Obraćamo se vama, koji ste bolesni, stariji i svima vama koji ste im blizu, dijeleći s njima život, patnje, radosti, hod preobrazbe. Znamo da se obraćamo osobama koje su odlučile živjeti pravu vjeru, upoznati Oca, Sina kojega je Otac poslao, Duha Svetoga te su odabrale u vjeri da je to njihov život.

Svijet je pun riječi koje ne spašavaju i potrebna su mu istinska svjedočanstva vjere u Isusa Krista utjelovljenog i On može govoriti samo preko nas ako mu dopustimo da se proslavi u nama. Vi ste odlučili uzeti vaš život u vlastite ruke i prepustiti ga Bogu po Presvetoj Mariji. Vi niste neka teorija, nego ste život koji pulsira, koji govori, koji svjedoči.

Znamo da ste raspoloživi biti vođeni od Tvorca života kako biste ušli u život: ovo je proslava koju Isus želi vršiti u svakome od nas preko prolaska: ja se proslavljam, preobražavam vas i uskrsavate.

Ovako živjeti znači svjedočiti uskrsnuće, koje ne ovisi o zdravstvenom stanju ili raspoloženju, ovisi samo o vjeri. Prolazak u vjeri sastoji se u onoj sigurnosti da je Bog taj koji sve vodi: „Dao sam ti život, Ti ne možeš pogriješiti, ti ne možeš tražiti od mene da se osjećam loše, da ostarim, da…. Sve što mi se dogodi uvijek je na dobro. Stoga kontempliram što činiš, kako se gibaš, kako me preobražavaš.” Prolazak u vjeri: ‘ja vjerujem’ to je proslava. To je početak proslave. Čitavi život je preobrazba, kako bismo potom uskrsnuli.

Znamo da ste osobe ograničene – i Apostoli su to bili – ali, poput njih, iskreno ljubite Isusa i u povjerenju koje imate u Njega dopuštate Mu da vas preobrazi.

Bolest i smrt su stvarnosti koje izravno ili neizravno utječu na sve i imaju jednu povlasticu: tajna su. Ovdje se nalazimo na raskrižju: ili se u vjeri suočavamo s tom tajnom, ili u duhu ovoga svijeta onako kako nam se on nudi. Odabrati ga u vjeri znači reći da ja u vjeri ulazim i koristim medicinu, koristim liječnike, koristim sve, ma prolazim kroz to predan Bogu govoreći: „Ok, tako je, proslavi se u meni.” Potom praviš hod kao i svi ostali, no ti ne djeluješ kao svi ostali.

Ovaj odlučujući čin: „Ja vjerujem” zahtijeva jedan živi i istinski odnos s Kristom, odnos unutar kojeg smo upoznali Njegovu Ljubav. Da nas On ljubi shvaćamo gledajući u Raspetog: Bog koji je postao čovjekom, uzeo našu narav, prošao kroz glad, hladnoću… još gore: biti zatajen, sam, napušten, ostavljen; čupali su mu bradu, pljuvali su ga; nije postojao niti jedan komadić njegova tijela koji nije bio ranjen. Čak se i priroda pobunila protiv njega: vrućina, muhe i On tamo prikovan. Evo, tamo vidimo njegovu ljubav! Ne vidim je stoga što me On liječi, On to sam bira znajući što je uzvišeno dobro, no znam da me On ljubi i ja Mu se predajem.

Bolest i starost ne dopuštaju bijeg, tamo smo prisiljeni odabrati.

Ako odabereš „Ja vjerujem” pokreću se zakoni Duha, suočava se s tajnom s cijelom Crkvom i cijelo je mistično tijelo prisutno. Bog nam stavlja na raspolaganje sve što nam je potrebno, i primarna energija koja se spušta iz Trojstvenog Vira ljubavi udaljuje strahove, očaj i svaku težinu koja pritišće. Isus je taj koji vrši sve u nama, no na nama je ovaj čin vjere. Ne udaljuje bol nego je preobražava, ne udaljuje smrt nego je proslavlja i ona postaje uskrsnuće. Živi se prolazak: „Proslavi se, ja vjerujem, proslavi se.”

Međutim, ako se s tim ne suočiš na ovaj način, ostavljaš prostor strahovima i sumnjama, i nitko sam ne može pobijediti ovu vrstu strahova. Dolazi bol, dolazi smrt, no življena je na drugačiji način.

Potom se otvaraju mnogi drugi koraci. Prihvaćamo bolest, starost, prihvaćamo ih, prikazujemo ih, no idući naprijed ima jedan korak dalje. Ovaj korak je: ući u bolest i smrt dopuštajući Isusu da ih pobijedi iz ljubavi prema drugima. U ovom prolasku ja postajem oltar na kojem Isus slavi i proslavlja se, postajem Kalvarija na koju On može postaviti svoj križ, umrijeti i uskrsnuti u meni, za mene i za druge. Postajem živa Euharistija.

Ući u bolest, a da nas bolest ne zaposjedne

Kada bolest zaposjedne?

Pred nekom bolešću, postoje dvije temeljne reakcije. Kod gotovo svakoga postoji početna faza izgubljenosti, jakog osjećaja nemoći i također hiperaktivnosti: ‘potrebno je napraviti ovo, napraviti ono, napraviti nešto’, izuzetna učinkovitost, neprestano se pita što se treba napraviti. Tamo se otvaraju razne hipoteze: komu da se obratim, hoću li se liječiti na jedan ili na drugi način. A tu je i osjećaj ulaska u nepoznato polje: „S čim se trebam suočiti? Što će biti sa mnom?” To je jedna tajna.

Ovo je početna faza koja se događa praktički svima, fiziološka je i dobro je i normalno da je tako, jer to je u svakom slučaju ljudska reakcija na neočekivano, dakle normalna je.

Postoji kod nekih gotovo ushićena reakcija, koja nije zdrava: ‘ah, kako lijepo, bolestan sam, u bolesti mogu postati heroj’; ‘bolest postaje smisao mog života’: a to je jednako pogrešno, vrlo, vrlo, vrlo opasno.

Suočeni s tim reakcijama, nalazimo se na raskrižju: ili ulazimo u bolest s onim stavom vjere o kojemu smo govorili, dopuštajući Bogu da se proslavi, ili, ako ostanemo zatvoreni u ovoj nemoći, u ovoj učinkovitosti, u ovom strahu od tajne, u ovoj želji da budemo oni koji čine, čine, čine, bolest ulazi u nas. A kada bolest uđe u nas mi to odmah primijetimo, jer skoro da ulazimo u fazu paralize naše duše koja se onda prenosi na razinu tijela. Blokirani smo, dezorijentirani, uplašeni i iz toga se više ne može izići i uvijek nam je jedina misao bolest, ono što mi se događa. Uvijek sam tamo i vrtim se, vrtim oko toga. Potom um ide dalje, tako da iz bolesti proizlazi zabrinutost, strah od drugih, da drugima ne budemo na teret, strah da idemo prema smrti, no ne smrti na zdravi način, odnosno smrti kao prijelazu u vječni život, nego smrt u najcrnjem smislu, tijelo koje nas napušta u negativnom smislu.

Važnost onih koji su u blizini bolesnih, starijih osoba

Vrlo je važan stav onih koji su u blizini bolesnih i starijih osoba. Kakva je to milost kad postoji cijeli jedan narod koji na zdrav način prati bolest, starost i patnju nekog člana naroda! Svatko to čini u identitetu koji ga razlikuje: liječnik, svećenik, zdravstveni djelatnik, ljekarnik, članovi obitelji, kuhar, osoba koja čisti čineći ambijent urednim i gostoljubivim, djeca… . Narod koji moli, prikazuje se i konkretno radi. Svatko ima svoj dio, jedinstven i neponovljiv.

Ima onih koji su nam rekli da su napravili vrlo loše odabire u životu, počevši od toga kako su se njihovi roditelji našli sami u nošenju sa djetetovom bolešću. Na njega su prenijeli strahove, tjeskobu, zabrinutost uz ljudsko suosjećanje i popustljivost u svemu što nije bilo pozitivno.

Mi ne želimo da bude tako.

Bolest, starost pa i trudnoća posebni su životni uvjeti u kojima padaju oni filtri koje mi inače postavljamo i gdje je duša maksimalno otvorena da prihvati i dobro i zlo, da uđe u dubinu i, ako hoće, da se spusti u duh.

Pratnja je prije svega uzajamna pratnja bolesnika i onih koji ga okružuju. Hoda se zajedno u ovom procesu proslave, preobrazbe i uskrsnuća. Ne može biti samo bolesnik onaj koji hoda ili samo oni koji su oko njega.

Poučljivost i zajedništvo

Koje su ključne točke za ovaj proces? Poučljivost i zajedništvo.

Poučljivost je dopustiti da nam se pomogne, prije svega, Bogu, a potom i našoj braći, počevši od najmanjih, najjednostavnijih i najkonkretnijih svakodnevnih stvari, upravo tamo gdje naše tijelo više ništa ne može učiniti. Svi možemo reći: „Kako je teško tražiti pomoć!” Kakva muka, kakav ponos mora umrijeti u traženju pomoći od drugih i iznad svega kakva iskrivljena ideja postoji u umu svakoga od nas da je traženje pomoći smetnja! To znači ne vjerovati potpuno u zajedništvo. Znači ne vjerovati da druga osoba ono što radi, prvenstveno radi sa zadovoljstvom, a potom to čini kako bismo hodali zajedno. Sve što radimo zajedno postaje sredstvo rasta.

U ovoj poučljivosti također je potrebno prihvatiti da drugi, zajedništvo, mogu razumjeti za nas koji je najprikladniji put kojim treba ići da bismo živjeli bolest, najbolje mjesto za boraviti. Ovdje si moramo postaviti jedno pitanje: nastavljam li vjerovati u poučljivosti u zajedništvo kada me drugi vode kamo ne bih želio ići, kada me vode da u sebi dotaknem one stvarnosti koje ne želim vidjeti?

Ovaj govor vrijedi bilo za bolesnika bilo za osobu koja ga prati, dio je ovog zajedničkog hoda.

Međutim, zajedništvo ne može zamijeniti osobni hod jedne osobe. Može joj pomoći, no ne treba se opustiti i živjeti tako da te drugi vuče u zajedništvu, jer onda ovaj odgovor pred Bogom, ovaj odabir pred Bogom, promjenu koju Bog traži od svakoga od nas, možemo učiniti samo mi. Zajedništvo nije neki kompromis, dogovor, ljudski napor, nego je dar do kojeg se dolazi kada svatko od nas vrši svoj cjeloviti hod prema Kristu i tada je On taj koji se sjedinjuje i daje Njegovu misao: evo zajedništva. Odabrati Krista i potom pomoći jedni drugima ići prema Kristu.

U toj poučljivosti, bolest nas vodi da vidimo od čega se treba odvojiti. Svatko od nas ima nešto za što je izuzetno vezan, a bolest tijela i duha, slabost nas obvezuju da to ostavimo. Postaju najbolje tlo za promjene.

Još jedna važna točka je dopustiti da vam se pomogne da vidite u kojem se aspektu Bog proslavlja. U bolesti postoji originalnost u kojoj se Bog može proslaviti. Osoba u pratnji bolesnika mora ga znati saslušati, koristiti mudrost i ravnotežu te paziti da ne primijeni vlastitu mentalnu shemu.

Moramo se čuvati i zaštitničkog aspekta prema bolesnoj osobi koji iskače u svima, upravo stoga što nam je teško gledati patnju drugih. Teško je stajati pred drugim u svećeničkom stavu, slušajući, dijeleći i prinoseći Bogu ono što boli drugog čovjeka, njegovo negativno raspoloženje, njegovo iskustvo, njegove strahove. Uvijek nas potrese iznutra i dotakne nešto duboko u nama. To nas dovodi do pre zaštitničkog stava gdje bi nam bilo lakše preuzeti tu bol kako bismo oslobodili drugoga, dok trebamo imati sposobnost – onu koju je Marija imala pod križem – stajati uz drugoga u njegovim križevima s našim prikazanjem, našom molitvom, našim hodom i tako omogućiti bolesnoj osobi da vrši njezin hod.

Nikada jedan čovjek ne bi trebao voditi drugog čovjeka, samo Bog je taj koji vodi. Prikazat ćemo se kako bi druga osoba napravila pravi odabir, kako bi razumjela što joj Bog govori, ali on je taj koji treba doći do jasnoće u svom odabiru. Svakako, u jednom zajedničkom hodu postoji podjela, ali uz potpuno poštivanje intimnosti duše drugoga. Trebamo imati sposobnost slijediti hod koji Isus vrši u nekoj osobi i pomoći joj da ide tim putem, a ne onim kojim mi mislimo.

Duh, duša i tijelo

U Veliča Presveta Marija pjeva: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju…” Ljudsko biće se sastoji od duha, duše i tijela. Duh je vitalno središte jedne osobe, tamo gdje se susrećemo s Duhom Svetim, koji nam omogućuje da upoznamo Gospodina, ljubimo ga i duboko upoznamo njegovu misao, u njemu je prisutna sličnost s Bogom koja sve više raste u odnosu na svetost osobe. Slika Božja utisnuta je u dušu, u duši se skupljaju dobra i loša sjećanja na naša iskustva, emocije, životne rane. Tijelo je naš vanjski, opipljivi dio, ono izražava ono što je primilo od duše, a još prije od duha. Također prima ono što dolazi izvana i prenosi to duši koja zauzvrat filtrira vanjske podražaje koji konačno dopiru do njezine memorije, utiskujući se kao dobra ili loša sjećanja. Ako je duša otvorena Duhu Svetom, On može djelovati prihvaćajući dobro i odbacujući zlo. Ovaj proces može dovesti do ozdravljenja duše kao i tijela.

Trebamo se brinuti za vlastito tijelo, kao i za dušu i duh, paziti na ritam spavanja i budnosti, odmor i aktivnost te se pridržavati pravilne prehrane. Doista, naše tijelo, ako je zdravije, može bolje reagirati kada se suoči s fizičkim, ali i duhovnim i psihičkim stresom. Ako sam u bolovima, teško mi je moliti, ponekad jednostavno ne mogu, niti moj duh ne može viknuti ‘Vjerujem’. Moje stajanje pred Bogom potpomognuto je zdravim tijelom.

Kada biva dijagnosticirana neka bolest

Kada nekome bude dijagnosticirana neka bolest, prvo pitanje je kako se ponašati, kojem liječniku otići, na koje se terapije osloniti. Sve je to dobro.

Dobro je zapamtiti da s naše strane postoji duboka svećenička i liječnička pratnja u duhu. Ova pratnja služi kako biste imali svjetlo da shvatite što je dobro, a što loše za vas. To također utječe na liječnika koji će vas pregledati, na stvarnost. Trebate vjerovati u ovu zajedništvo.

U narodu od 2016. postoji također i jezgra medicine koja je veliko sredstvo koje prati molitvom i prikazanjem hod medicine po zakonima duha. Kako prati? Zamislite tu jezgru koja moli, prikazuje se i stavlja mnoge odgovore u sef i svatko od vas ima ključ od sefa te iz njega crpi na temelju zajedništva i vjere u Boga, a ne u njih. Ovo je dio dobra u zajedništva u Kristu.

Pred nekim bolesnikom, pred nekom dijagnozom često iskaču dvije reakcije: Ili ona ‘jadnik, koja nesreća’ ili ona super heroja, ‘kako sam dobar, ničega se ne bojim’.

U pratnji, zdrav je stav dopustiti mu da izrazi svoja raspoloženja, pomoći mu da prepozna da je normalno boriti se, bojati se, no ohrabriti ga da upravo tamo možemo tražiti pomoć, tamo se Bog može proslaviti i tamo se otvara nada.

Bolest i slabost kao zaštita

Promatrali smo kako je ponekad bolest, u ovom hodu s Bogom, služila kao zaštita, na primjer od pogrešnog životnog odabira pred kojim smo bili. Zaštita od tvoga ja, zaštita od svega što bi ti činio iako misleći dobro, ali od toga nema nikakve koristi; zaštita koja te prisiljava da ostaneš unutar određenih ograničenja. Međutim u tim ograničenjima Bog se proslavlja. Ako stojeći pred Bogom u stavu otvorenosti pitaš ga: „Što mi želiš reći, zašto ovo?” i slušaš odgovor, budući da si tražio Boga, čuješ ga kako govori: „To ti se događa jer te želim takvog, to ti se događa jer te želim sa sobom, to ti se događa jer te ljubim.” Ovo te umiruje, daje ti da se prestaneš boriti, spušta te u duh, više ne moraš pokušavati na sve načine shvatiti što Bog želi, što trebaš činiti. Često se stvarno mučimo u svim tim mukama ‘što će biti, što će htjeti? Nisam odgovorio, pogriješio sam; nisam odgovorio na ono…, nisam ja odgovorio…’. Umjesto toga, uđi, pitajući Boga: „Ma što mi želiš reći?” Poslušaj odgovor… potom ostani u miru!

Primijetili smo da tijelo u određenom trenutku više ne može slijediti krive poticaje duše, one koji ne dolaze od Duha Svetoga. Odnosno, duša bi imala poticaje, koje bi potom prenosila na tijelo, da čini nešto, da vrši odabire, da vrši djela, no vidjeli smo osobe koje, zahvaljujući bolesti, više nisu bile u stanju vršiti te radnje. Bog je tamo postavio granicu koja je blokirala pogrešne odabire, a potom je dopustio tim osobama da naprave prave i ispravne odabire u Bogu. To je bila zaštita.

Granica kao znak ljubavi

Granica je znak ljubavi, znak je milosti. Za nas stariji nisu teret. Vi niste neki problem, oni za koje kažemo: ‘sad se moramo brinuti i za vas!’, jer u svijetu je tako. Za nas ste vi blago. Za nas, ako vi pratite vašu situaciju, vašu starost u vedrini i miru koliko se može, u granicama koje imate, sve su to blagoslovi koji će proširiti put koji će sve više biti Božji put. To je kao što Izaija kaže: „Poravnajte brda, ozdravite, izgradite put kojim sveci trebaju proći.” Ovako se gradi taj put . Isto vrijedi i za bolesne, za nas oni nisu nikakav problem, oni su dar. Pomagati jednoj osobi koja je bolesna: nema većeg bogatstva, to je kao ići na Misu, ali ozbiljno! Jednako tako i za stariju osobu. Slaviti, ići oprati jednu stariju osobu, bolesnu osobu, to radiš dragovoljno.

Ako to drugi s istom ljubavlju prima, što se tu stvara? Trojstveni vir. Problem je kada druga osoba ne želi, boji se da je to meni teško i onda se sva pretvara u otpor, tada to postaje prava muka. Ali gledajte, ovdje stav poučljivosti, prihvaćen i prikazan, znači proslavu, uzdignuće, Svetu Misu.

Preuzeti

Isus preuzima naše bolesti i u Euharistiji nam Isus govori: „Dajem vam moje tijelo, moju krv“, preuzimam vaše tijelo, vašu krv, preuzimam vašu bolest. Kako jedan bolesnik može dotaknuti: ja, Isus, preuzimam tvoju bolest, preuzimam tvoje bolesno tijelo?

Kada si ti u ovoj dimenziji da se On proslavi, ti si u dimenziji gdje si ti oltar, svećenik koji sve uzdiže, Isus preuzima i nosi pred Oca. Bog ima slobodu izvršiti ozdravljenje u tebi, no najveća stvar koju može napraviti je da, noseći tvoju bolest, ne nosi samo tvoju, nego nosi tisuće i tisuće duša, nosi Čistilište, nosi one koji gube nadu, nosi one koji nisu imali milost primiti ono što si ti primio, one koji nemaju milost primiti Euharistiju, biti u zajedništvu. Preuzima ih preko tebe. Ti si sredstvo. On ih preuzima i nosi.

I tebi što se vraća? Sve ti se vraća preobraženo, što ne znači: više nisam bolestan. Možda se po ljudski osjećaš gore nego prije, međutim sve će biti više ispunjeno milošću, ispunjeno snagom, ispunjeno ljubavlju, ispunjeno vječnošću. Možda je prava riječ ova: ispunjeno vječnošću. Potom, kada dostojno primiš Euharistiju, Isus ulazi i sjedinjuje se s tobom, u tvom duhu, u tvojoj duši i u svim stanicama tvog tijela.

Sve se okreće na dobro onima koji ljube Boga – nositi nadu

Sve što smo rekli za bolesne i starije osobe vrijedi za svaku tešku situaciju, slabosti, za svaku životnu kušnju, vrijedi za odrasle, mlade i djecu.

Ako se sjedinim s Kristom, moj život postaje neprestana molitva, gdje u svakoj situaciji živim ovo: ‘Isuse, proslavi se’. Sveti Pavao nam govori: „Sve se okreće na dobro onima koji ljube Boga“ i mi možemo potvrditi da je to doista tako! Sve se okreće na dobro jer sve mi pomaže da umrem sebi, pomaže mi da se preobrazim, pomaže mi da uskrsnem i postanem novo stvorenje. I pomaže mi ljubiti bližnjega noseći mu utjelovljenu objavu da je Isus pobijedio svijet. Vi to činite životom. To znači nositi nadu.

Lijekovi

Koliko puta se u pacijentu pojavi pitanje: je li dobro ili nije uzimati lijek?

Ponekad je uzimanje lijeka važno, uzmimo primjer. Kada imamo bolove, recimo: bol u nozi, intenzivnu bol u nozi, ovu bol osjeti i duša, prelazi na mozak ali i na dušu. Duša počinje govoriti: „Boli me noga, boli me noga, boli me noga”, i šalje taj poticaj mozgu, koji onda počinje govoriti: „Boli me noga, boli me noga, boli me noga.” Mozak šalje ovaj poticaj natrag u dušu: „Boli me noga, boli me noga”, duša ga šalje natrag u mozak. Kao da se stvara neki krug između duše i mozga, duša i mozak se tamo zaustavljaju. Više ne možeš misliti ni na što drugo. Dakle, duša više ne može praviti korake naprijed, više nije u stanju pohvatati poticaje koji dolaze iz duha jer kao da je paralizirana, uzajamno se blokiraju, duša i mozak, duša i mozak. Dakle, kada mi uzmemo neki lijek, obični Paracetamol, koji uklanja ovu bol u nozi, on prekida ovaj krug koji je stvoren između mozga i duše. Bol se umanjuje, duša također počinje primati poticaje koji dolaze iz duha i to omogućuje napredak. Dakle, ustrajati kad si bolestan u tome da ne želiš ništa uzeti, osjećati se kao heroj, jer ‘želim pod svaku cijenu podnositi bol’, niti po zakonima Duha nije nimalo zdravo. Kad ne možeš kontrolirati bol, ne možeš više moliti, tada materija nadvladava duh.

Naravno, sve ovo se odnosi i na bolesti kao što su depresija i tjeskoba. Nemojmo se bojati uzeti nešto što prekida ovaj krug tjeskobe i depresije!

Mi ne nudimo medicinu bez lijekova ili s nekim terapijama i lijekovima radije nego s drugima, no novost u medicini koju želimo ponuditi leži u dubokoj promjeni u nama, u tome da se krene od duha, gdje prebiva Duh Sveti, uzdajući se u Boga, vjerujući u njegovu ljubav. Ako krenemo od toga možemo koristiti sve!

Međutim, smatramo da je nužno da je i terapija dio tog hoda u zajedništvu i rastu između liječnika i pacijenta, stoga nije za sve isto prema krutim shemama.

Također smo vidjeli kako je isti bolesnik tijekom vremena, u preobrazbi svog odnosa s Bogom i u zajedništvu s braćom, prihvaćao različite terapije.

Za kraj predstavljamo značajno svjedočanstvo jednog onkološkog pacijenta koji slijedi terapijski put u javnoj bolnici: „Za mene je to bio hod. Kada sam počinjao, moje tijelo ne bi moglo izdržati terapiju koju danas provodim. A to što nisam mogao, prepoznavao sam pred Gospodinom. Imao sam sve doktore protiv sebe, ali nisam imao ništa protiv medicine. Govorio sam: ‘Znam da to ne mogu učiniti’, osjećao sam da to nije dobro za mene, rekao sam ‘liječite mi samo simptome’ Potom, idući naprijed, gledajući pred Bogom i također u zajedništvu, shvatio sam da se može otvoriti jedan novi put. Svaki mjesec sam bio prisiljen primati transfuziju krvi i na jednom pregledu sam susreo liječnika koji mi je rekao: ‘mi trebamo najprije liječiti osobu a ne bolest’ i, gledajući me, dodao je: ‘za tebe, za tvoju bolest, postoji samo ovaj lijek. Ako želiš, možeš ga probati koristiti, vidi ti, ako ne, ostavi ga. I tako sam pokušao nekoliko puta i vidio sam da se osjećam loše, pa sam prestao. Nakon nekoliko mjeseci, i dalje u razgovoru s liječnikom, odlučio sam iznova pokušati s tom terapijom. Više se nisam osjećao loše i dobro mi djeluje. Nalazi su regulirani. Zahvaljujem Bogu jer se sada osjećam bolje.

Shvatio sam trebam vršiti jedan hod, to nije statična stvar. Postoji hod koji vršiš s Bogom i postoji hod koji ti sam vršiš, uvijek s Bogom, ali u zajedništvu. I sve to te mijenja.

Znam da je Bog taj koji me ozdravlja, Njemu dajem odriješene ruke da izabere uzvišeno dobro, u to nemam ni malo sumnje, potom je, očito, imam na raspolaganju ‘svako dobro’ koje dolazi od Boga. Gospodin nam je dao sve, ništa nam ne nedostaje. Život je lijep.”

Možemo reći da je ovdje, počevši od duha i u zajedništvu, došlo do preobrazbe u duši, ali i u materiji, odnosno u tijelu.