29.Razmišljanja o knjizi Svemir i njegovi stanovnici

Stefania Caterina i Tomislav Vlašić

Faustina Kowalska i objava Božanskog Milosrđa

Predraga braćo i sestre, nakon događaja Gospinih ukazanja u Fatimi, još jedna ogromna milost. Bog nam je dao jednu drugu ogromnu milost da bi spriječio ratove i kazne: milost Božanskog Milosrđa. Otvorimo se da ova milost može djelovati u nama, te da znamo prihvatiti milosti ovog vremena.

Iz knjige “Ispisati povijest: Svemir i njegovi stanovnici – svezak II”

Gospodin je pronašao prikladno sredstvo za to svoje novo djelo u jednoj mladoj poljskoj redovnici, sestri Mariji Faustini Kowalskoj, danas Svetoj Faustini. Preko nje je Gospodin intenzivno pozivao čovječanstvo Zemlje da prizna svoje grijehe i zazove Božansko Milosrđe. Dao je jednu snažnu molitvu poznatu kao krunica Božanskog Milosrđa, kojom se zaziva milosrđe Boga Oca u ime Isusove pretrpljene patnje u njegovoj pregorkoj muci; obećao je velike blagodati onome tko je bude molio pobožno i ustrajno. Isus je detaljno govorio o uzvišenoj vrijednosti milosrđa za čovječanstvo opterećeno zlom. Suočio je svakog čovjeka, kao i narode Zemlje, sa stvarnošću grijeha.

Osim toga, Isus se pokazao Svetoj Faustini odjeven u bijelo, s jednom rukom koja blagoslivlja, a drugom naslovljenom na prsa iz kojih izlaze dvije zrake, jedna bijela i jedna crvena; tražio je da se naslika slika te vizije s natpisom: “Isuse uzdam se u tebe”. Ta slika se trebala štovati u čitavom svijetu kako bi se dobile velike duhovne blagodati. Tražio je da se ustanovi i svetkovina posvećena Božanskom Milosrđu koja će se slaviti duge nedjelje poslije Uskrsa. Na tu svetkovinu se trebalo štovati Božansko Milosrđe.

Sva su ta Isusova objašnjenja i zahtjevi upućeni Katoličkoj Crkvi imala samo jedan cilj: očistiti čovječanstvo na Zemlji od njegovih grijeha i pokazati mu jedan brzi put iskupljenja preko Božanskog Milosrđa. Lucifer i njegovi su pripremali novu katastrofu za Zemlju i zato je Isus intervenirao. Preko svete Faustine je htio pomoći čovječanstvu da shvati da grijeh vrijeđa Boga i privlači nesreće na ljudski rod; ali ako se ljudi pouzdaju u Božansko Milosrđe Bog ih prihvaća i oprašta im te mogu živjeti jednim novim životom, zaštićeni od zla.

Što je Božansko milosrđe? Nije to neki pojam, nego Osoba: Isus Krist. On je Božansko Milosrđe koje se utjelovilo za vas. U Isusu Kristu su utjelovljena sva božanska svojstva jer je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Moć, inteligencija, snaga, mudrost, dobrota, pravednost i milosrđe su postali vidljivi u Isusu, Drugoj Osobi Presvetoga Trojstva. Kada čovjek prihvaća Isusa Krista i njemu se dariva, prihvaća silu božanstva: tada Isus počinje djelovati i snaga njegovog božanstva se nastanjuje u čovjeku. Kao što je Bog vidljiv u Kristu tako je Krist vidljiv u čovjeku koji ga ljubi i prima s vjerom. Za vas na Zemlji to se događa osobito preko sakramenta Euharistije, preko kojeg Isus ulazi u vas: njegovo Tijelo i njegova Krv postaju vaše tijelo i vaša krv ako ga ljubite i priznajete za Gospodara vašeg života.

Kada je Isus preko Svete Faustine tražio od čovječanstva i od Katoličke Crkve da prime i štuju Božansko Milosrđe, tražio je da bude prihvaćen, zazivan i štovan, jer je on Božansko Milosrđe.

Da se brzo odgovorilo na Isusov poziv i da se štovanje Božanskog Milosrđa brzo proširilo, Bog bi oprostio teške grijehe ljudi i poništio Luciferovo djelovanje. Zato je Isus htio da Crkva kršćanima i čovječanstvu obznani ono što je on objavio preko Svete Faustine; ali, to se opet nije dogodilo. Katolička Crkva nije osjećala nikakvu potrebu da žurno prihvati Isusove zahtjeve. Sveta Faustina je pretrpjela mnoge progone, njezini spisi su smatrani opasnima i mogli su kružiti samo tajno; nije bila ustanovljena nikakva svetkovina Božanskog Milosrđa. Ipak, mnoge ponizne i vjerne osobe su molile u skladu s Isusovim željama i štovale sliku koju je on htio, ali to nije bilo dovoljno. Preko Svete Faustine je Isus govorio, pozivao, na mnoge načine objašnjavao da nema mira bez oprosta, niti oprosta bez milosrđa; pozivao je narode, uključujući Poljsku, domovinu Svete Faustine, na obraćenje, ali uzalud. Sveta Faustina je umrla 1930., a 1939. je nacistička vojska napala upravo Poljsku, započinjući tako užas Drugog svjetskog rata čije posljedice još uvijek pritišću čovječanstvo na Zemlji.

Katolička Crkva je 2000. Faustinu Kowalsku proglasila svetom. Iste godine je ustanovljena svetkovina Božanskog Milosrđa, šezdesetak godina nakon što ju je Isus tražio.

Zašto je službena Crkva ili hijerarhija uvijek tako spora u zauzimanju stava pred izvanrednim događajima kao što su ukazanja, viđenja, objave itd.? Njezina sporost je takva da ometa Božje djelovanje u određenom razdoblju. Postoje posebne milosti koje Bog udjeljuje prema potrebama određenog povijesnog razdoblja i upravo je tada milost najmoćnija i može utjecati na povijest do te mjere da promijeni njezin tijek. No, službena Crkva zazire od svakog izvanrednog dara, čak i prije nego se ispita njegova vjerodostojnost; tako sud postaje predrasuda koja ne vodi ničemu doli paralizi. Govori o “privatnim objavama” koje vjernike ne obvezuju, kao da Bog nešto objavljuje da mu prođe vrijeme ili da nekome učini uslugu. Bog nema ništa privatnog, darovao se vama u punini. Kada Bog govori, govori svima vama, cijelom čovječanstvu. Istina da je u Isusu Kristu sve objavljeno, ali nije sve shvaćeno. Zar Bog ne bi trebao intervenirati da njegov narod bolje shvati njegov nauk? Koji učitelj samo jednom govori, bez objašnjavanja i pojašnjavanja istih stvari, pokazujući ih iz mnogih i raznih kutova, da pomogne onome tko sporije shvaća? Bog je Učitelj koji uvijek iznova objašnjava i čini to kako hoće: u dubini srdaca, preko anđela ili čovjeka. Bog je Gospodin i poznaje srca. Ili možda postoje učitelji bolji od njega?

Čija je zadnja riječ kada se radi o Božjim stvarima? Božja ili ona njegovih predstavnika? Tko ima ključ od kuće: gospodar ili poslužitelj? Gospodar, naravno; poslužitelj bi mogao možda imati jednu kopiju ključa. Zadnja riječ je Božja, on ima moć na nedvosmislen način potvrditi vjerodostojnost svojih darova. Kako? Preko vjere naroda koji donosi plodove dobra.

Nije teško primijetiti da je narod spreman prihvatiti izvanredne događaje puno prije crkvene hijerarhije. Svećenici i biskupi, npr., uvijek zadnji dolaze na mjesta marijanskih ukazanja. Često to čine u tajnosti, kao Nikodem kod Isusa. Zadnji se dolaze pokloniti, a prvi sumnjaju i priječe. Zašto? Trebali bi oni prvi pasti na koljena kako bi tražili od Boga svjetlo za razlikovanje; trebali bi se ponizno pokloniti zajedno s narodom kako bi tražili pomoć od Boga i shvatili što on želi. Tada bi im sam Bog sve pokazao: palo bi ono što ne dolazi od Boga i ostalo ono što je autentično, jer Bog ne dopušta da ponizni budu posramljeni.

Službena Crkva slabo uzima u obzir vjeru naroda pred velikim znakovima neba, štoviše, često je smatra fanatizmom, neznanjem, praznovjerjem, površnom pobožnošću; stoga pravodobno intervenira da ubije svaki entuzijazam. Odugovlači, u ime opreza, i pušta da prođu mjeseci, godine, pa čak i stoljeća prije nego se izjasni. Njezina šutnja je kao grobni kamen na Božjim znakovima. Ali u međuvremenu vjera malenih žuri naprijed i oni se hrane kako mogu tim znakovima; ali ostavljeni su sami od strane pastira, upravo od onih koji bi malenima trebali otvarati put vjere. No, kažem vam da je vjera naroda Crkvu i Zemlju poštedjela mnogih kazni; zato bi bilo jako dobro da crkvena hijerarhija obrati pozornost na tu vjeru, da ju ne gasi kako je često činila.

Službena Crkve je uvijek bila na oprezu s prorocima, misticima, vidiocima, sa svakim tko je od Boga primao posebne darove. Postupala je s njima kako je htjela. Povijest je puna primjera poniženih, progonjenih, javno prezrenih proroka, mistika i vidioca. Crkva se rijetko za njih brinula; svećenici koji su pokušali to činiti smatrani su neprijateljima Crkve. Sve je to bacilo sjenu i na znakove koje je Bog dao preko osoba koje je izabrao. To je ozbiljno naškodilo Božjem narodu: mnoge milosti koje je Bog udijelio preko izabranih duša nisu mogle potpuno djelovati u Crkvi zbog neprijateljskog stava hijerarhije koja se boji misterija. Misterij uvijek prodire u sferu ljudskih interesa i smeta mnogima, također među onima koji vladaju Crkvom. Znakovi s neba remete ljudske računice, uklanjaju povlastice i ponižavaju ohole. Ali jao onima koji su ugušili Božji život u jednoj izabranoj duši gazeći Božje darove i znakove u toj duši! Na dan suda će doživjeti sudbinu ubojica.

Mnogi proroci, mistici i vidioci su najprije bili progonjeni, a zatim proglašeni svetima od službene Crkve i podignuti na čast oltara. To nije dovoljno. Proroke, mistike i vidioce treba prepoznati i prihvatiti dok su živi među Božjim narodom, u vremenu u kojem su poslani na Zemlju izvršiti svoju misiju. Proglasiti ih svetima kada ih više nitko ne poznaje, kada su već stoljećima mrtvi, može poslužiti samo kao primjer vrline, ali je već iscrpljen potencijal njihovog zemaljskog poslanja. Bog će to uzeti u obzir, unatoč lijepim ceremonijama kanonizacije. Tko ima uši neka čuje.

Izabrane duše su uvijek bile dar Crkvi: kroz njih je Bog poučio svoj narod, uzdigao ga do shvaćanja i sve uzvišenijih spoznaja o božanskom životu. Prvi kršćani su to dobro znali: njihovi su sastanci odjekivali glasovima proroka, preko kojih je Bog upućivao prve zajednice, otkrivao svoje planove, činio čudesa. Izvanredni darovi su bili redovna pojava. Poslije su se stvari promijenile i proroci su postali rijetkost u krilu Crkve, iznimni slučajevi koje treba promatrati, do toga da su gotovo nestali pred narodom. Ako danas netko govori o proroštvu ili o mističnim darovima, vjernici misle na nešto nedostižno ili na nešto što pripada davnim vremenima i više ih se ne tiče. A upravo je suprotno, proroci, mistici i vidioci su hrana Božjem narodu. Nažalost, službena Crkva je postupno zatvorila život duha u neku vrstu kaveza koji se ponekad naziva doktrinom, ponekad crkvenim naukom, teologijom ili Zakonikom kanonskog prava. Hijerarhija očekuje da i Duh Sveti poštuje opseg tog kaveza, ali to se ne događa. Duh nastavlja puhati gdje hoće i kako hoće i vodi svoj narod iznad i preko svake hijerarhije, svakog interesa, svake doktrine, koliko god uzvišena bila. Da nije tako Crkva već odavno ne bi postojala, a ona je vječna kao i Duh njezinog Učitelja i Gospodina. On je podizao i uvijek će podizati proroke, mistike i vidioce kako bi dao uvijek novi život svome narodu i oslobodio ga ljudskih kaveza.

Dok je čovječanstvo na Zemlji odbacivalo velike darove Božanskog Milosrđa, Lucifer je pripremao svoje “darove” čovječanstvu: Adolfa Hitlera, Josifa Staljina i Benita Mussolinija, ambiciozne ljude, bez milosti, pokvarene i jadne, među najgorima koje je čovječanstvo ikada vidjelo”.

Ovaj tekst je bogat, ima jako puno dubokih točaka koje unose svjetlost u dušu. To je sadržaj o kojem možemo razmišljati i hoditi cijeli život. Bog nikoga ne kritizira, pa niti službenu Crkvu, ali zajedno s nama razmišlja o povijesnim događajima. Poučava nas na osnovu povijesnih događaja jesmo li prihvatili milosti ili ne. U ovom trenutku ovako nas poučavajući priprema za izvanredne događaje u ovom vremenu, u kojima već jesmo, ali će biti još puno izraženiji. Naime, ova je poruka za nas da bismo shvatili i pripremili se za ove događaje; kamo sreće da prihvatimo ove milosti te urodimo stostruko.

Za primijetiti je da su jednostavni vjernici primili milosti, ali nisu bili potpomognuti od onih koji su im trebali pomoći. Možda su bili prejednostavni, ali što su mogli činiti ako nisu potpomognuti? Temeljna poruka je na kraju: ponovni poziv da se uronimo u Duha Svetog koji puše gdje želi. Što to znači? Da u našem srcu ne budu kavezi; nepouzdanja, predrasuda, zavisti, ljubomore, oholosti. Ako u našoj nutrini djeluju čista vjera, nada i ljubav, tada se Duh Sveti slobodno giba i pokazuje nam put. Ne možemo pogriješiti jer On je savršeni voditelj svakog vjernika i cijele Crkve. Nažalost, ne može djelovati preko naše slobode. Tada smo mi oni koji pribavljaju nevolje. Ovo razmišljanje poziva sve na jednu velikodušnost, na velikodušan odgovor na milosti ovog vremena o čemu ćemo još govoriti kasnije u našem hodu. Jako je važno u svakom razmišljanju napraviti jedan pozitivan korak prema Bogu.

Ja vas blagoslivljam kako bi Duh Sveti pronašao vaša srca slobodna, raspoloživa primiti milosti, surađivati s milostima ovog vremena. Bog nije zapustio svoju Crkvu, svoj narod, nijednu dušu. U ovim teškim vremenima Bog je prisutan među svojim narodom kao što je rečeno u Svetom Pismu: “njegova će Crkva postati nakićena zaručnica1“,lijepa, bezgrešna i neka takav postane cijeli narod Božji, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

1Usp. Otk. 21,2