13.Razmišljanja o knjizi Svemir i njegovi stanovnici

Crkva i njezino sveopće poslanje

 

 

Predraga braćo i sestre, mi nastavljamo sa našim razmišljanjima. Danas imamo jedno jako važno razmišljanje koje nas priprema za sljedeće, a oba su međusobno povezana: govorimo o utemeljenju Crkve. Isus se utjelovio, umro i uskrsnuo, uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu; ali je ostao na Zemlji u korist cijelog svemira u onima koji su ga prihvatili, koji su prošli preko unutarnje smrti od sebičnosti i pokvarenosti živeći u Kristu, živeći Krista. Ova poruka, ovaj trud nije samo za Zemlju, nego za cjelokupni svemir. Dakle poslušajmo ovo!

Iz knjige “Ispisati povijest: Svemir i njegovi stanovnici – svezak II”

 

 

„Izraelski narod, pozvan prvi svjedočiti dolazak Spasitelja, se povukao odbacujući Isusa Krista. Bio je potreban jedan novi narod koji vjeruje u Isusa Krista i koji je sposoban ostatku čovječanstva svjedočiti ono što je Isus učinio. Bog se uvijek služi narodom, jer želi da njegova djeca aktivno sudjeluju u njegovom djelu. Zato je Isus pozvao dvanaest apostola; osim toga, slijedili su ga mnogi učenici tijekom njegovog zemaljskog života; bili su mali ostatak Izraela koji je prihvatio Isusa i vjerovao u njega. Isus im je tumačio mnoge stvari, imajući u vidu njihovo poslanje. Među njima je Šimun, zvani Petar, po Isusovoj volji bio na čelu najprije dvanaestorice apostola, a poslije na čelu prve Crkve. Nakon Isusove smrti, taj mali ostatak Izraela koji je slijedio Gospodina i vjerovao u njega, okupio se oko Petra. On je bio taj koji je dao snagu apostolima i učenicima koji su se osjećali izgubljenima misleći da je Isus umro; on je također trčao na grob gdje je bio položen Isus i našao ga praznog. Napokon, Petar je otvoreno navijestio Isusovo uskrsnuće, u svom nezaboravnom govoru Židovima, koji nam donosi Biblija (Dj 2,14-41). Petar je bio stijena na kojoj je Isus utemeljio novi narod. Pretrpio je isto mučeništvo kao njegov Učitelj i Gospodin.

Isus nije izabrao Petra kao temelj svoje Crkve iz osobne simpatije ili zbog neke njegove posebne zasluge. Izabrao ga je jer je Petar prvi među apostolima shvatio i otvoreno ispovjedio onu istinu koju će Crkva naviještati stoljećima. Petar je rekao: “Ti si Mesija, Krist; Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Petar je izrekao izvanrednu ispovijest vjere, do koje je došao jer je njegov duh u tom trenutku bio duboko sjedinjen s Bogom. To je zato što je ljubio Isusa Krista i po njemu bio sjedinjen s Ocem u Duhu Svetom; zato je njegova misao nadilazila ljudsko iskustvo. Isus mu je, naime, odgovorio: “Blago tebi Šimune, sine Jonin, jer tu istinu nisi otkrio ljudskim snagama, nego ti je objavljena od moga Oca koji je na nebu. Zato ti ja kažem da si ti Petar i da ću na tebi, kao na stijeni, izgraditi svoju zajednicu”. Ta zajednica je Crkva, Božji narod rođen iz Kristove žrtve.

 

Isus je utemeljio svoju Crkvu na Zemlji na dobrobit čitavoga svemira. Kao što je Isus bio rođen na Zemlji za spasenje čitavog svemira, tako je Crkva bila utemeljena na Zemlji da bi proširila Božje kraljevstvo na čitav svemir. Ona je bila prva stanica Kraljevstva Božjega, predodređena da joj budu pridružene mnoge druge stanice dok se ne stvori jedno Tijelo: univerzalna Crkva. Zato je Bog želio da Crkva na Zemlji navijesti spasenje svim drugim čovječanstvima u svemiru. Započeo je veliki plan uglavljivanja u Kristu čitavoga svemira.

 

Isus je svojim apostolima otvoreno govorio o postojanju druge braće u svemiru i dugo ih je poučavao. Uostalom, Izrael je znao za postojanje drugih čovječanstava: narod je vidio na djelu čovječanstva iz svemira vjerna Bogu; ona su mu nekoliko puta pomogla tijekom izlaska iz Egipta. U narodu se sačuvalo sjećanje na čudesa tijekom izlaska iz Egipta, iako su nakon nekog vremena likovi vjerne braće često bili zamijenjeni za anđele. Međutim, ideja o životu izvan Zemlje Izraelcima nije bila tako daleka. Isus je apostolima jasno dao do znanja da je spasenje koje je postigao bilo namijenjeno svim ljudima dobre volje i da je Crkva bila temelj, prva stanica njegovog Kraljevstva predodređena da se proširi posvuda u svemiru.

Zašto u Evanđelju nema ni traga svega toga? Zato što Evanđelje donosi Isusovo javno propovijedanje, a Isus nije govorio mnoštvu o otajstvima svemira nego samo svojim apostolima i nekima od najpouzdanijih učenika. Naime, Isus je dobro znao da narod nije bio sposoban odmah shvatiti sličnu stvarnost, opterećen poteškoćama svakodnevnog života. Siromašni narod je uglavnom ostajao bez vjerske pouke rabina. Elita je prisvajala vjerska znanja dok je narod sudjelovao u zajedničkim obredima; svatko bi naučio ono malo od Zakona što je bilo potrebno da pripada Zajednici. Zato je Isusovo javno propovijedanje bilo namijenjeno za pomoć ljudima u njihovoj svakodnevici, u zemaljskim stvarima, koristeći jednostavan jezik koji je često posezao za primjerima iz svakodnevnog života. Isus je bio svjestan da su se najdublje istine i odgovori na goruća pitanja o svemiru morali polako upijati. Većina ljudi to ne bi razumjela, a još manje poglavari i učitelji u Izraelu koji od početka nisu prihvatili Isusov nauk. Zato je Isus rekao Nikodemu: “Govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate. Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko?” (Iv 3, 11-13)

 

Isus je mogao dati znakove postojanja braće u svemiru; tko mu je priječio? Mogao je, primjerice, pozvati cijelu flotu svemirskih brodova iz visokog svemira i oni bi odmah doletjeli i očitovali se. Ali to nije način Božjeg djelovanja: Bog ne želi impresionirati i očarati kao što čini Lucifer sa slabim i ambicioznim ljudima. Bog želi da čovjek hodi prema njemu i da dođe do vjerovanja činom vjere i slobode. Vjera u Boga nije samo dar nego je i postignuće. Kada se čovjek otvori vjeri, u vjeri prihvaća i ono što nije odmah sposoban razumjeti. Bog vidi čovjekovu vjeru i daje mu znakove koji potvrđuju vjeru i dovode ga do shvaćanja. Božji znakovi nisu nikada cilj samima sebi, nego zahtijevaju hod vjere. Površni ljudi to ne razumiju: čekaju znakove da bi se promijenili i ostaju razočarani. Bog ne daje znakove mlakima i ravnodušnima. Točno je da ponekad daje upečatljive darove kada mora probuditi nekog čovjeka za određeno poslanje ili kada želi potaknuti čitav narod. To se dogodilo, primjerice, u obraćenju svetog Pavla ili tijekom marijanskih ukazanja; to služi kao prvi poticaj, zatim Bog povlači znakove i traži hod vjere. Kako čovjek stječe sigurnost u hodu, Gospodin nastavlja potvrđivati, ali znakovi su sve više unutarnji, jer Duh Sveti djeluje iznutra i otvara duhovnu inteligenciju koja je u svakome od vas. Oni, pak, koji ne vjeruju, preziru Božje znakove, ali ih svejednako prizivlju samo da izazivaju Gospodina: “Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj” (Mt 27,42). Tako su se podno križa ismijavali poglavari svećenički, učitelji Zakona i drugi predstavnici vlasti, dok je Isus bio u agoniji. Bog ne odgovara na zahtjeve tih ljudi.

 

Prije njegovog uzašašća na nebo i povratka u njegovu slavu k Ocu, Isus je apostolima jasno naveo njihov mandat: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19-20).

Dakle, naviještaj spasenja je trebao biti ponesen u čitav svemir. Kako se sve to moglo dogoditi uzimajući u obzir razinu civilizacije na Zemlji i oskudna sredstva koja su bila na raspolaganju prvoj Crkvi? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je najprije shvatiti ono što se dogodilo u ostatku svemira nakon smrti i uskrsnuća Isusa Krista“.

 

 

Razmišljajmo o ovim riječima. Možete čitati knjigu “Isus i vanzemaljci” od Armina Kreinera profesora Teologije utemeljenja na Katoličkom fakultetu u Munchenu u Bavarskoj. On analizira sve znakove koje je čovjek na Zemlji mogao u zadnje vrijeme primijetiti. Kaže da 40% nijemaca vjeruje u život u svemiru. Zaključuje da je nužno otvoriti se, ali nailazi na poteškoće. Dvije poteškoće na poseban način za njega su teške: geocentrizam Crkve na Zemlji koja se ne otvara; drugi teški argument je nedostatak iskustvene spoznaje, tj. empirijske spoznaje, onoga što postoji u svemiru. Na pitanja ovog teologa možete naći odgovore u ovoj knjizi.

Prije svega sveti Petar i Pavao su nam svjedočili da su susreli braću iz svemira vjernu Bogu. Kao što znate sveti Pavao govori o njegovu poslanju prema poganima- on je mislio na poslanje za cijeli svemir. Govori o svojim iskustvima da je bio ponesen u treće nebo. Mi smo vam donijeli naša iskustva gdje nam je Bog dopustio posjetiti različite planete u niskom svemiru, visokom svemiru, susresti vjernu braću. Dopustio nam je i susret sa narodima niskog svemira koji ne poznaju Isusa Krista. Izgubili su memoriju, ne poznaju vlastiti identitet, niti porijeklo, nemaju niti spoznaju o pravom Bogu. Pisali smo i svjedočili na dugo i široko, ipak vam ne namećem da vjerujete u to, ne želim da to bude teret za vas.

Danas vama kršćanima želim postaviti neka pitanja. Zašto su mnogi kršćani izišli iz Crkve, kršteni, krizmani? Zašto se mnogi mladi ljudi uključuju u orijentalne duhovne pokrete, a Crkva nema poziva? Ako Crkva vjeruje da je Isus Krist Gospodin, Gospodar svemira, kako to? Želim vam postaviti pitanje, da li vi kršćani možete reći zajedno sa svetim Pavlom: ne živim više ja, nego Krist živi u meni? Postavljam vam jedno drugo pitanje: kršćani na Zemlji se zauzimaju svjedočiti život, uskrsnuće Isusovo, ili su zabrinuti za preživljavanje te među njima postoje pokvarene osobe kao i mnoge druge, vjerojatno ponekad još gore od drugih? Oni koji su izišli iz Crkve govore da nisu prepoznali Kristovo lice u Crkvi. Nevjernici se opravdavaju da nisu vidjeli Krista. Svjedočili smo vam da smo u duhu krstili Mahatmu Gandija. On se predstavio u duhu te je zatražio:”Ja želim krštenje. Dok sam živio na Zemlji, u Crkvi, među kršćanima nisam vidio Kristovo lice. Kada sam otišao u nebesku stvarnost i kada sam vas vidio kako svjedočite Isusa Krista, poželio sam i ja biti kršten i prikazati se za svoj narod. Prikažite se također i vi za moj narod”. Razmišljajte o ovome.

Dakle, razmišljajmo zajedno. Što je ova Crkva utemeljena od Isusa Krista? Usredotočimo se na dvanaestoricu apostola. Koja je karakteristika ovih ljudi? Nisu živjeli za sebe, nego su živjeli za Krista. Svi oni su mučenici, bili su mrtvi samima sebi. Kršćani koji su kršteni trebali bi biti oni koji su mrtvi u Kristu, mrtvi samima sebi i žive u Kristu, za Krista. Trebali bi izražavati lice Kristovo u svojem životu.  Mi smo kršćani. Nit vodilja svih naših poruka je u tome da se trebamo vratiti Kristu, prikazati se Kristu po Srcu Bezgrešne Djevice Marije, kao što se On prikazao za nas. Često kršćani očekuju od Boga da riješi njihove probleme, moljenjem jedne krunice, jedne molitve  kao na bankomatu kako bi riješio njihove probleme umjesto da žive za Krista. Naše prikazanje Kristu po Mariji je samo naša otvorenost da idemo preko svih granica naših mogućnosti i dopustimo Bogu da nas vodi po Kristu preko naših granica. Bez ovoga nema spoznaje u nama.

U odlomku koji smo čitali u kojem je sveti Petar prepoznao u Isusu:“Ti si Mesija, Krist; Sin Boga živoga” ,bilo je pojašnjeno da se ovo dogodilo Petru zato “što je ljubio Isusa Krista i po njemu bio sjedinjen s Ocem u Duhu Svetom; zato je njegova misao nadilazila ljudsko iskustvo. Isus mu je, naime, odgovorio:Blago tebi Šimune, sine Jonin, jer tu istinu nisi otkrio ljudskim snagama, nego ti je objavljena od moga Oca koji je na nebu.

Zašto trebamo biti zabrinuti da znanstveno upoznamo ono što postoji u svemiru, zašto bi nam bilo objavljeno, darovano? Bog objavljuje tajnu onomu koji ga ljubi, koji želi sudjelovati u njegovu životu. Ako čovjek ne želi izići iz svoga egocentrizma, ako kršćanin ne želi izići iz geocentrizma Crkve, kako mu Bog može objaviti? Bog ne može dati svoj život i biti zatvoren u kutiju jedne sebične osobe, egocentrične. Dakle, ako želimo biti raspoloživi primiti svjetlo glede života u svemiru i razumjeti sve ono što su naviještali proroci, a ima ih i danas, trebamo biti autentični kršćani koji umiru sebi da bi živjeli za Krista.

 

Želim naglasiti jedan drugi trenutak i stoga vam postavljam jedno pitanje, koje je danas aktualno: Crkva se danas približava svijetu, tako se kaže, ali po vama da li ona približava Isusa Krista čovjeku? Približava li Crkva danas čovjeka Kristu, pokazuje li Krista? Ovo je veliko pitanje! Kršćani se mogu izgubiti u ljudskoj misli, u ljudskim potrebama, približavajući se čovjeku, kako bi stavili čovjeka u centar umjesto da u centar stave Boga. Ovo nije put Isusa Krista koji nas je poveo k Ocu.

Ima jedna druga karakteristika Crkve: Bog je stvorio prvu stanicu, Isus Krist je stvorio prvu stanicu: dvanaestoricu apostola. Zašto dvanaestoricu apostola? Nije izabrao ove osobe da bi im dao neke privilegije, da ih učini kraljevima, moćnima, upraviteljima, da zadovolji njihove ambicije, nego da žive zajedništvo u Kristu. Bogu je potreban jedan kršćanski narod koji zna živjeti u Kristu. U tom smislu mi smo vam govorili o jezgrama koje se trebaju formirati. Nitko, ako ostane u vlastitom individualizmu, nije zreo kao kršćanin. Smisao Crkve je da bude zajedno u Presvetom Trojstvu, da izražava Trojedinog Boga ovdje na Zemlji. Danas vidite koliko osoba može živjeti zajedno, isto tako i kršćani oženjeni koji se rastavljaju, zajednice, pokreti.

Sve ove karakteristike koje sam natuknuo, želio bih da možete kontemplirati kroz ove dane, moliti. Naše sljedeće razmišljanje bit će o silasku Duha Svetog na Mariju i apostole, na učenike. Ali ovo se može dogoditi u našoj nutrini samo ako ne živimo za sebe, nego za Krista, te ako živimo zajedno kao u Cenakulu. Tada će nas ovo voditi u kozmičku Pedesetnicu kako bismo svi i sve bili uglavljeni u Isusu Kristu. Bez ovih unutarnjih koraka cijeli nam svemir ostaje tajnom, i Bog nam ga ne može objaviti, nego će nam biti objavljen na kraju, kao osuda, jer nismo vjerovali. U ovom odlomku je jako dobro objašnjen korak u vjeri prema spoznaji, kako Duh Sveti vodi čovjeka i potvrđuje njegove korake. Međutim, ako nedostaje vjera, ako nema povjerenja jednog čovjeka u samog sebe, u jedno djelo, on se nikada ne pokreće. Vjera u Boga je znak da se duša koja je stvorena na sliku Božju pokreće prema sličnom, onoj slici koja je u Bogu. Bez ovog probuđenja koje nam je Bog dao, jer je otvorio pečate u nama koji smo kršteni, bez ovog prolaska ne možemo izići iz naše geocentrične i egocentrične ljušture. Razmislite dobro, pripremite se kroz molitvu i potrudite se započeti sudjelovati u ovom djelu, jer Crkva na Zemlji treba dati svjedočanstvo cijelom svemiru.

Ja vas blagoslivljam zajedno sa svim svetima, svim pravednicima, zajedno sa Presvetom Djevicom Marijom i sa svetim Josipom. Blagoslivljam vas zajedno sa svim pozitivnim silama u svemiru koje su se stavile Bogu na raspolaganje, Trojstvenom silom koja snažno djeluje u ovom vremenu, kako bi ste se probudili i u isto vrijeme odlučili biti dio žive Crkve, gdje je Krist živ, uskrsnuo u vama, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.