Djeca bez imena

09.02.2025

Piše Stefania Caterina u knjizi „Preko Velike Barijere“:

Položaj pobačene djece zaslužuje da se o njemu govori zasebno. Izlažem što sam vidjela i što su mi, uz sv. Rafaela, rekla mnoga od njih.

Duše pobačene djece obično se nalaze u čistilištu, ali njihova sudbina uvelike ovisi o odgovoru što ga daju u trenutku kad su pobačena. Kad je riječ o namjernim pobačajima, ta djeca sebe predstavljaju kao žrtve sebičnosti svojih roditelja.

Pobačena djeca koja su se meni predstavila uvijek su mi jasno kazala kako je njihova duša kadra savršeno shvaćati već od začeća. Kadra je spoznati svoj položaj i već u majčinu krilu razgovijetno zamjećivati zbilju koja ih okružuje: mržnju, ljubav, strah itd.

Neka od njih nipošto ne prihvaćaju svoju smrt. Postaju agresivna i puna zlopamćenja prema živima. Druga padnu u potištenost i beznađe. Treća su, naposljetku, ali njih je malo, svoju smrt predala Bogu i postala mučenicima. Ona su mi rekla da su se krstila u svojoj krvi time što su se predala Bogu te da su u raju. Tako sam shvatila da krštenje u krvi djeluje zahvaljujući potpunome predavanju vlastite smrti i krvi, koja se pridružuje Kristovoj Žrtvi. Osim tih rijetkih iznimaka, većina pobačene djece koju sam srela, kako sam rekla, boravi u čistilištu. U paklu nisam nikad vidjela djece.

Bilo mi je objašnjeno kako je za tu djecu nužno da prođu kroz čistilište. Njima je potrebno da ozdrave od dubokih rana koje im je zadala roditeljska odluka da ih odbace i nemogućnost da vide svjetlo. Moraju prijeći katkad tegoban put pročišćenja. Upoznala sam pobačenu djecu koja su bila doista skršena tugom i osjećajem manje vrijednosti, izmučena pomišlju da ih nitko nije volio. Često su mi govorila kako zavide djeci koja su se imala prilike roditi, a pogotovo svojoj sretnijoj braći koju su roditelji prihvatili. U najtežim slučajevima, čula sam ih kako Boga optužuju da ih nije obranio. Sve to uzrokuje mnogo problema i živima, o kojima ću govoriti u vezi s ozdravljenjem korijena.

Pobačena su djeca od mene tražila prije svega krštenje. Jedna je od njihovih temeljnih potreba da s krštenjem dobiju i ime. To što nemaju imena zadaje im golemu bol, zato što nemaju identiteta. “Daj mi ime!” Čula sam mnogo puta kako mi ponavljaju tu rečenicu. Zahtijevaju ime da bi se osjetili osobama. Najčešće čak i ne znaju sebi ime izabrati sama. “Daj mi ime!”

Osim krštenja, traže da za njih molimo i žele da za njih budemo očevi i majke. Mnoga pobačena djeca su mi rekla da me smatraju svojom majkom u Kristu te da duhovnim očevima i majkama smatraju one koji im pomažu uklopiti se u život milosti. Pobačenoj je djeci izrazito potrebno da se njihovi roditelji, koji ih nisu prihvatili, pokaju i obrate Bogu. Potrebne su im njihova ljubav, njihova vjera u Boga i nada. Hrane se životom svojih roditelja, ako su ovi sposobni da sami sebe za tu djecu prikažu Bogu. Tako roditelji na duhovnoj razini ponovno stječu očinstvo i majčinstvo koje su izgubili kao osobe od krvi i mesa. To pobačenoj djeci olakšava njihov hod darivanja Bogu, a ona sa svoje strane pomažu roditeljima.

Po doživljajima koje sam iskusila mogla sam zamijetiti kako pobačena djeca, ako prime milost krštenja i od srca oproste, veoma brzo napreduju prema Bogu, jer ih ne otežava zemaljsko iskustvo. Tako postanu doista uglednom vojskom izabranih, koja pruža veliku pomoć živima. Oni za nas mole, velikodušno nam uzvraćajući ljubav. Imala sam prilike osobno osjetiti koliko pomaže njihova molitva. U viđenju sam mnogo puta vidjela Gospu okruženu blistavim dušama te djece koja su ušla u raj, “malih Marijinih mučenika”, kako ona rado nazivaju samu sebe.¹