Mauro, Loredana i Luisa

Ovih se dana puno govorilo o Međugorju. Puno je rečeno, međutim narod nije bio pozvan da se zapita zašto se ukazala Majka Božja, a nije se niti dovoljno razmišljalo o tome što je sama Majka htjela reći i učiniti za Čovječanstvo.

Bog je dopustio ova ukazanja, dopustio ih je na prijelazu dva stoljeća, predvidio ih je na točno određenom mjestu i uz konkretnu političku situaciju. Predvidio ih je za vrijeme pontifikata Pape Ivana Pavla II koji je dobro poznavao onu vrstu politike, onu vrstu jake i jednostavne vjere koja je bila ukorijenjena u životu tih naroda. Pape koji je potpuno pripadao Presvetoj Mariji: “Totus Tuus” bilo je njegovo geslo. Iz tog razloga odlučili smo iznova prenijeti svjedočanstvo Oca Tomislava Vlašića, koji je od početka bio svjedokom tih događaja. Mislimo da poslušati svačiji glas, a potom razlikovati, čisti je kršćanski stav. Naime, svaki čovjek u vlastitoj savjesti u stanju je, uz Božju pomoć, znati što je dobro, a što loše, budući da je Božja povlastica stvoriti slobodne ljude. Crkva je oduvijek tvrdila da je savjest iznad svake odluke.

„Iznad pape, kao izraza obvezujućeg zahtjeva crkvene vlasti, ostaje savjest svakog pojedinca, kojoj se prije svega treba pokoravati, ako je potrebno i protiv zahtjeva crkvene vlasti“ (kardinal Joseph Ratzinger – Komentar na dokument Drugog vatikanskog sabora, Svezak V, str. 134, Herbert Vorgrimler, ur. Herder and Herder).“[1]

Preuzeto iz knjige „U Međugorju – Gospa je živa“ Razgovori s Ocem Tomislavom Vlašićem

Izd. Luci dell’Esodo

1.POGLAVLJE – BOŽJI DODIR PREKO GOSPE.

Živa i herojska vjera

Započeo bih govoreći da sam neizmjerno zahvalan vidiocima iz Bijakovića, iz župe Međugorje, Vicki, Mirjani, Mariji, Ivanki, Ivanu i Jakovu, jer su prihvatili milost ukazanja Kraljice Mira. Također, sam zahvalan mojoj subraći franjevcima, kao i časnim sestrama koji su vršili dragocjenu službu u međugorskoj župi. Zahvalan sam Bogu za župljane i za mnoštvo hodočasnika koji su prihvatili i živjeli izvanredni poziv Presvete Marije na istinski život vjere. Prenoseći cijelom čovječanstvu Gospin poziv za obraćenje Bogu, postali su njezin gas koji odjekuje već dvadeset i sedam godina…

…Ono što sam primio preko Gospe u Međugorju, u mom životu je nepobitna istina…

S uzbuđenjem se sjećam da čim su započela ukazanja Blažene Djevice Marije, u Međugorju se počeo formirati narod koji je prihvaćao milosti i nastojao ih učiniti plodnima. Nakon prikladnog razlikovanja i nakon što sam primio zadaću od Provincijala hercegovačke franjevačke provincije da vršim svećeničku službu u međugorskoj župi, i ja sam se uključio u taj narod. Želio sam cijelim srcem služiti Bogu i Gospi. Bio sam okružen i podržan snažnom vjerom i pobožnošću franjevaca, časnih sestara i župljana. Svaki dan priključivao im se, sve veći broj vjernika, koji su pristizali sa svih strana svijeta. Puk je svjedočio i pokazivao herojsku vjeru.

U ovom narodu koji je slijedio Gospu, Bog je budio u nekim osobama posebne darove, s kojima sam se suočavao i koje sam nastojao promicati. Neizmjerno sam zahvalan Jeleni Vasilj i Marijani Vasilj, koje su prihvatile te darove i stavile ih na službu Bogu. Doživio sam toliko lijepih duhovnih iskustava u molitvenoj skupini u kojoj su bile prisutne njih dvije.

Puk je bio vrlo jednostavan i u isto vrijeme izvanredan. Bio je čisto ogledalo, u kojem se zrcalila Božja dobrota i prenosila se svima onima koji su dolazili u Međugorje. U ovom se kontekstu razumiju i Gospine riječi upućene jednom od vidjelaca: “Želim se očitovati hodočasnicima na licima župljana”. Tko ne bi bio potresen riječima mnogih župljana, koji su mi govorili: “Neka Bog uzme od mojega zdravlja i tebi ga dadne”!? Primio sam toliko, toliko  dobrote od vjernika! Ovo donosim kao svjedočanstvo žive Božje i Gospine prisutnosti u dušama vjernika.

Što je vrijeme odmicalo, susretao sam sve više osoba s nadnaravnim iskustvima u vjeri, osobe koje je Bog pripremao za svoj plan. Za njih, i u zajedništvu s njima, obavljao sam svoju svećeničku službu Bogu, u korist svega naroda. Ta izvanredna iskustva u vjeri, u meni su otvarala nova obzorja i u isto vrijeme budila u mojoj duši ono što je Bog već u nju posijao. Tako sam ulazio sve dublje u hod vjere, stavljajući se na raspolaganje Božjem planu. Puno sam naučio promatrajući ta iskustva. Ostao sam u zajedništvu s mnogim osobama, koje su prolazile kroz slična duhovna iskustva. Nastavljajući hod naprijed, Bog mi je otkrivao sve prostraniju panoramu i tražio je od mene da mu prikažem svoj život i svoje svećeništvo za služenje Njegovom programu. Rekao sam da Bogu. Započeo sam raditi za taj program, u okvirima mojih mogućnosti, ali sa sve većim žarom ljubavi prema Bogu i Presvetoj Majci. Bog mi je neprestano otvarao nove putove i obzorja, te me neprestano hrabrio da idem naprijed.

Veliki poticaj i utjecaj na mene, na ovom putu, imale su osobe koje su hodile prema Bogu po Mariji. Nemoguće mi je zaobići one ljude i žene, koji su dolazili u Međugorje i istinski čeznuli za Bogom. Takvi ljudi su mi razotkrivali u duši novi pogled i novi prostor, u kojima sam mogao lako uočiti njihov duhovni rast i opipljivo Božje vodstvo.

No, jedno znakovito i snažno iskustvo se zbilo neposredno prije ukazanja u Međugorju. Bio je to susret s o. Tardif-om i sa s. Briege, početkom svibnja 1981. godine^[2]. Nalazio sam se u Rimu sa skupinom hrvata i slovenaca koji su sudjelovali na međunarodnom kongresu Katoličkog Karizmatskog Pokreta. Tih dana, na kongresu je bilo više mogućnosti u kojima su razne skupine imale priliku vidjeti pojedine voditelje i animatore, te moliti i razgovarati s njima. Mi smo dobili prigodu za svjedočanstva i molitvu s navedenim voditeljima.

Prvi put kad smo susreli o. Tardif-a, osim njegovog svjedočanstva, osobe su željele da on moli za njih i svatko je tražio molitvu za neke svoje potrebe i nakane. Ja sam imao potrebu moliti za lokalnu Crkvu (odnosilo se konkretno na situaciju u Hercegovini) i rekao sam mu: „Moli za moju Crkvu.“ Nakon kratke molitve on je jednostavno odgovorio u ime Isusovo: „Ne boj se! Evo, šaljem ti svoju Majku.“

Drugi dan, u susretu s njom, također su uslijedile molitve. Ja nisam tražio nikakvu nakanu. Ona je molila nada mnom i vidjela me na jednom uzvišenom mjestu u sjedećem položaju, a ispod tog mjesta je izvirala obilna rijeka koja je tekla na sve strane.

Dakle, to se dogodilo početkom svibnja 1981. godine, a poznato je da se 24. lipnja ukazala Gospa na Podbrdu iznad sela Bijakovići. U trenutku molitve sa s. Briege[3] nisam mislio ništa konkretno. Kasnije, nakon početka ukazanja, osobito nakon što sam u kolovozu došao na službu u župu Međugorje. Te stvari su postale jasnije, posebno jer su u skupinama karizmatske obnove pričali o tome. Govorili su o nekim proroštvima koja

[1] “Sloboda savjesti? Važnija je od Pape”

Ratzingerovi spisi o ulozi religije u knjizi: “Papa ne može nametati katolicima propise koje želi, to bi iskrivilo značenje papinstva”

https://www.ilgiornale.it/news/libert-coscienza-conta-pi-pontefice.html

[2] O. Emiliano Tardif M.S.C.(1928.-1999.), svjetski poznati i priznati svećenik kanadskog podrijetla i dugogodišnji član Karizmatskog Pokreta Duhovne Obnove.

S.Briege McKenna O.S.C., časna sestra iz Reda svete Klare, irskog podrijetla. Živi u Americi a u suradnji sa svećenikom Kevin-om Scallon djeluje diljem svijeta na seminarima za svećenike i mnogobrojnim duhovnim susretima.

[3] Sestra Briege McKenna i Otac Tardif

Iz zadnje knjige Saveria Gaete (…) Otac Emiliano Tardif, poznat prije svega po karizmi iscjeliteljskog proroštva, primio je od franjevca Tomislava Vlašića, kasnije uključenog u međugorska događanja, molbu da moli  za njegovu župu i za Jugoslaviju . Govoreći kao u ime Gospodnje, otac Tardif je rekao: «Ne bojte se, poslat ću vam moju Majku.»(44)

Istom je prigodom sestra Briege McKenna, redovnica nadarena osobitim mističnim darovima, dobila unutarnje viđenje koje je opisala na sljedeći način: «U jednoj bijeloj crkvi koja ima dva zvonika, Otac Tomislav sjedio je na stolici glavnog celebranta i rijeke žive  vode tekle su s oltara. Mnogi su mladi istupali naprijed i, oblikujući čašu rukama, halapljivo su  pili tu vodu. Nakon što su tako utaživali žeđ, kretali su prema kući i vraćali se sa svojim prijateljima koji su potom pristupali ovom izvoru žive vode da se napiju.»(45)

Nekoliko godina kasnije, stigavši pred župu Svetog Jakova, odmah je prepoznao crkvu koju je prethodno «vidio»…

(44) J G. Spaziante, Cielo aperto (Otvoreno nebo), Mimep-Docete 1985., str. 38.

(45) E. Maillard, Il bambino nascosto di Medjugorje (Scriveno djete iz Međugorja), Shalom 2006, p. 168.