(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Duhovne borbe

Osobno sam iskusio da je velika većina ljudi doživjela susret s Gospom jako ugodno. Ali doživjeti ugodan susret ne znači da nisu bili provocirani, vjerujem da smo svi iskusili provokacije.

Susret s Bogom izaziva, jer Bog traži odgovor čovjekov. Što se u čovjeku probudi u tom trenutku? Spremnost da odgovori pozitivno, ili pak strahovi i nesigurnosti. Svaki čovjek je originalan, ali ta originalnost često je ranjena od počinjenih grijeha, od doživljenih trauma u životu. Preko životnih rana uključuje se također i dinamika duha zla, sotone, koji nastoji da napravi barijeru između duše i Boga. I sotona dodiruje dušu ali da bi ju poplašio i zaustavio na putu obraćenja.

To je sukladno s onim što su doživljavali neki sveci koji su prolazili tamnu noć duše: da bi se potpuno očistili morali su se suočiti s različitim duhovnim borbama, ostajući vjerni Bogu. Trebali su proći kroz tamu, koja ne predstavlja samo razdoblje u kojem je teško stvari razumjeti, nego u isto vrijeme predstavlja period kad iskoče mnoge odbojnosti i protivljenja u duši. Nadvladavajući sva ta protivljenja i okrećući se živome Bogu, oni su se očistili i ušli u harmoniju Božanskog života.

Duhovne borbe, zbog toga, su po sebi sasvim normalne; zahtijevaju vrlo veliku pažnju od strane onih koji prate osobe koje prolaze kroz takva iskustva, jer im treba pomoć da razumiju što se u njima događa, te da se oslobode raznih blokova, trauma i životnih uvjetovanosti.

I ovo mi se čini jako logično i dinamično. Bog nas dodiruje milošću, a da bismo rasli trebamo nadvladavati iskušenja i napasti u svagdašnjem životu. Bog šalje kušnje kao milost da bi osoba rasla u vjeri, jer nemoguće je duhovno rasti bez kušnji. I Isus Krist, koji je uzeo ljudsku narav, predstavlja za sve nas jasan i siguran primjer kako proslijediti put naprijed, sve dotle dok u sebi ne pobijedimo sotonu, tajnu zla, smrt, zloću ljudi i grijeh. Bog svakomu daje potrebne milosti  da, prolazeći kroz iskušenja, može ih svladati i iskusiti Njegovu blizinu. Svaki pobjednički prolazak kroz kušnje bit će znak našeg uskrsnuća.

Sveto Pismo nam potvrđuje da je taj prijeteći glas, glas zlog duha koji se od početka protivi Bogu,[1] i koji je pokušao i samog Isusa odvratiti od poslanja.[2] Najveća posljedica sotoninog djelovanja jest neposluh, tj. da se čovjek zatvori izvoru života i ne želi više slušati Boga. A rezultat toga možemo ponekad vidjeti u nama: nezadovoljstvo, nesreća, smrtno stanje. Jednom riječju: pronosimo smrt, okrivljujući Boga zbog toga.

Ali postoji nešto što je jako važno naglasiti a to je da sotonina moć nije beskonačna, i to božansko dopuštanje đavolskog djelovanja velika je tajna za nas ljude. Misterij zla je tema koja se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.[3] Možemo samo to prihvatiti u duhu onih riječi apostola Pavla: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube”.[4] Kristovim dolaskom na zemlju dobili smo lijek: Isus, se pojavio da uništi djela đavolska, da pobjedi neposlušnost i uvede i nas u to isto poslanje.

Možda su neki već čuli o događaju kojeg ću spomenuti. Za vrijeme ukazanja 14. veljače 1982., Mirjana je motrila Djevicu Mariju, bila je puna života i sreće. Ali, odjednom, pojavio se sotona, promatrao ju je kao da ju želi ispiti svojim očima i djevojka je počela gubiti snagu. Zatim joj je predložio da ostavi Gospu i slijedi njega. Mirjana je sve više i više gubila snagu, samo je u dubini vlastite duše vapila: “Ne, ne, ne!” Zatim se ponovno ukazala Gospa i u Mirjanu se povratio život. Onda joj je Gospa rekla: “Dijete moje, sotona je stvarnost, ovo stoljeće je bilo pod njegovom vlašću, ali prolazi vrijeme njegove vlasti”.

Ovo Mirjanino iskustvo je iskustvo svake duše koja se otvara Djevici Mariji, koja se njoj istinski daruje i želi doći do Boga. Gospa štiti od zla život svakoga, život začet u Duhu Svetom.

Htio bih spomenuti još jedan znakovit događaj. Jedne večeri, u srpnju 1984., Jelena je imala iskustvo kojem sam nazočio zajedno s jednim psihijatrom. Ona je započela moliti Očenaš i odjednom se zablokirala, nije mogla izgovoriti više ni jednu riječ. Nakon što je ostala u tom stanju neko vrijeme, odjednom se trgnula i nastavila moliti. Bio je čudan doživljaj i pitao sam je što je bilo. Rekla je: “Ja sam molila Očenaš i u jednom momentu moja duša je bila potpuno blokirana, nisam se sjećala više nijedne riječi, niti sam mogla ući u odnos s Bogom. Jednostavno u meni je nastala praznina. Bio je jedan čudan glas koji me je blokirao. Zatim se pojavila Gospa i rekla: Dijete, sotona uvijek pokušava spriječiti odnos s Bogom, on uvijek pokušava spriječiti molitvu. Ja sam tu zato da te štitim, da ti možeš biti u odnosu s Bogom”. U toj poteškoći očitovala se konkretna blizina Majke Marije, koja ne samo da rađa, nego štiti i prati Crkvu.

Evanđelje ne govori samo o Duhu Svetomu, nego također i o jednom drugom duhu:“Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas”.[5] Lahoru Duha Svetoga suprostavlja se dah zla koji proizlazi od zlog duha. Naša pažnja mora biti usredotočena prema Duhu Svetomu da primamo svaki njegov poticaj, da ga ljubimo iznad svega, i da tako otjeramo duh zla.

Vrlo često se događa da osobe koje mole se skandaliziraju kada su provocirane od zloduha, od mržnje: povrijede se, počnu osuđivati, svađati se, tući se s tim duhom. U Gospi nije tako: zloduh bježi pred njom jer je Duh Sveti u Njoj prisutan, živi u Njoj i ne dopušta duhu zla nikakvu akciju. Ovakav način djelovanja je različit od našega. Mogli bismo reći da u Djevici Mariji postoji maksimalna unutarnja pažnja, jer je znala odbaciti svaku zavodljivost zloga čak i od tijela.

U Presvetoj Djevici prisutnost Duha Svetoga je takva da spriječava sotonu da joj se približi. Što to znači? Znači da je Marija zaštićena od utjecaja zloga i zlo ne može u nju prodrijeti. U isto vrijeme znači da ga odgoni daleko od nas i od svih onih koji su pod njezinom zaštitom.

Ali ipak znamo da Gospodin ponekad dopusti duhu zla da dotakne one koji su potpuno posvećeni Bogu, jer bez takvog iskustva ne bi se nikad učvrstili i ojačali, ne bi mogli biti provjereni.

Ako se pouzdajemo u Boga i podložimo sve njegovoj moći, onda će duh zla izići na vidjelo da bude otjeran, iskočit će van sve ono što je lažno i skriveno u nama, ono što ne pripada Bogu. Duh zla nas stavlja na ispit, ali Duh Sveti nas čisti i preobražava.

Kada nas sotona ne može zavesti direktnim nagovaranjem, onda on zavarava laskanjem ili se predstavlja u ovčijem runu. Sotona je najopasniji kad se obuče u religiozno ruho. Iz Svetog Pisma je dobro poznato da je Isus najviše pretrpio od farzeja, svećeničkih glavara, pismoznanaca, tj. od onih koji su bili pozvani tumačiti religiju. I u našem životu imamo mnoštvo negativnih primjera. Uzmimo samo religiozno ruho posta: čovjek može postiti, a uvijek biti ljut na svakoga. Kakve koristi on ima od takvog posta, ako ne umre sebi, svojoj ljutnji i osveti? Tu je post samo religiozna praksa, bez ikakvog značenja. Dakle, pozvani smo da svučemo sa sebe svaku odjeću koja je samo vanjski ukras, te da se preobučemo u nova stvorenja. Samo na taj način ćemo pobijediti svakog zlog duha.

 

Kušnje

Kušnje su neka vrsta terapije i, ako se prihvate s ljubavlju Božjom, velike su milosti. Ništa nas ne može izliječiti iznutra kao kušnja jer ona čisti i razbija onaj kamen koji je stvorio grijeh. Kušnja stavlja u krizu sve što smo sagradili na pijesku, na svojoj sebičnosti. Bog nas preko kušnji čisti, liječi, budi iznutra. Tada se u nama može probuditi toliko jak život da se na koncu ne bojimo ni smrti, ni đavla, jer snaga Božja prolazi kroz nas i mi, ostajući vjerni Bogu, čvrsto napredujemo prema novosti života.

Može nam se dogoditi ne znam kakva kušnja, ali budimo sigurni da ju Bog dopušta radi našeg dobra i radi spasenja svijeta. Tko se želi prikazati Bogu, mora računati da nas prikazanje vodi kroz kušnje radi našeg rasta i spasenja drugih. Tko bježi od toga ne može se prikazivati. Dakle, tko se prikazuje Bogu, prima od Njega potpunu zaštitu, duhovno napreduje i ulazi u zajedništvo s cijelim Mističnim tijelom.

Kada prikazujemo vlastiti život Bogu u trenucima kušnje, pozvani smo biti hrabri bilo radi nas samih ali i radi drugih. Obično osobe misle: “Ako počnem radikalni hod ili ako sve dajem Bogu, onda će se povećati i kušnje i doći će zlo, nesreća”. Ma, Bog nikada nikoga ne opterećuje nesrećama! On nas želi samo probuditi, da naučimo pobjeđivati strahove.

Uzmimo jedan primjer: neki čovjek uvijek misli da je najbolji, pa otkrije u molitvenoj skupini da to nije tako. Sigurno to doživljava kao kušnju. Zaista, u trenutku kad primijeti da su drugi bolji od njega, u srcu se pokrene ljubomora, zavist, svaki nemir. Da bi izišao iz kušnje, mora pobjediti sve te negativne osjećaje, treba prepoznati negativnosti i pročistiti ih! Lako je zatvoriti oči i ljutiti se na druge misleći:“Vi ništa ne vrijedite!” Treba proći kroz ovakvu kritičnu situaciju i pobjediti! Ako uspijemo uzdizati se i pobjeđivati, onda ozdravljamo i postajemo nova stvorenja. U svakom slučaju, ako se želimo stvarno probuditi iznutra, kao kršćani, onda trebamo znati da se i sotona budi i ljuti. Naše buđenje u vjeri, sigurno mu se to ne sviđa! Pošaljimo ga da se bavi samim sobom, a mi proslijedimo mirno i sigurno prema Bogu.

[1] usp. Post. 3, 1-5

[2] Mt 4,1-17

[3] usp. Katekizam, br. 324

[4] Rim. 8,28

[5] Iv 15,18