(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem)

Najdublje značenje ukazanja

Osobno gledam da su Gospina ukazanja jedna vrsta pohođenja naroda Božjega, kao što je Marija pohodila svetu Elizabetu i u njenoj utrobi je dotakla i Ivana Krstitelja. Na sličan način Majka Božja se preko šestero vidjelaca objavljuje cijelom narodu, dotiče i budi svakog pojedinca. Milost je doticala i dotiče svakoga, i svakoga poziva da dadne vlastiti odgovor.

Bog je u svojoj mudrosti predvidio osobe za različite službe. Svesti isključivo na šestero vidjelaca djelovanje Duha Svetoga u Gospinim ukazanjima u Međugorju, čini mi se previše skučeno. Duh Sveti djeluje preko šestero vidjelaca, kao i preko mnoštva drugih. On je taj koji rađa Crkvu, koji rađa mistično tijelo Kristovo i vodi svakog čovjeka. Samo Bog je onaj koji daruje milost, koji razdjeljuje uvijek nove darove u pojedincima.

Često mi dolazi na pamet trenutak kada su se Vicka i Jakov igrali a Gospa je došla i pozvala ih da pođu s njom u nebo. Oni su se prepustili toj milosti i kasnije su nam pričali o iskustvu raja. Vicka i Jakov nisu ničim to zaslužili, nisu se ni pripremali za nešto takvo: jednostavno milost je s neba sišla i Bog je htio da oni iskuse raj. Postali su tako glasnici, svjedoci da raj postoji. Sveto Pismo nam je već objavilo postojanje raja, ali njihovo svjedočanstvo nam pomaže jer potvrđuje ono što već znamo: Duh Sveti neprestano potvrđuje vjerske istine. Znači, važno je podvući da milost koja je dana šesteroma vidiocima je milost darovana besplatno za cijeli svijet. Dar viđenja nije im dan kao neka nagrada nego kao služba, da svim ljudima prenesu Gospinu prisutnost.

Trebamo samo još nešto precizirati: kao što sam već napomenuo, Gospa se u Međugorju nije objavila samo šesteroma vidiocima, nego se očitovala i mnogim drugim osobama preko raznih darova kao što su unutarnji govor, viđenja, ili posebna duhovna iskustva. I ove su osobe u savjesti pozvane svjedočiti primljenu milost. Ovdje prije svega mislim na vidjelice Jelenu Vasilj i Marijanu Vasilj, ali i na mnoge druge osobe koje su mi tijekom svih ovih godina povjeravale svoja iskustva i govorile o milostima koje su primile baš u Međugorju.

Svaka milost je uvijek besplatno darovana od Boga, ali kad govorimo o dimenziji mistike ili o unutarnjim iskustvima vjere, trebamo podsjetiti da se uvijek zahtjeva hod, proces obraćenja; ako osobe ne žele ići putem obraćenja, onda milosti koje primaju ne mogu se razviti, i neka iskustva ili viđenja ostaju na površnoj razini, ne mogu biti plodna.

Za mene je bilo vrlo lijepo vidjeti u Međugorju povezanost između šestero vidjelaca i  Jelene i Marijane, vidjeti kako je između tih različitih iskustava tekao zajednički život. Na primjer, kada ja Gospa htjela formirati molitvenu skupinu preko Jelene, ona je pozvala i šestero vidjelaca da  sudjeluju u tom hodu molitve. I doista tome hodu se priključila vidjelica Marija Pavlović. Mogli bismo reći da ovaj dar unutarnjeg govora darovan Jeleni, bijaše komplementaran daru viđenja.

Donosim i jedan primjer. Kada su počele redovne poruke od ožujka 1984. (u početku svakog četvrtka, a kasnije svakog 25-tog u mjesecu), većina je vjernika mislila da je poticaj došao preko Marije Pavlović, a nije! Došao je preko Jelene Vasilj. Ona je meni, krajem veljače 1984., prenijela Gospinu želju da se vjernici koji ne mogu više dolaziti u Crkvu svaku večer radi poslova, sastaju barem jedanput tjedno, četvrtkom na Misi, ostajući na klanjanju uz razmatranje šestog poglavlja iz Matejeva Evanđelja[1] koje govori o predanju Bogu i povjerenju u Njegovu providnost. Između ostalog Gospa je komunicirala Jeleni sljedeće riječi: “Neprestano se klanjajte Prevetom Oltarskom Sakramentu. Ja sam na poseban način prisutna kada se vjernici klanjaju. Tada se dobivaju posebne milosti.” Nekoliko dana kasnije, točno 1. ožujka, Gospa je dala sljedeću poruku preko Marije Pavlović: “Draga djeco, ja sam na poseban način izabrala ovu župu i želim je voditi. S ljubavlju je štitim i želim da svi budu moji. Hvala vam što ste došli večeras. Želim da se sastajete u sve većem broju sa mnom i mojim Sinom. Svakog četvrtka, davat ću vam posebnu poruku” (1/3/1984).

Ako razmišljamo o ovome, onda vidimo nekoliko značajnih elemenata: najprije veza između vidjelice Jelene i šestero vidjelaca. Gospa mi je preko Jelene prenijela poruku, a nekoliko dana kasnije, u četvrtak, Marija Pavlović je počela primati Gospine poruke za župu.

Drugi elemenat je da Gospa kaže: “Kad se vi klanjate Presvetom Oltarskom Sakramentu ja sam na poseban način prisutna s vama”, a to znači da kada bi se vjernici obratili, kada bi živjeli sv. Misu i kada bi se klanjali Presvetom Sakramentu, onda bi se ostvarilo ono zbog čega je Ona došla i ukazala se. Ovom rečenicom, Majka nas je htjela poučiti da možemo shvatiti pravi smisao ukazanja i njezinu majčinsku prisutnost među nama, samo ako uđemo u dublji odnos s Bogom.

Na početku ukazanja, jasno se vidjela interakcija između Božje milosti koja je djelovala preko šestero vidjelaca, s milostima koje su djelovale preko Jelene i Marijane, i preko naroda. To je zato jer Bog sve vodi u zajedništvo u Duhu Svetomu, kao što se dogodilo na Pedesetnicu. Shvatio sam da pospješivati i njegovati tu međuovisnost milosti, jest jedan od glavnih i vrlo osjetljivih svećeničkih zadataka. Taj zadatak je neizmjerno dragocjen jer spriječava mrvljenje darova i rivalitete među pojedincima u narodu Božjem. Tako je Crkva izgrađena u Duhu Svetom.

Već sam naglasio da se Gospina ukazanja u Međugorju mogu najbolje izraziti u drugom radosnom otajstvu krunice: Marijin pohod Elizabeti. Elizabetina duša i tijelo su osjetili taj pohod, i isto se dogodilo malom Ivanu koji je cijelim svojim bićem prepoznao Mariju i Onoga koji je bio u njezinoj utrobi: Ivan je osjetio dodir Božji preko Marije. U tom susretu Duh Sveti je ispunio Elizabetu, blagoslovio je dijete u njezinoj utrobi i ona je rodila proroka koji je prethodio Mesiji i pokazao ga svijetu.

Kad se govori o ukazanjima u Međugorju, najčešće se ponavljaju poruke koje su smatrane bitnima poput mira, molitve, posta, ispovijedanja, obraćenja, vjere… Po mom mišljenju najdublje značenje ukazanja je ono koje ja definiram kao dodir Božje ljubavi preko Gospe, i koji zahvaća svakog čovjeka.

U tom kontekstu spomenuo bih jedan prizor koji izražava baš taj dodir Marijin. Dogodilo se 4. kolovoza 1984. Kao što je već poznato, Gospa je Jeleni Vasilj rekla da je točan dan njezina rođenja 5. kolovoza.[2] Prethodno sam bio zamoljen od Gospe, preko vidjelice Jelene, da pozovem župljane na devetnicu posta i molitve kao pripremu za ovaj blagdan; taj dan u liturgiji se inače slavi posveta Bazilike Svete Marije u Rimu, kasnije prozvana Sveta Marija Velika, a kod nas poznata i kao Snježna Gospa. Mnoge su osobe postile devet dana i molile. A većina župljana tri zadnja dana devetnice nisu ni radili, osim onih najnužnijih poslova. Međugorje je bilo, mogli bismo reći, živi samostan u kojem su svi molili, postili i bdijeli. Na Uočnicu tog 5. kolovoza, dok je Jelena molila, imala je znakovito viđenje u kojem se sotona približio kleknuvši ispred nje i počeo plakati. Zatim joj je kazao: “Reci joj (Gospi) da ne blagoslovi svijet!”, i to je ponovio više puta. Neposredno nakon toga, Jelena je imala drugo viđenje u kojem je vidjela Gospu, a pred njezinim dolaskom sotona je iščezao. Gospa joj se onda obratila: “Zna on što hoće, on ne želi da ja blagoslovim svijet za ovaj dan”, i tada je svečano blagoslovila cijelo čovječanstvo.

Donosim ovaj događaj isključivo da bih bolje osvijetlio istinu Božjeg dodira po Gospi. Bilo je uistinu upečatljivo ono što se dogodilo u toj noći i u sljedećem danu: milost je bila, prisutna, opipljiva. Svećenici su ispovijedali cijeli dan, susrećući neobične slučajeve: osobe koje su išle prema moru, ne misleći uopće na ukazanja, ili ne znajući da postoje, na izvanredan način su se zaustavljale i dolazile u Međugorje. Ljudi su pristupali sakramentu ispovijedi čak i nakon trideset i više godina s izrazitom lakoćom. Svećenici su svjedočili da je milost bila vidljiva u ispovijedima. U svemu tome konkretno se izražavao Božji dodir preko Blažene Djevice Marije: ona je pohodila svoju djecu, donijela im je Boga.

Kada se čovjek otvori tom božanskom dodiru, tim poticajima koji dolaze preko Marije, događa se čudo: sav njegov život se preobražava i rađa se odozgor onako kako Isus tumači Nikodemu.[3]

Novost Međugorja

Mislim da je sama Gospa preko Vicke protumačila ovo pitanje kada je rekla da se ukazala u ovoj župi jer “ima puno dobrih vjernika” i da su “tu prisutni duboki korijeni vjere” (15.09.’81). Ako promatramo ovaj odgovor onda doista sve moramo gledati u svjetlu vjere. Sjećam se jednog razgovora iz 1983. s poznatim švicarskim teologom Hans Von Baltasar-om koji mi je rekao: “Nitko i nikakvo mjesto ne zaslužuje da se Majka Božja ukaže, i nijedno mjesto na svijetu nije čisto i sveto da bi se Majka Božja mogla ukazati a da tu ne bude napetosti i progonstava”. I kad danas promatramo svijet vidimo tolika mjesta u kojima bi bila neophodna Gospina živa prisutnost utjehe i nade, ali to se ne događa.

Dakle, kad se Gospa ukazuje ili kad Bog daje neku milost, milost je posve čista jer dolazi od Njega, nitko nije zaslužan za to. Zašto Bog izlijeva tu milost na jedno mjesto, zašto nekoj dotičnoj osobi? To ostaje tajna rasporedbe milosti i slobodnog Božjega izbora. Ipak, povezano s ovim što je Gospa rekla da se ovdje ukazala jer su korijeni vjere duboki u ovom narodu, ja s ovim ukazanjima na poseban način još povezujem i cijelu Europu, koja danas proživljava duboku krizu kršćanskog identiteta.

Još od početka, vjerovao sam da su ukazanja Majke Božje u Međugorju djelo Duha Svetoga. Danas na poseban način, strogo razlikujem Gospino ukazanje, kao izvanrednu milost vezanu za posebno mjesto i povjesni trenutak, od Gospine prisutnosti, koja je svagdje u prostoru, vremenu i vječnosti. Ukazanja su milost, ona su potvrda njezinog majčinstva i brige za cijeli svijet, njezine misije kao Majke Božje. I to stoji kao milost dana svima nama. Ali shvaćam da cilj nije taj da se zaustavimo na ukazanjima kao nadnaravnom fenomenu, nego nego je cilj naučiti živjeti u prisutnosti Majke Božje koja nas neprestano povlači u život Presvetoga Trojstva. Gospa se ukazuje tako dugo, jer nas želi naučiti da živimo u njezinoj i u Božjoj prisutnosti.

U Međugorju je tako duboko naglašena stvarna teologija Vazmenog otajstva: prolazak po muci i smrti koji nas uvodi u Uskrsnuće. To je temeljna poruka i ne može biti drugačije, jer Majka uvijek vodi prema onome što je njezin Sin Isus živio, kao jedinome i pravome putu ozdravljenja. Dakle, Djevica vodi prema onome što je bitno, prema otajstvu kršćanstva a to su Euharistija i Vazmeni misterij. I na koncu nam očituje trinitarnu dimenziju, jer Mariju u stvari možemo pronaći samo u Trojedinom Bogu.

Moje mišljenje je da smo pozvani ući u živi i trajni odnos s Bogom i s Gospom. Gospa se, doduše, ne ukazuje u Međugorju da bi ostala s nama nekoliko minuta na dan, nego nas poučava da shvatimo da smo stvoreni da budemo u Bogu, da naučimo odnositi se s njim neprestano, prepoznajući jasno njegov glas. Razumjeti sve to bilo je za mene ogromno duhovno bogatstvo, u kojem sam prepoznavao djelovanje Duha Svetoga preko Zaručnice Marije.

Jednom mi je jedan moj prijatelj svećenik rekao: “Moj fra Tomislave, ali tko će to sve kontrolirati?”. Ja sam mu odgovorio: “To je upravo naš problem da želimo sve kontrolirati, a Bog nas poziva da hodimo i rastemo, da osobe upućujemo prema Duhu Svetomu po Mariji, da ih Ona usmjeruje prema Isusu i skupa s njim k Ocu”. To je dragocjena istina: nakon svega onoga što sam doživio na početku s vidiocima, zatim prateći duhovno mnoge vjernike i posvećene osobe, shvatio sam da ne mogu a i ne želim nikoga kontrolirati. Sav moj trud je u tome, da hodim, da ulazim u iskustvo blizine Božje i pokazujem osobama kako ući u taj odnos, na način da bude Gospodin onaj koji upravlja svime i svakim.

Novost koju Međugorje donosi za Crkvu i za čovječanstvo jest susret sa živim Bogom. Možda nekomu to ne govori puno, ali ako se nađemo pred živim Bogom i dopustimo da On zahvati u nama sve i da mijenja sve prema svome planu, onda je to apsolutna novost. Vjerujem da je nakana Božja u ukazanjima u Međugorju zahvatiti čovjeka preko Bezgrešnog Srca, zahvatiti Crkvu i preko nje cijeli svijet. Svatko treba susresti živoga Boga i motriti ga u vjeri licem u lice.

Ovaj susret s Bogom nosi sa sobom i druge novosti: kršćanski život treba postati jednostavan, treba se osloboditi formula i svega onoga što opterećuje i zatvara Duha Božjega u prazne propise. Jednostavnost nas vodi u neposredni odnos s Bogom, u što je Isus htio povesti ljude kojima je propovijedao, kao što je Duh Sveti po proroku Izaiji zborio i što je prenešeno u Matejevu evanđelju: “Njima govorim u usporedbama zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Na njima se ispunjava proročanstvo Izaije proroka: ‘Ušima ćete slušati, a nećete razumijeti; očima ćete gledati a nećete vidjeti. Jer je odrvenjelo srce ovog naroda; uši mu otvrdnule, oči se zatvorile – da očima jednom ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije pa da se ne obrati i da ga ne ozdravim’. A blago vašim očima jer vide i ušima jer čuju! Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe; čuti što vi čujete, ali ne čuše!”[4] Dakle, pozvani smo na ovu jednostavnost o kojoj je govorio, Papa Benedikt XVI, još dok je bio kardinal: “Obnova crkvenog života ne sastoji se u nekom nagomilavanju pobožnih vježbi i stvaranju institucija, nego u cjelovitoj i jedinoj pripadnosti zajednici Kristovoj. Novost, obnova znači postati jednostavni, obratiti se onoj istinskoj i pravoj jednostavnosti koja je misterij svega što postoji a to nije ništa drugo nego odjek jednostavnosti Jednoga Boga.”[5]

Što bi još mogli reći za novost? Kad se Gospa ukazuje, pojavljuje se kao jednostavna živa prisutnost među nama; s Njom silazi nebeska Crkva pozivajući Crkvu na zemlji da uđe u pravo zajedništvo u Duhu Svetom. Doduše liturgijske knjige su prepune ove istine, ali to treba zaživjeti konkretno!

Rezultat te novosti jest ono što se dogodilo u prvoj Crkvi utemeljenoj od apostola, Marije, žena i učenika koji su bili prisutni kada je Duh Sveti sišao na njih i ispunio ih. Sve postaje novo i sve se neprestano obnavlja. Nije to neka novotarija, nešto što je različito od Evanđelja, nego se radi o novoj dinamici, to je nova vitalnost, kao što je proljeće novost za zimu, ljeto novost za proljeće i tako dalje. To je neprestani životni proces koji donosi mnoštvo plodova. To je znak dinamičnosti života vjere koja se razlikuje od mrtvila i osrednjosti koji u određenim formama religioznosti često nalaze raznolike i opasne izražaje.

Još na petu obljetnicu ukazanja (1986.) naglasio sam kako se mnogi varaju kad misle da će  Međugorje postati drugi Lourdes ili Fatima. Ne treba niti previše govoriti o Međugorju da ne postane  nekakva ideologija. Gospa nas ne poziva na brdo ukazanja, na Križevac ni u župnu crkvu zato što je Međugorje jedno od svetišta, nego zato što Ona želi povesti čovječanstvo prema novim vremenima. S međugorskim ukazanjima započelo je novo vrijeme. Radi se o novoj kvaliteti duhovnog života, radi se o novoj kvaliteti života uopće, jer naš kršćanski poziv nije samo da duhovno ozdravimo, nego da uskrsnemo i u tijelu. Mi skoro i ne mislimo o uskrsnuću tijela, a kao posljedica ne može se dogoditi niti naša preobrazba. Preobrazba cjelokupnog čovjeka je istinska novost.

Iz mog gledišta i iskustava kroz koja sam prošao, mogu samo reći da mi nismo svjesni koliko smo još uvijek u ropstvu raspadljivosti i koliko smo siromašni, jer ne dopuštamo Bogu da nas zahvati i da pospješi ovaj proces preobrazbe čovjeka i čovječanstva. Doista, cijelo je čovječanstvo pozvano da ulazi u novo nebo i novu zemlju.[6] Pod tim vidom podrazumijevam da to znači ući u novost i u nova vremenâ, jer Duh Sveti, kao Životvorac nas uvijek uvodi u dimenziju novosti: svaki novi dan u Bogu je potpuna novost.

Bilo je puno događaja u kojima sam iskusio novost o kojoj govorimo, ali pripovjedio bih jedan koji se zbio na Veliki Petak 1983. Išao sam prema Križevcu zajedno s jednom časnom sestrom i subratom, molili smo krunicu i htjeli smo se uspeti na Križevac da se poklonimo Raspetome. U podnožju Križevca, zaustavi nas je policija: rekoše su nam da se ne možemo popeti. Pitao sam: “Zašto?” Pojavi se, zatim namrgođeni zapovjednik i reče mi: “Ne možeš ići, zabranjeno je!” Odgovorih mu da je to župna zemlja i da je tradicija da vjernici idu svake godine pokloniti se križu Gospodnjem. Ljutito mi uzvrati: “Žali se, ali ne možeš ići gore”. Odgovorih ponovo: “Neću se žaliti nego ću javno protestirati!”

Nakon toga smo nas troje produžili krug preko Miletine i nastavili moliti krunicu vraćajući se prema župnom uredu. Sjeo sam u sobu, ne govoreći nikome ništa, napisao sam protestni članak za novine. Stavio sam tekst na stol želeći ga povjeriti drugim osobama da ga pregledaju. Na uskrsni ponedjeljak, došla je mala vidjelica Jelena Vasilj, koja je imala jedanaest godina, i ne znajući ništa o svemu ovome, prenijela mi je slijedeće riječi: «Gospa ti kaže: Nemoj se žaliti, nemoj protestirati, moli i raduj se. Jer kad Bog stavi svoju ruku na jedno djelo nitko ga neće zaustaviti». U tom su trenutku iščezli svi moji ljudski razlozi proizvedeni mojom voljom, nestale su moje borbe. Ušao sam u duboki mir i radost, i odrekao sam se svakog oblika protesta. Ova pouka mi se duboko utisnula u srce. Od toga trenutka, kada sam se nalazio u teškim situacijama, koje su me jako provocirale, uvijek sam se prisjećao tih Gospinih riječi.

Morao sam svladavati mnoštvo takvih duhovnih prolazaka, za koja držim da su bili čista milost koju mi je Bog darivao kako bih išao naprijed ovim putem. Tko iskusi Marijinu blizinu, iskusi Njezino majčinstvo i Njezino zaručništvo s Bogom i Crkvom. Nježnost Njezine ljubavi je neopisiva: u Njoj nestaju sve pregrade, sve rane ozdravljaju, a pitanja dobivaju odgovore. Duša se osjeća ispunjena životom Božjim za kojim čezne u svojim dubinama, iako nailazi na poteškoće i  kušnje. To je, autentična novost koja nam donosi duboki mir i onda kad izvana se čini da smo poraženi. Skoro u svakom odlomku Svetoga Pisma čitamo da moramo dopustiti Bogu da upravlja našim životom: živjeti to u stvarnosti jest početak cjelovite duhovne obnove.

[1] Mt 6,24-34

[2] Struktura svetih vremena kršćanske liturgije je usredotočena na Isusa Krista, iz čega proizlazi da je lik Marijin usko vezan s Kristovom tajnom. Tako da je marijanska značajka u liturgijskoj godini postala protežnica kristoloških svetkovina. Zbog toga je razumljivo da datum njezinog rođenja u povijesnom vremenu nije unešen u liturgijsko vrijeme. Ovaj iskaz nema nikakvu namjeru umećati liturgijske blagdane, jer je jasno da ovo iskustvo, ima vrijednost ljudskog svjedočenja kako to i nalažu crkveni dekreti. Vidjelica Vicka Ivanković, također potvrđuje taj datum kao dan Gospinog rođenja u razgovoru sa Žarkom Ivkovićem za Medjugorje Tribune – 2007 – vol 2. Ovaj datum ima i posebno značenje u koliko je bio označen od Gospe kao njezin dvijetisućiti rođendan.

[3] usp. Iv 3,3

[4] Mt 13, 13-17

[5] J. Ratzinger, Il nuovo popolo di Dio, Brescia 1971, 301. 303

[6] usp. Otk 21,1-22,5