(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem)

Živjeti “Međugorje”

Obično se misli da sam se udaljio i napustio Međugorje. U stvari, ja nisam ostavio Međugorje, nego sam se povukao samo da bih bolje živio sadržaje ukazanja. Kroz povučenost sam htio živjeti na dublji i radikalniji način svoj poziv, poziv koji je u svojoj biti “međugorski”. Naglasio sam da je milost Gospinih ukazanja puno dublja i šira od onog isključivog pogleda samo na župu, vidioce i hodočasnike.

Nakon odlaska iz Međugorja povukao sam se u samoću, kako bih bio sam s Gospodinom i razumio Njegovu volju. Vrijeme koje sam proveo u Bijakovićima i u Međugorju, je bilo vrijeme kroz koje me Gospa pripremala za konačno poslanje. O ovom poslanju Gospodin mi je govorio u srcu, govorio mi je također preko drugih Bogom nadahnutih vjernika koji su dolazili u Međugorje sa svih strana svijeta. Tako se preda mnom otkrivala sve jasnija panorama plana kojeg Bog želi ostvariti preko Gospe u ovom vremenu. Uslijedila su razna događanja sve dok nije došao trenutak  kad je Gospodin od mene tražio potpunu raspoloživost i pitao me jesam li spreman za određeni zadatak. Ja sam mu odgovorio da sam spreman činiti ono što On hoće uza sve moje granice i slabosti, iako tada još nisam mogao u potpunosti znati o čemu se radi: zbog toga sam se morao povući u tišinu, i kroz molitvu shvatiti Njegovu volju.

Nisam napustio Međugorje, nego sam sve žrtvovao Bogu, kako bi se po Gospinom posredništvu ostvario Božji plan za cijelo čovječanstvo. Odgovorio sam na Božji poziv onako kako sam razumio u tom trenutku. Nije bilo nimalo jednostavno napustiti sve, ostaviti prijatelje, drage osobe koje su me okruživale i voljele. Ali Isus je tražio da sve ostavim i budem s Njim, kako bih ga slušao i shvatio sve dublje Božju volju, te započeo novo razdoblje mog života.

Od tog iskustva prošlo je puno godina, i ako sada gledam puno su mi jasniji ti koraci povučenosti i samoće. Sada još dublje razumijem zašto je sve trebalo ići tim slijedom; razumijem bolje što Bog želi ostvariti u Međugorju i u svima onima koji su tamo susreli živu Majku.

Vidim kako nisam ostavio ni Podbrdo, ni Križevac niti Međugorje, jer sve Gospine poruke mogu se sažeti u obraćenje, mir, pomirenje s Bogom i među ljudima. Ali postići to potrebno je vjerovati, moliti, postiti, ispovijedati se, prikazati život Bogu, boriti se protiv sila tame kako nam govori sveti Pavao.[1] Svaki kršćanin je pozvan živjeti sve to, bez obzira gdje se nalazi.

Evo, sve to bi bio sažetak: povlačeći se u tišinu mogao sam se samo dublje usredotočiti na bît Gospinih poruka, koje su u stvari izražavaju jednostavnost Evanđelja i, daleko od ljudskog aktivizma, mogao sam se ozbiljnije posvetiti onome što Bog želi da živimo po Gospinom zagovoru.

U ovom trenutku vidim da su milosti u Međugorju, u odnosu na početak, još moćnije. Milosti za ovo vrijeme su toliko moćne da povlače one koji hode prema vječnosti, prema živome Bogu. Ti vjernici ulaze u otajstvo života, ulaze u ono zajedništvo o kojem govori sveti Ivan u knjizi Otkrivenja: “Bog će prebivati s njima: oni će biti njegov narod, a on će biti Bog s njima. Evo, sve činim novo!”[2]

U isto vrijeme, snaga ove milosti ostavlja po strani one koji su nezainteresirani za nju, ostavlja ih hladne, ne da ih Bog odbija, nego zato što se oni zatvaraju milosti rasta i pretvorbe u novo stvorenje.

U nekim vjernicima se očituju skepticizam i nezrelosti. U njihovom ponašanju susrest ćemo čudnu pojavu: oni se bave stvarima oko Gospe a ne njezinim životom u nutrini svoga bića; bave se  stvarima oko samih sebe, vanjskih aktivizama, umjesto da borave u hramu svoje duše, umjesto da se otvore Bogu surađujući s Njim i dopuštajući mu da ostvari sva svoja obećanja.

Naš poziv je ući u živi hram naše duše, ostati otvoreni kao Marija kako bi Duh Sveti sišao, da radi u nama i pretvara nas u novo stvorenje, preko života i žrtve Isusa Krista. Samo tako možemo  dosegnuti pravo uskrsnuće.

Cijelokupno naše djelovanje se sastoji u tome da živimo intimnu vezu s Bogom, koja nije intimizam. U toj vezi Duh Sveti nas preobražava i uvodi u trajnu obnovu.

Ako se u ovom pravcu krećemo nećemo ostati razočarani, nećemo ostati u tami, niti ćemo ulaziti u međusobno sukobljavanje zbog različitih interpretacija i tumačenja nekih znakova i tajni.

 

Znakovi i tajne

Ne mogu iscrpsti ovaj argument s nekoliko riječi, ali mogu odgovoriti ono što smatram bitnim glede tajni. Bog je tajna za čovjeka, za čovjeka je tajna i njegov vlastiti život. Čovjek putuje prema tom misteriju koji je Bog i nikada ga ne može iscrpsti, jer je beskrajan.

Može se ići prema Bogu samo u vjeri, nadi i ljubavi. Tajne o kojima govorimo, ukoliko su znakovi samo su poticaji na obraćenje za življenje milosti, sve dok čovjek ne nauči hodati prema Bogu i sve dok se između njega i Boga razvija vitalni odnos. Tajne na ovaj način shvaćene, nisu više tajne, već postaju sredstvo koje pomaže čovjeku da uđe u svjetlost.

Iz dosadašnjeg iskustva, kroz dugi hod, mogao sam korak po korak vidjeti i prepoznati u sebi duboke slojeve s obilježjem otajstva, koji niti se mogu racionalno razumijeti niti protumačiti; ostaju tajne kojima se onda pristupa samo u vjeri i zajedništvu s drugima.

Deset tajni o kojima govore vidioci, to su specifične spoznaje date njima, ali u misterij Božjeg života, ulazi se samo preko obraćenja i potpune promjene života. Zbog toga, temelj svega je obraćenje i ulazak u svjetlost Božjega života. Gospodin nam neprestano daje znakove: svaka milost je znak, svaki poticaj je znak; sve može postati znak čovjeku koji je otvoren Bogu, čak i najjednostavniji događaji iz svagdašnjeg života. Kad bi čovjek bio potpuno otvoren prema Bogu, tada bi mogao motriti Njegovu ljubav i prepoznavati Njegovu prisutnost svugdje.

Sigurno neke osobe zadržavaju na tim znakovima. Po mom mišljenju to je izraz nezrelosti u vjeri. Možda može djelovati grubo ali nažalost susreo sam takve osobe. Između ostalog, znamo da su i farizeji analizirali svaku Isusovu riječ i tražili znakove, ali nisu prepoznali Njega kao Znak. Na kraju vremena iščeznut će svi znakovi, ostat će samo Bog.

Vidioci govore o znaku kojeg će Gospa ostaviti na Podbrdu. Kakav god bio taj znak, on će biti samo znak i ne može nikada zamijeniti vjeru, nadu i ljubav, ovaj cjeloviti čovjekov odgovor koji ga uzdiže u dostojanstvo djeteta Božjega. Zato središte pažnje jest naš odnos sa živim Bogom.

Iz Evanđelja nam je poznato, da su ljudi bili potreseni znakovima i da, zahvaljujući tim znakovima su napredovali prema Bogu. Znakovi provociraju i neprestano pozivaju ljude na obraćenje. Nažalost ljudi se lako zaustave kod tih znakova i stalno ih traže; očekuju da neki vanjski znak im dadne sigurnost, da im osigura zemaljski probitak. To je velika zamka, gdje se čovjek zatvara u sebičnost zemaljske egzistencije. Takvim pristupom, u Međugorju bi se išlo protiv pravog Znaka a to je stvarna prisutnost Majke Božje. Preko milosti njezinih ukazanja, pozvani smo živjeti s Njom u Bogu i to zahtjeva od nas trajno obraćenje.

Milost ukazanja želi potpuno zahvatiti čovjeka da se odluči živjeti promjenu koja ga vodi do cjelovitosti i ostvarenja, nasljedujući Isusa Krista i tako se Njemu suobliči. Ako nedostaje ovakav stav stalnog obraćenja, ljudi postaju sebični u odnosu s Bogom: mole samo za sebe, da bi nešto dobili, bave se prognozama, tumače tajne u apokaliptičkom, negativnom smislu, izjednačavajući ih s kataklizmama i katastrofama.

Osobe koje su se opredijelile za Kraljevstvo Božje, one se opredjeljuju za živoga Boga, za živu Gospu i živu Euharistiju; opredjeljuju se biti živi udovi Kristova tijela, a to je Crkva.

Dakle, vjernici su pozvani da uđu u otajstvo Božjega života, umjesto da nastavljaju čekati objavljivanje tajni od strane vidjelaca, pitajući se kakve će biti, ili kada i kakav će se pojaviti znak na Podbrdu.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima lijepo kaže: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim  prikažite sebe za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno”.[3] Apostol nas poziva da uđemo u svijest da naš život pripada Bogu, ne u smislu da bi se mi trebali odreći života, nego u smislu da nam treba Božji život koji nas neprestano obnavlja, preobražava. Zato nas sveti Pavao poziva da prikažemo život kao žrtvu, da čovjek u vjeri pobijedi svaku zapreku, kao Abraham kada je prikazao sina jedinca: od Boga je nanovo dobio sina i vidio je ostvarenje Božjih obećanja.

Čovjek nevjernik traži znakove da bi imao lažnu sigurnost; želi poznavati tajne kako bi ih racionalizirao. A sveti Pavao kaže: “Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja”. Samo našim umiranjem, kao što smo u krštenju obećali, mi dopuštamo Gospodinu da nas preobražava. Pozvani smo, znači, prijeći put koji nas vodi do preobrazbe. U tom neprestanom hodočašću prema novosti, Bog nam daje potrebne milosti da možemo uočiti koja je Njegova volja. Samo tako ćemo ući u otajstvo i razumjet ćemo sve tajne.

U prvoj poslanici Korinćanima, u sedmom poglavlju, govoreći o različitim staležima Apostol Pavao naglašava: “Braćo, ovo vam kažem: vrijeme je kratko. Preostaje da i oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju, koji plaču kao da ne plaču, oni koji se raduju kao da se ne raduju, koji kupuju kao da ne posjeduju, i koji uživaju ovaj svijet kao da ga ne uživaju, jer prolazi vanjski oblik ovoga svijeta”.[4] Ovaj tekst nas poziva da se odlijepimo od zemlje. Naše duše trebaju biti u Bogu, onda će nam On dati i ono što je potrebno za ovaj zemaljski život. Ni u kom slučaju to ne znači zanemariti svoje dužnosti, nego znači da se naš duh sjedini s Duhom Božjim, da nikada ne bude uvjetovan zemaljštinom, ni onim što je raspadljivo. To nam omogućuje da kročimo naprijed i dosegnemo život kojeg nam je Gospodin obećao.

Kakav će biti naš život po Božjim obećanjima? Obećao je nešto što mi možemo već otkriti u nama samima: sva Božja obećanja su u nama, kao što se sav život jedne biljke nalazi u malenom zrnu; i sve se u nama razvija po našem odgovoru, u potpunom predanju.[5]

Isus, u Evanđelju, odgovarajući na raspravu o ženidbi i komu će pripadati žena koju su imala sedmorica braće, odgovara jasno: “Oni neće moći više ni umrijeti, jer će biti slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća”.[6] Zar nas ovo ne izaziva? Zar nas ne izaziva ova novost da je čovjek i cijelo čovječanstvo pozvano na ovu preobrazbu, biti slični Sinu Božjem?

[1] usp. Ef. 6,10-20

[2] usp. Otk 21,3-5

[3] usp. Rim 12,1-2

[4] 1 Kor 7, 29-31

[5] usp.Otk 21

[6] Lk 20,36