Međugorje, 7. dio – Sazrijevanje i djelovanje

(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Sazrijevanje i djelovanje

I nakon premještaja održavao sam živi kontakt s Međugorjem. Pohađali su me mnogi vjernici koji su hodočastili tamo. No, u Vitini sam bio slobodniji tako da sam u tišini i miru mogao, s određenim odstojanjem od međugorskih zbivanja, moliti i razmatrati nad dubokim iskustvima koja sam doživljavao u duši. Taj mi je period bio iznimno bogat. U meni su izranjala sva proživljena iskustva koja sam imao u Međugorju i koja su se duboko urezala u moje biće te me duhovno obilježila i formirala. Osjećao sam neizmjernu potrebu za šutnjom kako bih još bolje shvatio sve ono što sam doživio kroz te prve godine ukazanja.

Još od početka sam osjećao potrebu utjeloviti Gospine poruke, da postanu život u meni. Druga potreba vezana uz prvu bila je da prenesem drugima ono što sam ja dobio. Sve se okretalo oko ovih dviju potreba koje su, korak po korak, usmjeravale moj duhovni rast i djelovanje.

Želio sam živjeti duboku probuđenost u vjeri i odgovorno zauzeti temeljni stav pred živim Bogom, da i ja budem živ u Njemu, u zajedništvu s drugima. U takvom temeljnom stavu, u meni je započelo jedno posebno iskustvo koje me je malo po malo dovelo do pravog zaokreta u mom životu: prikazao sam svoj život Isusu po Mariji kao žrtvu paljenicu, da se istina ukazanja Kraljice Mira očituje čovječanstvu. Iako je njezino ukazanje bilo popraćeno mnoštvom znakova, osjećao sam da sve to nije bilo dovoljno. Razumio sam da je neophodno prikazati život Bogu kako bi On mogao zahvatiti duše i promjeniti ih.

Poziv u pozivu

Svi milosni događaji ukazanja Majke Božje su imali veliki utjecali na mene. Primljene milosti su obasjavale i potvrđivale ono što je već bilo duboko posijano u mojoj duši: želja pripadati potpuno Bogu.

Što me je potaklo da prikažem život kao žrtvu paljenicu? Promatrao sam kako su ljudi pristupali ukazanjima. Bio sam svjestan da se nije moglo ići naprijed na krilima oduševljenja. Ono što je Gospa darovala trebalo je sačuvati kao biser ali i platiti visoku cijenu da se Božja obećanja ispune. Bilo je neophodno rasti u vjeri i ne zaustavljati se na znakovima.

U ljeto 1982., proživljavao sam bolnu istinu da je nemoguće protumačiti ukazanja i dokazati ih, bilo običnim ljudima, bilo crkvenom autoritetu, a također i znanstvenicima koji su proučavali tu pojavu. Ljudski gledano, bio sam nemoćan da išta dokažem. Međutim, u duši sam razumio da je potrebno staviti vlastiti život na raspolaganje Gospi kao žrtvu ljubavi da se ostvare Božja obećanja data preko Nje. Ova svijest je bila vrlo snažna i jasna u meni. U tom hodu prikazanja, poticaji Duha Svetoga su me vodili korak po korak i ja sam se prepustio tom vodstvu.

Poticaji Duha Svetoga u meni su bili kao neki kvasac koji me prožimao i izgrađivao moje prikazanje. Ponekad se to događalo tiho, nezapaženo; ponekad sam bio potresen do temelja.

Spomenut ću jedno iskustvo koje sam doživio 1983. za vrijeme svete Mise. Pripremao sam se za slavljenje Mise kao i obično, ali ono što sam doživio bilo je nešto izvanredno. Uvjeren sam da mi je Bog ulio posebnu milost u dušu za taj doživljaj. Sjećam se da, slaveći svetu Misu, ušao sam u dublju i jasniju spoznaju, preko koje sam shvatio da se Isus stvarno žrtvovao na oltaru, dok sam ja  izvršavao samo neki obred. Osjećao sam se odijeljen od Isusa i izvan onoga što je On živio. U teoriji sam znao da kao kršćanin, a posebno kao svećenik, sam bio pozvan potpuno se sjediniti s Isusom. Ali, u stvarnosti, osjećao sam da to ipak nije bilo tako. U onom momentu milost me je probudila i upalila u meni veliku želju za cjelovitim sjedinjenjem s osobom Isusa Krista, da s Njim sve dijelim, posebno u slavljenju Euharistije.

Nije sve završilo u toj svetoj Misi. Bijah toliko zahvaćen tim iskustvom da sam se povukao u tišinu. Osjećao sam kako je užasno biti svećenik i istovremeno biti odjeljen od žrtve Isusove. Kroz mene je prolazila svijest indiferentnosti, formalizma i izdaje Isusa, koju svećenik doživljava ako obavlja samo prazan obred, bez uranjanja u ono što Gospodin živi. Ovo iskustvo pratilo me nekoliko slijedećih dana, prouzrokujući mi boli i suze. Nakon toga nisam mogao ostati kao prije. Odlučio sam da ću biti jedno s Isusom. Molio sam ga da obnovi i oživi dar svećeništva i da me uvodi u prikazanje Ocu zajedno s Njim.

U mojoj duši su se redala mnoga iskustva i malo po malo dala oblik mom odgovoru. Prikazanje vlastitog života Isusu po Mariji dalo je cijelinu mojoj duhovnosti. Mnoga svjedočanstva osoba koje su mi se povjeravale, samo su još više obogaćivala moje spoznaje. Neki od njih su mi pričali da ih Bog poziva na žrtvu, povjeravajući im posebne patnje da ih prinesu za spasenje svijeta. Drugi su pak prepoznavali poziv na posvećenje, na potpuno darivanje sebe.

Sami Bog preko Gospe, je pohodio svoj narod i probudio ga. Ova tvrdnja može djelovati pomalo čudna u vremenu u kojem vidimo da mnoge svari u dušama ne idu dobro; ipak je istina da su mnogi ljudi duhovno probuđeni. Nažalost jedni se usmjeravaju prema zlu dok neki drugi izabiru dobro. Svijet jest duhovno probuđen i bit će još više, jer Bog želi svoje sinove i kćeri definitivo osloboditi od raspadljivosti. Zato je i posalo svoju Majku da okupi djecu i pomogne im da se u njima pokrene božanski život kadar odbaciti sve ono što je raspadljivo.

U ljeto 1984. godine Jelena Vasilj mi je rekla da joj je Gospa, između ostalog, prenijela slijedeće riječi: “Ja sam se ukazala posebno zato da pročistim duhovne pokrete na svijetu”. Tada nisam dovoljno razumio dubinu i širinu ovih riječi. Danas su mi mnogo jasnije. Gospa se ukazala u župi Međugorje da potakne u narodu svijest dostojanstva djece Božje. Željela ih je uvesti u živu nadu da mogu živjeti navještaj Isusa Krista. Crkva na zemlji, koja u Blaženoj Djevici Mariji vidi primjer i cilj za kojim čezne, pozvana je da prihvati i zagrli Majku Božju. U tom živom Gospinom zagrljaju Crkva će biti pročišćena i preporođena, i postat će znak spasenja narodima: samo Ona, kao Majka, će prigrliti narode i nanovo ih roditi.

Teško je to ukratko izreći. Pokušat ću iznijeti neke karakteristike koje sam uočio.

Susreo sam pojedince jednostavne, predane Bogu i s gorućom željom da budu potpuno sjedinjeni s Njim. Moja se duša odmarala u prisutnosti takvih osoba. Nisam zapažao u njima nikakvo licemjerje niti interes. Bili su kao čisto jezero u kojemu se zrcalila Božja dobrota. Upijali su sve dobro koje je dopiralo do njih, i ostavljali po strani svako zlo. To su za mene bili i jesu sveci na zemlji. Nažalost takvih osoba je vrlo malo.

Nadalje, susreo sam dosta ljudi koji su bili dotaknuti od Boga na izvaredan način. Neki su bili duboko zahvaćeni milošću i pripremljeni za posebno poslanje. U njima se jasno vidjelo Božje djelo: oni su očitovali božanski život, moćno ga utiskivali u druge i u isto vrijeme njihova iskustva su potvrđivala ono što su i drugi živjeli.

Primjetio sam također kako neke osobe, iako dotaknute nadnaravnim milostima, zbog njihove nezrelosti, nisu uspijevali primiti tu milost u cjelini. U njima mnoga iskustva nisu mi djelovala potpuno jasna, i zbog razloga jer im je često nedostajala duhovna pratnja na putu vjere.

Mogao sam, također, promatrati različite pojedince koji se definiraju kršćanima ali koji, po mom mišljenju, su u biti samo opslužitelji religije. Neki od njih, čini se da pripadaju kršćanstvu isključivo kao pripadnost nekoj ideologiji. Drugi su opet tradicionalisti, sudjeluju na crkvenim velikim okupljanjima i obredima, bez neke osobne odgovornosti i izrastanja. Takvi su samo brojka u mnoštvu, u kojem imaju neku zaštitu i lažnu sigurnost, ali u stvarnosti ostaju nepokretni i pasivni. Kad se očituje Bog, ili se Gospa ukazuje, oni se probude, ali se teško mijenjaju. Štoviše, milosne poticaje stavljaju u vlastite navike, množe pobožnosti, ali se ne mijenjaju niti su u stanju prenijeti drugima Božji život koji donosi preobrazbu. Oni ne napreduju u vjeri, dok u religioznim obredima i akcijama mogu biti vrlo aktivni.