Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

18.01.2026.

 

Govorili smo o prikazanju života. Vidjeli smo da je prikazanje, u smislu darivanja vlastitog života Isusu, sredstvo po kojem možemo sudjelovati i ostati vjerni savezu koji je s nama obnovio baš Isus po Otkupljenju, njegovim  prikazanjem, njegovom smrću i uskrsnućem na križu. To je savez s Njim koji se potom obnavlja svaki dan, obnavlja se svaki put kada ostanemo vjerni Božjoj volji za nas. Volji koja nije  neki teret, osuda, nego je Božja ljubav koja predviđa jedan hod povratka svakog od svoje djece, kako bi se svako dijete moglo vratiti u potpunosti na Njegovu sliku i priliku te ući u zajedništvo s Njim po Isusu Kristu te živjeti puninu. Obnavlja se na poseban način u Svetoj Misi koja se ne živi toliko kao neka dužnost, navika, potraga za milostima, nego baš sjedinjenje s Kristom, postati jedno s Njim, sjediniti se na tom oltaru zajedno s Isusom.

Stoga, u svakom “da” Bogu, onoj volji koja nam ponekad ostaje pomalo skrivena, osobito na početku, biva uvijek izvršena samo u vjeri, vjeri u Njegovu ljubav, vjeri u spoznaju da je On vjeran, ovaj “da” obnavlja uvijek ne samo savez nego cijeli naš život. Dakle, to je “da” čemu? Jer htio bih pokušati reći da to nije “da” nekom idolu, Bogu sucu. Na kraju to je “da” ljubavi koju sam prepoznao; isto tako je obnova zahvalnosti ovoj ljubavi izgovaranjem ovog “da”, i to ne činim samo pred Bogom, nego pred samim sobom i bližnjim. Jer ako sam susreo ovu ljubav, ako je prepoznajem u činjenici da me On stvorio, u svemu što je stvorio, u činjenici da je poslao Isusa Krista, Isus Krist je pristao doći i… iako ne razumijem, ipak ostajem dotaknut tom ljubavlju, Duh Sveti koji u meni budi sve što je lijepo, sve što je dobro, onda je moj da također da ovom što osjećam, to je također da kako bi ostao vjeran ne samo Bogu, nego i  onom što je Bog stavio u mene.

Onda, živeći tako započinje jedan cjelovit proces u nama – biti cjelovit – vjernost, cjelovitost. Ako nisam cjelovit, ne mogu biti niti prikazan, jer nisam vjeran, jer se cjelovitost rađa upravo iz ovog da, iz ove odluke. Kada sam onda cjelovit? Kada ostajem vjeran ovoj ljubavi, a ne kada kažem jedno i onda, u svakoj životnoj situaciji, činim nešto sasvim drugo; vjeran dobru i onda činim zlo, vjeran činjenici da me Bog želi spasiti i onda umjesto toga postavim cijeli svoj život tako da se udaljim od Boga. Tamo nisam cjelovit, ali nisam cjelovit ne samo prema Bogu, nego i prema samom sebi, eh prema riječima koje izgovaram, prema onome što osjećam, prema onome što prepoznajem. Ako nisam cjelovit, raskida se savez s Isusom. Isus je vjeran, Isus se prikazuje i daje mi priliku da živim prikazanje, prikazuje se i daje mi priliku da se vratim Bogu, po Njemu. Kada ja nisam cjelovit: raskida se savez, vraćam se istočnom grijehu.

Dakle, ova cjelovitost, ako je pogledamo, nije li i ona neki teret, nisu li zakoni, nisu li zapovijedi, zakoni su, da, ali zakoni Duha koji su upisani u nama; svi su tu, upisani su od trenutka kada nas je stvorio, jer Bog je mogao stvoriti samo cjelovite osobe. Bog nije stvorio zlo, Bog nije stvorio grijeh, Bog nas je stvorio cjelovite, i po Isusu, Isus nam daje priliku da to budemo, da budemo cjelovita djeca, ne savršena, nego cjelovita. Dakle, cjelovit sam u svjetlu onoga što je upisano u meni, u svjetlu one Isusove riječi koja odjekuje u meni, u svjetlu ove ljubavi koju sam osjetio i koju osjećam u sebi, ljubavi koju, siguran sam – ja sam iskusio, svi ćete iskusiti – koju želimo dati drugima, živjeti je, i da često, čak i u ovome postoji trik ušutkavanja savjesti davanjem ljubavi na… površan način.

Sve počinje ovim odabirom učinjenim na Krštenju, jer to je to, inače nema smisla krstiti se. Krštenjem sam odabrao upoznati Oca, upoznati Sina, upoznati Duha Svetoga, upoznati otajstvo života: Krštenje je to, ono je vjera kojom, preko tog saveza, želim ići otkriti život. Zatim smo ga primili kao djeca po vjeri naših roditelja, ali smo ga obnovili u sakramentima sve do Potvrde. Dakle, polazeći od te želje, ja sam cjelovit ako ne stavljam vlastite interese ispred ovoga, ako ne stavljam svoje potrebe ispred ovoga, ako ne stavljam kompromise koje svijet neprestano nudi ispred svega ovoga.

Ovdje bi se moglo pomisliti: ma kakva muka je ostati cjelovit! Gledajte, muka je naša želja da budemo cjeloviti, naša muka je vjera da vjerujemo da je s Isusom sve moguće[1], naša je muka biti sjedinjeni u ovom savezu. Nema druge muke, jer tu nam Duh Sveti dolazi u pomoć, koji nas štiti, koji nam daje snagu da ostanemo cjeloviti, daje nam svjetlo, daje nam milosti, isto tako nam daje radost kada smo cjeloviti, čineći da se osjećamo dobro iako smo se mučili, iako smo se morali znojiti i plakati, no daje ti puninu. To je dar koji dolazi od Isusa; prvi dar je Duh Sveti, kako bismo živjeli u savezu.

Ali ako ostajemo takvi, mogu vam reći da se ide još dalje, dolazi se također do dara bezgrešnosti, ne poput Presvete Marije, nego jednog dara koji nas, malo po malo, ostajući vjerni savezu, vodi u jednu drugu dimenziju u kojoj se smanjuju Sotonine napasti, gdje postaje prirodno biti cjelovit. U tom hodu postoji trenutak kada bilo bi teže ne biti cjelovit nego biti. To je jedan hod: počinješ s ovom vjernošću i uz pomoć Duha, dolaziš do toga da je prirodno biti cjelovit, i teže je izići iz cjelovitosti, nego ostati u njoj. Ovo bi se moglo reći da je zaštita Marijinog plašta, zaštita svetih, zajedništvo svetih.

Kad se dođe do toga, po mom mišljenju, pokreću se drugi mehanizmi koji održavaju ovaj savez živim i pomažu da raste. Sigurno je jedno: potrebno je početi zahvaljivati, biti zahvalni, zahvaljivati Bogu, početi vidjeti kako te je Bog doveo, kako te je Bog zaštitio, početi vidjeti Boga u tvom životu koji vodi naprijed tvoj život i nikada te ne ostavlja samog. Tamo je prisutna vjera, ali i ona gotovo postaje… ne možeš ne vjerovati, nije ti teško vjerovati. Ponekad si u tami, ali vjeruješ. Tamo je stvarno potrebno zahvaliti, prepoznati, prije svega prepoznati Njegovu ljubav, onu ljubav koja vodi i nikada ne ostavlja. Kad si takav… ispravno je uvijek početi pozitivno, ne toliko ako nam se dogodi nešto bolno, praviti se žrtvom – a zašto meni? – ma pitati se zašto, da, ali u pozitivnom smislu, znajući da ako se to meni događa, to je zato što još uvijek moram nešto razumjeti. Tada moliti Duha Svetoga: što mi želiš reći?

Dar cjelovitosti i dar bezgrešnosti (ovaj hod, eh, gledajte ga tako) zasigurno vode do toga da raste zajedništvo. Prvo zajedništvo koje raste je ono s Bogom; počinje se upoznavati Oca, počinje ga se intuirati, razumijevati, počinje se osjećati Očevu prisutnost; osjećaš je, ne znam kako bih to objasnio. Rađa se i zajedništvo s bližnjim; to je neposredna posljedica istinskog zajedništva s Bogom Ocem, zajedništva s onim koji poput tebe traži ovaj život, zajedništva s mukama drugih, s radostima drugih, s prikazanjima drugih.

Tu se rađa potreba za sakramentima, ne više da bi se pokušala iznuditi neka milost, da bi se pokušala nadvladati kušnja, nego upravo potreba za zajedništvom, jer u sakramentu susrećeš zajedništvo, u sakramentu susrećeš Očev život, život braće; u sakramentu osjećaš da si dio Mističnog Tijela Kristova, u sakramentu kao znaku zajedništva, obitelji Euharistije i Svete Mise prije svega. Jedna Misa tako življena, u zajedništvu s braćom i sestrama koji to sve vide na ovaj način, s ovom željom da se sjedine s Isusom, jer znaš da sjedinjen s Isusom bivaš poveden prema  Ocu, sjedinjen s Isusom prolaziš s Njim kroz sve dimenzije tvog života, u svim kušnjama, pa i kušnjama od braće, iz ljubavi prema braći, u ovoj situaciji na Zemlji, koja je u ovim vremenima tako strašna.

Dakle, tamo u drugom prolasku što se događa? Događaju se čudesa. Čudo nije više: vršim jedan zavjet, idem u Međugorje, postim; čudo je plod ovog života, takvo čudo u jednoj Svetoj Misi je prirodna stvar, to je kao kada su apostoli prolazili i, ulazeći u njihovu sjenu, ozdravljali su.[2] Čudo je također jedna energetska forma, u tom trenutku, ova energije koja titra u tebi, koja je, uostalom, Božja ljubav. Prvo čudo je uvijek: bivaš oslobođen od sebičnosti, događa se preobrazba; prvo čudo je da shvatiš da si prirodno vođen prema prikazanju samog sebe, prirodno se okrećeš prema molitvi, dobroti, ljepoti. To je prvo i najveće čudo. Tu se tvoja misao preobražava; događaju se čudesa uskrsnuća. Nečega što je za tebe bilo nemoguće, neke tvoje čvrste misli, fiksne, snažne koja se odjednom mijenja te razumiješ, shvaćaš koliko si izgubio i koliko si možda – pod navodnicima, “pogriješio”, jer nije da si pogriješio. Mislio si da činiš dobro budući da se uskrsnuće još nije dogodilo. To se događa u ovim prolascima.

I isto tako i čudesna ozdravljenja su također prirodna, jer također i tijelo koje dolazi u kontakt s ovom primarnom energijom, s ovim virom koji se formira tamo gdje se dvoje ili troje susreću u njegovo ime i tako žive u jednoj Svetoj Misi, tamo je cijela Crkva prisutna, formira se primarna energija tako da i tijelo ozdravlja, bolesti bježe. Sve što dolazi od destruktivne energije ne može opstati; uništi se i tamo se događaju također i fizička ozdravljenja. Više nema mjesta za destruktivnu energiju u nama i oko nas; događaju se egzorcizmi.

Evo. Također i s ovim što sam danas rekao objašnjava se Krštenje, savez s Bogom; uvijek se tamo vraćamo: živjeti Krštenje, uvijek se tamo vraćamo. Život u Bogu, hodajući tako dan za danom, rađa novo stvaranje koje se sastoji od novih stvorenja. Vidi se Kraljevstvo Božje među nama.

Neka nam Marija pomogne da želimo sve više prebivati u ovom savezu i neka nas blagoslovi u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mt 19, 25-26; Lk 1,37

[2] Usp. Dj 5, 14-15