Uglavljeni u Krista, razmišljanja i molitve

  

od Tomislava Vlašića 

Zašto bježimo od Božjeg lica

 

 

Dragi slušatelji, tema današnjeg razmišljanja je “Zašto bježimo od lica Božjeg”. Započet ćemo ovo razmišljanje molitvom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

“Gospodine Bože, mi te nazivamo Ocem, Spasiteljem,

mi te nazivamo dobrim, pravednim .

Svi ljudi traže dobrotu, pravdu, traže ljubav.

Ali čovjek ograničen, ograničava samog sebe

i sam po sebi ne može se dići;

do savršene ljubavi koja je u tebi do savršene istine, do savršene dobrote.

Stavljamo sami sebi zapreke i razne razloge da se opravdamo i  sakrijemo pred tvojim licem.

Udijeli nam danas milost , da možemo ući u svjetlost koja je u tebi i koja je život. Amen.”

 

 

Želim napraviti jedan okvir o kojem ćemo razmišljati. Neki važni događaji  zbili su se  u cijelom svemiru, na Zemlji. Trebamo vidjeti što se dogodilo na Zemlji nakon istočnog grijeha? Što se dogodilo u svemiru? Kakve su naše mogućnosti, te kakve Bog otvara pred nama? Svi znamo  iz početka Biblije, da su posljedice istočnog grijeha bile strašne. Treće poglavlje iz knjige Stvaranja[1] govori o neposrednim posljedicama grijeha. Adam optužuje ženu Evu, Eva optužuje zmiju. Prisutni su; optuživanje, pravdanje i zatvorenost jednog prema drugom. Nemogućnost  prihvaćanja jedno drugog. To se odražava na poseban način u 4. poglavlju knjige Stvaranja[2] kada brat ubija brata, Kajin Abela. Istočni grijeh, nije neka pasivna mrlja, nego jedno aktivno djelovanje preko kojeg djeluje sam Sotona. On stvara rat u ljudima i među ljudima. Po istočnom grijehu čovjek se zatvorio u sebe, u svoju sebičnost i stavio je granice drugima oko sebe. Nesposoban je gibati se u Božjoj ljubavi. Nakon pada prvih anđela Lucifer je ostao na razini gdje je bio. Sveti Mihael je napredovao u svjetlosti. Ljudi koji su ostali vjerni Bogu, napredovali su u svjetlosti i u bliskom su odnosu prema Bogu. Već smo tumačili da između njih i novog stvaranja stoji Velika Barijera kao i između svih stvorenja i novog stvaranja, ali za njih je ta Barijera, rekli bismo mekana. Neki od njih mogu prijeći tu Barijeru i u tijelu. Zapravo svi oni koji su ostali vjerni Bogu imaju u sebi potencijal da prelaze tu barijeru i da susreću Boga licem u lice. Braća i sestre s planeta koje su ostale vjerne Bogu a koji su u Centralnoj Jezgri, redovito prolaze tu barijeru kao poslanje i kao znak za nas; da ćemo i mi jednom, ako budemo napredovali u odnosu prema Bogu moći prijeći tu barijeru i uskrsnuti, te da neće biti nikakve barijere između nas i Boga. To će biti novo stvaranje. Dakle, ovo otvara u nama  jednu veliku perspektivu, svjetlu budućnost čovječanstva, naravno za one koji stvarno prihvate Boga i žele slijediti put koji nam je  Isus Krist svima pokazao. Još jedna slika koja nam može pomoći razumjeti razliku između nas na Zemlji i onih planeta, čovječanstava koja su ostala vjerna Bogu. Stručnjaci govore da u svemiru postoje crne rupe koje gutaju sve; zvijezde planete, sve što dohvate, pa čak i svjetlost; ni ona ne može proći kroz njih. Govore o tome da je veći dio svemira crna materija, siva materija (ne znam koji je precizan izraz u Hrvatskom jeziku).

Kroz crnu rupu ne može ništa proći, ni svjetlost. Međutim kada se ukazuje Blažena Djevica Marija, ona prolazi. Kada čovječanstva vjerna Bogu žele proći, ona prolaze kroz to, nemaju nikakve zapreke. Zašto? Zato što su u svjetlosti. U svjetlosti koja se ne može uspoređivati s našom. Za njih je naša svjetlost kao tama. Oni kažu da su crne rupe, siva materija, samo plodovi čovječanstva koje se pobunilo protiv Boga. Čovječanstvo svojim vladanjem, pobunom prema Bogu ograničilo se te je  stvorilo je oko sebe jedan tamni okvir. Oni nas upozoravaju da obratimo pažnju na Zemlju te da ćemo vidjeti toliko crnih vrtloga; u politici u ekonomiji u međuljudskim odnosima,u obiteljima. Kažu nam da na Zemlji ima puno osoba koje su kao jedna siva materija koje nemaju više u sebi svjetlosti. Ovaj podatak nam može pomoći da vidimo gdje se nalazimo i zašto je Isus Krist došao među nas, da nam pokaže svjetlo. Isus je došao među nas da nam otkrije lice Božje i da pokaže put kako možemo hoditi da uđemo u svjetlost i da motrimo lice Božje kao što ga motre Sveti, Proslavljeni.

Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac, Bog koji je u krilu Očevu, on ga je objavio ( Iv 1, 18 ). Stoga nema drugog puta kojim možemo proći da dođemo u svjetlost, da ona u nama poraste, te budemo sinovi svjetlosti i u isto vrijeme da stignemo preko Velike Barijere i  postanemo nova stvorenja.

U trećem poglavlju Ivanova Evanđelja nalazimo ove Isusove riječi:”Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”[3] Često puta mi čujemo Božju riječ, Evanđelje i prođe nam kroz uši kao neka fraza. Ne zaustavimo se i ne shvatimo poruku. Ako nas je Bog tako ljubio i ako nas ljubi, da šalje svoga Sina koji silazi u dubine našeg ponora, tada u nas do dubine našeg ponora ulazi i Božja ljubav. Mi imamo ljubav i mi možemo ljubiti. To je svjetlost; kada uđemo u ovu spoznaju da smo ljubljeni i da možemo ljubiti. Nastavlja tekst:“ Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega. U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su  njegova djela učinjena u Bogu.”[4]

Isus diskutirajući sa Židovima kaže im: “Ja vidim da u vama nema Božje ljubavi.” Što je Isus time htio reći? Htio je reći: ako vam netko drugi dođe i priča o Bogu vi ga slijedite. Ako vam dođe onaj koji vam prenosi ljubav Božju i istinu Božju vi ga ne slijedite. Kad biste imali ljubav prema Bogu, onda biste slijedili onoga koji donosi ljubav Božju i pokazuje istinu. “Vi ne želite doći k meni da se spasite” [5]kaže Isus u petom poglavlju Ivanova Evanđelja. Naglasak koji stavljamo U našem razmišljanju stavljamo naglasak  na  to; da želimo doći, da želimo sudjelovati u Božjem životu, kako smo u našim izlaganjima govorili, da  postanemo bezgrešni, korektni. Potrebno je da sudjelujemo u istini, u svjetlosti da povećavamo svjetlost, te da djelujemo pošteno, kao što hrvatski prijevod kaže. U tekstu je posebno naglašena vjera. Tko vjeruje spašen je, tko ne vjeruje osudio je samoga sebe. Onomu koji ne prihvaća vjeru može se činiti da je Bog tvrd, da je krut. Gledajmo stvarnost; ako netko neće da jede ne vjeruje u jelo, onda se zna kakve su posljedice. Ako jedan student neće da studira, poznate su posljedice. Ako netko vjerom ne pristaje uz Isusa Krista, osuđuje samog sebe. Preko vjere, nade i ljubavi mi se možemo dići u svjetlost. “Božja ljubav je izlivena u naše srce “ kaže Sveti Pavao u poslanici Rimljanima “zato nas nada ne može prevariti jer nas ljubav Božja vodi”. Dakle, mi si postavljamo pitanje da li stvarno vjerujemo, nadamo se, te smo Bogu prepušteni, sigurni u Bogu. Da li Boga ljubimo. Postavljajući ovo pitanje  razmišljajmo onda, zašto bježimo od Boga, zašto bježimo od lica Božjega? Iznijet ću vam neke stvari koje mogu pomoći u razmišljanju. Većina kršćana poistovjećuje vjeru sa religioznošću. Sigurnost spasenja, s pobožnošću. Svodi se samo na odlazak u Crkvu, sudjelovanje na proslavama. Sveti Pavao nije tako mislio. Za njega je Euharistija koja nije doživljena, opasnost za čovjeka, jedna varka za čovjeka. Danas se u pastoralu, teologiji govori puno o konzumizmu sakramenata. Ljudi idu na Pričest a da ne znaju što primaju, a da nisu pripremljeni. Ne susreću Živoga Boga. Ne vide lice Božje. Čovjek koji vidi stvarno lice Božje i susreće se sa  Živim Bogom, on se mijenja. Promjena je automatska. Ljudi idu na ispovijed a ne praštaju ni sebi ni drugima. Kažu da vjeruju ali kada su u pitanju materijalne stvari ili nešto što njima odgovara lako ostave vjeru kao neku teoriju. U poteškoćama u izazovima gube vjeru, nadu i ljubav. Lako u njima nastane pometnja, konfuzija, nesigurnost. Lako uđu rat sa sobom i drugima. Dakle, mi smo pozvani vratiti se Bogu, motriti njegovo lice. Bog nam je dao sakramente, dao nam je svoju riječ. Dao nam je sve, ali mi trebamo sudjelovati tako da susretnemo njegovo lice, da mu se poklonimo i da nas njegovo lice obasja te budemo u svjetlosti. Prošle godine oni koji slijede ovaj program i koji su slijedili ovu web stranicu, našli su poruku Svetog Franje od 17.09. 2012. U toj poruci sveti Franjo govori o čistoj ljubavi. On govori da je cijeli njegov život protekao tražeći ovu ljubav i kad je našao ovu čistu ljubav onda je u njemu Evanđelje postalo živo i tada je bio preobražen. On ponavlja ono što je srž Evanđelja; ljubiti Boga, tom ljubavlju ljubiti sama sebe i ljubiti bližnjega,  zakon  je cijelog svemira. U novom stvaranju to će biti jedini zakon, zakon koji upravlja savršenim životom. Zanimljiva je rečenica koju je rekao: ” ako se ne stigne do čiste ljubavi također u duhovnom životu, ne stiže se do ničega. ” Ovo je tako dubok izraz koji nas želi potaknuti da se okrenemo prema istini u Bogu, prema Bogu ljubavi. Božja pravda je ljubav. Božje milosrđe je ljubav. U isto vrijeme Božje milosrđe je pravda i istina kao što smo molili na početku ovog susreta. Svi za tim čeznemo, ali ne dolazimo do toga jer se sami ograničavamo, pravdajući se, optužujući druge, zatvarajući se u same sebe. Završimo ovo razmišljanje molitvom:

“Bože Oče, svaki dan te molimo kao Oca,

oprosti nam kad izgovaramo riječ Otac, često nam je to daleko od istine Otac, dobri otac, savršeni otac.

Kad bismo se uronili u tebe i vjerovali cijelim bićem da si ti Otac,

 Bog Otac, Bog ljubav,

 automatski bismo se rađali, preobražavali.

Ne dopusti da izgovaramo prazne riječi u molitvama, obračajući se tebi.

Mi molimo u našem Očenašu: i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo našim dužnicima,

nismo ni svjesni, da ne možemo otpustiti našim dužnicima ako ti nama ne otpustiš.

Daj nam milost iskrene otvorenosti, iskrenog kajanja, iskrene promjene života,

onda će nam biti moguće  vršiti svaku riječ koju nam je Isus dao.

Mi molimo na koncu Očenaša,

i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla,

a u stvari Oče mi trčimo u napasti, jer slijedimo svoj nagon, slijedimo svoje želje, ne želje Duha Svetoga u nama.

Mi stvaramo sami sebi napasti, zamke i u njih upadamo.

Ti nas ne možeš izbaviti ako mi to ne želimo.

Zapali u nama istinsku želju da te gledamo

 i da živimo prema istini koja zrači iz tebe.

Izbavi nas od zla.

Nismo ni svjesni koliko smo pali duboko.

Koliko smo zatrpani idejama, ljudskom logikom, ljudskim željama

 sve nas je preplavilo.

Ti nam daješ izvanredna sredstva,

 prije svega tvoga ljubljenog Sina i sve što nam je ostavio u baštinu.

Ti nam daješ Presvetu Majku,

 koja dolazi među nas i daje nam izvanredno svjetlo.

A mi ne želimo izići iz zla, ili se maknemo samo malo i onda se zaustavimo.

U ovom vremenu ti nam daješ izvanredna sredstva svjetlosti,

anđele, braću i sestre vjerne Bogu.

Mi ih se plašimo, zatvaramo se pred njima.

Nekad se bunimo zašto su oni u svjetlosti a mi nismo.

Oprosti nam Oče i udijeli nam milost da naučimo moliti u Duhu,

da se naš život mijenja iz dana u dan i da svaki dan budemo bliže tvojemu licu. Amen.”

  

Ja vas blagoslivljam da možete proslijediti ovim putem i da se susretnemo iduće subote, u ime Oca i Sina i Duha  Svetoga. Amen

 


[1]Usp. Post  3  14-15

[2]Usp. Post   4  2-13

[3]Usp. Iv 3 16-17

[4]Usp. Iv 3  18-21

[5]Usp. Iv 5, 40