14.Pobuna – prvi dio
18.01.2025
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.
I neka se ljubav Očeva, na početku ovog susreta, spusti na svakoga od vas. Njegova ljubav, koja nosi život, njegova ljubav koja kada je prihvaćena u potpunosti udaljuje destruktivnu energiju, udaljuje od nas sve što vodi prema okrenutosti prema nama samima; neka se spusti na sve vas njegova ljubav, koja kada daje oproštenje uskrsava svaku stanicu našeg tijela, iznova pokreće sklad između duha, duše i tijela. Neka svatko od vas daruje vlastitu slobodu ovoj ljubavi, neka svatko od vas dopusti da padnu vlastite misli, vlastiti problemi; svatko od vas neka uđe u radost življenja u ljubavi Očevoj, pod njegovim pogledom, u njegovoj ruci; neka svatko od vas ima ovu vjeru, ima ovu sigurnost te postane svjedokom ove ljubavi, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
Svećenik: U Međugorju smo prepoznali da ćemo započeti s ovim susretima kako bismo pratili cjelokupno djelo Presvete Marije, te da pratimo zahtjeve koji nam se upućuju iz cijeloga Neba, da sudjelujemo u ovom djelu i da živimo noseći ga prema ispunjenju. Pred sobom imamo Mariju, Isusa, Oca, Duha Svetoga, koji nas pozivaju, koji nas mole. Ponekad govorimo o molitvi, mi molimo Njih, no možemo naučiti vidjeti koliko Oni mole nas: Beskonačno moli konačno, Stvoritelj moli stvorenje.
Tada je bilo potrebno – i mi smo to prepoznali – nastaviti s otvaranjem ovih Vrata, nastaviti našu službu uglavljenja u Kristu cjelokupnog našeg života, svega što susrećemo, svega što živimo, nas same, kako bismo pomogli onim dušama koje u ovoj godini, kroz Jubilej, imaju izvanredne milosti. I mi smo također među njima.
Svaki put kad se sastanemo svi zajedno prisutna je posebna sila, prisutne su posebne milosti, prisutna je posebna snaga. To je ona snaga, oni titraji za koje svi svjedočite da dotičete kada ste na ovim susretima, kako vam je lakše razumjeti, kako smo na tim susretima raspoloživi promijeniti naše živote. To su te milosti za koje se potom čini da se povlače, no milost se ne povlači, mi se povlačimo. Svi zajedno i nesvjesno pomažemo jedni drugima da postanemo jedan zid protiv destruktivne energije, stoga, budući da nismo glupi, znamo što odabrati: biramo primarnu energiju. Kada se nađemo sami slabiji smo i destruktivna energija prolazi i vodi nas u pomutnju, vodi nas – koristim jaku riječ, nije tako – u tamu, ne u smislu da postajemo loši, nego više ne razumijemo tako dobro kao prije, nije nam sve tako jasno.
Dakle, vjerujemo dok imamo ove susrete s vama u Kućama ili tamo gdje ste okupljeni, svi se moramo vidjeti u Portalu, mi smo u Portalu. To je kao da imamo susret u Međugorju. I ako ih budemo i dalje ponavljali – sada ćemo vidjeti koliko često – ja sam siguran da ćemo iz susreta u susret lakše ostati u toj milosti, i to je prva pomoć koju možemo pružiti mnogim dušama.
Uglaviti sve u Kristu za nas znači izabrati život. Kada uglavljujemo u Kristu? Kada izaberemo živjeti, živjeti, a ne preživljavati. Mislim da nas je cijeli naš hod doveo do ove preobrazbe misli, što potom znači obraćenje, no ono što se događa je preobrazba jedne misli; jedne misli koja iznova počinje funkcionirati kao u trenutku začeća, funkcionirati onako kako ju je Bog stvorio. Mi imamo misao koja polazi od duha, snažnu, čistu, misao djece Božje. Imamo misao koja nas može voditi da budemo i činimo ono što je Isus Krist činio – Evanđelje, eh: «Činit ćete i veće stvari nego što sam ja činio»[1]. Misao koja nas vodi – uvijek zahvaljujući Kristu – da budemo slični Njemu; što nas također vodi da poput Boga sudjelujemo u stvaranju Novog stvaranja. Bog misli i stvara, mi sudjelujemo sa jednom novom i preobraženom misli, i dok se preobražava to je tako: sudjelujemo u ovom stvaranju novog čovjeka, novog naroda, jednog Novog Stvaranja, novog života, novog posla.
Dakle, u tim će susretima uvijek biti iste teme s kojima se bavimo i drugačije ne može biti, jer ono što čovjeku nedostaje nisu nove teme niti novi poticaji: čovjeku nedostaje sposobnost da u potpunosti shvati da je dijete Božje, da shvati potencijal koji ima onoga dana kada kaže: „Ja sam dijete Božje, imam sve“. Preobrazba misli bit će potpuna kada to uistinu ne budemo morali živjeti prisiljavajući se, samo u vjeri, kao što je sada, nećemo trebati to živjeti kao želju za ljubavlju prema Njemu kao što je sada, nego će to biti prirodno: “Ja sam dijete Božje. Ja jesam”. Vrijedi za Boga, no vrijedi i za nas: “Ja jesam”. To je točka dolaska.
Pa kako možemo sudjelovati, pitali smo se, u tom djelu Presvete Marije? Mislili smo krenuti od početka: istočni grijeh. Na početku je Bog rekao Mariji: “Tvoja će djeca zgnječiti glavu zmiji.” Od početka, u Božjoj misli, svi smo bili prisutni, kao djeca Marijina, pozvani sudjelovati u ovom djelu, pozvani da budemo oni koji preobražavaju vlastitu misao u korist cjelokupnog Čovječanstva, od Postanka kada se zbiva: “Potomstvo Žene zgazit će glavu…”[2]. Jasno je da Bog u tom trenutku nije mislio na Evu, nego na Presvetu Mariju.
Istočni grijeh rascjepkao je našu misao i uništio je. Preko ovog ne odgovora Adama i Eve – govorim o njima, no znamo da su bili više od jednog para – naša se misao rascjepkala i u čovjeku se rodilo nešto – o tome ćemo danas više govoriti – što bismo trebali nazvati imenom: „pobuna“. Rodio se strah, jer tamo se rodio strah od Boga, Boga koji ulazi i kaže: “Gdje ste?”. Sakrili su se. – „Sakrili smo se jer smo goli.“[3] Strah. Sve je ovdje, izvor je u potpunosti ovdje, i svatko od nas je to prošao. Iako smo rekli da u začeću, dolazeći na Zemlju, na ovaj planet, svatko od nas je prošao kroz ovu fazu, svatko od nas, jer je istočni grijeh doveo do gubitka memorije. Dakle, također i oni koji su rekli da, kao što mislim da smo mi – slabi, jaki, ne znam, ali jedan da – ipak gube memoriju. Istočni grijeh ima tu moć. Međutim preobrazba misli i našeg života ima mogućnost probuditi sve što je u nama posijano.
Liječnik.: Istočni grijeh je rascjepkao misao. Dodat ću samo da je ova rascjepkanost rezultirala jasnom podjelom između duha, duše i tijela, koju mi trebamo povratiti. Povratiti jedinstvo i sklad. Došlo je i do rascjepkanosti našeg identiteta, čovjekovog identiteta. Dakle, mučimo se pronaći naš identitet i biti jedna te ista osoba u svemu što živimo i što jesmo, da ne budemo drugačiji kada radimo, kada živimo s obitelji, kada se zabavljamo.
Svećenik: O tome ćemo bolje danas govoriti, jer ta rascjepkanost, kako reče Luisa, počinje u potpunosti od ove pobune, jer s Kristovim dolaskom – a ako govorimo još više za nas, sa svim milostima ovih dvije tisuće godina, svim milostima ovih vremena – ne možemo tražiti isprike: ali postoji istočni grijeh, ali postoji destruktivna energija, ali postoje rane itd. Sve su to bjegovi, jer s druge strane tu je Isus Krist, tu je Presveta Marija, tu je Centralna Jezgra, tu su izvanredna sredstva. Stavite ih na vagu: s jedne strane ono što je možda stvorilo grijeh, i s druge strane milost – ne obilna, još više – koja dolazi od Krista. Već smo pobijedili.
Dakle, mi ćemo te susrete živjeti kao osobe koje su već pobijedile. Završili smo u Međugorju s Isusovom porukom: „Zajedno možemo uspjeti“. Uspjet ćemo. Ja želim živjeti ovako: zajedno ćemo uspjeti. Iako još budemo doticali raspoloženja, pobune, ali dotičemo samo da bismo rekli: “Već smo pobijedili”, ne dotičemo ih da bismo ostali u njima inače je gotovo, zajedno ćemo uspjeti. Strašna vremena, da, ali za nas prekrasna vremena.
Destruktivna misao – i pogledajmo je samo da vidimo kako zlo djeluje, a ne da je analiziramo- tako će biti na svim ovim susretima– stvara također i jednu konkretnu podjelu. Pogledajte postoji li nešto nepodijeljeno na Zemlji?! Sve je podijeljeno: podjele naroda, jezika, načina gledanja, podjele mišljenja. Kažem vam i u religijama; muslimani su podijeljeni: šiti, suniti…; nisu li i kršćani rascjepkani, čak štoviše; ateisti: i oni su podijeljeni, čak i oni koji ne vjeruju su podijeljeni, neki u jednoj, neki u drugoj struji. Nema više niti jedinstvene misli, sve je podijeljeno. Želite li vidjeti sve podjele? Podijeljeni su i budisti na više struja: tajlandska, ona… jedna, hinduisti su isto podijeljeni, svi su podijeljeni. Ali ako pogledate i strukturu društva i ono je podijeljeno, stvara sekte. Vlastita obitelj, vlastita država. Pogledajte nema li podjela između dvije susjedne zemlje, dvije susjedne obitelji podijeljene, sve, sve podijeljeno. Potom podjele i u obitelji, jer oni su zajedno samo da se tako kaže, zapravo dovoljno je pitanje nasljedstva, ubijaju se! Sve je to rezultat rascjepkane misli.
Mi govorimo o novoj misli i imamo jedan stup: zajedništvo. To je suprotno. To je misao koja ujedinjuje, nije neka misao koja postaje “svi mislimo isto”. Svi imamo isti duh, ali i u različitosti ona ujedinjuje, grupira, postaje snaga, postaje harmonična. Mnogi identiteti ali sjedinjeni. Može se vidjeti kako nas Božje djelovanje uvijek vraća onome što smo bili prije istočnog grijeha, jer to moramo postati na kraju vremena. Novo Stvaranje znači vratiti se na ono što je bilo prije, još ljepše, jer će biti žrtva djece Božje, između mnogih stvari.
Surađivati s Presvetom Marijom u njezinom planu i uglaviti u Kristu, vidite da ima baš kao svoju osnovu zajedništvo koje sjedinjuje sve segmente života, zajedništvo koje nam omogućuje živjeti. Luisa je prije rekla, podijeljeni smo: kada radim ja sam jedna osoba, kad molim ja sam… Ne! U ovom novom modelu ja sam uvijek isti, a posao, škola, obitelj postaju pomoć da budem ono što jesam. Ne pomoć da se mi osjećamo dobro: pomoć za zajedništvo. Ovo je zdrava globalizacija, a ne ona koja sve trpa u isti koš. Izolirati se – rekao sam to na početku s obzirom na milosti naših susreta ma govorim to i u životu – znači odlučiti se preživljavati, znači ne željeti prolaziti kroz teškoće ovog zajedništva, na svim njegovim razinama.
Gledajte, da je također i Čistilište – jedino koje sam izostavio – podijeljeno. U Čistilištu su već susreli Svetog Mihaela, već su susreli Isusa Krista, vide stvari, a ipak su i tamo podijeljeni, svi usredotočeni na same sebe. Zašto? Jer ne preobražena misao ne završava sa smrću. Također i u Čistilištu njihova misao još je uvijek stara misao, još uvijek vezana za stare stvari, vezana za stvari na Zemlji, za njezine rane, za njezine situacije. Dakle, ono što smo mi odabrali, a to je prikazati naš život kako bi nas Bog mogao slobodno preobraziti, postati sredstva spasenja, postati sakrament, osobno i kao Fondacija, znači živjeti kao djeca Božja, živjeti Život. No to ne znači “neću više imati problema ovdje, bit ću odlično“, ne! To znači vjerovati da ja mogu pobijediti, ja prolazim i činim to ovdje da ne bih to činio u Čistilištu, i činim to ovdje u korist duša. Ovo je važno, jer čak i kad bih vršio ovaj hod s jedinim ciljem da se ja osjećam dobro, to je još uvijek stara misao, jer je to sebična misao, a sebičnosti neće biti u Novom Stvaranju.
Uz sve to, ono što je sada ušlo sa sve većom snagom – Isus je među nama već četiri godine – ovo Isusovo vodstvo nam je obećalo da će nas voditi korak po korak i koje, ja mislim, sada možemo konkretno vidjeti. Imali smo jasne odgovore idemo dobro, koliko možemo, jer nas Gospodin doista vodi, no sad međutim nastavimo i On neće faliti da nam kaže što da radimo. Jasno je da kad nam on kaže što da radimo, mi to moramo i učiniti. Ako bi se bilo koji trenutak zaustavili, razumjet ćemo također zašto se On zaustavlja. On ne bi gubio vrijeme govoreći nam ono što ne provodimo u praksi.
Vraćam se na istočni grijeh. Gledajte, u temelju tog grijeha bila je želja za spoznajom izvan onoga što je Bog pokazao. Bog je dao jedan hod, rekao je[4]. Čovjek je želio spoznati više, želio je znati zašto, želio je ići čak i dalje od onoga što mu je rečeno. “Ali zašto ne mogu dirati te stvari? Zašto ne trebam bolje znati kako zlo djeluje?” Jer trik je bio upravo u tome. “Nije ti potrebno znati”, rekao im je, “živi u dobru, znaj da ono postoji, kloni ga se.” Ne, želio je znati više. Ezoterizam je tamo počeo! Ovo znati više, spoznati više: „ali zašto? ali zašto ovo? ali zašto ono?”, već je to početak ezoterizma, to već znači imati posla sa Zlom. Mi ne trebamo imati posla sa Zlom, znamo kako se giba. Trebamo ga ignorirati, na neki način. Ti znaš što je, znaš kakvo je, no ne ulazi u diskusiju, niti da ga otjeraš, niti da znaš, ostavi ga, ostavi ga na miru.
Ova spoznaja koja dolazi s te razine, kako god gledali, uvijek vodi do jednoga: veže te, zarobi, vodi te samo do potrebe da želiš znati, do potrebe da razumiješ, odnosno stavlja te u kavez, stavlja te u zatvor, uznemirava te. Znanje koje dolazi od Boga, spoznaja Boga, uvijek te smiruje. Također i kad shvatiš da ništa ne znaš, miran si, jer ne trebaš znati, jer znaš da si u Očevim rukama. Meni nije potrebno znati. Jedino što trebam znati, i što znam, jest da me Bog ljubi. Jedino što trebam znati je da se Bog brine za mene. Jedino što trebam napraviti je dopustiti mu da me ljubi. Dosta. Po meni “zašto da, zašto ne, a zašto je ovako, a zašto je onako…” ako pogledate, kada uđete u ove zašto, zar ne ulazite u nemir? To nije spoznaja. Spoznaja Božja oslobađa, uvodi te u radost, odvikava te “kao dojenče na rukama Očevim[5]”, ne brine. Živi i dosta. Živi ono što Otac stavlja pred njega.
Gledajte, za nas je došlo vrijeme da živimo te fraze koje znamo napamet, jer i dalje u Međugorju Otac je tražio od nas da se brinemo za ono što On čini, a ne za ono što mi želimo činiti, za ono što mi mislimo, za ono što se giba u nama, za ono što su naši planovi. On nam je rekao: “Sve stvaram novo; pobrinite se za to.” Dakle, ako želimo živjeti “kao dojenčad (u ruci) u majčinom naručju” trebamo živjeti ovako.
Kroz ove godine – mislim zadnje tri, četiri posebno – imali smo i trenutaka u kojima se govorilo: “sve izlazi na svjetlo”, prvo u nama, jer sve u svijetu treba doći na svjetlo; doći će i u Svemiru no krenimo od našeg svijeta. Da bi se evangeliziralo, sve mora doći na svjetlo. U mjeri u kojoj Isus napreduje, sve izlazi na svjetlo kako bismo vidjeli svo zlo koje sam pretrpio, svo zlo koje je u meni, svo zlo koje je oko mene kako bismo bili oslobođeni, te da uskrsnemo. Izići na svjetlo jer i u tim trenucima mi kažemo: “Ja odabirem život” i točka. Potom će Bog pobijediti. Isus je pobijedio svijet i osvojio ga je za nas i osvaja ga svaki dan. To je naše: živjeti kao uskrsle osobe, živim tamo u vjeri.
Na poseban način, živjeti uskrsli sve do pobjede nad istočnim grijehom – to čini Isus – također znači pobijediti smrt, koja je u temelju svih strahova. Možemo mi to.
U Postanku, kada se taj grijeh dogodi, kreću one posljedice u kojima smo se našli i u kojima je naše djelovanje: “U boli ćeš rađati[6], […] s mukom ćeš raditi, zemlja će ti davati trnje, dat će ti… muku[7]“. To je posljedica slobodnog odabira kojeg je čovjek napravio. No nije osuda ili kazna koju je Bog dao. U ovoj posljedici Bog je već predvidio oporavak, jer u svakom slučaju trud i bol su već obnovljeni, oni su već Božja dobrota. Proći tamo, kroz to, već je iskupljenje. Kao što smo vidjeli nadaleko i naširoko, to je iskupljenje za sve. Prihvaćeno, prikazano postaje otkupljujuće. Prihvaćeno i prikazano je uzvišeno, prihvaćeno i prikazano je sloboda, ne samo za nas, nego za sve, jer to je Isus učinio: prihvatio ga je i prikazao. No, svakako je uvijek iskupljenje, pa već u tom činu vidimo prvo djelovanje Božje ljubavi: ” Izabrao si to, no ja i u tome dajem ti mogućnost da bude otkupiteljsko.”
Liječnik.: Prvo smo mislili imati dva kratka susreta; dakle, malo riječi koje se mogu pohraniti, pa ću nadodati samo jednu stvar. Kao što je Mauro rekao, poradi istočnog grijeha smo izgubili memoriju, došlo je do rascjepkanosti, no mi vidimo još jedan aspekt koji je istočni grijeh stvorio: to je praznina, ostavlja prazninu, prazan prostor u nama. I ovaj prazan prostor nije zdrava praznina o kojoj govorimo da bismo dopustili Bogu da uđe, nego je to bolesna praznina koja nas navodi da stvorimo vlastitu misao. I potom ćemo vidjeti da je ta naša misao ono što nas može navesti, upravo, na pobunu. Govorit ćemo o tome danas.
Svećenik: Kroz ove godine Gospodin je izvodio kako bi ispunio Duhom Svetim. U istočnom grijehu, međutim, stvorena je praznina ne-sjećanja, praznina koju su ispunile naše misli, naša snaga, naše želje, praznina koja je ispunjena sebičnošću, potrebama – sve ove prolaske stavite ovdje. Sve ove godine, međutim, bile su oslobađanje od svega toga kako bismo bili ispunjeni Duhom Božjim.
Liječnik.: Želim naglasiti da ono što govorimo, govorimo jer to mi prvi živimo, mi sami, eh!; vidimo to u osobama, tako da to nikada nisu apstraktni pojmovi, mislim da se svatko od vas može pronaći u njima. Onda ova praznina stvara unutarnju odvojenost od Boga. Mislim da svatko može iskusiti da u tim trenucima želimo ići svugdje s našim duhom, našim umom, osim u susret s Bogom, što bi bilo jedino što bismo trebali napraviti.
Svećenik: Međutim, susresti Boga ne kako mi želimo – jer ja vjerujem da mi govorimo osobama koje su hodale, onda možemo dotaknuti te stvari – susresti Boga ne zato što idem pred Presveti Sakrament, susresti Boga kao što je Bog došao u susret tebi, jer Bog je taj koji uvijek čini prvi korak prema nama, mi se okrenemo i trčimo pred Presveti Sakrament. Govorim vam stvari koje vidimo. Boga susrećeš kada vršiš onaj hod koji je predviđen za tebe, koji je tvoj hod, jedini hod, to je jedini hod spasenja. Ti samo trebaš vjerovati i napraviti ove skokove : “ja vjerujem“, potom je to Božje djelovanje, nije više naše djelovanje.
Postoji opasnost od stvaranja vlastite duhovnosti, zajedništvo je ono koje to ne dopušta. Postoji opasnost da stvoriš vlastitu ideju, vlastiti plan, koji može biti osobni ili može biti veliki plan… promijeniti svijet, učiniti…, ali tvoj je. Jedno svježe iskustvo: Bog kreće također i od naših planova i isto tako te pogura, no dođe trenutak – uvijek – kada ti moraš predati sve, također i tvoj plan, ako želiš da bude Božji. To vrijedi i za druge stvari… želim biti svećenik, želim se oženiti, želimo sagraditi novu kuću za Gospodina. U tebi gori vatra da moraš to napraviti, no dođe trenutak kada ti kaže: “Dobro, ja to želim, ali hoćeš li da bude po tvojoj ili po mojoj zamisli?”, “Eh, ali moj plan je bio tako lijep…”, “Prelijep je. Ali hoće li biti ljepši moj ili tvoj?” Ne kaže ti da je ružan jer nije ružan, nego: je li ljepši tvoj ili moj? Hoće li biti potpuniji tvoj ili moj? I tu je lijepo prepoznati: “Ja sam stvorenje, treba mi jedna šira misao”. Nitko od nas ne može uspjeti sam, nitko od nas nema potpuno svjetlo. Svi mi imamo mali djelić koji, kada se sastavi, vidimo svjetlo, no nitko od nas ne može sam otvoriti put, nitko. Nije više vrijeme za jednog sveca koji otvara put, vrijeme je za zajedništvo.
Odabir teme: kako se rađa u nama i kako joj pristupiti
Liječnik.: Evo, htjela sam reći jednu stvar, jer sam svjesna – osobito za današnju popodnevnu temu, a to je pobuna – da su to prilično jaki argumenti. Stoga bih vam željela reći kako odlučujemo razgovarati o nekoj temi, a ne o drugoj, imamo beskonačan broj tema, i kako od svakoga od vas tražimo da pristupite onome što govorimo.
Nikada ne sjedamo za stol s tisuću argumenata u rukama te izabiremo jedan. Ne funkcionira tako. Za ovaj susret, uvjeravam vas, da smo se mučili kako bismo pronašli temu za razgovor. Puno smo ih vidjeli i nismo mogli odabrati. Potom, u određenom trenutku, ono što razumijemo jest da nas, po milosti, primljenoj milosti, čistoj milosti, Duh Sveti prosvjetljuje o nečemu i to nešto je ono što vjerujemo da Gospodin na neki način traži od nas, zajedno sa zidom koji postoji, i koji Gospodin traži od nas da srušimo. Istina da kad nam je tema pala na pamet, počelo je dolaziti i sve što smo vam mogli reći; U početku smo vidjeli puno stvari, ali ništa nije izlazilo.
Dakle, u svjetlu ovoga, ono što tražimo od vas je da ovome pristupite s velikom poniznošću. Velikom poniznošću u razmišljanju da nitko od nas ne može biti isključen u vjeri da je ovo Božje djelovanje i djelovanje Duha Svetoga da nas sve ozdravi – kao što je Mauro rekao: „Zajedno ćemo uspjeti“ – s onom poniznošću koja nije da se pokopamo, i onda kažemo: „Oh, mama, tako sam pritisnut istočnim grijehom, ja sam buntovan itd. itd.”, nego treba reći: “Zahvaljujem ti, Gospodine, jer u iskrenosti, u zajedništvu, Bog mi daje praviti korake naprijed.” Evo, ovo ponavljam i zato što mi to prvi iskusimo; Dakle, znamo što vam govorimo.
Svećenik: Da, nadodajem – budući da je spomenula zašto smo ovo odabrali – to prosvjetljenje o kojem Luisa govori o Duhu Svetom, što je to? Nemojte misliti da je to neki san, neka izvanredna pojava. Mi smo prvi koji ćemo proći kroz to. Zašto pobuna? Jer… smo se pobunili! Govorimo o stanju duha, prolazimo ga u našoj nutrini. Možemo li vam govoriti o pobjedi? Da, jer smo pobijedili. Mogu vam reći: možete li to učiniti s Isusom? Da, jer sam ja to napravio, inače vam govorim neku teoriju. Dakle, nije da smo izuzeti od svih tih stvari… Budiš li se noću…? Naravno!… Jedino što možeš reći: “Ja vjerujem”, točka. “Ja vjerujem.” U što? Ne znam, ali ja vjerujem i dosta. I ideš dalje.
Liječnik.: Da, praktički mi živimo te stvari potom pišemo o njima. Zapamtiti ih kako bi ih iznova mogli reći je kao kad liječnik iskusi što znači neka bolest, onda je potom razumije kod drugih i zna kako iz nje izaći, prije svega kako je pobijediti, evo. Onda ostatak popodne.
Svećenik: Molim vas da pogledate, kada sam vam govorio: “Isus nas vodi, Isus je ovdje, Isus…” nemojte misliti da je to samo zato što je stigla neka poruka. On nas vodi jer stavlja te stvari pred nas. Kako bismo mogli mi sudjelovati u Marijinu djelu s osobama koje prolaze kroz vrata svetoga Petra?
Tako… prolazeći kroz ove stvari ovdje, inače je pre lako reći: ja se prikazujem za one koji prolaze u Svetom Petru. Tamo prođe neki jadnik tko zna u kakvoj kušnji, a meni je dobro i kažem mu: “Ja molim za tebe”. Mislim, da me ima pred sobom rekao bi mi da idem k vragu, u pravu je. Ja prolazim kroz to, i tada ga stavljam u poziciju da bira. Ne mogu nositi njegovu težinu, mogu ga staviti u poziciju da na trenutak bude slobodan, on treba reći: “Ja želim”, njegova težina se skine s mene, tada to postaje njegova stvar. Ne znam razumije li se što želim reći.
Dakle, svi ovi prolasci, sve što ćemo reći je da se više ne vrti oko tih stvari, sve je to život uskrsnuća. Vrijeme je da živimo kao uskrsli, što ne znači da nemamo problema, međutim mi smo uskrsli, međutim mi smo djeca Božja. Mogu se i danas u meni roditi svi problemi, no ja znam da sam ih već pobijedio, čak i ako ću umrijeti s njima, no već sam ih pobijedio. Tamo me neće pratiti, ovdje ću ih pobijediti. Pobijedio sam ih jer vjerujem, ne zato što ih više nemam, jer vjerujem. Ostat će ovdje trunuti na Zemlji, neće doći sa mnom.
Mislim da je za ovo jutro dobro ovako. Sada imate malo vremena za osobno razmišljanje i molitvu, za razmjenu iskustava tijekom obroka. Poslijepodne počinjemo iznova.
****
Sve one koji sudjeluju s nama na ovom susretu i žele biti kršteni, ja vas krstim imenom “Marija” i “Josip”, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Odriješujem vas od vaših grijeha, od vaših granica. Utiskujem u vas pečat Duha Svetoga. Dajem vam znak trijumfa Bezgrešnog Srca Marijina i pridružujem vas Crkvi Isusa Krista svega Svemira. I još jednom ti zapovijedam, Luciferu, da odeš sa svojom crnom crkvom, sa svojim đavlima, sa svojim prokletnicima, s nad đavlima, lažnim prorocima, antikristima, udalji se od djece Božje i odlazi u sumporno jezero, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.
Neka tvoj blagoslov, Gospodine, prati svakoga od nas te prati ovu braću i sestre da osjete tvoju ljubav. Neka ih prati da vide tvoju živu prisutnost, te ih prati da uskrsnu gdje još trebaju uskrsnuti, neka im udijeli da vide sve dobro što je posijano na Zemlji također i po nama, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
****
Svećenik: Nedavno svjedočanstvo.
24.prosinca, dok smo prolazili kroz Vrata u Međugorju, bilo je osoba, čak i s drugog kraja svijeta, dakle sa drugačijom vremenskom zonom, drugačijih navika, koji su molili, i te osobe – budući da su nas jednom susreli u Međugorju – imaju razglednicu naše kuće u Međugorju, i drže je tamo pred njihovim oltarom, to je dio njihova načina… Beh, posvjedočili su da su se osjećali duhom u amfiteatru i vidjeli su mnogo osoba odjevenih u bijelo. Mislim da smo to bili mi koji smo prolazili, pored mnogih drugih, evo. Bilo ih je samo dvoje, ali neka svakako.
Liječnik.: Da, a onda – Stefania je posvjedočila – od tog prolaska pa nadalje amfiteatar se napunio… invalidima u svakom smislu, slijepima, hromima itd., svima onima koji se spominju u Evanđelju. Ispunio se! Dakle zaista smo otvorili vrata čitavom čovječanstvu koje je tamo stiglo.
Svećenik: Da, to smo već rekli. Stefania nam je, nakon što smo prošli, rekla da smo otvorili ‘sva’ Vrata na Zemlji, ne samo u Rimu, eh! Kaže da je napravljeno nešto veliko, sva su se vrata otvorila. Sada samo trebaju poželjeti proći… kako ih možemo mi uvjeriti da požele? Živeći kao uskrsli.
Hvala i vidimo se kasnije.
[1] Usp. Iv 14, 12
[2] Usp. Post 3, 15
[3] Usp. Post 3, 9-10
[4] Usp. Post 2, 16
[5] Usp. Ps 132, 2
[6] Usp. Post 3, 16
[7] Usp. Post 3, 18-19
Crkva Isusa Krista svega Svemira 