„ Naše posebno sudjelovanje u evangelizaciji niskog svemira“

Razmišljanje

Stefania Caterina i Tomislav Vlašić

Predraga braćo i sestre, danas razvijamo temu „ Naše posebno sudjelovanje u evangelizaciji niskog svemira“, rekao bih naše temeljno sudjelovanje. Zadnji smo put govorili o vjernoj braći i o evangelizaciji koju oni vrše, prije toga smo razvijali karakteristike djelovanja anđela, koji sjedinjeni sa vjernom braćom nose jednu silu. Danas želimo razumjeti kakav treba biti odgovor vjernika na Zemlji u Isusu Kristu, da bi se ojačala evangelizacija u cijelom svemiru, također ona vjerne braće i anđela, te ono što je naš dio. Poslušajmo onda jedan dio iz knjige „Svemir i njegovi stanovnici“.

Čitat ćemo odlomak sa 197 stranice

 Vjerna čovječanstva i Crkva na Zemlji

Nakon Isusovog posjeta, čovječanstva visokog svemira su započela novu fazu svoje povijesti: od tog trenutka će biti u službi Isusa Krista kako bi proširila čitavim svemirom Kraljevstvo Božje koje je Isus navijestio. Djelovat će kao uvijek zajedno s anđeoskim četama sa Svetim Mihovilom Arkanđelom na čelu.

Vjerna čovječanstva su trebala djelovati u zajedništvu s Crkvom na Zemlji kojoj po izričitoj zapovjedi Isusa Krista pripada zadatak evangelizacije čitavog svemira. Gospodin Isus je dobro znao da jedan sličan pothvat neće biti moguć Crkvi na Zemlji bez pomoći vjerne braće koja oduvijek putuju svemirom njihovim moćnim letjelicama. Zato je prvi zadatak koji je Isus povjerio tim čovječanstvima bio taj da posjete Crkvu na Zemlji kako bi pomogli kršćanima u njihovom poslanju.

Nakon što su se pripremili za svoje poslanje, braća vjerna Bogu krenula su prema planeti Zemlji, kao što su već nekoć učinili njihovi preci. Ovaj put nisu susreli primitivne ljude koji ne znaju govoriti, nego ljude koje je Bog izabrao za svjedoke najizvanrednijih događaja u povijesti svemira: Isusovog rođenja, njegove smrti i uskrsnuća. Susreli su povlaštene ljude koji su živjeli s Isusom, čovjekom i Bogom, čuli njegovo propovijedanje, bili svjedoci njegovih čudesa, ljude koji su živjeli na planetu koji je pod vlašću Lucifera i koji su bili spremni žrtvovati život iz ljubavi prema Bogu. U očima vjerne braće, bili su to plemeniti ljudi.

Vjerna čovječanstva redovno vide Isusa i slušaju njegovu riječ; potpuno su svjesni njegovog božanstva i moći. Ipak gaje duboko divljenje i poštovanje prema svetima na Zemlji koji se naizgled čine slabijima od njih. Zašto? Jer sveti na Zemlji biju hrabar boj protiv zla kako bi sačuvali i učinili većom svoju vjeru; trpe muke u duši i na tijelu kako bi svjedočili svoju vjeru u Boga i u Isusa, Sina Božjega. Slični su Isusu, jer doživljavaju na poseban način dimenziju “otkupljujuće patnje”. Sveti na Zemlji su trpjeli i prikazali svoju patnju Ocu u zajedništvu s Kristovom žrtvom u Duhu Svetom, tijekom stoljeća neprestano nanovo prolazeći Kristov vazmeni prolazak od smrti do uskrsnuća. To je veliko svjedočanstvo Crkve na Zemlji čitavom svemiru, sila koja proizlazi sa Zemlje osobito u euharistijskom slavlju, spomenu smrti i uskrsnuća Kristovog. Sveta Misa, slavljena sa živim sudjelovanjem i prikazana od strane svećenika i od strane naroda, oslobađa golemu snagu koja preplavljuje čitav svemir. Vaše patnje pretrpljene iz ljubavi prema Kristu i sjedinjene s njegovom euharistijskom žrtvom čine vas plemenitima u očima vjernih čovječanstava i vrijednima velikog poštovanja. Vaše potpuno darivanje Isusu i vjernost njemu, čak i usred poteškoća vašeg planeta, temeljna su zadaća kršćana na Zemlji koju vjerna čovječanstva ne mogu izvršiti, jer ne znaju za dimenziju spasonosne patnje. Naime, njihov ljudski život je netaknut istočnim grijehom. Njihovo sudjelovanje u Isusovom životu i u njegovom poslanju odlikuje se više dimenzijom njihove snage i moći, koja ih pridružuje Kristovom uskrsnuću, kao što vaša patnja vas pridružuje njegovoj Muci. Zato su vaš put i njihov put međusobno komplementarni, dok se u svima potpuno ne očituje Božji život. Na kraju vremena, čovječanstvo koje toga bude vrijedno ući će u novo stvaranje gdje više neće biti patnje. Tamo će djeca Božja zasjati poput sunca u kraljevstvu Boga Oca (Mt 13,43), puni milosti, snage i ljepote. Za sada patnja i dalje vlada na Zemlji kao i na mnogim drugim planetima, ali to neće biti zauvijek. Tko od vas danas trpi iz ljubavi prema Kristu neka zna da je veoma blizu njegovog Srca; patnja te osobe neće propasti nego će zasjati kao biser neprocjenjive vrijednosti u očima Božjim, u korist svakog stvorenja. Sve to čovječanstva vjerna Bogu razumiju i blizu su pravim kršćanima na Zemlji svojom ljubavlju i molitvom.“

Pitanje koje se često ponavlja na Zemlji: zašto patnja na Zemlji? Zašto smo mi stavljeni u jednu dimenziju patnje? Odgovor je da se čovječanstvo Zemlje od početka pobunilo prema Bogu i ušlo u savez sa Luciferom. Zatim je ušao jedan drugi jednako velik grijeh: veliki dio čovječanstva na Zemlji je odbacio Isusa Krista. Vi vidite koliki su kršćani ravnodušni prema Isusu Kristu, koliki su kršćani, kršćani iz navike, ne poradi istinskog sudjelovanja u Kristovu životu. To je pravednost Božja, jer mi nosimo posljedice grijeha naših predaka čovječanstva Zemlje, i darovana nam je milost u Isusu Kristu da se možemo suočiti sa patnjom, sa smrću, suočiti se s Luciferom.

Kada se govori o križu, malo ih je koji ga razumiju. Vjerna braća nisu doživjela i ne doživljavaju bol; njihova smrt je jedan prolazak poput sna. Mi doživljavamo bol od trenutka začeća, na poseban način od rođenja, te doživljavamo smrt, fizičku smrt. Isus je otvorio put, dao je mogućnost čovječanstvu Zemlje izići iz tunela. U tom svjetlu nas patnja ne savija. Primili smo milost za suočavanje s patnjom; tada patnja ne dominira nego je ona kao križ preko kojeg se uzdiže k Bogu, kao što se Isus Krist uzdigao Bogu Ocu, te je uzdigao našu ljudsku narav k Ocu.

U temeljima naše vjere su apostoli; u apostolima vidimo jasan put sudjelovanja u otkupljenju, sudjelovanja u Muci, u smrti Kristovoj, prihvaćanja u samima sebi da bismo iskusili uskrsnuće. Kao iz uskrslih ljudi iznutra se oslobađa ona izvanredna snaga Pedesetnice. I tada apostoli, samo tada su poslani evangelizirati u sili Duha Svetog, ozdravljati, istjerivati zloduhe, uskrsavati mrtve.

Postoji uska veza između Muke, smrti i uskrsnuća. Ovdje trebamo razumjeti također i Pisma koja nam govore o ovoj temi. Potrudimo se pronaći svjetlost u nama: življena Euharistija je izvor uskrsnuća. Vazmeni prolazak koji je prošao Isus, zatim zajedno s Njim apostoli, put je ozdravljenja, uskrsnuća, trojstvene sile u kršćanima koji ih čini sposobnim suočiti se s Luciferom, Sotonom, zlom, suočiti se sa smrću i pobijediti je. Prolazeći ovim putem oni se sjedinjuju sa izvorom koji je Bog, izvor života i pobjeđuju zlo, pobjeđuju smrt.

Jako je važno gledati Pisma. Jednu izuzetnu točku nalazimo kod Svetog Pavla, kako je i on sam svjedočio u jednoj poruci i u porukama koje smo primili. On je posjetio mnoge planete i kaže da je bio odnesen na nebo, u Raj, u treće nebo[1]; međutim kada govori o izvanrednim iskustvima kaže: „Govorim kao luđak“ zatim nam pojašnjava kako se trebao uroniti u vlastitu patnju da bi pronašao onu Božju svemogućnost. Citiram ( 2 Kor 12 ): „I da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim. Zato sam triput molio Gospodina da prestane. A on mi je odgovorio: Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti. Prema tome, vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.“

Zaustavimo se na riječima: „Jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti“. Isus je bio slab na križu sve do predanja Duha Ocu; svaka snaga mu je nestala kada je završio u grobu, a ipak se tamo očitovala trojstvena sila te Ga je uskrsnula. Ovo je smjer za svakoga od nas. Nijedna bolest se ne može pobijediti ako se ne dođe do ove primarne energije – ja koristim ovaj fizički termin o kojem smo govorili u knjizi „Svemir i  njegovi stanovnici“ na početku. Ova energija u nama je obilna, čista, beskrajna, besplatna jer izvire iz svakoga od nas po Isusu Kristu; darovana nam je da se mi uzdignemo po našem kršćanskom poslanju na Zemlji, da  uzdižemo druge koji su dobre volje. Ovo je smisao blaženstava. I ova energija, nazovimo je tako primarna, razvija se u onima koji su siromašni u duhu, usmjereni potpuno prema zakonima čistoga Duha te ne dopuštaju da ih progonstva, uznemiravanja, problemi odvajaju od ovog odnosa sa izvorom života. Stoga se Sveti Pavao hvali križem, samo križem, jer što se događa preko križa? Prihvaćanjem križa se umire sebi da bi se živjelo za Krista, s Kristom i u Kristu. Ovo je prva pobjeda, već ovdje na Zemlji gdje naš duh postaje slobodan, snažan, cjelovit. Sveti Pavao kaže „novo stvorenje“, mi govorimo o novom stvaranju; nije to neki poetski termin – svi ga mogu iskusiti. Otac Pio koji je bio pedesetak godina na križu, razapet, iskusio je ovu izvanrednu snagu i vidite danas kako ova izvanredna snaga privlači, te kakav ima utjecaj na naše duše. Ne može se postati novo stvorenje ako ne umre ono staro. Križ je onaj koji ubija ovo staro, kada se svučemo od svega u svakoj kušnji te izaberemo Božju ljubav. Ovo je smisao riječi Svetog Pavla u poslanici Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“[2] Nijedno stvorenje, nijedna situacija, ni smrt, nitko. Ovaj odabir svakoga od nas preobražava u novo stvorenje. Jednom smo vam citirali Gospinu poruku „Moć križa“[3] gdje Gospa svjedoči da je Ona, koja je bila bezgrešna od trenutka začeća imala ovo poslanje da bude Majka Božja, Majka djece Božje, prikazujući se sa Sinom pod križem, gdje je bio njezin Sin, prikazujući se Ocu, njegovoj volji, u Njoj su eksplodirali svi darovi, sve moći duše i njezino majčinstvo je eksplodiralo te nam govori: „Isto vrijedi za vas, kada se prikažete pod križem –križ je svakodnevan – da se uzdignete u volju Božju kako biste sudjelovali u njegovu životu“ – neovisno o poteškoćama koje na Zemlji dotičemo, a svi ih dotičemo, tada se oslobađa ova sila i u nama se bude moći koje je Bog stavio u našu dušu, te tada kreće poslanje, tada kreće evangelizacija.

U ovim našim vremenima na sve strane se govori kako se izgubio osjećaj za grijeh. Netko kaže da je danas demokratski griješiti, svatko može odabrati što želi. Nažalost se kaže da se može odabrati i Boga kojem želimo pripadati. Mi pripadamo Bogu Isusa Krista, Trojedinom Bogu. Kako se izgubio osjećaj za grijeh,  tako se automatski izgubio osjećaj iskupljenja za grijeh. Ovo je na poseban način naglasio Papa Benedikt XVI, kako danas nedostaje okajavanje. Euharistijski aspekt nedostaje u okajanju od strane Crkve, čovječanstva koji je radije viđen kao domjenak, gdje se jede. Došli smo do euharistijskog konzumizma. Mi smo naime pozvani promijeniti smjer ako želimo sudjelovati u evangelizaciji niskog svemira.

Stav Svetog Pavla je ostaviti sve, trčati kako bi sudjelovali u Muci, u smrti Kristovoj te dosegli snagu uskrsnuća, koju je naglasio na poseban način u poslanici Efežanima, kako se slijeva u jednu misiju. On kaže:“Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo, koje je Crkva. Ja postadoh njezin službenik onim darom koji mi dade Bog za vas da potpuno navijestim riječ Božju: Tajnu koja je bila sakrivena kroz vjekove i pokoljenja, a koja je sada objavljena njegovim svetima.[4] Kako možete primijetiti u Svetom Pavlu se ovo razmišljanje ponavlja; jednom se hvali da pripada Izraelu, tradiciji i hvali se da je lud, te da je imao posebna iskustva posjeta različitim planetima i našao se u nebu. Ovo je upozorenje svima nama na Zemlji da se ne zatvorimo u naša karizmatska iskustva, izvanredna. Ona služe i mogu dati velik doprinos samo ako umremo sebi da Bog može u nama razvijati ove moći gdje ne puše naš egoizam nego gdje puše čisti Duh Božji. Budimo pažljivi u ovome u ovim vremenima jer će isto tako i kršćani biti kušani u vremenima Lažnog Proroka i Antikrista. Novi narod treba razumjeti ovaj prolazak.

Danas smo uronjeni u jedno uvjerenje da smo pravi kršćani ako dijelimo milostinju braći, dajemo odjeću, kruh, dajemo za potrebe, ali ja vas pozivam da budete milostivi u Kristu, da dajete kruh života ljudskom duhu, čovječanstvu, onu Kristovu ljubav koja hrani dušu, duh. Ako ostanemo samo isključivo na socijalnoj razini, ostajemo prazni kako nam je već puno puta rečeno, slični humanitarnim organizacijama. Čovječanstvo je potrebno sile Duha Svetog u nama da bi pobijedilo duh zla; samo Duh Krista koji je umro i uskrsnuo, koji nam je darovao Duha Svetog ako sudjelujemo u njegovoj Muci, smrti, pobjeđuje u nama duh zla.

Tada je naš odnos sa vjernom braćom jedan zagrljaj, gdje se međusobno kompletiramo. Puno puta su nam izrazili njihovo mišljenje kako smo mi jaki. Vide nas kako se borimo da bismo ostali vjerni Kristu, te nam se dive jer njima nedostaje ovo iskustvo. Kako je Isus Krist uklonio grijeh među nama, mi smo pozvani ukloniti grijeh od nas pobjeđujući zlo, grijeh, pobjeđujući pokvarenost duha i to je naš najveći doprinos u evangelizaciji niskog svemira, cijelog svemira.

Odabrao sam ovu temu na poseban način stoga što sutra kršćani na Zemlji započinju Korizmu. Korizma, pokora, molitva postižu pravi učinak ako mi znamo uzdići naše patnje Bogu, inače postajemo kao Zemlja ugušeni smećem, otrovnim otpadom koji se ne uklanja nego se povećava. Naše patnje prikazane Bogu postaju sjajne, postaju spasonosne patnje te u nama raste jedna nova snaga te mi sudjelujemo u Kristovu uskrsnuću. U tom smislu, u toj otvorenosti naše sudjelovanje u sveopćem zajedništvu postaje potpuno, te vjerna braća, anđeli, sveti koji izražavaju ovo sveopće zajedništvo kao i duše u Čistilištu, pomažu nama i mi pomažemo njima.

Ja vas blagoslivljam da svjetlost koja dolazi od raspetog Krista, od njegova križa i ono svjetlo Uskrsloga, koje je uklonilo tamu u dušama apostola, učenika i učenica neka prodire u ovom vremenu, olakša vas od zabrinutosti, od mode ovog svijeta od zaborava Krista neka nas oslobodi. Neka nas oslobodi ona svjetlost i prodre sve do kraja da započnemo živjeti kao novi kršćani gledajući ova vremena, ova vremena, koja nas vode u puninu, u novo stvaranje, ne samo u duhu nego i u uskrsnuće naših tijela, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. 2 Kor. 12, 2-3

[2] Usp. Rim 8, 35

[3] Usp. Poruka od 14 rujna 2012 objavljena na www,premanovomstvaranju.org

[4] Usp. Kol 1, 24-26