(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Nadnaravna iskustva u vjeri

Dok sam vršio službu u Međugorju susrećao sam osobe iz raznih duhovnih pokreta u Crkvi. Kasnije na skupovima, na seminarima i u osobnim razgovorima otvarale su mi se osobe i povjeravale svoja iskustva. Bog je doticao i zahvaćao ljude u njihovoj originalnosti sa svim onim što su nosili u sebi. Oni su primali milosti i preko izvanrednih doživljaja, u viđenjima, u snovima, preko unutarnjeg glasa (locutio interna) koji ih je poučavao. Neke je, kako su mi govorili, poučavala Gospa, druge Isus, sv. Mihovil arkanđeo, ili netko od svetaca. Poseban dojam na mene ostavljale su osobe u kojima se očitovao Trojedini Bog; u njima sam mogao jasno razumjeti Njegovo djelovanje, jer preko tih duša je tekao evanđeoski navještaj, kojeg prenosi Crkva.

U prvim godinama ukazanja, dolazile su u Međugorje i osobe koje pripadaju nekršćanskim duhovnim pokretima, privučene snagom milosti koju oni definiraju energijom. One su živjele određena izvanredna iskustva, koja su na prvi pogled mogla nalikovati na kršćanska. Ali pažljivijim duhovnim razlikovanjem, jasno se vidio nedostatak Duha Kristova i poznavanja kršćanske Objave. Prisutnost ovih osoba u Međugorju, i njihova unutarnja konfuzija, je težila prema tome da bace sjenu na Gospina ukazanja i zavedu jednostavne osobe koje su bile potaknute iskrenom vjerom u Presveto Trojstvo.

Također u prvim godinama, bio sam svjedok dolazaka različitih sotonskih sekti u Međugorje, s namjerom da djeluju protiv vidjelaca i ljudi koji su dolazili na mjesto ukazanja. Ovo mi je bilo potvrđeno i od fra Slavka Barbarića koji mi je prenio neka iskustva koja je on imao s takvom vrstom osoba. I u ovom slučaju bila je jasna nakana sotonina da uništi djelo Božje.

Prije svega molio sam za Božju mudrost. Provjeravao sam pojave i savjetovao se. Čitao sam i studirao o tim argumentima da bih zauzeo osobni stav. Također mi je bio od velike pomoći i već spomenuti susret i razgovor s poznatim teologom Hans Von Balthasar-om. Bilo je proljeće 1983. godine. Susreli smo se u Baselu. Smatrao sam ga ne samo teologom nego i čovjekom vjere, duhovno zrelim i otvorenim Misteriju. U kratkom razgovoru kojeg sam imao s njim, utisnuo je u mene neke linije koje nikad nisam zaboravio.

Dobro se sjećam da sam ga pitao za mišljenje o ukazanjima u Međugorju. Zapitao se kako to da sam došao obratiti se baš njemu, i nastavio je govoreći da je u Međugorju teže ne vidjeti Gospu nego li je vidjeti. Ali nadodao je da bismo je vidjeli, potrebno je osloboditi se svakog zahtjevanja, interesa i predrasuda. Rekao je da ne postoji ni jedno mjesto na zemlji koje je dostojno za takvu milost, jer na svakom mjestu će se pojaviti napetosti i sukobi. Ono što je potrebno, jest primiti Gospu srcem poniznim i iskrenim.

Pitao sam ga zatim za njegovo mišljenje glede ukazanja Blažene Djevice Marije uopće. Uzvratio mi je da u XX stoljeću, skoro svi Pape su stavili Gospu u središte svog naučavanja. Bio je uvjeren da ćemo brzo ući u novi vijek u kojem će se Gospa očitovati kao sjajna zvijezda ispunjena posebnom svijetlošću, znatno viša iznad svih svetih.

Upitao sam ga, također, kako zaštititi vidioce. Rekao mi je da je prostor prijenosa vidjelaca ograničen. Novinari, znanstvenici, ljudi sa svojim pitanjima vrlo lako će odvući vidioce izvan tog prostora, zahtjevajući od njih da sve znaju. Tako ih smućuju i odvode u pogreške. Trebalo bi, međutim, primiti poruku koju vidioci prenose, meditirati i moliti kako bi se dobilo svjetlo Božje.

Spontano sam ga još zapitao što misli o tajnama o kojima govore šestero vidjelaca, i kako se odnositi prema nekim stvarima koje nas racionalno nadilaze. Odgovorio mi je da se teme vječnosti nikada ne mogu zatvoriti u naše ljudske sheme. Prostor vječnosti je prijeko potreban za hod u vjeri, da bi se stiglo do života u Onome koji je Vječan. I kada sam ga na kraju još upitao što bi mi mogao savjetovati u vezi ukazanja, preporučio mi je da pronađem dobrog teologa stručnjaka iz Mariologije. Po njegovu mišljenju trebalo bi se raditi o osobi koja je spremna ostaviti teološku terminologiju kako bi se mogla spustiti u Otajstvo. Sjećam se da mi je spomenuo ime René Laurentin.

I dan danas sam jako zahvalan Von Balthasaru na njegovim riječima koje sam čuvao kao dragocijeni biser. U jesen te iste 1983. godine susreo sam René Laurentina koji je drage volje prihvatio poziv da posjeti Međugorje i produbi ukazanja Gospina. Kasnije je napisao mnogo knjiga o tome, vrlo lijepe i važne.

Kao svećenik Isusa Krista, uvijek sam nastojao imati jasan stav pred osobama, neovisno da li su imali izvanredna iskustva ili su imali redovni duhovni hod. U kršćanstvu stav je jasan. Ima jedan jedini put, a to je Isus Krist. U desetom poglavlju Ivanovog evanđelja Isus sam sebe predstavlja kao Dobrog Pastira i kaže: “Ja sam vrata. Tko uđe kroz mene, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam Pastir Dobri. Pastir Dobri život polaže za ovce svoje. Najamnik, koji nije pastir i komu ovce ne pripadaju, kad vidi vuka da dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca.”[1]

Sam Isus vodi duše sa sigurnošću uvodeći ih u život s Ocem po Duhu Svetom: “Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni. One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca moga. Ja i Otac jedno smo.”[2]

Iz Isusovih riječi možemo razabrati da ovce slušaju njegov glas jer ih On poznaje i one Njega. Tko duhovno prati osobe nikada ih ne smije usmjeravati na sebe ili na druge ljude, nego uvijek na Isusa Krista, da ga prepoznaju i da uđu s njim u odnos povjerenja i ljubavi. Uloga svećenika je da pomaže osobama da se iznutra probude i razvijaju zreliji i odgovorniji odnos s Isusom. Uostalom to je i uloga cijele Crkve.

[1] Iv 10,9-14

[2] Iv 10,27-30