od Tomislava Vlašića

Prikazanje života Isusu  po Presvetoj Mariji

 

Braćo i sestre započnimo ovo naše razmišljanje i susret u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi mi kršćani započinjemo molitvu stavljanjem znaka križa, u ime Trojedinog Boga; u ime Oca, u ime Sina u ime  Duha Svetoga. Nažalost, to lako postaje navika, jedna recitacija i onda gubi na snazi. Mi trebamo ući u živi odnos s Trojedinim Bogom, u živi odnos s Isusom Kristom koji se prikazao Ocu na križu za nas i za cijelo čovječanstvo. Tema našeg današnjeg razmišljanja je “Prikazanje života Isusu po Presvetoj Mariji”. Još uvijek smo  u temi “ Uglavljeni u Krista”. Naše prikazanje života Isusu po Mariji, jedini je put da budemo uglavljeni u Isusa Krista. To nije nikakva privatna pobožnost niti nešto što samo mi propovijedamo i svjedočimo; to je temelj kršćanstva, tu nalazimo svoj identitet, vlastitu osobnost.

“Neka nam Gospodin udijeli milost u ovom susretu da razumijemo ono u što vjerujemo, u najmanju ruku u teoriji,

 i da to stavimo u praksu

za naše spasenje i spasenje cijeloga svijeta.”

Nit vodilja našeg svjedočanstva i poruke koju nosimo svijetu upravo je prikazanje života Isusu po Presvetoj Mariji. Postavljamo pitanje koji je poziv kršćanina? Ako čitamo Evanđelje, konkretno citirajući Svetog Mateja, svaki kršćanin je pozvan ljubiti Isusa Krista više nego svog oca, majku, svoju kćer, sina i kako kaže Isus u Evanđelju tko to ne čini i  ne živi tako nije njega dostojan. “Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije mene dostojan. Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, spasit će ga”  Ne radi se o tome da izgubimo život, nego da ga pretvorimo u onaj život koji je predviđen za nas od postanka svijeta.  Da nađemo svoju originalnost  te da nađemo i postignemo puninu koju je Isus Krist obećao svima. Ne radi se samo o preko grobnom životu, nego i o životu ovdje na Zemlji da primimo stostruko unutra u našem duhu, koji se odražava i na cijelo naše tijelo i na cijelo naše biće. Malo smo od ovoga do sada razumjeli. Potrebno nam je hoditi u vjeri kako bismo razumjeli i bili obogaćeni Božjim obećanjima darovanim  u Isusu Kristu.

Temelj našeg odnosa s Bogom je Mistično sjedinjenje s Isusom Kristom u Duhu Svetom, da nas Isus podloži Ocu. Podložiti možda zvuči teško, jer ljudi ne žele biti podložni. Ne radi se o nečem negativnom, podlaganju pod nekoga. Radi se o ucjepljenju u život Božji, o uključenju u čiste zakone duha, tako da budemo pretvoreni u novo stvorenje. Da zauvijek uđemo u vječnost i da živimo u vječnosti. Dakle, u životu Trojedinog Boga mi nalazimo naš identitet. Međutim, dok smo ovdje na Zemlji gdje nalazimo naš identitet? Gdje dozrijeva naš život tako da dosegne zrelost i pravi kršćanski identitet? To se događa u življenju Euharistije. Sudjelovati u Euharistiji, u Svetoj Misi ne znači sudjelovati u nekom obredu. Koliko god taj obred može biti lijep, dobro organiziran, svečan, s puno cvijeća, s lijepim pjesmama. Ništa to ne vrijedi ako ne uđemo u živi odnos s Isusom Kristom koji pati za nas, da nas otkupi. Koji umire za nas, da nas spasi od vječne smrti. Koji uskrišava za nas da mi možemo uskrsnuti prije svega u duši, a u konačnici i u tijelu. S Isusom Kristom koji u slavi Očevoj, sjedi s desna Ocu da se i mi već sada, u vjeri možemo dići u onu slavu i nositi dostojanstvo djece Božje, očitovati veličinu kršćanskog života. Stoga da bismo dostojno sudjelovali u Svetoj Misi, nužno je prikazati život Isusu po Mariji. Isus je prikazao svoj život za nas. Mi ne možemo sudjelovati u njegovu životu ako i mi ne darujemo svoj život njemu. To je zakon ljubavi. Dvije osobe ne mogu doseći istinsku ljubav ako se međusobno ne darivaju. Tako isto u Svetoj Misi, ako mi ne sudjelujemo  ne prinosimo naše patnje i naše radosti Isusu, naše smrtno prolaženje, o čemu govori Sveti Pavao posebno u prvoj poslanici Korinćanima. Ako se  ne dignemo na našim križevima u našim kušnjama prema Bogu. Ako se ne dignemo iznad ratova, svađa, diskusija ne možemo ući u uskrsnuće. Isus želi da mi uđemo u uskrsnuće  u njegovu slavu i da je očitujemo. Stoga za dostojno sudjelovanje u Svetoj Misi, svećenik poslužitelj prvi je dužan prikazati svoj život kao žrtvu Isusu po Mariji. Njegovo prikazanje trebalo bi biti čisto. Tako da se on  Mistično sjedini s Isusom Kristom, te da u Isusu Kristu u Duhu Svetom povede narod da se podloži zakonima čistog duha, da se podloži Ocu. Ako to svećenik ne živi, uz svu njegovu aktivnost, lijepo propovijedanje, kateheze, pjesme, organizaciju, karitatitivno djelovanje, što je učinio? Nije učinio ništa, jer nije narod poveo k Bogu, nije mu otvorio put prema Bogu. Svaki vjernik koji želi sudjelovati u Svetoj Misi dužan je prikazati samog sebe Isusu Kristu, da sudjeluje u Vazmenom prolasku s Isusom Kristom i digne se u slavu. Inače je to sudjelovanje samo u obredu; obavljanje neke crkvene dužnosti. Ne samo pojedinac nego cijela župska ili redovnička zajednica, molitvena grupa kao cjelina, dužna je prikazati život Isusu po Mariji. Inače se ne može dići njihova molitva pred lice Očevo. Nismo toga svjesni. O tomu  se malo govori. Što više od toga se bježi, jer se bježi od križa  Gospodina Isusa Krista. Tada bježimo od svjetlosti. To je prava doktrina, to je pravo učenje. Ući u svjetlost križa. Bez ovog istinskog sudjelovanja u Svetoj Misi prikazujući svoj život Isusu  po  Mariji, kršćani ne poznaju svoju osobnost, identitet. Nisu više sol Zemlji, jer je sol obljutavila. Razmišljajmo svi o tome i dođimo do svijesti gdje se nalazimo? Zašto je kršćanstvo u krizi? U čemu je razlog?

“Bože moj, izgubili smo kršćansku osobnost,

izgubili smo svijest sinova Božjih, snagu Isusa Krista u kušnjama.

Ne možemo pobijediti kušnje, nemamo snage oduprijeti se zlu, Sotoni,

plašimo se umrijeti.

Čuvamo naš ja, naše sebeljublje.

Bože moj mi još nemamo iskustva snage Kristova uskrsnuća,

i mnogi kršćani žive kao osobe koje su sve promašile u životu,

 a pozvani su da uđu u slavu, da očituju tvoju slavu cijelom svijetu,

 da očituju svijetlo tvoga lica.

Oprosti nam, sagriješili smo

i uvedi  nas u stvarnost sudjelovanja u otajstvu otkupljenja u Svetoj Misi.”

Tko će nam pomoći na ovom putu? Mi sami ne možemo ni kao pojedinci, ni kao grupe, ni kao zajednica. Možemo  s pravom reći da cijela Crkva na Zemlji sama ne može. Potrebna nam je Presveta Marija  koja je stajala podno križa, ali njezin duh se digao skupa sa duhom sina i ona se digla u slavu Očevu prikazujući sve Ocu. Zato je postala Majka, dižući se iznad svake boli, iznad svakog razočaranja. U njoj nije bilo promašaja zato što je Isus Spasitelj razapet umro na križu. Ona je gledala prijeko. Stoga nam je nužno prikazati život po Bezgrešnoj, Isusu Kristu. Bez prikazanja života Mariji, kako bi nas ona prikazala Isusu Kristu, mi nemamo prave pobožnosti prema Mariji jer ne dopuštamo da nas ona povede prema vječnosti, prema Bogu. Često bismo je htjeli zadržati na razini naše sebičnosti, na ljudskoj razini. Jednako tako je važan  naš odnos prema Svetom Josipu, poočimu Isusa Krista. On nije samo čuvar Crkve, nego  je Otac Crkve, kao što je Marija Majka. Sveti Josip prihvaćajući bezgrešnost Marijinu i Božje djelo u Mariji bez sumnje, bez lukavštine, ne samo da je prihvatio njezinu bezgrešnost, nego je u nju ušao. Iako  se čini da je umro prije Isusove smrti na križu, iz vječnosti je mogao još više sudjelovati u onome u čemu je sudjelovala Marija. Stoga nam za ovo vrijeme Bog daje Mariju za Majku i Svetog Josipa za Oca da nas prate na duhovnoj razini kao otac i majka. Već smo vam pričali i svjedočili da je za ovo vrijeme; vrijeme pripreme čovječanstva za drugi dolazak Isusa Krista, Bog predvidio izvanredna sredstva da pomognu Crkvi na Zemlji i svim ljudima u cijelom svemiru. Dao nam je anđele, braću i sestre koji su ostali vjerni Bogu od postanka svijeta i žive u duši i tijelu u dimenziji koja je pred nebom. Moćni su i žele nam pomoći. Bog nam je dao kao sredstvo  i Centralnu Jezgru koja povezuje sva sredstva i privlači kako bi se sva sredstva i svaki čovjek i svaka duša mogli uzdići u Trojstveni život. Kad god sudjelujemo u Svetoj Misi te kad proživljavamo otajstvo spasenja kroz molitvu, kroz rad, kroz patnju nužno je da se sjedinimo s ovim sredstvima i sa svim svetima u nebu; o tome ćemo još govoriti u jednom razmišljanju s drugog aspekta. Dakle potrebno je sjediniti se i u ovom sjedinjenju živjeti svemirsku Misu, svemirsku Pedesetnicu, jer smo predodređeni živjeti zajedno kao jedna obitelj u Presvetom Trojstvu.

Ovo naše razmišljanje vodi nas da shvatimo kako sudjelovati u Svetoj Misi. Kako živjeti i sudjelovati u Isusovom životu, u životu Otkupitelja. Sveti Pavao nas uči: “Neka svatko ispita samoga sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža, jer tko jede i pije osudu svoju jede i pije ako u tom ne razabire Tijela”  Zašto osudu svoju pije? Stoga što ne prihvaća Isusa Krista živoga, ne prihvaća život. Nije Bog onaj koji ga osuđuje, nego čovjek osuđuje samoga sebe, jer ne blaguje život Božji, ne sjedinjuje se s Božjim životom. I dalje govori Sveti Pavao: “ Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, mnogi umrli”.

“ Bože moj, kolika je površnost u sudjelovanju vjernika u Svetoj Misi, kolika hladnoća, nedostojnost, kolike izdaje,

kolika praznina se vidi u kršćanima koji sudjelujući u otajstvima otkupljenja nakon Mise ne doživljavaju  nikakvu promjenu.

 A trebali bi biti poslani nakon Mise navjestiti vjeru nadu i ljubav

da zasvjedoče to cijelom svijetu.

Oprosti nam Gospodine”

Sveti Pavao nas hrabri: “Zaklinjem vas braćo milosrđem Božjim, da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu kao svoje duhovno bogoštovlje.”  Prikazati sebe je naše bogoštovlje u Misi, a to može biti i dan i noć, ako stavimo Isusa na prvo mjesto. “Nemojte se prilagođavati ovome svijetu. Naprotiv, preobličavajte se u obnovu svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja. Što je dobro, ugodno i savršeno”. Mi živimo u tami i ne znamo razlikovati dobro od zla. Ostat ćemo u tami sve dok se ne dignemo u svjetlost prikazujući naš život Isusu po Mariji. Ne može se razumjeti volja Božja, niti ljubiti volja Božja, ne može se biti podložan i radostan u Bogu, ne može se iskusiti veličina kršćanskog  života ako se ne dignemo u svjetlost. Što mi možemo poručiti svijetu ako hodimo u tami? Slaveći Vazmena otajstva, svake godine slušamo izvještaj i iskustvo Marije Magdalene koja je prva vidjela uskrslog Isusa. Nakon što ga je vidjela i  otkrila, htjela ga je zadržati za sebe, da ostane s njom. “Isus joj reče nemoj me dulje zadržavati jer još nisam uzišao k Ocu. Nego idi braći mojoj i reci im uzlazim svom Ocu i vašem Ocu, svom Bogu i vašem Bogu” O ovom izvještaju malo se propovijeda,  malo se svjedoči. Malo se ljudima pojašnjava da su pozvani uskrsnuti. Tko iskusi uskrsnuće pozvan je dići se u slavu Očevu; još dok je na Zemlji u vjeri, nadi i ljubavi može se dići u slavu Očevu. Tko primi slavu Očevu taj može biti svjedok, jer nosi Božji život u sebi. Dok god se ne dignemo u ovu slavu Božju preko našeg prikazanja Isusu po Mariji, ni naše molitve se ne mogu dići pred lice Božje. Tada naša djela i patnje ostaju kao teret nad nama i provociraju u nama negativne osjećaje; depresije, krivnje, osuđivanje drugih. Sve ono što se ne digne u slavu Božju ostaje kao teret na čovjeku koji satire a ne otkupljuje.

“O moj Bože daj mi milost živjeti tako da cijelo moje biće

poput Svetog Stjepana prvomučenika gleda tebe u slavi,

 koja je pripremljena meni i svima onima koji hoće biti uglavljeni u Krista,

i služiti da sve u svemiru bude uglavljeno u Krista. Amen.”

Pred nama su dani odmora. U tom periodu imamo dva jako značajna dana; Preobraženje Gospodnje 6. kolovoza i Marijino Uznesenje na nebo 15. kolovoza. Ove  dvije svetkovine pokazuju nam put preobraženja. Kroz ovo vrijeme nećemo imati ove susrete. Tamo gdje se nalazite na odmorima živite pred licem Gospodnjim. Prikažite vaš odmor Bogu, vaše radosti. Prikažite slavu Bogu. Radujte se! I neka vas Bog prati kroz ovo vrijeme. Mi ćemo se ponovno susresti 25. kolovoza. Ja vas blagoslivljam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.