(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Čovjekov susret s Bogom

Duhovni voditelj trebao bi se povrh svega brinuti za čovjekov razvoj u cjelovitosti. Čovjek je zreo kada se zna odnositi s Bogom i biti u zajedništvu s drugima u Duhu Svetom. Tako nas uči sveti Pavao u poslanici Efežanima, u četvrtom poglavlju: Isus je došao da spasi čovjeka kako bi čovjek s njim surađivao u otkupljenju svijeta.[1] Dao je čovjeku milost da pobjedi zlo, propadljivost i da bude promaknut u dostojanstvo sina Božjega. Stoga, tko prati neku osobu na putu vjere treba pažljivo promicati unutarnju slobodu osobe, odgovornost, dostojanstvo i integritet.

Središnja poruka Isusovog nauka jest ljubav: ljubav prema Bogu, prema nama samima i bližnjemu. U biblijskom smislu to znači da ljubav treba zahvatiti čovjeka u cjelini: u dubini, u širini i u svim moćima njegova bića. To je pravo ispunjenje zakona.[2] Sveobuhvatna biblijska poruka teži prema savezu s Bogom u ljubavi. Čovjek se može razvijati do punine i može razvijati u sebi sve kreposti, samo ako prihvati ljubav Božju i dopušta da ona u njemu raste.[3] Onda, čovjek ostvaren u punini moći će stvarno dati slavu Bogu. Kako je velika odgovornost promovirati i upućivati kršćanina prema punini ljubavi!

Sveti Grgur Nazijanski pojašnjava da promovirati čovjeka, sukladno kršćanskom vjerovanju, znači pomoći mu da otkrije sliku i priliku Božju u sebi, da razvije vlastitu originalnost začetu u krilu Očevu. Stari, tjelesni čovjek treba biti pokopan s Kristom da bi s njime uskrsnuo. Tko je napravio taj korak, pobjedio je prvu smrt. Tada ga Krist može unaprijediti i preobraziti, može utisnuti u nj svoju sliku i priliku. Kad tako živimo, božanska slika koju nosimo u sebi nas izbavlja iz rupa i uvodi  u pravu spoznaju.

Ova slika je u nama živa, jer u njoj djeluje Trojedini Bog. Također i sveti Petar nam pokazuje kako ući u pravu spoznaju kada kaže: “Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći…”[4]

U ovom kontekstu, ukazanja su vrlo moćno sredstvo, kao nijedno drugo, i imaju zadatak da probude čovječanstvo: Marija se primiče k nama kao Majka i izlijeva na čovječanstvo sve potrebne milosti za ovo vrijeme. Jednostavnim porukama odgaja duše da uđu u život Božji.

Sjećam se jednostavne i pedagoške pouke koju je Gospa dala molitvenoj skupini preko Jelene. Jednog dana pozvala je članove skupine da idu u prirodu i slave Boga, te da uberu po jedan cvijet koji im se sviđa; zatim je se svatko s ubranim cvijetom trebao doći na mjesto sastanka. Kad smo se svi ponovno okupili, Gospa je počela poučavati da je duša poput cvijeta sa svojim laticama, a latice su kreposti. Ako su sve latice, tj. kreposti, cjelovite, onda sotona ne može ući u dušu, jer taj cvijet pripada samo Isusu. Nadodala je kako sve kreposti trebaju biti međusobno povezane, jer jedna drugu usavršava, i jedna bez druge se ne može razviti. Osoba je zrela kada su kreposti razvijene u njoj na skladan način.

Kao što sam više puta ponovio, Gospa se ukazuje da nas odgoji i nauči kako živjeti živi odnos s Bogom preko molitve, i da se taj odnos može izgraditi samo u slobodi Duha Svetoga. Iz tog odnosa rađa se odgovornost osobe i ona izrasta u Božjem stvaralaštvu. Ovo je najnormalnija i najjednostavnija pedagogija u vjeri. Bog se očituje onima koji mu se otvore, uvodi ih u istinu života, u onu istinu koja je prenesena čovječanstvu preko apostolâ. U ovoj Gospinoj pedagogiji nema ništa novo što Crkva već nije navjestila. Ali istovremeno sve je novo, jer odnos s Bogom nas neprestano vodi prema novosti.

Nemoguće mi je dati opširan odgovor, jer je tema jako široka i duboka. Pokušat ću istaknuti  neke točke koje držim važnima, polazeći od vlastitog iskustva.

Svećenik bi trebao biti u Bogu i s Bogom, trebao bi biti u Bogu iako se nalazi među ljudima. To znači da je pozvan biti što sjedinjeniji s Isusom, kako bi On mogao slobodnije djelovati u njemu i preko njega. Taj živi odnos s Isusom treba ga učiniti sposobnim da živi zdravo odstojanje od osoba i njihovih iskustava. Svećenik bi morao znati ponijeti ta njihova iskustva i prikazivati sve Isusu, dopuštajući da On djeluje u dušama, i pomoći ljudima da prepoznaju volju Božju; trebao bi prikazivati patnje i žrtve ljudi, ali također i njihove grijehe, da im budu oprošteni.

U životu sam naučio vrlo važnu lekciju, a to je da svećenik ne smije nikada nametati sebe nekoj duši, niti silom nametnuti vjeru. Naprotiv, trebao bi priopćavati Božji život i pratiti osobu u njezinom izrastanju, bez nametanja i bez gušenja njezine originalnosti.

Temeljna svećenička dužnost je da sam sebe prikazuje na oltaru za narod i da poučava puk da se prikazuje zajedno s njim Isusu, po Mariji. Tada Isus uzima to prikazanje i dariva ga Ocu podvrgavajući sve Očevoj volji. Na taj način, svećenik i narod, u euharistijskom slavlju žive Vazmeni prolazak u kojem Isus otvara put dušama prema Ocu, onako kako ga je otvorio svojim apostolima. Bez ovog prolaska ne događa se ništa značajno u dušama. Osoba, zajednica koja se tako sjedinjuje s Isusom i s Njim ide prema Ocu, koraca sigurnim putem.

[1] usp. Ef. 4,9-16

[2] Mt 22, 36-40

[3] 1Kor 13,1-13

[4] usp. 2Pt 1,3-11