Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

05.12.2025.

Sve je stvoreno od Oca, sve što vidimo, sve što postoji, a iznad svega, svaki čovjek – mi – stvoreni smo od Oca, Lica Očeva, jednog Boga koji je uvijek bio skriven, interpretiran. Rođenje Isusa Krista, njegov dolazak ovdje na Zemlju, bio je upravo zato da nam pokaže pravo Lice Očevo. Njegov dolazak, osim poradi otkupljenja, bio je da pokaže Lice Očevo i da proglasi da je Bog Trojedini. U biti, htio nam je reći i objasniti Trojstveni vir[1].

Dakle, krenimo od ovoga: sve je rođeno od Oca, također i Isus Krist rođen je od Oca, i On je izišao od Oca. Isus je trebao izvršiti to poslanje, otkupljenje, preko muke, smrti i uskrsnuća; trebao je to učiniti da ukloni grijeh koji sprječava svakoga od nas da obnovi, iznova stvori i iznova otkrije pravi odnos s Ocem, jer Bog je Otac. Isus također kaže: „Bez Oca ne mogu ništa činiti“[2], iako je On Bog. U Evanđelju nam kaže: „Ja sam podložan Ocu; govorim što čujem od Njega i vidim da čini.“[3]

Svatko od nas je pozvan, ali ne kao neki teški poziv, nego kao duboka radost; svatko od nas ima mogućnost vratiti se Ocu, susresti ga, iznova proživjeti taj odnos koji može kontemplirati Oca, njegovu ljubav, ono što govori, što čini, što misli. To možemo činiti preko Isusa, jer se svi trebamo iznova vratiti da se osjećamo Njegovom djecom. Ovaj prolazak događa se zahvaljujući Isusu, njegovom otkupljenju. Prihvaćajući Isusa, Isus nas vodi k Ocu, a Otac nam daje Duha Svetoga, prvi dar vjernicima, koji prolazi preko Isusa. To je dar koji je Isus postigao, ali koji nam dopušta da shvatimo Očevu ljubav, jer Otac je ljubav. Razumjeti Oca znači razumjeti Ljubav, s velikim slovom. Dakle, vidite da je to upravo djelovanje Trojstva, trojstvenog vira.

Koliko pogrešnih slika od Oca! Mislim da ga je kroz povijest malo tko ovako susreo. Kolike su  se slike pojavile u nama, jer su nam ga predstavljali kao suca, kao strogog Boga, kao Onoga koji te gleda, koji sve vidi, ali ne da te gleda da ti pomogne, gleda te da te ljubi, gleda te da te zaštiti, gleda te da ti dopusti da živiš. Ne, gleda te da te osudi, gleda te i sudi; Onaj koji će te, ako ne poštuješ savršeno ono što je rekao, osuditi. Beh, danas želim reći: Bog ne osuđuje nikoga, nikoga!

Trebamo susresti Oca u Njegovoj istinskoj biti, a to je ljubav. To je ljubav koja uvijek nastoji vratiti dijete u ljubav koja daruje Pravednika, Isusa, iz ljubavi prema onoj djeci koja nisu tako pravedna. To je ljubav, ljubav koja vodi vrijeme, vodi povijest, vodi prirodne sile, čak i produžuje vrijeme u pokušaju da spasi i iznova zagrli svakoga od nas. Prispodoba o „dobrom ocu“[4] ili, kako neki kažu, „rasipnom sinu“ predstavlja upravo ovu ljubav i, dobro meditirajte, daje mogućnost susreta s tom ljubavlju na pravi način, koja nije ona od prvog sina koji se prvo mora udaljiti, niti pak onoga koji se nije udaljio, ali ipak nije susreo ovu ljubav.

Trojstveni vir, ljubav koja teče između Oca, Sina i Duha Svetoga i koja neprestano dotiče sve nas, dotiče cijeli Svemir, upravo je to: to je Očeva želja da ljubi i da se osjeća ljubljenim od djece, i zna da da bi to živio, mora ih neprestano stvarati, otkupljivati i posvećivati – Otac, Sin i Duh Sveti. To je ljubav koja živi za nas. Moglo bi se reći da Otac, koji oduvijek postoji, koji će uvijek postojati, ovdje je za nas, ljubi nas toliko puno da je ovdje za nas, tražeći našu ljubav.

Ljubav koju Bog Otac ima prema svakome od nas, u određenom smislu, toliko je velika – dopustite mi reći – toliko velika da mu ne daje mira, ne daje mu mira dok nas sve ne spasi. Toliko je velika da još uvijek uspijeva, u određenom smislu, shvatite me, trpjeti jer vidi da ima još netko tko se gubi, trpjeti jer nije mogao spasiti sve, vidi da čak ni darujući svog Sina, pokušavajući voditi povijest kao što je vodi, nije mogao spasiti i obnoviti sve. To je Otac: on živi za nas.

Isus, Duh Sveti, također i Presveta Marija, ja kažem, baš u potpunosti sudjeluju u ovoj ljubavi. Svi sveci, svi anđeli, svi pravednici, Crkva Isusa Krista svega Svemira, osobito ona  proslavljena, sudjeluju u ovoj ljubavi, jer svi rade za volju Očevu, koja želi spasiti sve. Stoga je cijela povijest oduvijek – i bit će do kraja – bila vođena prema traženju čovjeka, jer Otac želi susresti čovjeka i spasiti čovjeka. To je povijest. Svi oni koji surađuju s Bogom uklapaju se u ovu povijest.

Dakle, odbacimo svaku strogu sliku o Bogu – kako netko tko tako živi može biti strog? – svaku sliku jednog suca. Ali kakav je to sudac? Kad bi samo suci bili takvi! Tražimo Ga kao Onoga koji sve daje za nas i koji nas ljubi… ne znam niti kako reći, neizmjerno je malo, beskrajno je malo… ova ljubav sve oprašta, sve pokriva, svemu se nada, sve podnosi. Sveti Pavao, u Himnu ljubavi[5], opisao je Očevu ljubav i rekao svakome od nas da se trebamo približiti toj ljubavi, jedni drugima, ako želimo sudjelovati u Očevom životu.

Mi se nalazimo u vremenu Isusovog međuvremenog dolaska. Što to znači? Znači da je Gospodin, Otac, još jednom dao izvanredne milosti, Jubilej, i to su također izvanredne milosti, sakramenti su izvanredne milosti, Euharistija: izvanredna milost, ali sve vezano uz  susret s Njim. U Njegovom Drugom Dolasku, ako Ga mi tražimo, postoje milosti po kojima On dolazi u nas, Otac, Sin i Duh Sveti, da bude s nama i večera s nama. Ovaj Drugi Dolazak je lijepo opisan u Evanđelju po Ivanu, kada kaže: „Doći ćemo k Njemu i nastaniti se kod Njega.“[6] To je takva milost, koja je posebna u ovom vremenu. Doći će u naša srca, a što će donijeti? Mir, svjetlo, snagu, hrabrost, iznad svega ljubav; donijet će same sebe.

Stoga, nemojmo praviti grešku misleći da kušnje dolaze od Oca (Otac te kuša). Kušnje dolaze od zla. U Ocu nema nikakvog zla, nikakve ideje zla; On ne može niti pomisliti na njega, na zlo. Kušnje dolaze od Sotone. Bog nas ne želi vidjeti da trpimo, ne želi nas vidjeti niti tužne, a još manje kušane. Zlo dolazi od Sotone, i Bog to dopušta jer prvi dar nakon života je sloboda. Kako može ljubav ne ostaviti ljubljenog slobodnim? Onda više nije ljubav. Dakle Očev dar je sloboda, ostavlja te slobodnim, slobodnim da odabereš. Ali ako ti dobro koristiš tu slobodu, tu slobodu da iznova odabereš Boga, da iznova odabereš život, tada, kao što sam rekao prošli put, ta sloboda, ta kušnja, postaje skok, odskočna daska prema Očevoj ljubavi. Omogućuje ti da zlo pretvoriš u dobro. I tada surađuješ u Božjem djelu: ljubavi koja uvijek pobjeđuje.

U svakoj kušnji, nikada ne zaboravite, Bog Otac nam unaprijed daje milosti da pobijedimo, da uskrsnemo, i kušnje tako postaju sredstvo spasenja. Zato odbacite, ponavljam, sliku koja vam na kraju zatvara dušu kada mislite na jednog Boga suca, jer memorija vaše duše nema u svojoj dubini ideju o Bogu sucu. Vidjela ga je i zna da nije sudac. Dakle, ako želite otvoriti dušu duhu, nastavite tražiti Oca kao ljubav, Onoga koji može i želi sve, da nas susretne i zagrli.

I neka nas Bog nastavi blagoslivljati, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Trojstveni vir biva objašnjen u knjizi „Preko Velike Barijere“, pogl. 1, na str. 23

[2] Usp. Iv 5, 19

[3] Usp. Iv 5, 19

[4] Usp. Lk 15, 1-32

[5] Usp. 1 Kor 13, 1-13

[6] Usp. Iv 14, 22-23