Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

14.01.2026.

Ovaj tjedan razmišljamo o tome što je naše krštenje, što znači živjeti milosti Krštenja.

Dakle, rekli smo i znamo da po Krštenju Isus obnavlja savez u svojoj Krvi i tom obnovom iznova nas stavlja u uvjete da obnovimo savez s Ocem, da susretnemo Oca, savez raskinut istočnim grijehom. Stoga, prvo što možemo reći jest da je Krštenje početak jednog hoda, te da je ova obnova saveza početak hoda. To je hod koji Isus vrši s nama, ili, bolje rečeno, koji Isus vrši u nama, jer se ta obnova događa u jednom hodu neprestanog da: da Bogu, da Božjoj volji, da Božjoj ljubavi, da njegovom oprostu. Tada, Isus i Duh Sveti – koji je prvi dar koji nam je Isus dao – vraćaju nas Ocu, vraćaju nas preko ovih “da”, koje smo pozvani izgovoriti u svakoj životnoj situaciji, ali smo pozvani izgovoriti ih budući da imamo za to milosti, jer nam je istočni grijeh oduzeo baš mogućnost da ostanemo vjerni; bili smo ušli u tamu.

Dakle, prihvaćanjem krštenja imamo priliku iznova reći: „Da, ja želim susresti Oca, ja želim Božji život.“ Obnavljamo taj savez neprestano odabirući Boga, obnavljamo taj savez dopuštajući da se u nama rađa sve dobro, sva ljepota koju je sam Bog stavio u nas u trenutku začeća, i s tim buđenjem svega što je u nama – jer u svakome od nas postoji ljepota, postoji sposobnost, slika i prilika Božja, dakle sposobnost da budemo djeca – no na tom putu se vraćamo dostojanstvu djece, uskrsavajući iz tame u koju smo upali.

Temelj čitavog ovog hoda, ona koja sve vodi naprijed, je naravno Isusova milost, no prvi korak, možda i prvi “da” koji se potom neprestano obnavlja, jest predati naš život Isusu, po Bezgrešnom Srcu Marijinu. Mi govorimo: „prikazati život Isusu po Mariji“, ma prikazanje u smislu da mu kažemo: „Vodi moj život, pomozi mi da se vratim u ono što sam bio, pomozi mi da živim, da živim ozbiljno“, a ne neko prikazanje u patološkom smislu.

Tada je to iskreno, slobodno prikazanje, prikazanje bez računica, prikazanje koje postaje sve potpunije. To je, kao što sam rekao, jedan hod. Započinje ovom željom, željom koja se povećava, željom koja nam pokazuje koliko je lijep život u Bogu i udaljava nas od svega što nije život, što nam se možda činilo lijepim. To je prikazanje koje postaje, ponavljam, potpuno, koje vodi, preko svakodnevnih “da”, do umiranja starog čovjeka, stare misli, do umiranja svega što je pokvareno, svega što je prolazno, svega što je pomiješano s duhom svijeta i sa destruktivnom energijom i, umjesto da izroni ono što je lijepo, uvijek izranja sebičnost, egocentrizam i sve što potom vidimo na Zemlji.

Da bismo obnovili savez, vratili se istinskom životu – jer život je ovaj hod, život je upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao[1] – ova obnova za svakoga od nas ima uzore, a to su Isus i Presveta Marija. Svatko od nas se treba ponašati poput Isusa, svatko od nas treba slijediti Sina do kraja, kako bi se vratio u dostojanstvo sina. Nema drugog puta. Ponašati se poput Isusa, ne u smislu da moramo početi propovijedati ili vršiti čudesa, nego u smislu da ljubimo kao što je On ljubio. Naše slijeđenje Njega, naša metoda mjerenja, sredstvo mjerenja naših situacija, treba biti Njegova ljubav, odnosi s drugima, u svemu što radimo, na poslu, u našoj obitelji; uvijek imati ovu ljubav, kao što je Isus ljubio. Dopustiti ovoj ljubavi da uvijek pobjeđuje, da pobjeđuje sebičnost, da pobjeđuje našu misao, da pobjeđuje naš način djelovanja, da pobjeđuje ono što smo naučili i što nas je svijet naučio.

Moramo ljubiti Isusov način života, koji je, eh gledajte, Božji Zakon, onaj Zakon koji je upisan u svakome od nas. Svatko od nas ima taj Zakon u svom srcu, jer je svatko od nas rođen iz ljubavi. Ljubiti njegov život, njegov život potrošen za druge, ljubiti njegovo siromaštvo u duhu, ljubiti sva blaženstva življena. To ne može ostati neka teorija; mora postojati želja da se tako živi. Ljubiti uvijek, ljubiti život koji živimo, ljubiti lijepe situacije, pa i one teške, jer time dopuštamo Duhu Svetomu da izroni iz nas naš identitet. Živjeti prikazanje slobodni, dopustiti Isusu da s nama čini što želi, dopustiti mu da nas vodi kamo želi, jer je beskorisno skrivati se, a prikazanje je upravo reći njemu: „Čini sa mnom što hoćeš.“ Prikazanje je predati mu, također i u ovom hodu, na kraju, slobodu, ne zato što znamo da ćemo nešto izgubiti, nego upravo znamo da ćemo sve dobiti.

To je hod koji započinje željom, ali koji nas u ovom hodu poznavanja Oca i Isusa, vodi da želimo samo Njega, predajući sve, također i slobodu. Dovest će nas sve, poput Svetog Pavla, do toga da kažemo: „Više ne živim ja, nego Krist živi u meni.“[2] U mjeri u kojoj mi umiremo, Sin se rađa u nama; živi Krist je u nama. To je hod “evo me”[3], Presvete Marije, ali i svakoga tko kaže: „Evo me, ja sam službenik/službenica Gospodnja.“ To je hod kršćanina koji hoda prema novom stvaranju; zna da će živjeti vječno, zna da ga čeka vječni život i oslobađa se starog čovjeka, stare misli. To je hod svih svetaca, svih apostola; pomislite na Svetog Petra u onom odlomku iz Evanđelja po Ivanu kada mu kaže: „Kad ostariš, ići ćeš kamo ne bi htio.“[4] Svi moramo do toga doći – hod Svetog Franje, koji se oslobodio svega kako bi živio. Sada je nazvan “Alter Christus”. To je uzvišeni hod Presvete Marije.

Živeći tako, obnavljajući ovaj savez s Isusom, ali ostajući vjerni ovom savezu, jer ako ne ostanemo vjerni ovom savezu, to je još jedan istočni grijeh. Trudeći se biti cjeloviti, doći ćemo do bezgrešnosti, doći ćemo do zajedništva i doista ćemo zasjati Božjom milošću.

Neka nam onda Presveta Marija pomogne i neka nas blagoslovi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Iv 17,3

[2]  Usp. Gal 2,20

[3]  Usp. Lk 1,38

[4]  Usp. Iv 21,18