„U Presvetom Trojstvu – Živi i pravi Bog“

Razmišljanje

Delikatno razlikovanje

Stefania Caterina i Tomislav Vlašić

 

Predraga braćo i sestre, u ovom razmišljanju uzet ćemo argument „Delikatno razlikovanje“. U zadnjim razmišljanjima govorili smo o poticajima Duha Svetog; Duh Sveti je dobar kao što je Bog dobar, daje poticaje dobrima i zlima. Zatim mi smo govorili o velikim znakovima što nam je Bog dao; nakon uzašašća Isusa Krista imamo među nama Euharistiju o kojoj ćemo govoriti idući naprijed, ali na poseban način smo govorili o velikom znaku Gospinih ukazanja. Danas želimo govoriti kako mi usvajamo milosti u nama, kako ih preuzimamo; također i one posebne milosti koje nam Bog daje u određenim trenucima da bi nas probudio.

Ovom prigodom želim naglasiti neke točke koje su jako važne za naše razlikovanje u ovom vremenu. Prva točka je: milost svemogućnosti Presvetog Trojstva među nama. U ovom vremenu Božja snaga progresivno sve jače djeluje jer želi povući čovječanstvo koje želi služiti Bogu u novom stvaranju, i ovo je snažna Božja akcija. U isto vrijeme, naglašavam drugu točku, očekuje se Antikrist. On će na paralelan način djelovati jakom silom. Kako vam je već pojašnjeno i u našim knjigama, i u Svetom Pismu, Lucifer će dati dobar dio svoje snage čovjeku Antikristu. Lucifer će se isprazniti, ali Antikrist će biti okrutan. U ovom djelovanju s Božje strane i sa strane Lucifera ljudi će biti osjetljiviji. Kako se reagira u ovoj osjetljivosti? Može se reagirati pobunom, zatvaranjem u sebe, čovjek može postati tvrda srca, otvrdnut. Ljudi mogu biti probuđeni nekim oblicima duhovnosti što ne znači da pripadaju i da vode prema živom i pravom Bogu. Ova napetost između dobra i zla koja silno djeluje razbija, dijeli se čovječanstvo, sve dublje se dijele duhovi. Recimo između ova dva ekstrema, onih koji se potpuno odlučuju za Boga i onih koji se potpuno odlučuju za Sotonu, postoji masa ljudi koja nije ni na jednoj strani, te se stvara ogromna pomutnja. Naime, za nas je jako važno vršiti razlikovanje u nama i između nas.

Krenut ću od teksta od Svetog Mateja, poglavlje 7, 21-23: „Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj tko vrši volju Oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime proricali i u tvoje ime demone istjerivali i u tvoje ime mnoga silna djela  činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje!’“ Ovo je jako delikatan argument. Skoro nijedan vjernik ne vidi za sebe da je  lažni vjernik i nitko ne želi ući do kraja da bi vidio kakav je u očima Božjim, i nitko ne želi da mu se kaže: ti si zao. U unutarnjem procesu je izuzetno delikatno, izuzetno delikatno razlikovati.

Mi govorimo da su ovo vremena Antikrista, iako se još uvijek ne poznaje Antikrista, još uvijek nije izronio i za nas je jako teško shvatiti da jedna osoba, koja se ispovijeda vjernikom u Boga ili predstavnikom Božjim,  može postati Antikrist. Međutim, Lucifer upravo ovo želi: privući veliku masu ljudi za sobom i dati sličnog Antikrista, naravno ako Bog to dopusti. Ipak, za nas je jako važno imati distancu iznutra da bismo mogli gledati Božjim očima te dopustiti da Bog pokaže Antikrista, da nam on dadne shvatiti, razumjeti, razlikovati.

Osjetljivost današnjeg čovjeka je duhovna osjetljivost. Isto tako tko ide kod nekog vrača kreće se na valovima duhovnosti, također tko slijedi neku sektu. Današnji čovjek je jako probuđen u duhovnom smislu, ali tko slijedi, koju duhovnost slijedi? Mi znamo kako osobe mogu biti probuđene i završiti u sektama, završiti u ezoterizmu, u čudnim stvarima, patološkim, ali radije se koncentrirajmo na nas same, jer u svakome od nas postoji opasnost. Opasnost je naša sebičnost, naša okrenutost prema sebi i to nas vodi da Božje programe okrenemo prema nama samima, po našoj mjeri, udomaćiti Božje programe i Božje milosti. Pogledajmo dakle, glavne opasnosti.

Jedna opasnost danas je da ne znamo razlikovati u izvanrednim stvarima što je Božje a što Sotonino, ili od neke bolesti. Sve izvanredne stvari ne dolaze od živoga i pravog Boga i upravo danas mi trebamo na to računati, jer Antikrist želi djelovati, davati moći kao što ih daje svojim sljedbenicima budeći sposobnosti duše koje su iznad našeg tijela i povlače u ezoterizam, sotonizam. Vjernici idu u crkve, idu u svetišta, na poseban način u marijanska svetišta, ali osim Gospine prisutnosti u svetištima prisutan je također i Sotona. Tamo gdje je prisutna velika  milost, prisutan je i Sotona da bi zbunio. Koje poticaje mi primamo? Kada postoji jedno izvanredno iskustvo, jedan poticaj koji nas poziva da živimo vjeru- na primjer po Gospinim porukama- koliko mi usvajamo, a koliko okrećemo prema našim potrebama, molimo za ono što nam se sviđa, ili dopuštamo našoj duši da stvara slike, prave slike, da stvara poticaje o onom što želimo: Sotona uvijek vreba da bi razvijao ove stvari u nama.

Govorimo o autentičnim poticajima: tamo gdje su Gospina ukazanja, danas su još uvijek u tijeku ukazanja Kraljice Mira u Međugorju, i mi idemo tamo i probudimo se iznutra, ali do koje mjere se probudimo? Kada se kaže: išao sam u Međugorje i obratio sam se- ali ne obraća se u jednom trenutku, to može biti jedan početak ali hod je dug. Znamo to iz života svetaca. Sjećamo se iz života Svetog Franje Asiškog, velikog sveca:“Franjo, idi popravi moju Crkvu“, čuo je Isusovu riječ. Zatim je utrošio nekoliko godina za rad kao zidar. Da, molio je i zatim je shvatio da „ ne traži Bog ovo od mene“, triput je otvorio Bibliju i uvijek se otvorila tamo gdje Gospodin pojašnjava da je Crkvu potrebno duhovno obnoviti. Vidite, ako se granica pojavila i u velikom svecu, kako li se onda naše granice pojavljuju u nama, u našem hodu.

Postoje neke karakteristike ovog okretanja prema sebi: zalijepiti se za izvanredne stvari. Sjećam se nekih osoba kada sam bio u Međugorju, ostajale su mjesecima i mjesecima na Križevcu, na Podbrdu, blizu Crkve, ali se nisu mijenjale. Na kraju je došla policija, uzela im putovnice i potjerala ih. Prisustvo izvanredne milosti nas ne prisiljava, trebamo se pokrenuti iznutra. Jedan od problema je da osobe sa izvanrednim  iskustvima žele ta iskustva koristiti za sebe i to postaje lažna sigurnost. Također kada se radi o autentičnim iskustvima, ne možemo ih zadržavati za sebe. Tko želi sačuvati svoj život, izgubit će ga, i ove izvanredne darove, milosti, tko ih želi zadržati za sebe, neće se razvijati, čak što više doći će vrijeme kada će ih Bog oduzeti.

Ima jedan drugi aspekt kada osobe apsolutiziraju darove. Bog u svojoj dobroti svakome od nas se predstavlja kao dobar. Zamislite jedno dijete koje iskorištava majčine osjećaje, kad ju želi svu za sebe, ono postaje ljubomorno, zavidno. Apsolutizirajući jedno izvanredno iskustvo mi se zatvaramo u nas same, također i to je lažna sigurnost. Osobe ponekad smještaju izvanredno iskustvo u njihovu statičnost. Vraćamo se ponovno na Svetog Franju: od trenutka kad je razumio što Bog od njega traži sve do stigmata, njegova preobraženja, koliki je put prošao! Svaki dar, pa i izvanredni, polazna je točka. Postoji i točka do koje trebamo doći koju trebamo vidjeti: preobrazba nas vodi u novo nebo, novu zemlju. Zatim, u neke osobe ulaze njihove interpretacije koje udomaćuju izvanredna iskustva. Zatim nailazimo na osobe koje smještaju iskustva koja ostaju u nezreloj osobi. Kaže Sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima u 13. poglavlju: „Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje.“ Sva naša iskustva su iskustva u hodu i ako želimo napredovati, Bog oblikuje naša iskustva, proširuje horizonte, izranja cjelovitost osobe, objektivno razumijevanje smješteno u bratsko zajedništvo. Također i o ovom ćemo govoriti.

U centru našeg života ne mogu biti darovi i karizme, religiozne službe, nego život živog i pravog Boga. Sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima u 12. poglavlju objašnjava darove, različite darove, pa kaže: „Jedan je Duh koji pokreće sve darove“. U poslanici Efežanima kaže: „Jedan Duh, jedan Gospodin, jedan Otac koji djeluje u svima i u svemu“.[1] Ako mi naše darove stavljamo u centar pažnje, onda nije više živi i pravi Bog u centru pažnje. Mogu ostati neki darovi, neke karizme, neke sposobnosti duše, ipak ako Bog nije u centru lako stavljamo nekog drugog u centar koji može puhati na sposobnosti naše duše.

Vi ste Tijelo Kristovo i svatko od vas je dio tog Tijela. Mi svi smo stanice, organi; ali nas treba sjediniti organizam, Tijelo Kristovo živo i pravo. Poslušajmo naime, odlomak iz knjige “Preko Velike Barijere“, poruku Duha Svetog koji nas želi pogurati prema živom i pravom Bogu i kako možemo doći do živog i pravog Boga.

Odlomak koji čitamo je na 33 stranici:

Na kraju vremena Bog će biti sve u svima. Svatko će se savršeno sjediniti sa svojim Stvoriteljem, na sliku sjedinjenja kakvo postoji među Trima Osobama Presvetoga Trojstva. Vi živite u vremenima kad se Božje milosrđe u najvećoj mjeri zauzima kako bi čovječanstvu pružilo mogućnost da se izmiri s Isusom Kristom. Ne izmiri li se, čovječanstvo ne može ući u spasenje, jer se svatko može spasiti jedino po Isusu Kristu. Nije važno je li riječ o živima ili o pokojnima, jer je čovječanstvo, kao takvo, i dalje jedno jedino, kako u zemaljskoj, tako i u onostranoj dimenziji. To je uvijek čovječanstvo što ga Isus Krist želi spasiti i predati Ocu. Ja neprekidno djelujem u dušama živih kao i u dušama pokojnika i u cijelome svemiru, jer je moja zadaća ovo: posvetiti sve što je stvoreno i povesti ga k Isusu Kristu, u kojemu stoluje punina istine.

Bez pomirenja s Isusom Kristom ni ja ne mogu potpuno djelovati, a ni Otac čovječanstvo ne može privući k sebi. Stoga je nužno da se svi, i živi i pokojni, izmire s Bogom po Isusu Kristu, da uđu u pomirenje koje je milosrđe. Sada je trenutak izbora, treba se odlučiti za svjetlost ili za tamu. Trenutak je da se napravi korak pomirenja s Isusom Kristom i da se primi njegov navještaj spasenja, kako bi svatko bio kadar odlučiti na koju da stranu stane.

Tko primi Isusa Krista spašen je, tko ga odbije ne može se pomiriti s Bogom. To je temeljni uvjet, jer darovi Božje milosti ne djeluju ako izostaje duboko pomirenje između Boga i čovjeka. Ako čovjek ne odluči ozbiljno pripasti Kristu, ako ne odluči žrtvovati sama sebe onako kako se žrtvovao Krist, ako neće da umre za svoje ‘ja’ kako bi dopro do savršene ljubavi, ne može biti pokoran Ocu. Ako nije pokoran Ocu, ne može ni pronaći život. Isus želi svaku dušu povesti k Ocu. Tko se u potpunosti odluči za život u Isusu Kristu, dospijeva do Oca.

Morate se vratiti k Ocu. Vaša duša luta sve dok je daleko od vašega Oca. Morate se vratiti Onome koji vas je stvorio. U tome je spasenje! Sav vaš zemaljski put, ili vaš put kroz čistilište, mora dovesti do njega. Nikada nećete živjeti u punini i u sreći sve dok se ne vratite k Ocu. To je djelo Isusa Krista: da vas dovede natrag pod okrilje vašega Oca iz kojega ste potekli, kako bi se zajedno s vama i sve stvoreno neprestano vraćalo k Njemu da se s Njime konačno sjedini.”     

                                                                                                                                 (Duh Sveti, 6/12/2000)

Ove riječi Duha Svetog svjetlo su u nama. Bez Boga Oca, bez toga da budemo potpuno podređeni njegovoj volji, zakonima čistoga Duha, svatko od nas je lutalica, svaka duša luta. Tada  također i poticaji Duha Svetoga, milosti ne mogu potpuno djelovati. Mogu djelovati potpuno samo ako mi prihvaćamo Isusa Krista te ako se mistično sjedinjujemo s Njim u trenucima radosti, u trenucima tame, u trenucima kada smo kušani. On se svukao od svih darova, nije dopustio Svetom Petru da drži mač, da udari, a mogao je moliti Oca i imati tisuće anđela da spriječe njegovu patnju. Međutim, On se prikazao pred Ocem poslušan, svlačeći se od svega izvanrednog završavajući razapet, umirući na križu, te uskrsnuvši. Nema drugog puta za nas, ovo je put umiranja sebi, sebičnosti koja uvijek provocira pomutnju, pokvarenost i kako nam je rekao Duh Sveti u ovom tekstu, samo po Isusu Kristu vođeni smo u krilo Očevo te dosežemo našu puninu.

Ja vas blagoslivljam da vas Duh Sveti obasja, da vam udijeli svojih sedam darova kako biste mogli razumjeti u vama koja je vaša pripadnost Njemu, da imate hrabrost i snagu pripadati Njemu, svjedočiti Njega ne sa lažnim svjedočanstvom kako su činili licemjeri, nego iskrenim, prozirnim svjedočanstvom prianjajući uz Njega u svakoj životnoj situaciji. Neka vas Duh Sveti prosvijetli u ovim vremenima da možete razlikovati dobro i zlo kako biste mogli odbaciti zlo i tako možete razumjeti također tko je Antikrista, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

[1] Usp. Ef 4, 4-6