smrti, u tamu vjere i vjernost se treba očitovati tako da se osoba ne hvata za nikoga i za ništa, niti za sredstva, niti za najsvetije figure nego samo za Boga. Onda, prikazanje, kušnje su prilika, područje gdje raste ova vjernost i oslobađa se snaga uskrsnuća u osobama. Iz ovog želim govoriti: prvi svećenikov zadatak je prikazati samog sebe, da Krist živi u njemu. Drugi njegov zadatak je promovirati prikazanje u vjernicima, te ako se on doista prikazuje, bezgrešno, cjelovito, narod se uzdiže. Tada se ujedinjuju dva prikazanja: svećenikovo prikazanje i prikazanje svećeničkog naroda koje postaje jedno i uzdižu se na oltaru. Ovo je snaga Euharistije, žrtve kada se narod uzdiže.

Vidimo sada, poslušajmo Stefaniju kakve je plodove sakupila u prikazanom životu.

Stefania Caterina: Da, već sam vam rekla da je prikazanje vodilo cijeli moj život, od najranijih godina, mogu reći od kada se sjećam. Donosim vam moje iskustvo ne stoga jer se želim staviti u centar nego da vam pomognem razumjeti da ono što vam govorimo nije nešto nestvarno, neostvarivo, nego su to stvari koje smo mi proživjeli. Stoga vam donosimo ova iskustva.

Naime, Bog me vodio preko ove želje da se prikažem Njemu sve do susreta sa Ocem Tomislavom, tj. sa jednim svećenikom koji je već prikazivao svoj život do holokausta. U tom smislu sam osjetila sve življu potrebu da doista prikažem svečano i definitivno moj život Bogu do holokausta i 1998 godine sam ostvarila ovu moju duboku želju po rukama Oca Tomislava. Prikazala sam moj život kao holokaust Isusu po Mariji na poseban način da se u Ocu Tomislavu može potpuno ostvariti želja i plan Božji za njegovo svećeništvo. Otac Tomislav s njegove strane, u primanju ovog mog obećanja Bogu po njegovim svećeničkim rukama, prikazao je njegov život do holokausta kako bi Bog u meni ostvario svoje želje. U ovom prikazanju Bogu jedno za drugo u meni je sve više sazrijevala spoznaja Božjeg plana, njegove volje, kako smo prije govorili, tako da su se od 1998 godine i na dalje u meni otvarale nove dimenzije i Gospodin je započeo sve više produbljivati svu ovu veliku tematiku Božjeg nauma uglavljenja u Kristu svega stvorenog. Zacijelo mogu reći da, nakon ovog mojeg prikazanja zajedno sa Ocem Tomislavom za njega, s njim, moja su iskustva imala bilo kvalitativni bilo kvantitativni odgoj.

Otac Tomislav: Polazeći od ovog nosili smo primjer koji je temelj Crkve Božje, zajedništva u Crkvi Božjoj, u narodu Božjem, ovdje se radi o dva prikazanja koja postaju jedno prikazanje. Sav Božji narod treba biti vođen u ovu dimenziju, svatko u redu koji je Bog predvidio. U Bogu postoji red tako da svi pojedinačno dođu do punine u njihovoj originalnosti i svi zajedno. Savršeni primjer danas je u zajedništvu u Centralnoj Jezgri, gdje se sedam velikih Arkanđela prikazuju za svakoga od nas i mi se svi zajedno prikazujemo jedni za druge. Nema diskusija nego samo razmjena, protok života Božjeg među nama i kažem vam da iz ovog  zajedništva, prikazani u Kristu mi crpimo s ovog Kristovog izvora, onu snagu koju nosimo u cijeli svemir. I ovo je važno, produbit ćemo to također kada budemo govorili o sveopćem zajedništvu.

Ja želim dati moje svjedočanstvo, na poseban način za svećenike. Kada se jedan svećenik prikazuje iskreno, cjelovito Isusu Kristu, u bezgrešnosti, znači svjesno i prozirno Bogu da bi ušao u sveopće zajedništvo – mislim na sveopće zajedništvo svih onih koji su u Kristu – on se uzdiže, on se odvaja od svega. Što to znači? U svećeniku se rađa jedan jako lijepi dar: empatija, za razliku od simpatije. On nije više figura koja je u centru. On se odvaja, on otvara, on živi, on se brine ali se ne zabrinjava, u njemu ne postoje više negativni osjećaji grizodušja, osude, zabrinutosti – slobodan je, onda tako slobodan on otvara put narodu, uzdiže narod. U tom njegovom prikazanju, otvarajući put narodu, on odgaja narod, izgrađuje i pojašnjava i promovira ovo prikazanje naroda  da se prikazuje u svakoj Svetoj Misi i ne samo, nego da živi živu Svetu Misu živo. Ovo je temeljno, izuzetno važno. Narod se ne može uzdići, ako se svećenik ne uzdiže; s druge strane niti svećenik se ne uzdiže, ako se narod ne prikazuje za njega i to je temeljno za obnovu Božjeg naroda, Crkve.

Mi svećenici u prikazanju, prinosimo kruh i vino i marginalizirano je prikazanje naroda, a ja kažem svećenicima kao i svećeničkom narodu: u vašem prikazanju uzdignite čovječanstvo. Ima jako puno nesretnih osoba, koje trpe, koje su razvučene i nitko ih ne može doseći ljudskim sredstvima, nego svećenik, narod koji se prikazuje i prikazuje sve ono što dotiče – a mi dotičemo sve zlo čovječanstva u mjeri koju Bog dopusti da dotičemo, da zahvatimo naše poslanje i trpeći narod – kada svećenik prinosi narod sa svim njegovim potrebama, i on je jedan čisti kanal da bi bio mistično sjedinjen s Kristom, narod se uzdiže i on zahvaća narod iako ga ne vidi. Ovo je izuzetno važno u svećeničkoj službi.

Stefania Caterina: Ja mogu nadodati uvijek polazeći od mojeg osobnog iskustva, ali mislim da se može ticati mnogih drugih, kada svećenik ovako živi, jedna duša koja je uz njega, bilo preko sakramenata ili svakako tko je uz svećenika, tada svećenik postaje u nekom smislu proziran, tj. preko svećenika jednostavno izbija čista Božja ljubav. Tada duša prima ovu ljubav koja posvećuje, ovu ljubav koja oslobađa, ovu ljubav koja je pravo, čisto milosrđe Božje. Svećenik bi doista trebao biti kanal milosrđa koje ne privlači sebi, nego vodi k Bogu. Naravno u svećeniku treba djelovati na poseban način očinstvo Božje – mi često nazivamo svećenike Oče i trebali bi to biti u Bogu, upravo stoga jer su privilegirana sredstva, ako želimo među narodom za ovaj protok ljubavi, milosrđa i dobrote Božje.

Otac Tomislav: Želim zaključiti ovo naše razmišljanje na način da vi možete razumjeti da je prikazanje života Isusu po Majci Božjoj kršćansko pravilo. Preko prikazanja se događa istinsko obraćenje. Potpuno prikazanje vodi u potpuno obraćenje, usmjerava osobe u život Božji i osobe se bude, rastu u životu Božjem. Ovo je put našeg unutarnjeg uskrsnuća, ali i ozdravljenja. Čovječanstvo ima ovaj put ozdravljenja da bi postalo novo stvorenje i to nas vodi u novo stvaranje, nema drugog puta.

Ja molim za vas, prikazujem vas, sve one koji su spremni, svakog dana Isusu Kristu preko Bezgrešne Majke Marije. Blagoslivljam vas svakog dana ali i u ovom trenutku da vi možete razumjeti ovaj poziv i odgovoriti na ovaj poziv te da se vaš život pozitivno promijeni, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

[1] Izdanje „Markras“

[2] Usp. Gal 2,20