Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

04.12.2025.

 

Pokušajmo gledati zajedno s Presvetom Marijom, kontemplirati s Njom, u ovom Adventskom vremenu, ljubav Presvetog Trojstva.

Prvo što mi dođe da kažem, jest ova Isusova poniznost koja ide preko… kakva bi naša poniznost mogla biti, prepoznajući ono što jesmo, stvorenja potrebna svega: On se odriče svoje božanske prirode kako bi preuzeo ljudsku prirodu; stoga ulazi u dimenziju potreba, dimenziju suočavanja s teškoćama svake vrste, i čini to kako bi nam ponovno darovao kraljevstvo, božanstvo koje smo izgubili s grijehom. To je Isusova ljubav, ali to je i ljubav Oca i Duha Svetoga, to je ljubav Presvetog Trojstva.

Kontemplirajući Isusa i jaslice, jer na trenutak trebamo gledati i to, odmah vidimo kako je Božja misao uvijek u suprotnosti s mišlju svijeta. Za djelo koje dolazi vršiti, djelo Otkupljenja, rađa se  siromašan ljudskim sredstvima – mogao je odabrati da se rodi drugačije –, odmah se rađa s najosnovnijim potrebama: hladnoćom, glađu, mjestom za boravak. Odmah ga posjećuju najponiznije osobe, najponizniji iz tog vremena, jer nije bilo nikoga poniznijeg od pastira. Ne posjećuju ga bogati, knezovi, osim Mudraca koji su došli kasnije. Odmah je progonjen, odmah je u opasnosti od smrti. Mislim da se može reći da je zaista odlučio ući na planet gdje je sve bilo protiv života, kako bi On baš kao Život, s velikim slovom, porazio smrt i nije se odrekao nijedne kušnje, to jest prošao je kroz sve. On se nije ničega odrekao, prošao je sve prolaske, sve moguće. Učinio je to prepuštajući se Bogu Ocu, učinio je to pouzdajući se u Boga Oca: iako je bio Bog trebalo mu je ovo. I odatle je, odmah, iskusio Božju providnost: stigli su Mudraci, a da ne spominjemo anđele koji su govorili Svetom Josipu, jednostavni, pastiri su mu odmah pomogli, pronašli su im kuću.

I ovdje primjećujemo detalj: kada prihvatiš ovo, kao što su učinili, ponavljam, ovi jednostavni, život pobjeđuje; ako ne prihvatiš, javljaju se strahovi. Javlja se u čovjeku strah da će izgubiti ono što ima, strah od onog što ne poznaje, do te mjere da se boji jednog djeteta. Sjetite se što Herod čini: masakr[1]. Strah od jednog djeteta!

Čini mi se da bi se moglo reći da ovaj strah ima duboke korijene: to je strah od istinskog života, onog života koji dovodi u pitanje sve sigurnosti, sve one stvarnosti koje čovjek naziva životom. I ovdje smo još i mi, eh. Vjerujem da bi nas kontemplacija jaslica trebala natjerati da razmislimo i o ovome, ovim strahovima. Sveti Franjo Asiški o ovom kaže, i ponovno bi rekao: „Ljubav nije ljubljena“[2], Božja ljubav koja se ovako spušta, koja se daruje, nije ljubljena, nego što više plaši, plaši me.

Prošli put smo vidjeli kako je čovjekov problem u pomirenju s Bogom, po Isusu Kristu, problem je njegov križ, a ključ ovoga je strah, jer je glavno oružje zla. Ono uvijek djeluje tako što izaziva strahove: strah od patnje, strah od novosti, strah, kako kaže Evanđelje, od onoga što ćemo jesti, što ćemo odjenuti[3], strah od ulaska u život kakav Bog predstavlja: dopusti da te ljubi, predaj se, uzdaj se. Strahovi koje nitko, ljudski razmišljajući, ne može osporiti; imaju istinitu osnovu, imaju smisao (trebam se brinuti o tome što jedem, što…), ali postaju ozbiljna prepreka kada nedostaje vjere u uskrsnuće, kada nedostaje vjere u samo Isusovo djelo. Nadam se da se razumije. U tome je pomirenje. Nije da se ja ne trebam brinuti o svakodnevnim stvarima, ali ne trebam nikad izgubiti ovu vjeru u uskrsnuće, nikada ne smijem izgubiti ovu vjeru koja je tu također i kada mi dolaze u susret kušnje. Isus je pribio na križ sve strahove, pribio je na križ sve grijehe, posljedice strahova, ali na svakome je od nas da kontempliramo križ i ljubimo tu ljubav.

Ako ne napraviš ovaj prolazak, križ je skandal, zar ne? Sveti Pavao kaže: „Skandal Židovima, skandal Grcima“[4], jer moraš kontemplirati tu ljubavi koja je prevelika, ona te potresa: kako me je mogao tako ljubiti? Ali kontemplirajući tu ljubav, pomirujući se s tom ljubavi, Isus te vraća Ocu. A onda vjerovati da Bog koji tako ljubi, tako puno, vodit će me uvijek prijeko. Ali tamo svaki put – preporučujem – na nama je da kažemo: „Ja vjerujem, vjerujem da Ti možeš, vjerujem da Ti znaš.“ Treba barem riječima prvi put reći: „Ja ljubim tvoj križ“, i ljubim one križeve koji se predstavljaju u obliku svake kušnje, i taj križ, izgovoriti kako bi zatim ušao, je ljubav i treba biti ljubljena, ljubav treba biti ljubljena. Nemojte završiti kao što je rečeno: „Ljubav nije ljubljena“, ljubav treba biti ljubljena: „Ja ljubim tvoj križ, onaj gdje si pribijen Ti i taj koji si predvidio za mene.“

Gledajte da vam zlo uvijek pokušava predstaviti najlakši put, bijeg, naizgled najlakši put. Kažem naizgled, jer te kasnije, ustvari, taj put veže jer se strahovi povećavaju, lišava te slobode, čini te robom s beskonačnim brojem stvari, strahova, potreba i lišava te snage koju imamo u sebi, snage života, snage ljubavi. Jer gledajte svi smo mi stvoreni da ljubimo i radujemo se i svi imamo tu snagu života. Bez te snage zaista se nađeš da se strahovi povećavaju, poteškoće se povećavaju, a zatim tamo ulaziš u vir koji nije onaj Presvetog Trojstva, gdje kreću raspoloženja, osjećaji krivnje, okrivljavanja, depresije i razboliš se. I onda, da, zaista, križ je težak.

Ja preporučujem, ponavljam, ‘ja ljubim tvoj križ’, a zatim vam kažem: meditirajte  ‘Vjerovanje’. Svaka rečenica Vjerovanja tjera strah, svaka rečenica! Svaka rečenica otvara našu dušu i usmjerava naš život prema Božjem djelovanju. Svaka rečenica, izgovorena polako, smireno, s vjerom, ono što možeš u tom trenutku, ali izgovori ‘ja vjerujem’, pobjeđuje strahove, jer pokreće život koji je u nama, primarnu energiju koja je u svakome od nas. Dakle, pokušajte izgovarati polako, svaki dan od sada do Božića, i reći si: „Ja vjerujem, ja znam da s Isusom i ja pobjeđujem svijet.“

I dalje vas blagoslivljam, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mt 2, 1-18

[2] Usp. Poruka Svetog Franje Asiškog 17. rujna 2012 “Čista Božja ljubav“, objavljeno u knjizi “Prema Novom Stvaranju  2012.2021 godina.“, str. 73.

[3] Usp. Mt 6, 25-34

[4] Usp. 1Kor 1, 22-25