Zašto tražite živoga među mrtvima? (Lk 24,5)


Predragi čitatelji,

Približavamo se Uskrsu,  i svi se želimo sjediniti s našim Spasiteljem Isusom Kristom, kako bismo zajedno s Njim, prošli velikim prolaskom iz smrti u život. Slavimo njegovu pobjedu nad smrću i nad zlom, pobjedu koja pripada i nama ako pratimo i ljubimo Isusa.

Duh Sveti u poruci koja slijedi, govori o smrti, tema koja se tiče svakoga od nas. Poziva nas da gledamo na smrt kao na slavni prolazak prema dimenziji vječnosti. Unatoč boli koju svaka smrt neizbježno donosi, pozvani smo usmjeriti pogled na Kristovu pobjedu, jer On je uskrsnuo i pobjedio smrt. Ona nije više događaj koji nas plaši, nego je jednostavno svršetak našeg zemaljskog postojanja, iza kojeg nas  očekuje vječnost, koja je blaženstvo za sve one kojim su vjerovali i nadali se u Bogu. U blaženstvu očekujemo novo nebo i novu zemlju, i vidjet ćemo ostvarenje svih Božjih obećanja: jednog ćemo dana uskrsnuti kao nova stvorenja, predodređena živjeti u novom stvaranju.

U ovoj nadi, koja dolazi po vjeri u Isusa Krista, želim vama i vašim najbližima vedar i radostan Uskrs, i sve vas grlim iskrenim srcem, spominjući vas u mojim molitvama.

Poruka Duha Svetog od 27. ožujka 2012

„Blagoslivljam vas i pozdravljam. Govorim vam danas o nečemu čega se mnogi boje, i što izaziva mnoga pitanja u čovjeku: o smrti. Želim se suočiti s ovom tematikom jer sam puno govorio o vašem stvaranju[1],i o izborima učinjenim u tom trenutku.

Naime, smrt zaključuje vaš životni ciklus na Zemlji i otvara novi koji se nastavlja u vječnosti.

Što je smrt? Smrt je konačni ishod biološkog procesa koji se odnosi na vaše tijelo. Taj proces započinje  u trenutku u kojem dolazite na svijet. Utjecaj na materijalnu stvarnost na Zemlji, u trenutku rođenja, obilježava početak jedne istinske i osobne borbe između čovjeka i pokvarljivosti materije. To je gorki plod istočnog grijeha, koji pobliže zahvaća stanovnike Zemlje, ali koji dodiruje i druge planete, također i one koji su ostali vjerni Bogu,iako u drugačijem načinu i intenzitetu. Nitko ne može izbjeći ovoj borbi između duha i materije. Zašto sve ovo, i gdje je izvor smrti?Da bih vam odgovorio trebam se još jednom vratiti na trenutak stvaranja.

Po Božjem naumu, čovjek je trebao biti besmrtan.U ljudskom biću, premda je sastavljeno od duha, duše i tijela, duhovni aspekt je trebao prevladavati nad materijalnim. To znači da bi duh bio u stanju savršeno upravljati tijelom preko duše ako je ona čista i poučljiva, zahvaljujući trajnom odnosu s Bogom.

Čovjek bi trebao upravljati ne samo samim sobom, nego cjelokupnim čovječanstvom u Božje ime. U Božjoj misli upravljati znači služiti, što znači biti koristan, poštivati originalnost svakog stvorenja i promovirati život i razvoj. Bog je tražio od čovjeka da daruje stvorenjima istu onu ljubav koju je primao od svog Stvoritelja.

Čovjek je bio stvoren na sliku i priliku Božju. Što to znači? U dušu je bila snažno utisnuta slika Božja koja je tvorila identitet osobe: čovjek nije bio jedno od mnogih stvorenja, nego je bio dijete Božje. U duhu je bila utisnuta sličnost s Bogom, koja ga je činila sposobnim da djeluje poput Boga; ne samo kao obični izvršitelj naredbi, nego izvršitelj koji je jedno s mišlju Božjom, i koji djeluje po toj misli. Duh praroditelja u sebi je sadržavao sve sposobnosti nužne za upoznavanje i razumjevanje životnih procesa kako kod pojedinaca  tako i kod cjelokupnog stvorenja, te sposobnost za prenošenje duši svih nužnih informacija. Duša je bila inteligentna i sposobna učiniti djelotvornim informacije primljene od duha; ona je prenosila tijelu na jasan način i bez smetnji, nužne naredbe za aktiviranje višestrukih bioloških procesa. Tijelo je bilo poučljivo i poslušno i stoga je bilo zdravo i skladno. Čovjek je izražavao sklad, mir, sigurnost: njegova misao, djelovanje, osjećaji, sve je bilo u skladu s Bogom i s ostalim stvorenjima. Na poseban način, čovjek je djelovao u jedinstvu s anđelima, čistim duhovima, nematerijalnim bićima, s kojima je surađivao u upravljanju stvorenjem. Sve ovo je bilo moguće poradi moga direktnog djelovanja u čovjekovu duhu, koji je nosio u sebi snagu djelovanja Presvetog Trojstva, a koje nije nailazilo na zapreke od strane čovjeka. Ljudsko biće je bilo pravi i istinski tabernakul koji je nosio u sebi prisutnost Trojedinog Boga, te je djelovao snažno i mudro u ime Božje, jer je bio sredstvo misli i snage Božje. Premda nije bio Bog, čovjek je djelovao na sliku i priliku Božju. Sva stvorenja su mu se pokoravala, jer su u njemu prepoznavala glas Stvoritelja. Upravo to je Bog želio za cjelokupno čovječanstvo. Sve je bilo predviđeno u čovjeku iznutra i izvana, kako bi se taj naum ostvario.

Međutim, čovjek je bio slobodan i stvoren za slobodu. Bog nije od njega tražio da djeluje poput robota, nego da slobodno izabere da li prionuti ili ne uz njegov program. Vaša sloboda  i njezino korištenje oduvijek je dio vas: u sliku i priliku Božju, doista je morala  biti uključena i sloboda. Bog je slobodan u svojoj misli i djelovanju i nitko ne može utjecati na njegove odluke. U stvaranju anđela i ljudi, On je želio darovati ovim stvorenjima slobodu koju i on sam posjeduje, koja je dio njihova uzvišena dostojanstva. Stoga, kako anđeli tako i ljudi, bili su pozvani od samog početka na korištenje vlastitom slobodom u izboru da li biti više ili manje vjerni Božjem naumu. I jedni i drugi su uživali veliko povjerenje od strane Stvoritelja. Dio anđela je izdao ovo povjerenje, i Lucifer na čelu sa svima onima koji su se pobunili, zaćeo je u sebi program suprotan od Božjeg. Mnogi ljudi su ga slijedili i izabrali su njegov program, odbacujući onaj Božji. To je bio istočni grijeh, tj. onaj grijeh koji pritišće čovječanstvo od samog početka.

Što se dogodilo po istočnom grijehu? Jedan dio čovječanstva dopustio je da ga zaposjedne duh drugačiji od onog Božjeg: duh zla. Lucifer je obećao prvim ljudima da, ako odbace Boga i izaberu služiti njemu, bit će kao Bog. Drugim riječima, čovjek ne bi više bio stvoren samo na sliku i priliku Božju, nego bi on sam postao Bog, i spoznao bi kako je Bog zavladao cijelim čovječanstvom. Bio bi jednak pravom Bogu. Duh mnogih ljudi, između kojih  i vaših praroditelja, iskrivio je istinu bez imalo razmišljanja o posljedicama, zaslijepljeni sebičnošću i glađu za vlašću. Drugi ljudi nisu došli do odlučnog izbora, htijući biti jednim dijelom s Bogom, drugim s  Luciferom, prema onom kako im je odgovaralo; njihova sebičnost ih je učinila neodlučnim, nesigurnim i kukavicama; zatvorili su se u sebe same, u želji da ne naškode nikome i da nikome ne služe. Nasuprot tome, drugi ljudi nisu vjerovali Luciferu, jer su bili vođeni ljubavlju prema svome Stvoritelju koji ih je ohrabrivao da ostanu vjerni Bogu i njegovu naumu; ljubili su Boga i cijenili su više Božja obećanja od onih Sotoninih. Čovječanstvo se podjelilo: jedan dio je ostao vjeran Bogu; jedan dio neodlučan, i drugi buntovan. Općenito se može reći da u svemiru broj neodlučnih i buntovnih ljudi, daleko nadmašuje broj onih koji su ostali vjerni Bogu. Ovakva situacija ostaje sve do danas.

Istočni grijeh, sa posljedičnom podjelom čovječanstva, proizveo je razarajuće posljedice:

  1. 1.      Prekinuo se sklad između Boga i velikog dijela čovječanstva. Bog nije više mogao računati na ljubav i vjernost mnoštva ljudi, nije im mogao povjeriti odgovornost upravljanja stvorenjem u  njegovo ime; ako bi to učinio, direktno bi povjerio stvorenje duhu zla, koje je već vladalo nad pobunjenim čovječanstvima.
  2. 2.      Stvorila se nepremostiva distanca između različitih čovječanstava. Bog nije dopustio da buntovni ljudi nesmetano lutaju svemirom, noseći na sve strane njihovo pokvareno sjeme, i oduzeo im je spoznaju i sposobnosti koje su imali na početku, onemogućujući ih da istražuju svemir i da manipuliraju zakonima života. Stoga, čovječanstvo sa Zemlje i drugi planeti buntovni i ravnodušni prema Bogu, ne posjeduju na nikakav način spoznaju i sposobnosti kakve su kod ljudi vjernih Bogu. Ovi zadnji se gibaju slobodno svemirom i surađuju s anđelima: Bog im povjerava velika poslanja u korist cjelokupnog čovječanstva.
  3. Prekinula se suradnja između anđela i jednog dijela čovječanstva. Buntovni ljudi su izabrali pomoć i suradnju demona, odbacujući anđele. Ljudi sa Zemlje su išli još dalje: odlučili su ući u savez s Luciferom i mnogi od njih su mu posvetili prvorođence, drugi su mu se klanjali kao bogu i još to čine. Stoga je Zemlja nakrhkija i najpatničkija planeta u svemiru, te najopustošenija od zla.
  4. Svo stvorenje snosi posljedice ljudskih izbora, i ono je isto tako upoznalo pokvarenost. Naime, čovjek pokvaren istočnim grijehom, počeo je primati poticaje od duha zla i prenosio je ove poticaje svim drugim stvorenjima; stvorenje je bilo već beznadno zagađeno prisutnošću zla i izopačenim čovjekovim djelovanjem. Ovo je očigledno na Zemlji, gdje je priroda došla do nepodnošljivog nivoa trpljenja. Na planetima vjernim Bogu, naime, priroda uživa mir, sklad i izvanrednu ljepotu, jer od ljudi prima brigu i ljubav.
  5. Buntovni ljudi su nazadovali duhovno i fizički. Njihov duh se zatvorio spoznaji koja dolazi od Boga, njihova duša je oslabila i njihovo tijelo također je prešlo iz izvornog sklada u postepeno propadanje. Na buntovnim planetima kao što je vaš, pokvarenost čovjeka i prirode, neumoljivo je pogodila ljudsko tijelo, koje je iskusilo i iskusi i sada starenje i bolesti. Na planetima vjernim Bogu, suprotno  k tomu čovjek je zdrav i skladan, bolesti su gotovo nepoznate. Njihovi liječnici se bave prije svega spriječavanjem bolesti, jer znaju kako djelovati na ljudski duh i dušu, odakle polaze nužni poticaji za dobro funkcioniranje tijela.

Smrt je ušla u stvorenje i zahvatila je cjelokupno čovječanstvo. Smrt je direktna posljedica pokvarenosti, ili vrhunac propadanja cjelokupnog stvorenja. Sve ono što je Bog stvorio čisto i besmrtno, bilo je zagađeno i učinjeno neizvjesnim poradi Luciferova djelovanja i nevjernosti mnogih ljudi. Bog ništa nije stvorio u svjetlu smrti, nego u svjetlu besmrtnosti. Buntovni čovjek, izabirući zlo, izabrao je smrt, jer Lucifer i njegovi đavli žele uništenje; u njima postoji odbijanje života jer postoji potpuno odbijanje Boga. Smrt zahvaća sve ljude, čak i one koji su ostali vjerni Bogu. Ipak, smrt na vjernim planetima nema tragičan karakter kakav je na Zemlji, kod njih to znači jednostavno zaspati u Bogu, kako bi se probudili u dimenziji vječnosti.

Zašto je Bog dopustio smrti da djeluje u svemiru? Prije svega stoga, što se buntovni ljudi nisu pokajali poradi svoga grijeha. Da su to učinili i da su tražili oproštenje od Boga, mogli su prekinuti proces pokvarenosti i Bog bi sve obnovio. Međutim nije bilo tako, naprotiv pobunjeno čovječanstvo nastavilo je tvrdoglavo svojim  putem. Druga smrt, iako nije ulazila u Božje planove, bila je i jeste jedini lijek za kraj patnji velikog dijela čovječanstva. Buntovni ljudi, s njihovim neprijateljstvom prema Bogu, učinili su jako teškim njihovo postojanje. Bog je znao da nisu mogli vječno podnositi njihove bijedne životne uvjete. Razmišljajte malo; što bi se dogodilo da je vaš život na Zemlji vječan? Da postoje vječna nepravda, ratovi, glad, nasilje, diktature itd. itd.? Bog nije mogao dopustiti da zlo postane besmrtno!

Unatoč pobune velika dijela Njegove djece, Bog koji je dobar, odlučio je da će jednog dana dati čovječanstvu jedno novo stvaranje. Sve do tada čovječanstvo bi trebalo iskusiti pokvarenost i smrt poradi pravednosti i okajanja grijeha; također i stvorenje je bilo podvrgnuto pokvarenosti, jer je vezano uz čovjeka. Sve ovo ipak, ne bi trajalo zauvijek. Sva ljudska pokoljenja, vjerna ili ne, stvorena od početka, prolazila bi, kako bi ostavljala mjesto novim pokoljenjima. Jedno novo stvaranje, koje je nastanjeno novim pokoljenjima ljudi, konačno sjedinjenih s Bogom i vjernih Njemu.

Od koga bi trebalo nastati ovo novo pokoljenje? Svi ljudi uključujući i ove vjerne Bogu, pripadali su starom stvaranju; bio je potreban novi otac plemena doista vjeran Bogu i s njim sjedinjen, u kojemu bi potpuno djelovala Božja snaga. Sam Bog bi to osigurao, poslavši svoga Sina Jedinorođenca.

Isus Krist, Sin Božji, postao je čovjekom kako bi bio prvorođenac novog čovječanstva, i utemeljitelj novog stvaranja. Tako je Bog direktno intervenirao u ljudskoj povijesti, i to je bila najveća intervencija nakon stvaranja. Isus Krist se utjelovio na Zemlji jednom zauvijek, u korist cjelokupnog čovječanstva raspršenog po svemiru. Prikazao je samog sebe Ocu, uzeo je na sebe smrt i pokvarenost, ne da bi bio pritisnut, nego da bi je pobjedio svojim uskrsnućem. Tako je poravnao dug cjelokupnog čovječanstva i izbrisao svojom žrtvom krivnju praroditelja. Prvorođenac novog čovječanstva, Isus Krist bio je sposoban ljubiti Boga sve do točke žrtvovanja sebe samog; kako velika razlika u usporedbi s prvim ljudima!

Isus je upoznao smrt, kao i svi vi, jer je Pravi Bog i Pravi Čovjek. Međutim, Isus je dao smrti jedno novo lice: ona nije više beznadna nego vas otvara istinskoj besmrtnosti. Želio bih da razmišljate o ovome: jeste li vjerni Bogu i prihvaćate li potpuno Isusa Krista kao Otkupitelja, prikazujete li mu vaš život na Zemlji, tada će se i vaša smrt pretvoriti u vječni život i bit će poništena u vama pokvarenost. Poradi toga jer se Isus suočio s Luciferom, pobjedio ga zauvijek i oduzeo mu vlast nad smrću. Gospodar života pobjedio je smrt i pokvarenost.

Pod križem je bila Marija,  Majka Kristova i Majka cjelokupnog čovječanstva, nova Žena koja je već živjela u sebi bezgrešnost što je u stvari neraspadljivost. Prethodi vas u novom stvaranju, jer je već novo stvorenje, dok vi to trebate još postati. Stoga njezina prisutnost i molitva u životu svakog čovjeka, nužni je uvjet za ulazak u novo stvaranje. Preko Marije će biti rođeno novo čovječanstvo, koje će imati u sebi njezinu bezgrešnost, vjeru i poučljivost. Posveta njezinu Bezgrešnu Srcu neophodna je na vašem putu.

Isus je uskrsnuo. Njegovo uskrsnuće nije neko obično čudo, nego je prirodno očitovanje njegova Božanstva koje nosi u sebi život, i njegove nove ljudskosti koja ne poznaje smrt. Ako se sjedinite sa Kristom postat ćete i vi nova stvorenja, koja jednog dana u novom stvaranju  neće više poznavati smrt, jer ona neće više imati nikakve vlasti nad vama. Ali već sada možete iskusiti pobjedu nad smrću, zahvaljujući vjeri u Krista: smrt vas ne može uznemiriti ni uništiti, jer već sudjelujete u Božjim obećanjima, onim  da ćete biti jednog dana u novom stvaranju. Vi ne razmišljate dovoljno o Kristovu uskrsnuću i o izvanrednoj snazi koja djeluje u vašem životu!

Isus Krist je otvorio put prema novom stvaranju svakom čovjeku dobre volje koji u Njega vjeruje. On će se vratiti na kraju vremena kako bi sabrao svoje stado i uveo ga definitivno  u novo stvaranje, prepuštajući njihovoj sudbini one koji služe Luciferu. Neće biti mjesta pokvarenosti u novom stvaranju; ući će oni koji su čista srca i istiniti klanjatelji Pravoga Boga.

U ovoj perspektivi, što je smrt za one koji vjeruju u Trojedinog Boga? Ona je bolni i u isto vrijeme veliki prolazak. Bolni prolazak, jer čovjek čuva u sebi sječanje i želju za izgubljenom besmrtnošću, i odbacuje smrt; jer smrt nije uvijek lagan prolazak i vi na Zemlji to dobro znate. Za mnoge od vas agonija prelaska je najteža kušnja, posljednja životna bitka. To se događa jer veliki dio vašeg čovječanstva nije prihvatio Isusa Krista i nastavlja služiti duhu zla, koji koristi smrt kao svoj žalac[2] kako bi vas mučio i udaljio od Boga. Kolike psovke na samrtnoj postelji, kolike optužbe protiv Boga!  Pa ipak, Bog koga psujete postao je čovjekom, i umro je za vas, na vašem mjestu, kako bi vaša smrt postala prolazak prema svjetlosti. Zašto ga ne želite primiti? Zašto slušate đavolska podmetanja koji vam Isusa predstavlja kao gubitnika, dok je u stvari on onaj koji je poražen? Otvorite dakle, oči, i pokajte se!

Smrt je slavni prolazak za one koji su vjerovali u Krista i ljubili su ga i služili mu u zemaljskom životu. Nakon smrti, prolazite preko velike nebeske barijere kako biste ušli u čistu dimenziju u kojoj kraljuje Duh Sveti. Pojasnio sam vam da je velika barijera sačinjena od svjetlosti koja vas osvjetljuje i pomaže vam shvatiti što ste činili u životu[3]. Imate mogućnost da ispravite svako zlo u čistilištu i da dođete do blaženstva raja, da budete sjedinjeni s  Kristom te s njim kraljujete.

Kada dođete u raj, tamo ćete živjeti u duhu sve do uskrsnuća mrtvih. Vaše će vam tijelo biti vraćeno, sveto i proslavljeno slično tijelu vašeg Spasitelja, koje je prešlo u nebo; slično onom Marijinom koje živi u nebu u svome bezgrešnom i neraspadljivom tijelu. Svi vi ćete izići iz vaših grobova kao što je izišao Uskrsli Krist. Jednog dana i vi ćete prijeći u nebo.

U Kristu nećete umrijeti nego ćete imati život vječni. Smrću se zakljućuje samo jedno razdoblje zemaljskog života, nužno za ulazak u puninu. Bog vas prima kada je zreo vaš plod. Ako živite u skladu s Bogom i njegovim zakonima, ne trebate se bojati smrti, ni vaše ni smrti drugih. Znajte da Bog nikada ne razdvaja one koji su se ljubili pravom ljubavlju i koji su imali nadu u Isusu: duh vaših najbližih, koji su usnuli u vjeri u Kristu, ljubi vas novom ljubavlju, onom Božjom, i prati vas svojom molitvom. Smrt nema moć razdvajanja onih koji su živjeli u vjeri: Kristova pobjeda preobražava vaše afektivne odnose, a ne poništava ih; oni se nastavljaju u dimenziji duha, jači i iskreniji, slobodni od svake sebičnosti.

Iako umrete, vi živite u Kristu, jer u Njemu i po njemu ste pobjedili smrt. Niste više mrtvi, nego živi i predodređeni za novo nebo i novu zemlju. Nisu groblja vaša posljednja počivališta, niti  počivališta vaših dragih pokojnika, niti su to grobovi gdje počivaju tijela u očekivanju uskrsnuća. Budite sigurni: život vaših pokojnih je na drugom mjestu u puno višoj dimenziji, dimenziji duha! Ako se sjedinite s Bogom, sudjelovat ćete već ovdje na Zemlji u životu duha, gdje ne postoje distance, ne postoje granice. Čemu onda, tolike suze i beznađe? Naravno, bol pred smrću vaših najbližih je prirodna, razumljiva, i Isus je također plakao pred grobom  prijatelja Lazara;[4] ali razdvojenost je kratka. Bol ne izdrži u usporedbi s radošću i puninom blaženog života, gdje ćete se jednog dana naći i biti zauvijek sjedinjeni. Stoga prikažite vašu bol Bogu za vaše najbliže, i zatim ih ostavite slobodne kako bi došli do njihova cilja, odakle će vam moći pomoći i biti vam blizu.

Ponavljam vam: ne tražite vaše drage pokojnike među grobovima na grobljima, jer oni žive u Kristu; osjećate ih živima, blizu vas! Život je samo jedan, iako prolazi kroz ražličita razdoblja i besmrtan je, jer ste stvoreni na sliku i priliku Božju. Iako vaše tijelo za sada umire, jednog će dana uskrsnuti, ako imate vjere u Krista, i čovjek će ponovno biti ono što je trebao biti. Krist vam je povratio dostojanstvo i snagu djece Božje, ozdravio je ono što je bilo pokvareno poradi istočnog grijeha. Po krštenju ste rođeni na novi život, život Božji, koji svjetli u vama i koji smrt ne može potisnuti.

Pravi mrtvaci su oni koji odbacuju život Božji, i ne žele prepoznati Isusa Krista kao Sina Božjeg i Spasitelja. Oni će imati sudbinu njihova oca, Lucifera, i neće ući u novo stvaranje. Tko naprotiv prihvati Isusa Krista i daruje mu život, imat će zajedno s Njim udio u zemlji živih. Stoga obrišite vaše suze i ne tražite među mrtvima one koji žive! Oni žive u Kristu za Boga.

Blagoslivljam vas u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

 


[1] Radi se o dvije prethodne poruke od siječnja i veljače 2012 objavljene na ovoj stranici

[2] 1 kor.15, 55-58

[3] Poruka Duha Svetoga od veljače 2012 objavljena na ovoj stranici

[4]  Usp. Iv  11,35