Finale Ligure, 1. studenog 2025.

Svjedočenje stigmi Oca Tomislava Vlašića

  

Liječnica sam i kao takva pratila sam Oca Tomislava Vlašića tijekom cijelog razdoblja, godinu i pol, u kojem je imao stigme. Posjećivala sam ga i liječila gotovo svakodnevno, živeći njegov tijek bolesti iz prve ruke. Otac Tomislav u početku je osjećao oštru bol u desnom dijelu prsa, u razini posljednjeg rebra. Govorio je da osjeća kao da ga koplje probada od rebra do srca. Bol  je bila vrlo intenzivna i stalna koju nijedan lijek protiv bolova nije mogao ublažiti i nije slijedila nikakav patološki obrazac koji mi je bio poznat. Nije ga se moglo dodirnuti, čak mu je i kontakt kože s odjećom bio nepodnošljiv. Više puta sam primijetila, kada su mu oči bile zatvorene, ako bih se približila rukom prema boku, čak i bez dodirivanja, da bi osjećao bol. Nije zadobio nikakve udarce, nije imao drugih simptoma i svi su mu organi normalno funkcionirali. Isto tako i  krvne pretrage nisu pokazivale nikakve patologije. Međutim, iako nismo znali kako to dijagnosticirati, ni on, niti ja, kao ni nitko od nas nije pomislio da bi to mogao biti znak stigmi. Pokušavala sam, bez rezultata, držati bol pod kontrolom i razumjeti što bi to moglo biti konzultirajući se i s drugim kolegama. S vremenom je bol postala sve intenzivnija, ne dajući mu predaha ni danju ni noću, a na početnoj točki pojavio se hematom od oko 4 cm i oteklina: izgledalo je kao da se koža počinjeotvarati, nešto što se nikada nije dogodilo. Takođeri zglobovi i stopala su mu otekli, do te mjere da je ponekad imao poteškoća s hodanjem i, uvijek, kad bi trebao uzeti neki predmet. Unatoč tome, Otac Tomislav pokušavao je voditi normalan život i sakriti intenzitet boli od onih koje je susretao. Djelovao je smireno, uravnoteženo, pažljiv prema potrebama drugih, spreman slušati, poučljiv svakom pokušaju liječenja, duboko ukorijenjen u Očevoj volji i u ljubavi Presvete Marije. Kad sam ga pitala kako je, nije mi skrivao, otkrivajući istinsku i iskrenu čovječnost, intenzitet boli, teškoću podnošenja i, ponekad, obeshrabrenje, unutarnju borbu, ali je uvijek dodavao: „Moj duh je u miru, i uranjam se u Božju tišinu u kojoj mi se On otkriva.“ I taj mi je mir prenosio svaki put kad bih ga susrela i posjetila, svaki put kad bi i sa mnom htio podijeliti ono što mu je Bog davao spoznati, svaki put kad bi ga bol prisilila na šutnju. Uvijek je govorio da kroz cijelo ovo razdoblje, proživljava veliko osobno pročišćenje, te da skida kore s njegove duše, te da mu Bog preobražava misao i za sve to je bio zahvalan. Svaki put kad bih napustila njegovu kuću, bez obzira jesmo li razgovarali ili nei sama samživjela proces unutarnjeg pročišćenja, koji kroz ovu godinu i pol pročistio moju misao, pomogao mi da hodam prema Bogu i izliječio rane moje duše.

S Uskrsom 2025., bolovi su se dodatno pojačali i bilo mi je teško vidjeti koliko trpi, a danisam imala mogućnosti pomoći mu da ih ublaži. Svjedočim, također, da se bol često pogoršavala petkom poslijepodne oko 15 sati i na važne marijanske svetkovine. U tim je prilikama bio prisiljen ostati u krevetu i u mraku. Tijelo, posebno lijeva noga i stopalo, imali su vidljive grčeve mišića, a stopala i zapešća dodatno su mu oticali. Otkucaji srca, funkcija bubrega i krvni tlak bili su mu normalni. Teško je disao, nije mogao govoriti. Nekoliko puta sam bila uz njega u tim trenucima i činilo mi se da sam podno Kristova križa. U zadnje vrijeme više nije mogao ni govoriti, ni hodati ni jesti: bol je bila prejaka. Nije mogao spavati i također u ovom nijedan lijek nikada nije djelovao. Kao liječnik, mogla sam samo ustvrditi da svjedočim fenomenu koji nije pratio nikakvu medicinsku spoznaju te priznati svoju nemoć i nemoć bilo koje terapije. S druge strane, gledajući ravnotežu, mentalnu jasnoću, poučljivost, vjeru, altruizam, ljudskost i jednostavnost s kojom mi je dijelio ono što je proživljavao, poniznost i duhovnost koju je pokazivao, isključila sam da se radi o histeričnim fenomenima. S vremenom, Isus sam je otkrio da su boli Oca Tomislava bili znakovi stigmi (u ovom slučaju nevidljivi)[1] našeg Gospodina Isusa Krista, koji ga je zamolio da ih nosi kao dar ljubavi za spasenje Čovječanstva.

Otac Tomislav, nakon života prikazanog Isusu po Bezgrešnom Srcu Marijinu, prihvatio je i ovu zadnju žrtvu iz ljubavi prema svakoj duši, živeći je u skrivenosti, poniznosti, vjeri, jednostavnosti, poučljivosti, zahvalnosti, s velikom ljudskošću i velikom ljubavlju prema Bogu i svakom Njegovom stvorenju. Nije se time ponosio, nije se time hvalio niti razmetao, i on sam se čudio. Sve mršaviji i tiši, iscijeđen od boli, Otac Tomislav komunicirao je titraj Života, titrajTrojstvene Ljubavi. Moje sjećanje na njega nije vezano za ono koliko je govorio i činio, već na titraj koji je zračio: titraj osobe koja je se svukla od svake misli kako bi spoznala onu Božju i Njegovu Ljubav, osobe u kojoj je snaga duše ustupila mjesto ljepoti, snazi, svjetlu i toplini kojom Duh Sveti ispunjava ljudski duh ako mu to dopusti. S Ocem Tomislavom dotaknula sam da se sve to komunicira čak i bez riječi, čak i usred velikih boli, duhovnih borbi, čak i polugol, s kateterom, infuzijom, u stanju kome i tijekom agonije.

Ne sumnjam, s obzirom na ono što sam iskusila i promatrala, uvjerovanjeda su to bile stigme Muke Isusa Krista, te slobodno i savjesno preuzimam odgovornost za ono što sam izrekla.

Dr. Luisa Pirelli

[1] “Nevidljive stigme” su mistični fenomen u kojem pojedinac doživljava fizičku bol Kristove Muke, ali bez vidljivih rana na tijelu, unatoč tome što ih osjeća velikim intenzitetom. Stoga uključuju samo unutarnju i fizičku patnju, bez vidljivog očitovanja na tijelu. Bol se doživljava kao duhovni dar, jedan način sudjelovanja u Isusovoj muci.

Ovo iskustvo doživjeli su razni sveci, poput Svete Katarine Sijenske, koja je zamolila Boga da ih učini nevidljivima, i Otac Pio, koji je iskusio vidljive i nevidljive stigme, opisuje ove zadnje kao oštru i trajnu bol.