15. Pobuna – drugi dio

18.01.2025

Liječnik: Rekli smo da ćemo danas govoriti o pobuni. Objasnili smo vam kako se ova tema rodila, da su to sve stvari koje smo mi proživjeli i iz kojih smo uskrsnuli i, prema tome, neka nitko nema straha, neka se nitko ne brine, neka se nitko ne plaši.

„Pobuna”, naravno, mislimo kada se pobunimo protiv dobra, a ne protiv zla. Dok smo pjevali, sjetila sam se kad smo bili u Međugorju i otvorili Vrata svjetlosti; sjećam se, dok smo bili tamo, čekajući da svi vi siđete, da sam bila dirnuta jer sam vidjela sve vas, starije, djecu, mlade, vidjela sam mnoge od vas, čija mi je patnja poznata, isto tako kolike muke, i zamislila sam i sve vas koji ste nas pratili od kuće, i znala sam da ste svi bili tamo kako biste dali život Bogu za spasenje Čovječanstva. I u tom sam trenutku pomislila: „Stvarno sam sretna što mogu služiti ovom narodu i stoga mu zahvaljujem.“ Zašto mi je ova scena pala na pamet? Jer vjerujem da postoji jedna jasna stvar koju uvijek moramo imati na umu: da je bez obzira na ono što radimo, iznad svega, naš prvi i najveći zadatak prikazati život Bogu za spasenje čovječanstva. To je ono na što smo svi pozvani. Dakle, sve ovo o čemu pričamo, jednostavno je poradi čega? Da bismo mogli napraviti korak naprijed te kako bi naše prikazanje bilo sve cjelovitije, sve čistije.

Svećenik: Da dobro uokvirimo ovo „Ja se u potpunosti prikazujem Bogu“ i da ne ulazimo u patološko, jer postoji i jedno patološko prikazanje, potrebno je razumjeti jednu veliku istinu i to je prva istina koja postoji: da smo mi stvoreni od Boga i ovdje smo kako bismo se vratili Bogu, i da je naš život, ovo što mi nazivamo „život“, samo sredstvo da se vratimo Bogu. Ako mi imamo taj život kao centar, možete prikazivati, možete moliti, možete…, bit će uvijek svakako sve patološko. Kad kažem patološko, tko je taj koji gubi? Ne gubi Bog, gubimo mi, jer sve postaje teško, sve je mučno. A onda ima trenutaka u kojima misliš da si heroj, a onda vidiš da nisi ništa; i onda još želiš izigravati heroja kada, zapravo ništa ne ovisi o nama. Ne bismo mogli niti oči otvoriti ujutro, ako ne bilo po milosti. Dakle, razumjeti da je život jedan dar, dar ljubavi i kao takvog, jednostavno ga iznova darujem, omogućuje mi da sve što živim pretvorim u žrtvu Bogu ugodnu.

Liječnik: Znate da mi se uvijek sviđa gledati podrijetlo riječi, jer mislim da to bolje objašnjava što se misli reći. „Pobuna”, kao i gotovo sve naše riječi, dolazi iz latinskog i znači obnoviti rat: rebellum; bellum: rat, re: iznova ući; iznova ući u rat. Dakle, iznova ući u rat koji se činio naizgled završenim, no mi ga obnavljamo. Suprotno je predati se, rat prestaje, ja se predajem.

Dakle, stavimo to na duhovnu razinu, na razinu našeg duha. Zašto mi iznova ulazimo u rat sa nekom situacijom? Jer sve su to situacije – pogledat ćemo kasnije u miru, sad ću vam reći samo općenito – koje mi nismo živjeli s Bogom. To su sve one situacije s kojima se nismo pomirili, nismo nosili ovaj mir, koji je mir Božji, i stoga iznova izlaze.

Svećenik: Ili, sve one situacije u kojima nedostaje povjerenje u Božje djelovanje. Počinjemo od istočnog grijeha: zašto su se pobunili? Jer nisu prihvatili da im Bog kaže: „Ne dirajte to.“ To je jedan čin nepovjerenja: „Pusti to“, a ti želiš ići i gledati. U našem slučaju, zašto nismo ušli u mir s Bogom? Stoga što naša misao želi nešto drugo. Zašto ne uđeš u mir? Jer ti misliš nešto drugo, ti želiš nešto drugo i ovo trebamo jedni drugima reći, barem, kao što sam jutros rekao (govorimo osobama koje su napravile određeni hod), također i u duhovnom hodu: ti želiš nešto drugo. Ne želiš ono što je predviđeno za tebe, ne želiš otkriti tvoj identitet u Bogu, ti si odlučio da je tvoj identitet nešto i onda vodiš rat također da dođeš do tog identiteta. Može to biti pobuna veće ili manje razine… ipak je pobuna.

Liječnik: Pobuna se razlikuje od odbijanja. Odbijanje je odmah reći ne nečemu, pobuna je baš ući u rat u nekoj situaciji. Pitali smo se međusobno: „Ma što su učinili Adam i Eva, pobunili su se, jesu li odbili?” I na kraju smo mislili da su se oni pobunili, no krenuli su od odbijanja. Dakle, prvo su odbacili jednu situaciju, odbili su nešto i iz tog odbijanja se onda rodila pobuna. Dakle, i to je jedan od motiva iz kojih se rađa pobuna.

Dolazi mi na pamet izraz koji svi često koristimo: „Cijelo moje tijelo se buni”. Koliko puta kažem: „Cijelo moje tijelo se buni protiv ove situacije, no ja to ne radim, ne želim to raditi.” Gledajte, da ovo „cijelo moje tijelo se buni”, ako primijetite, često se i rado očituje, pazite slučajnosti, osobito za vrijeme Mise u kojoj je jaka milost i baš tamo eksplodira fizička reakcija koja se jasno pokazuje – to se vidi kod drugih, ali svatko to može primijetiti kod sebe samog – gdje je prisutna faza totalne pobune. Onda bi se svatko trebao zapitati, zapitati i pogledati to. Ne želimo praviti raspravu o argumentima. Mi kažemo, potom neka se svatko preispita u miru, u miru Božjem da li tu stvar pomalo živi, ili ne živi kako bi mu se moglo pomoći.

Svećenik: Misa je najveći trenutak milosti, najveći trenutak našega svećeničkog djelovanja, to je trenutak smrti i uskrsnuća, ispunjenja. Sve što je naše svećeništvo tijekom dana moglo živjeti: bilo koju kušnju, bilo koju pobunu ili pokušaj pobune gdje si se s „Ja vjerujem” odupirao i činio ono što je trebalo, u Misi biva vođeno do vrhunca: ili je vani ili je unutra.

Za vrijeme Mise sve biva pobijeđeno, sve biva pribijeno na oltaru križa i uskrsavaš. Ovo je dan svakog Božjeg djeteta, to bi trebao biti naš tipični dan, od Mise do Mise. Jasno je da se ova pobuna cijelog tvoga tijela događa kad je milost jaka, tamo je vrhunac, ali i u susretima poput našeg: gdje je jaka milost ne možeš izdržati, odlaziš, pobuniš se.

Liječnik: Protiv čega se obično bunimo? Očito govorimo o nama koji vršimo ovaj hod. Mi se bunimo prije svega protiv Boga, apsolutno. Gledajte, u podrijetlu mnogih stvari, mnogih situacija i patnji, ako iskreno pogledamo, prisutna je pobuna protiv Boga, potom postoji pobuna protiv nas samih, protiv toga kakvi smo. Postoji i pobuna protiv zajedništva. Često postoji pobuna da se napravi korak naprijed: od nas se traži da napravimo jedan korak naprijed, prvo odbijemo, a potom se čak i pobunimo. Dakle, prvo kažemo ne i onda se iz toga rađaju svi oni mehanizmi pobune. Još jedna moguća pobuna je kada se treba napraviti važan odabir. Dakle, evo, ja vidim što se ovdje događa: trebam napraviti jedan odabir, trebam napraviti jedan korak naprijed, ne činim to, ne slijedim onaj hod koji mi Bog nudi i potom ulazim, možda čak i nešto kasnije, u neku fazu pobune, jer moja duša, svakako, shvaća da sam ja trebao napraviti taj odabir. Evo, mi nismo ušli u mir u toj situaciji, nismo prihvatili hod koji nam je Bog ponudio, moja duša razumije i tu se u meni rađa duboka pobuna kako bi se opravdao zašto nisam ništa napravio.

Svećenik: Ovaj prolazak, koji se događa neprekidno, i događa se više puta na dan, je prolazak kada kušnja postaje napast. Svi ćemo biti kušani, također i Presveta Marija bila je kušana, također i Isus. Oni nikada nisu bili napadani. Zašto? Stoga što nikada nisu ušli u pobunu, nikada se nisu pobunili protiv Božje volje. Kušani? Da. „Udalji ovaj kalež od mene“, Isus Krist; Gospa, ne pravimo neku studijsku tezu, vi znate koliko je mogla bita kušana, no nisu se pobunili. Kada ti je naprotiv, kako reče Luisa, tvoj hod jasan, znaš ga, dobro ga znaš, i zajedništvo ti pomaže da ga spoznaš, ne možeš se oduprijeti toj kušnji, pobuniš se, ulaziš u napast, a u napasti znamo tko je. U kušnji ga nema, u kušnji se destruktivna energija vrti oko tebe, u kušnji ulazi i započinje opravdavanje.

Liječnik: Ostale situacije koje se vide: bunim se protiv novosti. Vidio sam je, shvatio sam, prihvatio sam pasivno, no nisam to shvatio u Božjoj misli, nisam je dokraja shvatio i stoga je odbacujem i potom se bunim. Nije neki problem ako odbacim novost ako se kod tog odbacivanja pokrene jedan skok: u početku odbacujem novost, no potom prihvaćam milosti zahvaljujući mnogim sredstvima koje Bog stavlja preda me, a to su zajedništvo, molitva itd. Vidjet ćemo ih kasnije. Međutim ako odbijanje ostane odbijanje, ono postaje pobuna. Jedna velika, velika pobuna, po meni, je ona koja se odnosi na oproštenje. Tamo gdje sam odbio oprostiti ili prihvatiti oproštenje, ili to jednostavno nisam učinio, prije ili kasnije izbije velika pobuna protiv te situacije.

Svećenik: Opet otvaram zagradu Svete Mise, gdje smo rekli da ne možeš živjeti Misu ako si u toj pobuni. I Misa započinje upravo od aspekta oproštenja, i to ne slučajno, jer ti trebaš ući u tu Svetu Misu, u tu žrtvu, iako si kušan, govoreći: „Opraštam i primam oproštenje”. Moraš to reći, moraš vjerovati, to je jedino što se od tebe traži, jer ti u nekim situacijama ne možeš oprostiti, po ljudski je nemoguće, ali Bogu ništa nije nemoguće. Na nama je upravo da to želimo, na početku: „Hoću ga dati, ne mogu, ali želim ga dati; Želim ga primiti, no mučim se.“ Ako ne prođeš kroz to, čitavu Misu ti ne živiš.

Uz misu je uvijek povezano sudjelovanje tijelom. (Nazvali smo ih „gestama”, što je također ružan izraz, u Misi; to nisu geste, nego sudjelovanje tijelom). Ne možeš sudjelovati svojim tijelom ako nisi u ovoj dimenziji. Dakle, tijekom Mise ti se čini da više ne možeš podići ruke, moraš sjesti i misliš da je to možda zato što prikazuješ, ma zapravo je to zato što prije nisi napravio prolazak. Ne možeš se nasmiješiti, ne možeš osjetiti ovaj Život koji je tu i zatvaraš se. Misliš da si ovakav jer nosiš, prikazuješ se! Ne, ti ništa ne nosiš, nosiš samog sebe, a Gospodin od toga nema nikakve koristi. To nisu geste, to je sudjelovanje tijelom, to je sklad između duha, duše i tijela. To znači živjeti Misu! Jer za nas je lako, lakše je, izmoliti jednu lijepu molitvu nego sudjelovati tijelom. Pokušajte gledati. Jednu lijepu molitvu ti proučiš malo napamet i nosiš sa sobom kroz život, manje više uvijek je ista. Ali sudjelovanje: ili jesi ili nisi.

Liječnik: Želim naglasiti kako nas ovo o čemu govorimo ne treba uvoditi u neki pasivan stav. Ne govorimo o osobama koje su marionete, koje sve pasivno prihvaćaju, nego govorimo o osobama koje žele surađivati s Božjim djelovanjem i u slobodi koju nam Bog daje, te živjeti njegovu slobodu u nama i među nama. Ovo je puno, puno drugačije.

Svećenik: Mislim da je ovo upravo suprotno. Govorimo o konkretnim djelima, o osobama koje ne žele podnositi život, nego ga žele živjeti znajući što je Život a Život je samo ovo. To je upravo suprotno od toga da ste marionete; marionete su oni koji vjeruju da su slobodni a koje su uhvaćene i nošene od prvog duha koji prođe.

Liječnik: Tu i tamo smo dotakli. Zašto nastaje ova pobuna? Prvi i jasan odgovor je zato što u toj situaciji nismo razumjeli Božju misao, jednostavno je nismo razumjeli i pobunili smo se. Zatim, jer smo odbacili neku situaciju i nismo koristili ova sredstva, kao što sam već rekla, koja nam Bog stavlja na raspolaganje da je razumijemo, a da ne dođemo do toga da je odbacimo i pobunimo se. I tu postoji nešto vrlo važno i suptilno po mom mišljenju: kada mi odbacimo neku situaciju, u početku se osjećamo jako dobro. Čini nam se da smo u miru: „O, vidi, bio sam u pravu. Odbio sam to i miran sam, stvarno sam dobro.“ No što ovo radi? Izbacuje te iz Božje misli u potpunosti. Nakon nekog vremena kada smo izvan Božje misli osjećamo se jako loše, jer očito se još više odvajamo od onoga što je bila naša originalnost, još se više odvajamo od slike i prilike Božje.

Stvaramo prazninu, potpunu prazninu, odsutnost, udaljenost od Boga u nama. Na taj način dolazimo do toga da imamo ogromnu dušu i vrlo malen duh; vi znate, naprotiv, da nas naš hod treba voditi da proširimo duh, dok duša treba postati ovojnica od duha.

Zatim, druga situacija: strah od iskoraka. Strah, koji je jasno stanje duha, ono na koje Sotona najviše djeluje, koje postaje osjećaj krivnje, postaje samosažaljenje, postaje ogorčenost, postaje ljutnja, postaje, ako se cijeli ovaj proces ne usmjeri na pravi način, postaje pobuna. Primijetili smo da iz jednog negativnog raspoloženja postupno prelazimo u sljedeće.

Svećenik: Vratio bih se još jedan korak unazad. Ne prihvaćamo Božju misao a onda i sve ono što je Luisa dobro opisala. Na kraju iza toga stoji uvijek ista stvar: ne vršimo onaj prolazak da smo rođeni iz ljubavi i da je Bog ljubav, no on nije ljubav na kakvu mi mislimo. Nitko od nas ovdje ne može reći da poznaje ljubav. Svatko od nas može govoriti o jednom dijelu, no ne o Ljubavi s velikim slovom. Kažem vam još jednu stvar, nećemo je u potpunosti spoznati ni u Novom Stvaranju. Kada ćemo spoznati Ljubav u potpunosti? Nikada, jer Bog je neizmjeran i beskonačan. Također i kada budemo s Njim, bit će i dalje hod  spoznaje. Da nije tako, vječnost bi bila beskrajno dosadna. On se širi, ova Ljubav se širi. Kada ćemo je doseći? Ako to gledamo u koracima… mi napravimo tri koraka i On napravi trideset pet tisuća kilometara. Poznaješ ga jer te On čeka, poznaješ ga malo jer ti dolazi u susret, a ne zato što si ga uspio upoznati.

Pa zašto onda nisam u miru s Božjom mišlju? Zašto ne prihvatim ovu istinu, gdje znam da sam u njegovim očima dragocjen. Znam da mi ne daje ništa i ne nudi mi ništa da se osjećam loše, nego je to prolazak kako bih uskrsnuo, i također i ova kušnja je za mene, za život, ne za smrt. U našem slučaju, ne samo za moj život, nego za život ovog čovječanstva.

Liječnik: U ovom trenutku, nadovezujući se, koristim riječ koja mnoge užasava, ali za koju je po našem mišljenju sada vrijeme da je upotrijebimo, a to je: poslušnost. Zašto se bunim? Zato što ne želim biti poslušan Ljubavi, s velikim slovom L, dakle Ljubavi Božjoj. Zašto se bunim? Jer ne želim biti poslušan zajedništvu. Ponavljam, ne pasivno, jer inače ćemo se opet naći u jednoj situaciji koju sam prihvatio, no koju nisam razumio, kažem „da“, samo zato što moram poslušati i onda se pobunim poslije. Ne! Jer ako sam u zajedništvu iznova pogledao ovu situaciju koju ne razumijem, tražio sam objašnjenja, iznova sam pogledao s Bogom, na kraju je shvaćam i idem naprijed.

Dakle, trebamo sve više razumjeti da u ovoj velikoj Ljubavi načini koje Bog koristi nisu naši; da Bog često i rado – ako razmislimo, ako pogledamo naš život – ostvaruje i mnoge naše želje. Gledajte, on ih ostvaruje, ali na njegove načine. Dakle, ne znam, želim živjeti u Svetištu jer u mojoj misli život u Svetištu znači kuhanje po cijele dane, a naprotiv Bog mi govori: „Budi čitav dan na računalu.” I ovdje, međutim, što ja radim? Razumijem? To je konkretnost života, to je ono što se događa, svaki dan, u svakoj situaciji, u svakom trenutku. To je onaj odgovor koji trebamo dati.

Kad se samo malo odmaknemo od tih čvrstih točaka, odmah se udaljimo od Božje misli, iznova uđemo u ovu prazninu i nađemo se poput Adama i Eve u situaciji pobune. I tako se ovdje možemo zapitati što mi radimo, što ja radim, što učiniti kada se nađem u ovoj situaciji. Kao i uvijek, nalazimo se pred raskrižjem. Prvo veliko raskrižje uvijek je: odabirem li život? odabirem li smrt? odabirem li život u vjeri, živim li vjeru? odabirem li smrt i ulazim u očaj? Svaki put je tako. Međutim, treba biti jasno što je život, a što smrt.

Svećenik: Htio bih staviti i jednu točku za nas. Ako zaista želimo biti prikazani – prošli smo kroz ona Vrata, stavili smo se na raspolaganje i to jesmo jer smo tako rekli – ne možemo se više niti povući nazad. Kada bismo se sada povukli nazad, svakako bismo si nanijeli zlo. „Tko stavi ruku na plug pa se osvrće, nije mene dostojan.“[1] To je kao istočni grijeh: „Ne diraj to!”, dotaknuo je; posljedice su iste ako bismo se povukli nazad.

Dakle, ono što ona sada govori o onim prolascima koji vode u očaj, nemojte misliti da su to uvijek stvari koje nas nužno čine očajnima. Za nas sada, također i u svakoj maloj situaciji, djelovanje na ovaj ili onaj način pravi razliku za mnoge duše. Također i ono što je malo postaje važno.

Ako gledaš samo za sebe, ako ne izabereš Život u potpunosti, možda ipak možeš dobro živjeti i čini ti se da si manje kušan. Za nas je to sebičnost. Mi ovu kušnju trebamo prihvatiti s ljubavlju jer s ljubavlju sudjelujemo u Kristovu životu, u Marijinu programu spasenja duša. Ne govorim da trebamo biti savršeni, nego da velikodušnost našeg da bude potpuna. Potom nije važno kako to radim, koje greške pravim. Za razliku od svih škola, Bog ne sudi na temelju rezultata, ne daje ocjene, već na temelju velikodušnosti s kojom želite sudjelovati. Ako ne znaš ništa raditi: „Amen, učinio sam što sam mogao.“

Liječnik: Što učiniti? Razmislimo i o nečem konkretnom kako bismo iz toga izišli. Vjerojatno ste i eksperimentirali, na vaš način, kako iz toga izići. Mi donosimo naše iskustvo, vaše je također dobrodošlo, obogaćujuće. Sigurno je u tim situacijama duša uznemirena, vrlo uznemirena. Izranjaju situacije iz prošlosti, stvari koje su izrečene, koje smo mi izrekli, što nam je rečeno, patnje, one rane duše koje nisu proslavljene. I izlazi van ono negativno sjećanje duše. Svakako jedna stvar koja to djelomično zaustavlja i koja umiruje dušu je djelovanje Božje Riječi. Mi dajemo malu važnost djelovanju Riječi Božje. Ovo djelovanje Riječi koja, izrečena s vjerom, pa i ponovljena, smiruje dušu. To je titraj koji smiruje. „Uzbuđen sam, u ovoj sam fazi“, i već samo reći: „Moja duša počiva u Bogu“, „Ne boj se…“, svi psalmi…

Svećenik: Svi psalmi sadrže sve odgovore na raspoloženja. „Što si mi dušo klonula,? Zašto jecaš? Zašto mrmljaš, zašto uzdišeš? Gledaj u Boga, nadaj se u Bogu.” Sada ne znam brojeve psalama, ali znam da govore ove stvari. „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja oskudijevam.“[2] Čitajte psalme, tamo su svi odgovori na stanja duša.

Liječnik: Gledajte, ja sam jučer ujutro bila u ovom stanju o kojem vam govorim, tako sam se osjećala i čitala sam psalam, jedan od mnogih u kojem stoji: „Moji neprijatelji, ti si porazio moje neprijatelje. Moji neprijatelji su pali”, sve sama tragedija o ovim neprijateljima! Mnogo puta, moram vam reći, ovi psalmi mi se ne sviđaju, više volim one koji govore o Božjoj ljubavi, koji hvale, koji… Jučer sam rekla: „Oh! Gospodine, hvala ti za ovaj psalam jer moji neprijatelji su upravo ono što ja sada proživljavam. To su moji neprijatelji. Dakle, hvala!” Zapravo, dva puta sam ga pročitala: „Porazi moje neprijatelje, utopi ih u moru.“ Evo, to vam govorim za Riječ Božju koju sam proživjela i koja mi je pomogla. Jasno je da u temelju svega što govorimo mora biti ono što smo prije rekli, to jest želja da se izađe iz toga, da se želi izaći iz toga, želja da život Božji pobijedi. Dakle, sve te stvari su korisne, inače je beskorisno, potpuno beskorisno.

Svećenik: Koliko smo puta rekli da su naše granice, u određenom smislu, nešto najljepše što imamo, one su ono polje gdje naše svećeništvo može najbolje djelovati, u ovom kontekstu! Što mi uzrokuju moje granice? Ova stanja duha. No ako ja živim moje svećeništvo, što činim? Tamo je prisutna ova bitka koju trebamo voditi, a ne bitku koja se rađa iz pobune. Mi na ovaj način trebamo biti u ratu, tada moje granice preko mog svećeništva prave od mene sakrament spasenja, preobražavaju me u molitvu. Živeći tako dvadeset i četiri sata dnevno postajem molitva, živa Euharistija, postajem zahvala. Mogu izreći onaj psalam: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer on učini čudesa.“

Liječnik: Također i reći zlu: „Stop!”, ne govorim o egzorcizmima, nego: „Dosta!”, zlu koje je u nama također: „Dosta! Dosta! Prestani! Ja ne želim pristati.“ Međutim, pomislite da je također i Isus u pustinji odgovarao Sotoni psalmima.

Nakon toga, druga vrlo važna stvar je doći pred Boga. Dolazim pred Boga, ovaj put se stvarno ispraznim, slobodna, svatko na svoj način, pričam Mu, razgovaram s njim, ljutim se, svatko onako kakav je, međutim, stvara se onaj prostor kako bi nas Duh Sveti mogao prosvijetliti. Kad sam pregledavala osobe koje su mi pričale o njihovim poteškoćama, njihovoj situaciji, često mi se događalo da kažem: „Dobro, sve je to istina, u pravu si, ali sada napravi jednu stvar: pokušaj gledati na ono što doživljavaš ne svojim znanjem, ne onako kako ti misliš, nego gledaj to odozgo Božjim pogledom, kao da postoji neka druga kamera koja ti omogućuje da tu situaciju vidiš u Božjoj misli.“ I vidjela sam da se sama situacija, da se osoba mijenja, shvaća da je Božja misao potpuno drugačija te joj dopušta da napravi skok naprijed.

Svećenik: Moram pojasniti, jutros sam rekao da je ponekad odlazak pred Presveti Sakrament jedan bijeg. Bolje ću objasniti. Sa svim prolascima koje smo ranije opisali, gdje želiš pobijediti kušnju, gdje želiš biti svećenik koji funkcionira, ne želiš ući u pobunu, sa tim prolascima gdje koristiš Riječ Božju, gdje koristiš… onda ideš pred Gospodina i Gospodin ti dolazi u pomoć. Ako Mu ti trčiš prije toga, kako ti Gospodin pomaže? Savjetujući ti ono što smo vam mi rekli, nema drugog puta.

Ovo želim reći jer bi inače netko mogao reći da sam ja predložio da se ne ide pred Presveti Sakrament. Rekao sam to u smislu da tamo trebamo ići kad smo napravili korake. On te prihvaća, ako ideš prije ovih koraka, a što ti treba reći ako ga slušaš? „Evo, sad idi, pročitaj si neki psalam”, ono što smo i mi rekli. Ako si to napravio i ideš, tada to postaje „Stojim licem u lice s Bogom.“

Liječnik: Još jedno temeljno sredstvo: zajedništvo. Dakle, ne bojati se, prihvatiti situaciju, staviti je u s velikom jednostavnošću u zajedništvo. Zajedništvo je, ponavljamo, jedan sakrament. Zajedništvo je želja, a ne samo muka. To je želja, to je radost, to je ljepota koja te prati do uskrsnuća. Dakle, moći jednostavno reći: „Ja ovo živim. Nisam razumio tu situaciju, nisam je prihvatio, pogledajmo je iznova zajedno.” Ovo je već, gledajte, sakrament i oslobađa, oslobađa puno. Možda vam netko isto tako može reći: „Ovu situaciju ti trebaš i dalje živjeti za druge duše“, u tom smislu to više nije destruktivna energija. Postaje spasonosno djelovanje za druge duše, no nije ono unutarnje opsesivno razmišljanje koje stvara destruktivnu energiju, koje šalje destruktivne titraje, iako mi to ne primjećujemo, iako mislimo da nije tako, međutim to su titraji koje prolaze.

Još jedna zadnja stvar. Vidim da se ponekad od nas traži čin vjere u zajedništvu, ne u pasivnom nego u doista aktivnom stavu. Pred određenim situacijama netko, po mom mišljenju, pošteno, može tražiti objašnjenja, može tražiti od Boga da ga prosvijetli, da uđe u njegovu misao, no ponekad potom, je jednostavno potrebno reći: „Pred ovim zauzimam jedan čin vjere“, možda to ne razumijem u potpunosti, no po vjeri u zajedništvo, po vjeri da je Duh Sveti taj koji prosvjetljuje ovo zajedništvo, prihvaćam to i idem naprijed. Dakle, ako je to prava vjera, ako je to ona prava vjera, ako je to zaista korak učinjen u duhu, onda se tamo ne rađa pobuna. Ponavljam da kada se dakle, prepusti i, od povratka u rat prijeđe na predaju, dolazi se do mira. Dakle, ono što je situacija destruktivne energije postaje primarna energija, postaje prolazak spasenja za mnoge duše.

Svećenik: Završavam sa sigurnošću u onaj da koji smo izrekli da budemo spremni i raspoloživi dati živote kako bismo dovršili Marijin plan, uvijek onako kako možemo, u jednostavnosti.

PITANJA

Pitanje: Ovo nije pitanje, samo je rezultat jednog iskustva glede onoga što ste govorili o duši, pokušati razumjeti kako smiriti dušu kada je uznemirena. Ja sam na primjer, doživjela da postoje trenuci u kojima su i riječi previše, također i Riječ i, iz osobnog iskustva, ono što mi je pomoglo upravo kontakt s prirodom, kontakt sa životinjama, zvuk prirode ili neke pjesme.

Svećenik: Tako je, istina, sve su to sredstva, instrumenti koje nam Bog daje i kojima se trebamo služiti, no moramo znati da su sredstva i moramo znati koji je cilj i koji je put. Dobro je da postoji vrijeme kada ne uspijevam, kada živim u takvom miru, ma to su sredstva, znakovi koji pokazuju, međutim, potom treba iznova krenuti onim putem. Rizik je uvijek taj da ja sredstvo pretvorim u ono mjesto gdje se svaki put odem smiriti, umjesto da se suočim sa kušnjom. Nemam hrabrosti suočiti se s njom, živim terapiju kućnim ljubimcima ili ono što je. To je ispravno i mi to trebamo koristiti s drugima, ali onda, ako smo dobri pratitelji, dolazi trenutak kada moramo reći: „Sada trebaš kroz to proći i ti ćeš proći s Kristom.“

Liječnik: Ja se zapravo u potpunosti slažem s onim što Mauro kaže, ja sam na primjer naglasila baš Riječ Božju, jer svakako Riječ Božja provocira, u svakom slučaju provocira. Ona je titraj Božjeg djelovanja od kojeg u određenim situacijama želimo pobjeći. Nema samo umirujuće djelovanje, već djelovanje koje prodire, provocira i ispunjava prostor između duha i duše. I evo zašto, ponavljam, u određenim situacijama ne uspijevamo, po mom mišljenju, slušati Riječ Božju.

Svećenik: Poradi onoga što jest, jer Riječ je On, Riječ je tijelom postala, Riječ, Božja Riječ, jasno je što je. Ide, to je mač između duha i duše. Istina, možda nije pravo vrijeme za odlazak, no to vrijeme mora doći.

Liječnik: Gledajte, razmišljajući opet o Misi, mislim da svatko može pošteno reći da postoje situacije u kojima sigurno niste toliko u Božjoj misli, u kojima vam smeta propovijed – koja je u svakom slučaju riječ Božja, trebamo vjerovati – smeta vam slušanje čitanja iz Evanđelja, čak i slušanje i poruka, one vas baš iritiraju i kažeš: „Ja ne bih danas to htio.“

Svećenik: Da, ovdje otvaram zagradu. Mi trebamo nositi do ispunjenja, razvijati, pa smo unijeli i neke promjene u Svetu Misu. Međutim to je uvijek delikatno činiti, jer također riskiramo da krenemo od „smeta me, opterećuje me…“ i onda nije da maknem sve što me smeta, jer Sveta Misa ima dvije tisuće godina milosti. Stoga svaku promjenu prije svega treba živjeti; sve dok mi smeta držat ću je, zapisivat ću je, i kad mi prestane smetati vidjet ću može li se možda ukloniti. Kad mi ipak više ne smeta, a onda u zajedništvu. Jer inače je lako… „šta vrijedi to čitati, umara me, ja sam išao dalje.“

Pitanje: Također mislim, Mauro, da u onim trenucima kada nas Božja Riječ toliko provocira može se isto tako reći: „Sada ostajem miran, dajem se isprovocirati, želim doći do kraja u onome što Bog želi ići dotaknuti.” I tamo Bog ide, Bog prolazi.

Svećenik: Svaka kušnja nas provocira. Provocira me svaka situacija koja nije po mojoj misli. Provocira me svaka osoba koja nije po mojoj misli. Svaki pogled me provocira. Zagrljaj me provocira. Netko tko kaže „volim te“ može me isprovocirati. Riječ Božja me provocira. Ma zašto? Dakle, uvijek smo tu: pobunim se, odem, pobunim se, isključim, eliminiram. Prolazim kroz to s Gospodinom i ponekad prolaziti kroz to znači biti na križu, međutim ja ostajem, ne bježim. Potom trebam uskrsnuti i vraćam se na Svetu Misu.

Pitanje: Pozdrav svima. Prije ste govorili o poslušnosti i jasno je da mislimo na poslušnost Bogu. Dakle, iz mog osobnog iskustva, kada nam se dogodi situacija koju ne možemo razumjeti, prihvatiti, jer nije u skladu s našom misli, u tom trenutku ja vjerujem da bismo trebali crpsti iz te poslušnost zatvarajući oči, naše uši, ići naprijed i ostati u toj poslušnosti Bogu. Ponekad mi ljudi imamo velike poteškoće, riječ često komplicira, također i naš način izražavanja onoga što živimo i želimo komunicirati komplicira. Za mene, biti u toj situaciji, iako je ne razumijem, u poslušnosti, dopušta Bogu da mi pokaže ono što je On kroz tu situaciju predvidio za mene, za sav narod, za njegovu Crkvu. I onda, uistinu, tamo je prisutna ona smrt i ono uskrsnuće koje te onda stvarno tjera da napraviš skok naprijed. I svaki put kad se to, možda, ponovi, bit će sve manje bolno.

Svećenik: Tako je. Malo ću proširiti. Mislim da među nama kroz sve ove godine nikada nismo koristili poslušnost kako se na nju gleda u Katoličkoj Crkvi; nikada nismo koristili poslušnost našem duhovnom ocu, slijepu poslušnost. Vjerujem da je poslušnost Bogu, kako si je ti opisala, bila jedna od onih preobrazbi i osobne i kolektivne misli. Bila je to jedna od onih akcija novosti, ulaska u novi narod. Jasno je – a vjerujem da smo i u tome napredovali – da je ogledalo za ostanak u Božjoj volji, da je razumiješ kada to ne želim, kako si ti opisala, sve više zajedništvo. Koje ti ne govori što da radiš, s kojim se čak možeš i ne složiti i reći: „Ne mislim tako kako vi mislite”, ali ostaje tu, ostaje tu i, uzimam ružan izraz, ide ti na živce. No ono je tu, ono te ljubi, ono te ne osuđuje, ma tu  je i stalno ti govori: „Put je ovaj“, a ti: „Ne“, i ti lupaš nogama, i govori ti: „Dobro, u redu je.“ I tamo je. Evo, to je ta čvrstoća koja predstavlja volju Božju.

Liječnik: Vjerujem da trebamo imati hrabrosti reći sebi da više ne pripadamo nama samima, da smo mi na ovom putu Božji, pripadamo Bogu, da Krist treba biti taj koji živi u nama. Ovi činovi poslušnosti u vjeri ulaze iznova, po meni, u to da ne pripadamo sami sebi.

Svećenik: Da, jer i ovdje, koliko kontradikcije! A vjerujem da i ovdje pravimo velike i lijepe korake. Prikazujemo život i potom, u tom životu, prikazujemo sve od života. Dakle, ako ja više ne pripadam sebi, odnosno ako imam hrabrosti dati svoj život, upravo da mi se oduzme, onda trebam imati hrabrosti dati svoje vrijeme tamo gdje ga koristim, moram imati hrabrosti dati ono što mi se sviđa, što bi htio, što bi želio. Imati hrabrosti reći: „Ali sad, na kraju, ako sam Ti dao život, dao sam Ti sve, moram željeti ono što ti želiš i dosta” i ne mogu se sakriti iza toga „želi me sretnog”. Naravno, Bog te želi sretnog, ali jedino mjesto gdje ćeš biti istinski sretan je ondje gdje je On mislio da trebaš biti, a ne tamo gdje se ti skrivaš.

Liječnik: I potom, postoji jedan po meni ludi trik, a  to je kada se ova poslušnost ne živi kako smo rekli, u ovom stavu; tada ti poslušaš jer to želiš činiti, no, jednostavno, želiš to činiti, ali si uvjeren da će te ta poslušnost dovesti do određene situacije, koja je, u svakom slučaju, tvoja, tvoja situacija. Dakle: „slušam jer mi zajedništvo kaže da moram nazidati zidić“, međutim ti si već uvjeren, ako to ne razumiješ do kraja, ako ne živiš u vjeri, ako ne dopustiš da te Bog prosvijetli, da će se taj „zidić“ morati napraviti na određeni način. Ako ne bude tako, kažeš: „evo! Poslušao sam i pogledaj što se dogodilo“, ali u stvarnosti Božja misao o izgradnji tog „zidića“ bila je potpuno drugačija od tvoje. Ovo je jedan ludi trik i to onda vodi, vraćamo se na početnu točku, do pobune.

Svećenik: Da, tako, samo da dijelimo proživljeni život, naše prolaske. Dati slobodu, baš u svakom smislu, doći do toga da ne možeš ništa ispuniti ništa od onoga što biste htjeli napraviti. Želja za šetnjom… – vodimo psa u šetnju – mi ne uspijevamo. No ako ti ostane gorčina i ako ne uspiješ reći: „Hvala Bogu da nisam išao. Hvala ti, Gospodine, što za vršenje tvoje volje više nemam vremena ni otići u kupaonicu. Hvala ti jer je ljepše tako.“ Ako ne dođete do toga da osjetiš da je ljepše, tamo tinja pobuna.

Pitanje: Ja imam pitanje. U svjetlu svega što smo rekli, htio sam pitati postoji li razlika, nazovimo je tako, između pobune protiv Boga i poteškoće da se ostane vjeran vlastitom pozivu. A što se tiče te poteškoće, to jest ostati vjeran vlastitom pozivu ili novosti koju Bog otvara, ono što ja vidim u sebi jest da kad mi u toj poteškoći nedostaje radosti, to je zato što duboko u meni postoji klica pobune protiv Boga. Još uvijek postoji malo sebičnosti, okrenutosti prema sebi. Evo, u svemu što smo rekli, pitao sam se u ovom trenutku našeg hoda postoji li još malo ova razlika između pobune i poteškoće u vjernosti vlastitom pozivu, no to je onaj dio koji treba nositi, ili sve treba biti u radosti, sve darovano.

Svećenik: Ti si već odgovorio. Mogu samo jedno pojašnjenje proširiti jer ti si već odgovorio. Prvo što treba vidjeti, kako ti kažeš, je ona jasnoća tvog poziva. Ako govorim tebi – sada govorim tebi iako drugi slušaju – tvoj je  poziv ministerijalno svećeništvo. Dakle, jednom kada ti slaviš tvoju Misu i živiš tvoje prikazanje u korist svih, ti si vjeran tvom pozivu. Sve što je sadržano u bavljenju nečim drugim je plus. Živjeti pobunu protiv tvog poziva značilo bi reći: „Prestajem biti svećenik.” Možeš teško prihvatiti sve nove korake koje Bog može staviti pred tebe, jer On traži od tebe da ideš u Afriku, a onda, kad stigneš u Afriku, tebi se kaže: „Ne, ne trebamo te, vrati se u Italiju“, evo, to… nije pobuna protiv tvog poziva nego teško prianjanje uz Božju misao koji te kroz sve ove situacije preobražava. On te čini svećenikom sve više po njegovom srcu, ako svaki put kada slaviš, i tamo živiš svoj poziv, to će biti sve više u skladu s Božjom mišlju. Da bi te doveo tamo, tebe, mene, kao i sve svećenike, daje nam da vršimo i apsurdne prolaske možda po ljudski, ali ispravne u Božjim očima, dakle ne možeš govoriti o pobuni u tom slučaju. To može biti ljutnja na Gospodina koji je uvijek malo previše otvoren.

Liječnik: Mislim da se ponekad javlja i pobuna jer nam se može činiti da slušanje zajedništva, življenje zajedništva ne dopušta da u potpunosti živimo naš identitet. U stvarnosti, po mom mišljenju, jednom kada je naš identitet jasan, djelovanje identiteta je onaj skok u kojem moramo dopustiti zajedništvu da intervenira, jer, inače, čak i tamo mi imamo ideju o tome kakvo je naše djelovanje, kako mi očitujemo i razvijamo naš identitet, onoga što smo u tom identitetu. A kad se, potom, sukobi s mišlju zajedništva, s onim što nam biva pokazano, tu iznova počinje klica pobune.

Svećenik: Da, ali ovdje govorimo sve i suprotno od svega, i to mi je drago jer tako i Bog to čini. Ponekad ti također i zajedništvo, ako je doista vođeno od Boga, a uvijek jest, daje činiti stvari koje su naizgled apsurdne i pogrešne, ali ti služe za tvoj rast. Možda te potom vraća na onu misao koju si ti donio u zajedništvo. Ti si došao reći: „Je li ovo dobro?“ a zajedništvo ti kaže: „Ne, moraš učiniti…” Mučiš se, prolaziš kroz to, a nakon što to učiniš, ispadne da se mora učiniti ono što si ti rekao i kažeš: „Rekao sam.“ Ali moraš vršiti te prolaske. Zajedništvo je Božje sredstvo koje ti pomaže rasti kako bi došao do toga. Uvijek se radi o povjerenju u Boga, kojim god vas putem vodio.

Pitanje: Vrlo često kažemo da, a onda ne slijedimo put koji nam Bog pokazuje. Na primjer, ja sam netko tko prvo kaže: „Ne, ne, ne mogu, ne želim“ i potom to učinim. Ne s naporom, ali potrebno mi je malo vremena. Ne mogu odmah reći da. To se pomalo može naći u Evanđelju o dva brata koji idu na njivu…

Svećenik: Hvala tebi, i dobro je, a rekli smo također kada netko ipak napravi, kao što si ti rekla, kako kaže Evanđelje, taj odgovor nije pobuna, to znači jednostavno meditirati, osluškivati sebe.

Liječnik: Točno. To su one situacije o kojima smo govorili gdje smo rekli „imam potrebu razumjeti”, a onda to i učinim, tamo gdje smo govorili da nismo pasivne marionete koje uvijek sve samo tako prihvaćaju. To ne znači pobuniti se, nego jednostavno uzeti vrijeme. Možemo čak doći do, kao što smo prije rekli, onih ekstremnih slučajeva u kojima netko može baš odbiti, odbiti u velikoj mjeri, međutim prije nego što dođe do pobune, vrati se. I imamo mnogo slučajeva, mi, mi, baš nas troje, gdje bi vam mogli reći da kad smo se suočili s nečim novim rekli smo: „Ne. Ne dolazi u obzir“, a onda smo u vrlo kratkom vremenu, čak i malo duže, vratili se na tu misao. Okidač je, po meni, uvijek isti: od odbijanja da ne dođeš do pobune. Dakle, koristiti sva ona oružja, kako smo rekli, koja vam omogućuju oporavak.

Svećenik: Ovaj sam primjer naveo nekoliko puta, ne pokušavam govoriti o sebi, to već svi znate. Godine 2017. Otac Tomislav i Stefania govorili su u Ghedi jednoj grupi okupljenoj na susretu, među kojima sam i ja bio prisutan, o „gestama” da se i tijelom sudjeluje u Svetoj Misi te približavanju nebeskoj liturgiji i onom što se vrši na vjernim planetima[3]. Nakon tog susreta otišao sam Ocu Tomislavu i Stefaniji, vrlo odlučno, rekavši da ću otići i da je za mene tamo kraj hoda. Nisu mi ništa rekli, oboje su me gledali i smješkali se, a ja sam još uvijek tu… Dakle, nije to bila pobuna, ja jednostavno nisam to mogao prihvatiti u sebi, shvatiti, bilo je veće od onoga što sam mogao u tom trenutku… Međutim taj osmijeh je otvorio vrata u meni.

Liječnik: Vjerujem da je na svima nama da imamo tu mudrost znati ponekad čekati da se ovaj prolazak dogodi u drugome, prepuštajući Bogu  vrijeme, a ne nama. Kad vidite to odbijanje, baš kao što se sjećam tog trenutka u Mauru – da je to pobuna bilo bi malo drugačije – ono što mislim da je važno jest, da svi ostanu u onome što je mir Božji, bez zabrinutosti i straha. Ostajući u nadi i sigurnosti da će ta osoba napraviti taj skok. Vjerujem da je to temeljno, jer ovo dopire do svemira i također dopire do te osobe.

Pitanje: Slušam vas i zahvaljujem vam, no primijetio sam da često iznova padam u taj stav pobune. I vidio sam da se u meni odmah probudi raspoloženje u kojem počinjem sebe kriviti. Ali isto tako vidim kako u tim pobunama u meni postoji snažan, gorući mir. I sada se pitam: ako se dotičemo ove pobune, koje vidimo i u ovom vremenu otvaranja Svetih vrata za Jubilej, moramo proći kroz njih. Ne znam mogu li doista postojati pobune vezane uz korijene, uz ono što nosimo u sebi, kroz što smo pozvani proći kao suotkupitelji ili su to pobune koje dolaze baš od nas? Razumije li se?

Svećenik: Dobro se razumije, ali jedno treba precizirati: ove tvoje još nisu pobune, to su kušnje. Da su bile pobune, ti ne bi bio tu gdje jesi, ne bi osjetio taj mir, ne bi napravio korake koje si napravio. To su kušnje koji te žele dovesti do pobune, koje si pobijedio, u kojima si sudjelovao s Kristom i vrijede, kako si rekao, od otvaranja Svetih Vrata za mnoge duše, za mnoge korijene. To su kušnje u kojima ćeš ti rasti. Tebi se čini da su to pobune poradi tvog karaktera, ti si takav, ali taj karakter u Božjim rukama je jedna sila i On na tome radi kroz kušnje, a ne pobune, to nisu pobune. Bile bi pobune da si išao dalje. Jesi li razumio?

…___________…

Svećenik: Kako bismo nastavili susret, koji ne prestaje, sada slavimo. Sada trebamo staviti u praksu sve što smo razmijenili i rekli, svatko u onom što je njegovo svećeništvo. Zadatak nas troje je, na poseban način, slaviti za vas i prikazati se za vas. Sada je trenutak za čudesa, sada se zbivaju čudesa. Mi trebamo moliti i zagovarati da se ona dogode. Vi trebate sudjelovati i živjeti Svetu Misu kako biste bili ovo polje na kojem Bog vrši ta čudesa. Ovisi o vama.

I sve one duše koje žele živjeti ovo čudo, čudo života, koje žele ući u život, ja vas krstim imenom Marija i Josip, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Odriješujem vas od vaših grijeha, neka Božje oproštenje obnovi sve u vama, nije neka šala; da kroz ovo oproštenje osjetite što je ljubav. Utiskujem u vas pečat Duha Svetoga, dajem vam znak trijumfa Bezgrešnog Srca Marijina i pridružujem vas Crkvi Isusa Krista svega Svemira.

Luciferu, idi sa svojom crnom crkvom u sumporno jezero.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

I blagoslov Božji, blagoslov cijele njegove Crkve, Presvete Marije, koja se danas raduje s nama, sa svojim narodom, neka se spusti na vas, neka po vama dođe do najmanjih, malenih, bolesnih, jednostavnih, neka dođe do Europe, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Lk 9, 51-62

[2] Usp. Ps 22

[3] Usp. Sveti Rafael 26.02.2017 „ Vaša slavlja neka budu sve uzdignutija“