Razmišljanja – Molitva pobjeđuje smrt

Stefania Caterina i Tomislav Vlašić

Predraga braćo i sestre naslov našeg današnjeg razmišljanja je  “Molitva pobjeđuje smrt“. U molitvi su koncentrirane sve teme o kojima smo razmišljali. Molitva koja zahvaća cijelo naše biće u živom odnosu sa živim Bogom vodi nas u uskrsnuće, u pobjedu. U ovom razmišljanju neću se zadržavati u govoru o različitim aspektima molitava, vaših molitava- svaka je molitva važna ako je izmoljena srcem- nego želimo produbiti jedan aspekt zajedničke molitve za novi narod, i za sve koji žele iskreno prionuti uz Kristovo djelo da bi bili uglavljeni u Njega, uskrsli u Njemu. Poslušajmo tekst.

Molitva pobjeđuje smrt[1]

Nažalost, ne poznaju svi kršćani u punoj mjeri moć molitve. Ne mislim na neku formulu, nego na pravu molitvu u Duhu Svetome. Ona u dušu utiskuje Božju moć.

Putem molitve, svatko od vas može postati sredstvom Božje moći. Ona se tako prelijeva na cijeli Božji narod te se vraća vama, osnažujući vas.

To kruženje Božje moći po svemiru pokreće zbivanja i udaljuje nalete prokletstva što vode u smrt.

Sotona neprestano proklinje. On djeluje tako da Božja stvorenja truje kako bi ih odveo u smrt. Cilj sotonističkih obreda i svakog okultizma jest širiti prokletstvo i mržnju, koji su sposobni ubijati. Možete se braniti molitvom. Što više molite, to ste zaštićeniji od nasrtaja izvana.

Zajedno s prikazanjem vašega života Bogu, vaša molitva čini jakima i krepkima one za koje molite. Naime, u trenutku kad se prikazujete i molite za neku osobu te se iskreno zalažete za slavu Božju a ne za svoj probitak, u Duhu Svetome se sjedinjujete s cijelim Božjim narodom. Tako vaša molitva postaje moćnijom. To uvelike pomaže osobi za koju se molite, jer od nje odgonite negativnosti.

Vaša molitva ne bi smjela biti dosadan obred, ni sentimentalno obraćanje Bogu, niti dužnost koju treba obaviti u stanovito doba. Ona bi morala biti snaga koja djeluje u vama, ali koja nije vaša, nije ljudska, jer dolazi od Duha Svetoga.

Ako toga postanete svjesni, više vam nikakav strah neće zadavati neprijatelj. Bit ćete kadri odbaciti svaki napad izvana.”

(Arkanđeo Rafael, 8/3/2001)

Točke koje je Sveti Rafael arkanđeo naglasio bit će vam jako korisne. Bili biste blaženi kada biste ih stavili u praksu. Ali ja se zaustavljam na početku govora Svetog Rafaela:“Nažalost, ne poznaju svi kršćani u punoj mjeri moć molitve“. Govorio sam u različitim prigodama da je Gospa govorila molitvenoj grupi u Međugorju: „Mnogi mole ali malo ih ulazi u molitvu“. Ove riječi su slične onima Svetog Rafaela. U molitvenoj grupi Gospa je htjela voditi te osobe u jednu veliku molitvu, Molitvu pisanu velikim slovom, u kozmičku Molitvu, poradi koje se potresa pakao. Ova se molitva naziva Euharistija, sudjelovanje u Euharistiji, sudjelovanje u molitvi našeg Gospodina Isusa Krista koji se prikazuje i moli te čini da se trese pakao. Želio bih naime, proći s vama samo točke ove velike Molitve u kojoj se često ne sudjeluje u Euharistiji.

Nit vodilja naše poruke je uglavljenje u Kristu cijelog svemira. Mi na Zemlji u vjeri sudjelujemo, u uglavljenju u Kristu cijelog svemira u Euharistiji. Ja ne želim govoriti o obredu Euharistije, želim govoriti o točkama prolaska, jer mi nazivamo Euharistiju također i Vazmeni prolazak. Prvo pitanje je: ulazite li u ovaj prolazak kada sudjelujete u Svetoj Misi ili ostajete statični? Kako uđete, tako i izađete ili se malo mijenja? Ova vas Molitva može povesti u uskrsnuće. Svako sudjelovanje u Svetoj Misi trebalo bi poznavati ovaj hod, elemente hoda za postizanje uskrsnuća. Prva točka  koja nedostaje mnogim kršćanima je priprema za Euharistiju. Kada je Gospa govorila: „Mnogi mole, a malo ih ulazi u molitvu“ pošla je upravo od ove točke u kojoj je tražila od svakog sudionika da se odrekne grijeha, da preda brige, sve ono što ga sprječava ući u molitvu.

Mogu reći da je ovo jako jednostavno shvatiti racionalno, ali je izuzetno zahtjevno u to ući, jer ih jako malo ulazi. Koliko nas toga peče u duši kao posljedica grijeha, promašaja, kolike neriješene stvari koje kuhaju unutra, provociraju patnju, umjesto da sve vedro, s povjerenjem predamo Onom koji se dolazi žrtvovati da nas oslobodi; ostaju ugrizi jer se čovjek boji biti ponižen, ponizan, boji se približiti se Bogu. Sve ovo je Sotonsko djelo. Puno se patologija formiralo u našoj nutrini jer nismo otvorili naše bolesti Spasitelju. Pitam se naime, kada vidim neke osobe u sudjelovanju u Euharistiji kada izgovore „ispovijedam se“, jednako kao da kažu nekome: „zdravo, zdravo“, umjesto da kažu Liječniku: „Ovdje me boli.“ Kako liječnik može ozdraviti osobe ako se one ne otvore? Ako ne prepoznaju? Ako se ne odreknu? Ako ne predaju uzroke grijeha? Kako veliki propusti postoje u našem životu!

Kad bismo imali otvorenost do kraja našeg bića, kolike bi bolesti bile ozdravljene, inače i naše ispovijedi postaju isprazne, površne.

Onda, tražim od vas koji pratite ove programe i želite biti novi narod, obnovljen u uskrslom Kristu, da vježbate ovo oslobađanje.

Gospa je u Međugorju tražila od molitvene grupe jedan hod od četiri godine  da bi ušli u molitvu, shvatili vlastiti identitet, poslanje, poziv. Rekla je naime: „Tada ćete razumjeti vaš poziv“.

Kada smo mi otvoreni, te otvaramo sve ono što nas peče unutra i sa braćom i sestrama s kojima smo u jezgri, podijelimo i otvorimo kolektivno;onda se upućujemo  slušati Božju riječ. U riječi, Bog otkriva svoje lice te nam govori upravo ono što nam je potrebno za ozdravljenje, te bi po njegovim sredstvima, svećeniku poslužitelju, trebao pokazati, objasniti voditi u unutarnje ozdravljenje. Ako nema ove početne otvorenosti, Božja Riječ klizi, ne hvata se, ne biva razumljena, biva interpretirana na općenit način, ne dotiče rane, ne dotiče unutarnje slojeve koji trpe.

Slijedi jedan drugi element koji je velika nepoznanica kršćanima: prinošenje. U prinošenju se prikazuje, prinosi se kruh i vino, ali jeste li svjesni da se vi trebate prinijeti, prikazati, prikazati da budete promijenjeni, preobraženi? Koliko straha od promjene! Strah postoji jer osobe žele zadržati unutra njihove navike, i čini se da je Bog nasilan jer traži prikazanje. Ali možete li se vi međusobno ljubiti ako niste prikazani? Što je vaša ljubav? To je jedan egoizam, jedna stranka, gdje se udružujete poradi nekih interesa. Ako se ne prikažete, u konkretnosti, ako iznutra ne osjetite živu i nužnu potrebu prikazati ovaj svijet ovakav kakav jeste, kakvo je vaše živo sudjelovanje u Misi? Nakon prikazanja, – ono što provjerava naše prikazanje – slijedi pretvorba. Ako smo mi prikazani Bogu, pretvorba dolazi na neizbježan način. Naša preobrazba se ne događa ako naše prikazanje nije iskreno, nego ima neki interes. Susret sa živim Bogom nikoga ne ostavlja ravnodušnim: ili odgovara ili bježi, ili se mijenja ili se skriva. Ako ste proživljavali ovaj prolazak preobrazbe, tada vi možete moliti „Oče naš“ . Gledajte, moliti površno „Oče naš“ ,na poseban način u Svetoj Misi, gdje se Isus prikazuje za svakoga od nas, to je ogromna uvreda. Izreći: „Oče naš, koji jesi na nebesima, svet se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“- to je uvreda ako mi nismo uzdignuti u Očeve želje. Od Oca smo preporođeni, u njemu je izvor života, i u njega ćemo se vratiti. Ako se ne uzdižemo u ovoj molitvi kako možemo sudjelovati u Kristovu životu- evo našeg zajedništva. Naše zajedništvo, znači naša slobodna, radosna  raspoloživost biti dionicima Tijela i Krvi Kristove. Ova nas raspoloživost uključuje u onu milost koju smo osjetili u liturgijskim tekstovima ovog vazmenog vremena: ukazanje uskrslog Isusa apostolima. Kako je taj susret, to sudjelovanje mijenjalo njihov život. Što je ulazilo u život apostola? Ulazila je radost, raspoloživost ići po cijelom svijetu naviještati Evanđelje, koje nazivamo „Radosna Vijest“. Dakle, kraj našeg slavlja bi trebao biti jedna eksplozija radosti koja se širi na cijeli svemir, te se prepoznaje u cijelom svemiru. Gledajte, kada idete na sudjelovanje u Svetoj Misi osobe koje izlaze, jesu li promijenjene, radosne? Ili vidite mračne poglede, teške, izgubljene, ugašene? Sa pričom se ulazi u Crkvu, čim se izađe ili nažalost još i prije nego se iziđe priča se nastavlja.

Braćo i sestre, govorimo o uglavljenju u Kristu nas samih, cijelog svemira. Ova snažna molitva po kojoj se potresa pakao, koja može promijeniti cijeli svemir, treba biti življena u novom narodu, i to ne samo kada se slavi Sveta Misa. Ovaj hod bi trebao biti prisutan u cjelokupnom našem životu, u svakom danu i svakom trenutku.

Pozivam vas dakle, u ovom periodu da gledate ove elemente ove Molitve velikim slovom, kako bi sve naše osobne molitve crpile iz ove Velike molitve snagu uskrsnuća, snagu promjene te da bi prenosile ovu snagu drugima. Inače molitve koje se vrte u nama, oko naših potreba, ne uzdižu se, i čine nas praznim; što je ponekad skandal za ne –vjernike koji ne vide u nama živoga Krista, uskrslog Krista, onda se niti ne upućuju u Crkvu niti znaju zašto bi trebali ići.

Ovom prigodom ja vas blagoslivljam, na poseban način snagom Euharistijskog Krista, kojemu se klanjaju u mnogim Crkvama, ali od malo njih je razumljen. Blagoslivljam vas Njegovom snagom koja je pobijedila smrt, Lucifera, Antikrista, antikriste te pobjeđuje sve sile koje mu se opiru, da u vama bude snaga ove Molitve, te da novi narod uđe i sudjeluje u ovoj molitvi kako bi se suočio sa događajima koji su već prisutni na Zemlji i bit će sve veći i evidentniji. Bez molitve ne možete pobijediti zlo. Neka se spusti na vas Duh Isusa Krista i sav narod neka sudjeluje u ovoj velikoj Molitvi kada je u Crkvi i kada je kući, gdje god se nalazio. Neka se iz novog naroda uzdiže hvala Bogu, zahvalnost što je došao uzeti naše grijehe, i uzdići nas k Ocu, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1]  „Preko velike Barijere“, 253 str.