od Tomislava Vlašića

 

 

Dragi čitatelji,

želio bih  ovim razmišljanjima pratiti značajne događaje koji se odvijaju pred našim očima. Trudit ću se pomoći vam bolje razumjeti ove događaje kako bi vas milost koju nose u sebi mogla zahvatiti.

Sveti Mihael arkanđel, u poruci od 1. ožujka 2013,[1]navijestio je njegovu prisutnost za vrijeme Konklave kardinala, te djelovanje cijelog Mističnog Tijela Kristova tijekom izbora novog Pape Franje, kao što ste mogli pratiti. U sljedećoj poruci od 17. ožujka[2]  Sveti Mihael je izjavio da će ostati među Božjim narodom kako bi ga doveo Kristu, i tvrdi:” Danas započinje za sve vas veliki hod duhovne obnove. Završetkom duge faze pripreme ovih zadnjih godina, početkom 2013 ušli smo, kako vam je već bilo pojašnjeno u vrijeme snažnog djelovanja Presvetog Trojstva, po kojem će Bog uvesti cjelokupno čovječanstvo i sve stvoreno u novo stvaranje”. Zajedno s njim djeluju sva Božja sredstva, izvanredna i redovna. Papa Franjo zahvaćen je Božjom milošću i stavio se  u službu narodu cijelim svojim životom, kao što nam svjedoče njegove riječi i pokreti.

Bog želi da  sva njegova djeca prođu kroz Vazmeni prolazak: da iziđu iz uskih pogleda ove zemlje, koji usmjeravaju čovjeka prema samom sebi te ga guše tjeskobama, napetostima i borbama za preživljavanje. Želi da se njegova djeca otvore, po uskrslom Kristu, očaravajućoj dimenziji vječnosti, koja je stvarna i nikada ne razočarava.

 

Donosim vam neke točke za vaš hod.

 

1)                 Budite učenici Kristovi. Na Cvjetnicu ste bili uvedeni u hod kako biste postali Kristovi učenici.

–                    Isus, Bog koji je postao čovjekom, podložen Ocu u svim kušnjama ” sve do smrti, smrti na križu”, bio je proslavljen  ” …neka se u ime Isusovo prigne svako koljeno, na nebu na zemlji i pod zemljom i neka svaki jezik prizna na slavu Boga Oca, Isus Krist je Gospodin” (Fil. 2, 10-11). I mi smo isto tako pozvani na takvu poslušnost Bogu Ocu, sve dok se naš duh ne sjedini sa Isusovim Duhom i prati ga u slavi.

–                     Isus se prikazuje za nas. Prati nas srdačnom pažnjom, zagovarajući kod Oca, da nas zaštiti od zla: “Ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Lk. 22,32). Isus je uputio ove riječi Petru, ali vrijede za svakog čovjeka koji želi biti mistično sjedinjen s Kristom: možemo računati na njega u našoj krhkosti.

–                    I mi trebamo isto tako moliti Boga, ali ne bilo kakvom molitvom. Između nas i Isusa treba teći život vjere, nade i ljubavi: trebamo računati na njega, željeti se uzdići zajedno  s njim Bogu Ocu. Isus je rekao njegovim učenicima: “Molite da ne padnete u napast” (Lk. 22,40). Tako će nam molitva dopustiti da budemo aktivni i djelotvorni u Kristovu Duhu; jedno srce i jedna duša.

–                    Očitujmo naš identitet djece Božje također i u kušnjama, kada izgubimo sve, čak i vlastiti život! Tako postajemo svjedoci Božji i pobjeđujemo zlo. Isus upitan od  Sinedrija, hebrejskog suda, koji ga je osudio na smrt, je li on Sin Božji odgovara: ” Vi pravo velite, jesam!” (Lk. 22,70).

–                    Trudimo se gledati preko naših osjećaja, i zagrlimo istinu u cjelini.  Isus nas ovako vodi:” Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom…”(Lk. 23,28). Živjeti i djelovati u  potpunoj istini čini nas cjelovitim.

–                    Potrudimo se djelovati slično Bogu: opraštajmo onima koji nam čine zlo, koji nas oštećuju ili nas osuđuju na smrt: ” Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Lk. 23, 32-38). Na taj način popravljamo duboke ruševine čovječanstva i sudjelujemo u novom stvaranju. Kakva se ogromna Božanska snaga oslobađa iz nas kada vršimo čin praštanja!

–                    Idimo iznad ljudske pravednosti! Tako se možemo u trenutku uzdići k Bogu i otvoriti drugima brzi hod prema njemu. Jedan od razbojnika raspetih uz Isusa ovako je molio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: ” Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!” ( Lk. 23, 42-43).

–                    Predajmo Bogu također i naš duh, duh života, dok umiremo nama samima. Tada u nama slobodno djeluje svemogućnost Trojedinog Boga: ” Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.”( Lk. 23,46).

2)                 Tako sjedinjeni s Duhom Kristovim, duhovno uskrsavamo. Prolazimo putem koji nas vodi u čudesa beskraja, a da nikada ne nazadujemo. Naš duh, vođen Duhom Kristovim, otkrivati će svaki dan novo stvaranje, koje se rađa u nama i preko nas zahvaća cijeli svemir.

U tom smislu vam savjetujem da pročitate jedno očaravajuće iskustvo Stefanie Caterine, koje je obrađeno u jednoj od njezinih knjiga[3], pod naslovom: ” Sa Svetim Franjom na novoj planeti”.  Prije nego je budete čitali i svaki puta kada se želite uroniti u čudesa Božje ljubavi u vama, predlažem vam da ovako molite Duha Svetoga:

“O Živi Duše Vječnoga Boga, klanjam se u tebi Trojedinstvu!

Klanjam se tvojoj mudrosti

koja je u tebi od vječnosti.

Priznajem tvoje svjetlo,

koje prosvjetljuje svaku dušu.

Molim tebe, koji si jedina molitva u meni,

da moliš bez prestanka.

Sa svojom vječnom riječi.

U tišini, u meni,

budi moje vječno klanjanje.

Ispuni me vjerom i nadom.

Ti, jedina Ljubavi, budi moja ljubav u meni!

Vodi me tako da budem vjeran

kroz cijeli moj život

samo Trojedinom Bogu. Amen”

Bit ću sjedinjen u molitvi s vama i za vas. Želim vam sretan Uskrs i pratim vas  blagoslovom Oca, Sina i Duha Svetoga.

 

 

Sa svetim Franjom na novoj planeti

Bilo je to u noći s 3. na 4. listopada 2009., uoči blagdana sv. Franje Asiškog, Sveca koji mi je posebno drag koji je također zaštitnik moje zemlje Italije. Bilo je oko tri sata i probudila sam se. Osjećala sam u sebi mir i radost. Tako sam počela moliti zazivajući posebice svetoga Franju. Najedanput sam se u duhu našla na jednom prelijepom planetu. Bila sam sigurna da se nije radilo jednostavno o nekom meni nepoznatom mjestu, nego o potpuno novoj, neoskvrnjenoj stvarnosti. Činilo se da ju je Bog tek stvorio, tako da mi je došlo da nazovem ono mjesto «novi planet».

Pokraj mene se pojavio sveti Franjo, obučen kako ga obično vidim, tj. u jednu skromnu tuniku. Stajali smo jedno kraj drugog na uzvisini s koje se vidjela jedna divna panorama i beskrajni horizont. Sveti Franjo mi je rukom pokazivao krajolik govoreći: «Sada ćeš upoznati ovo mjesto, pripremljeno za novo čovječanstvo, otkupljeno krvlju Kristovom i sjedinjeno s njim. Tako će biti preobraženo sve stvorenje.» Ušli smo u prirodu koja nas je okruživala i hodali jedno uz drugo, obavijeni velikom tišinom, sveti Franjo mi se smiješio bez riječi; u određenom trenutku mi je rekao da nastavim ići sama jer je njegov zadatak bio gotov. Sada sam ja morala ući u živi odnos s okolnim ambijentom. Nastavljala sam ići ulazeći u divotu koja se otvarala preda mnom: beskrajne i mirisne šume, prostrane ravnice, brežuljke i planine. Promatrala sam bujnu prirodu, čudesnu, nezagađenu. Vidjela sam da posvuda izvire bistra, kristalna voda; neprestano sam nailazila na jezera, rijeke i slapove. Prolazila sam kroz  jako zelene livade, i cvjetovi se otvaraše pri mome prolasku, kao da se rascvjetaše toga trena. Shvaćala sam da mi je priroda na taj način pružala dobrodošlicu; zamjećivala sam jednu apsolutnu harmoniju između sebe i stvorenja, kao da bi se međusobno razumjeli i poznavali potrebe jedna druge. Ne znam to riječima objasniti bolje od ovoga.

Isto se događalo sa životinjama koje su mi dolazile u susret u sve većem broju. Mnoge od njih bile su slične onima na Zemlji, druge ne. Vidjela sam konje, medvjede, pse, slične našima ali puno ljepše i skladnije. Iznenada se približio čopor vukova; više nego vukovima, nalikovali su poslušnim psima, nisu izazivali nikakav strah. Međusobno smo se promatrali i ja sam s apsolutnom jasnoćom percipirala ono što su htjeli da razumijem, iako bez riječi. Naime, njuškom su gurali preda me svoje mlade da ih blagoslovim; znala sam da su željeli moj blagoslov. Ispunjale su me beskrajna snaga i sreća dok sam milovala te prelijepe životinje. Njihove velike oči su izražavale naklonost i zahvalnost. Neću nikada zaboraviti tu scenu, koja se duboko utisnula u moje srce. Prostori bijahu doista beskrajni, toliko da sam se pitala hoću li ih ikada uspjeti istražiti. I evo približava se divni bijeli konj; pokleknuo je preda mnom i davao mi do znanja da sam se mogla popeti na njega te biti nošena i tako sam učinila. Oprezno me nosio, bez podrhtavanja, bijasmo sretni što smo zajedno. Došli smo do velikog jezera i sišla sam s konja nakon što sam mu zahvalila i blagoslovila ga. Približavajući se na obali jezera, vidjela sam ribe kako se koprcaju izvan vode; čudno i drugačije nego na Zemlji bilo je to što su te ribe mogle biti bez razlike unutar i van vode. Jedna velika riba, slična plavetnom kitu, pružila se na obali pokraj mene i dala mi je razumjeti da sam mogla sjesti na njezina leđa; tako sam učinila i zahvaljujući njoj sam prešla uzduž i poprijeko jezero koje mi se činilo ogromnim. U jezero je utjecala velika rijeka, bogata bistrim vodama. Slijedili smo njezin tok sve do izvora.

Potom sam se našla na prostranoj livadi, punoj nepoznatih voćaka. Nikada sličnih nisam vidjela. Nijedno stablo nije bilo jednako drugom, svako je bilo različite visine i imalo plodove različite po veličini i boji. Htjela sam okusiti te plodove; neki su mi bili dostupni, drugi ne, nisam ih mogla dosegnuti. I tako se među granama pojavio jedan maleni majmun, sličan onima sa Zemlje. Donio mi je svoje mlade. Pomilovala sam ih i blagoslovila kao obično. Potom se majmun brzo popeo na različita stabla, skupio je razne plodove i donio mi ih. Probala sam ih; njihov okus za mene bijaše potpuno nov, nisam ga mogla usporediti s okusom nijednog ploda koji poznajem. Davao mi je takav osjećaj sitosti da mi se činilo da nemam više potrebu za drugim, nisam više osjećala ni glad ni žeđ. Ali najizvanrednije bijaše što je tamo gdje se ubrao neki plod odmah izrastao drugi; biljka je smjesta nadomještala ubrani plod s novim. Koja velikodušna priroda! Nisam mogla ne misliti na napor naših poljoprivrednika da poberu plodove zemlje, na njihovu borbu protiv prirodnih nepogoda. Koji težak odnos između čovjeka na Zemlji i prirode! Potom sam okusila onu tako bistru vodu koja je tekla posvuda. Nalikovala je nekom kristalu i imala okus drugačiji od naše vode; osim utaživanja žeđi odmah sam dobila dojam da me iznutra izliječila.

Ono što mi je ostalo utisnuto od prirode ovog planeta, je izvanredna ljepota i sklad svakog stvorenja: biljke, životinje, vode, itd. Nisam vidjela oblake, niti susrela kiše ili oluje. Sve mirno, sve vedro, svaka stvar na svome mjestu. Činilo se da je svako stvorenje bilo spremno doći mi u susret da bi mi pomoglo i da bi primilo pomoć, poput onih životinja koje su htjele moj blagoslov za svoje mlade. Jedna uzajamna razmjena mira i nježnosti. Jamčim vam, ono što sam vidjela doista je nezaboravno.

Još me je jedna stvar pogodila: nisam vidjela more, kao da nije postojalo. Sveti Rafael Arkanđeo mi je zatim objasnio da je more podmuklo, tajnovito, ne zna se nikada što sadrži u sebi. Slično je srcu čovjeka na Zemlji. U novom će stvaranju, naprotiv, priroda biti obnovljena i preobražena poput čovjeka. Neće više biti prijevara ni zastrašujućih tajni, bit će jedna otvorena knjiga koju će čovjek moći čitati sve do kraja.

Potom je iskustvo završilo i našla sam se ponovo u svojoj sobi. Sljedeći dan sam nastavila razmišljati o iskustvu proživljenom u noći, i molila sam da bih primila svjetlost i zahvaljivala.

---