Stefania Caterina i Tomislav Vlašić

Ivan XXIII i II Vatikanski koncil

Predraga braćo i sestre nadam se da ste dobro proslavili Božić te da će vas ove riječi zateći zdravima i sretnima u Gospodinu. Mi nastavljamo našim putem. Iz dobro informiranih izvora znamo da prije otvorenja II Vatikanskog Ekumenskog koncila, u generalnom primanju od 05.travnja 1961., pred okupljenom masom na trgu svetog Petra, Papa Ivan XXIII govori izričito ovako, citiram:” (…) neki glasovi koji su nam prije bili nepoznati, ali radi se uvijek o glasovima koji se s neba spuštaju na Zemlju, glasovi koji imaju odsjaj svemogućnosti Oca Nebeskoga”. O kojim se glasovima radi. Vjerojatno ćete shvatiti iz teksta kojeg ćemo večeras čitati, da je otvorenost pape bila puno šira od onog što nam je pokazala službena povijest koncila. Ugodno slušanje.

Iz knjige “Ispisati povijest: Svemir i njegovi stanovnici – svezak II”

„Ivan XXIII je izabran 1958. kao nasljednik Pija XII i na njemu je bio zadatak da objavi svijetu treću fatimsku tajnu 1960., kao što je Gospa tražila, i ne samo to. U rukama novog Pape našli su se i dokumenti o gorućim problemima ostavljeni od njegovog prethodnika, koji su se ticali susreta s braćom iz svemira vjernom Bogu.

Ivan XXIII je bio čovjek dijaloga, uvjeren da papa nije mogao donositi važne odluke bez suglasnosti ostalih u vrhu Crkve, u duhu kolegijalnosti. Zato je najutjecajnije osobe Rimske Kurije obavijestio o sadržaju dokumenata primljenih od prethodnika i o pitanju treće fatimske tajne. To je bila fatalna pogreška koja ga je praktično zatočila: oni u Kuriji koji su se zbog osobnih i političkih interesa protivili objavljivanju treće tajne i života u svemiru, očitovali su sve svoje protivljenje. Tako je u Papi sazrela odluka da ništa ne objavi kako ne bi stvorio sukobe i podjele unutar Crkve; bili bi skandal kršćanima i cijelom čovječanstvu, već dovoljno kušanom posljedicama rata. Dakle, 1960. Papa nije otkrio treću fatimsku tajnu ostavljajući to svojim nasljednicima, niti je smatrao potrebnim objaviti nešto o životu u svemiru.

O Rimskoj Kuriji se uvijek govorilo kao o centru moći i ona to jest. Ona je srce Vatikanske Države koja je prava Država; kao takva je prisutna na političko-internacionalnoj pozornici i ima administrativne, ekonomske, vojne i obavještajne strukture. Sveta Stolica, koja je vrh Katoličke Crkve ima neograničenu vlast, ali je i središte kršćanstva, odakle dolaze najvažnije odluke na duhovnoj razini za život Crkve. Vatikan je jedna vrsta apsolutne monarhije u kojoj duhovna i svjetovna moć koegzistiraju u liku pape koji je vladar Države i prvosvećenik Crkve. To miješanje duhovne i svjetovne vlasti je uvijek bilo prisutno tijekom povijesti Crkve, zbog čega su često nastajale teške situacije, neugodne za samu Crkvu. Neću duljiti govoreći o tom aspektu o kojem su mnogi stručnjaci i povjesničari govorili.

Ali ja vam kažem da se unutar vatikanskih zidina dogodilo i još se događa mnogo toga što nema veze s duhom Evanđelja. Bog, prema svome obećanju, ipak nije dopustio da vrata paklena nadvladaju Crkvu unatoč đavolskim infiltracijama unutar Vatikana. Naime, Lucifer nije bio besposlen, nego je kovao svoje zavjere protiv Crkve još od njezinih početaka: od prvih kršćanskih zajednica sve do danas nije nikada prestao ubacivati svoje ljude sve dok nije došao do srca kršćanstva. Luciferovo djelovanje u Crkvi se učvršćivalo i proširivalo tijekom stoljeća sve dok nije doseglo vrlo visoke razine koje ima danas. Njemu posvećeni ljudi nesmetano se kreću Vatikanom; smjestili su se na pozicijama koje ne biste mogli zamisliti i sve ih je teže razotkriti. Vjernici to rijetko primjećuju. Ali i Bog nastavlja djelovati unutar vatikanskih zidina: mnogo svetaca živi u Vatikanu, više nego što mislite. Trpe zbog prisutnosti zla, ali prikazuju svoje patnje nasljedujući svoga Gospodina i to su spasonosne patnje. Bog za sada prihvaća njihova trpljenja i pušta da zlo djeluje zbog pravednosti i zbog pročišćenja njegove Crkve. Poslije će intervenirati unutar Crkve i bit će to mračni dani za one koji su povrijedili Kristovu Zaručnicu koja je Crkva. Božja intervencija će biti iznenadna, brza i nezaustavljiva. Zlo učinjeno Crkvi vratit će se Luciferu i njegovim suradnicima. Sve će doći na vidjelo. Neka to znaju djeca tame!

Vama, vjerna djeco, koja unutar Vatikana živite i djelujete za istinsko dobro Crkve, kažem da budete hrabri i da se ničega ne bojite: nastavite činiti dobro i ništa od onoga što budete učinili neće biti izgubljeno. Bog je uvijek s vama.

Papu Ivana je ražalostio takav slijed događaja. Onda je Bog odlučio ponovno poslati vjernu braću da ga posjete, da ga smire i daju mu priliku da se osobno uvjeri u postojanje i djelovanje te braće. Susret se dogodio 1961. u vrtovima Castel Gandolfa u prisutnosti jednog svjedoka. Papa je bio potresen onim što je vidio i čuo. I on je također započeo razdoblje suradnje s braćom koja su mu pomogla, čak i na daljinu. Međutim, prepreke su se činile nepremostivima i bilo je sve manje vjerojatno da će se navijestiti istina o životu u svemiru, koju je Bog očekivao. Papa se bojao, kao što se već dogodilo sv. Petru, ugroziti sam život Crkve; bojao se izazvati reakciju moćnika Zemlje koji su htjeli sakriti tu stvarnost. Kao što se već dogodilo nakon Duhova, braća su još jednom bila otpuštena od Pape koji ih je molio da se više ne upliću u djelovanje Crkve. Braća su ga pokušala razuvjeriti, ali nije vrijedilo; još jednom su se vratili onamo odakle su došli.

Bio je to veliki gubitak za crkvu i za čovječanstvo, odbaciti pomoć vjerne braće. No Bog je vidio da vrijeme još nije sazrelo i da je papa djelovao iz straha, iz svoje slabosti kao stvorenja. Još jednom je bio strpljiv s ljudima ove Zemlje; ali je i iz zla izvukao neko dobro. Papa je naime shvatio, kako iz događaja u Fatimi, tako i iz susreta s braćom, da Crkva neće moći još dugo odgađati pitanje svemira i da će se morati otvoriti novosti vremena. U njemu je sazrela ideja o sazivanju jednog ekumenskog Koncila tj. skupa svih biskupa kršćanstva, da bi razmotrili svaki aspekt vremena i pokazali Crkvi nove korake koje treba poduzeti. Jedan svečani događaj iznimnog značaja. Unatoč brojnim protivljenjima na koja je naišao, Papa je ovaj put bio odlučan i 1962., godinu dana prije svoje smrti, sazvao je II Vatikanski koncil.

Lucifer i njegovi ljudi, koji nisu uspjeli spriječiti Koncil, htjeli su ga onda iskoristiti za sebe: radili su da nametnu svoje destruktivne ideje Koncilu i tako razore Crkvu iznutra te da stvore razilaženja i sukobe među sudionicima. Ali Bog to nije dopustio. Bilo je suprotnih mišljenja, pa i oštrih sukoba među koncilskim ocima, jer nema Božjeg djela u koje se neprijatelj ne pokušava umiješati. Međutim, sve u svemu, Koncil je doveo do jedne zdrave otvorenosti Crkve novom vremenu i ljudima toga vremena. Crkva je napustila poziciju strogog odmaka od svijeta, koju je do tada držala, kako bi se približila ljudima.

Duh Sveti djeluje u velikim i svečanim događanjima u krilu Crkve; on njome upravlja, iznad svake ljudske organizacije. Crkva se sastoji od dva dijela, međusobno vrlo različita: ljudskog dijela, kojeg čine ljudi, ideje i ljudska djelovanja i božanskog dijela u kojem djeluje milost Duha Svetoga. Sastoji se od jednog vidljivog i jednog nevidljivog dijela. Prvi dio je potreban kako bi Crkva na Zemlji utjelovila ono što je milost nadahnula; drugi dio je sam život Crkve; krvotok bez kojeg Crkva ne bi mogla biti to što jest. Ljudski dio i onaj božanski, međusobno usklađeni, tvore identitet Crkve koja bi riječima i djelima trebala očitovati Božji život koji teče među svim njezinim članovima. Nije uvijek bilo tako: puno puta i često je ljudski dio do te mjere prevladao da je pokazivao svijetu jedno lice Crkve koje nije vjerodostojno, a još manje sveto. Djelovanje zla i površnost mnogih vjernika su odvojili govor Crkve i njezina djela od božanskog izvora kojim bi trebala biti nadahnuta. Ostao je to ljudski govor i ljudska djela, bez snage Božje. Riječi i djela koja su sama po sebi dobra, ali se ne razlikuju od onih mnogih drugih humanitarnih organizacija.

Ono što pokreće Crkvu je život Presvetoga Trojstva, život koji joj se po Duhu Svetom neprestano daruje i koji je prisutan u sakramentima. Crpeći iz tog života, skup vjernika u Kristu se može nazvati Crkvom; inače ostaje udruga kao mnoge druge koje djeluju u korist čovječanstva. Ali Crkva nije skup ljudi koji se udružuju zbog nekog korisnog cilja, nije ni neka plemenita zaklada koja preko kreposnih djela čuva uspomenu na svoga utemeljitelja Isusa Krista. Crkva je još manje centar moći, kao što se na žalost u mnogim slučajevima predstavlja; jedina moć koja prebiva u Crkvi jest milost, koja ne stvara aparate moći, nego se jednako dijeli svim članovima, prema originalnosti svakoga i na izgradnju svih.

Crkva nije narod podložnika jednom monarhu; ona je sveti Božji narod rođen iz žrtve na križu, hranjen žrtvom na oltaru, posvećen djelovanjem Duha Svetoga. Sve ostalo može biti lijepo i korisno, ali ne nužno sveto i božansko. Ne može se sve što je učinjeno u ime Crkve nazvati Crkvom.

Na II Vatikanskom koncilu je snažno zapuhao vjetar Duha Svetoga kako bi Petrovu lađu, Crkvu, izveo iz jednog starog i zahrđalog sustava. Crkva je bila oprana od svojih grijeha zahvaljujući jednoj posebnoj milosti od Boga. Dana joj je prilika da ponovno krene, spretnija i svježija, prema novosti vremena koja se već nazirala nakon izvanrednog događaja susreta dvojice Papa s braćom vjernom Bogu. Trebala je samo hrabrost crkvene hijerarhije i vjernika, da ostave iza sebe prošlost kako bi zaronili u jedan novi život. Milost Božja ne bi izostala. Nije bilo tako; nije bilo hrabrosti, unatoč dobroj volji mnogih, ni među hijerarhijom ni među narodom. Uz to je došlo do rasprava između konzervativaca i progresista, do nesloga koje su izazvale rane na koje je Lucifer dosipavao svoju sol. Koncil je ostao jedan nezaboravan događaj, skup dokumenata za proučavanje i uz pomoć kojih se mogu sastaviti lijepe propovijedi, napisati lijepe knjige i izvaditi nebrojeni citati.

Ali Duh Sveti ne puše uzalud i bačeno sjeme prije ili kasnije proklija. Božanska novost izrečena preko Koncila neće zauvijek ostati pokopana pod brdom papira, riječi, propovijedi, mudrih citata. Bogu nije bio potreban Koncil za stvaranje generacija znanstvenika i stručnjaka, ili novih sadržaja što će se učiti u Sjemeništima. Bio mu je potreban da bi podigao nove ljude, kršćane koji su svjesni i odlučni odgovorno živjeti vlastiti poziv; novi ljudi za novo vrijeme. Zato će vjetar Duha Svetoga još puhati i zauvijek raspršiti prašinu koja se nakupila s godinama. Ono što je Bog htio objaviti preko II Vatikanskog koncila zasjat će u svoj svojoj ljepoti, koju će Božji narod napokon razumjeti i bit će nepotrebno da istaknuti profesori tumače i objašnjavaju ono što ni sami nisu potpuno shvatili.

II Vatikanski koncil se završio za pontifikata Pavla VI. Crkva se s naporom uputila prema obnovi koju je donio Koncil. Taj put do danas nije završen unatoč nastojanjima mnogih.

Crkva se za vrijeme pontifikata Pavla VI suočila s mnogim poteškoćama uzrokovanim stanjem u svijetu. Pavao VI je bio oprezan papa, naizgled stidljiv, a zapravo je bio inovator: znao je pokrenuti mnoge inicijative koje će Crkva u potpunosti provesti u nadolazećim godinama“.

Ponavljam ono što sam već nekoliko puta rekao: mi nikoga ne kritiziramo. Sud pripada Bogu, mi samo razmišljamo o povijesti. S ovim razmišljanjem jako dobro se uključujemo u govor pape Franje koji je govorio o petnaest duhovnih bolesti u Crkvi. Na svima nama je da razmišljamo. Što znači odbačena milost jednog pape? Bog je želio zahvatiti cijelu Crkvu preko velikih događaja dvadesetog stoljeća: Gospinih ukazanja u Fatimi, objave o Božanskom Milosrđu, Gospinim ukazanjima u Ghiaie di Bonate. Zatim, kako sam rekao, Bog je dao milost da vjerna braća govore direktno sa papom. Znači, to je argument dotaknut vlastitim rukama, gledan vlastitim očima, jednako kako su apostoli vidjeli Uskrslog Gospodina. Od toga nema većeg svjedočanstva, ako nema ove unutarnje otvorenosti, odbacivanje milosti donosi posljedice. O ovom ćemo govoriti u sljedećem razmišljanju. Mi znamo da su se vjerna braća ponovno pojavila pred papom, ali ne postoje dokumenti. Nama nije bilo rečeno, ali nam je bilo pokazano da je milost uzela jedan drugi smjer kako bi probudila narod: senzibilizirala i probudila je pojedince, narod, jezgre, grupe, zajednice tako da narod odgovori, jer ova istina nije bilo kakva istina. To je istina koja se treba očitovati kako bi se pokrenuo cijeli svemir da bude uglavljen u Krista. Kao što vidimo u knjizi, idući naprijed, Bog to čini i činit će i neće se zaustaviti. Dakle, svi se uključimo. Naučimo iz povijesti, odgovorimo na osobnoj razini, pokrenimo se u ime Isusovo na molitvu s jednom, dvije ili više osoba; zazivajmo Boga, molimo Gospu da nam udijeli milost da znamo, da razumijemo i da odgovorimo.

Ja vas blagoslivljam da ovo razmišljanje bude na korist svima nama da živimo ovaj zadnji tjedan u godini, tako da sva djeca Božja budu senzibilizirana milostima u cijelom svemiru, također i na Zemlji. Neka budu vođeni upoznati ovu istinu te odgovoriti na Božji poziv, da nastane jedan narod slobodan, obnovljen, sposoban razlikovati i živjeti po Božjim zakonima, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.