Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

03.01.2025

II Tjedan Božićnog vremena – Presveto Ime Isusovo
1Iv 2,29 – 3,6; Ps 98; Iv 1,29-34

Kroz ovo božićno vrijeme čitamo iz Prve Poslanice Svetoga Ivana Apostola, a srž njegove Poslanice i njegova svjedočanstva je upravo to da smo djeca Božja; mi smo djeca Božja u onoj mjeri u kojoj prihvaćamo Isusa Krista, Sina Božjega. Dakle, ako razmislimo o tome što znači prihvatiti Isusa Krista, jasno je da to znači prepoznati Ga kao Sina Božjega, prepoznati Ga kao Otkupitelja. No, ako pokušamo gledati kako Ga i dalje slijedimo, kako Ga i dalje prihvaćamo kao Sina Božjega, to znači da se i mi preobražavamo u djecu Božju.

Ako pogledamo, ja mislim da razliku pravi odgovor, odgovor koji svaki čovjek daje Bogu u svim životnim situacijama. Mi pravimo razliku. Razlika ne ovisi o nekom konkretnom djelovanju, o aktivizmu, o mnogim dobrim djelima, o mnogim molitvama: razliku pravi naš odgovor koji dajemo na neprestani Božji poziv koji je, gledajte, prisutan u svakoj životnoj situaciji, u svim, pa i najbanalnijim, najjednostavnijim; to pravi razliku u našem postajanju djecom Božjom. Ako krenemo od stvaranja, Bog stvara čovjeka slobodnog i već tamo, od začeća, postoji prvi odgovor na ovu Božju ljubav koja pravi razliku za cjelokupno naše postojanje. Sve ovisi o jednom odgovoru, može biti povraćen jedan da, znam, ipak pogledajmo to općenito: sve ovisi o jednom odgovoru.

Ja kažem prvi korak, no pazimo, odgovor na ljubav. Cijeli taj odgovor ovisi o prepoznavanju Njegove ljubavi u tom trenutku i želji, pokretanju snažne želje u nama za spoznajom Boga koji je ljubav. To nije odgovor na neku zapovijed, odgovor prema Bogu sucu, odgovor darovan iz straha. Ovo, potom, vrijedi zauvijek, i po meni, kako tamo odgovoriš, obilježen si za cijeli život. To je odgovor na ljubav koja te stvara, koja te hoće, koja te ljubi, koja te želi. Tada se u tebi treba pokrenuti želja da odgovoriš, treba se pokrenuti odgovor koji glasi: „Ma ja Ga želim upoznati, želim razumjeti odakle dolazi ta ljubav. Želim razumjeti zašto je Bog ljubav, zašto sve ovo čini iz ljubavi.” To je uvijek jedna razmjena ljubavi, ali je i sudjelovanje, ne može postojati pasivnost s naše strane. Bog traži, Bog zove, no postoji ovaj čovjekov stav koji pravi razliku.

Shvaćate dobro da i ovdje, ako smo okrenuti prema nama samima, prema našim mislima, našim zašto, našim kako…, ti ne primjećuješ ovu ljubav, gledaš samoga sebe i u tebi se ne pokreće želja da Ga ljubiš i da Ga upoznaš.

Mi ne možemo puno znati o tome kako reagiraju na ovu ljubav u Visokom Svemiru ili na Alfa Kentauru. Da, znamo, oni su vjerni, oni s Alfa Kentaura dobiju naredbu i odmah kreću, dobro, ma konkretno nešto znamo, ali mislim da ne možemo reći da znamo sve. Međutim mi znamo kako je ovdje na Zemlji. Meni se čini da vidim da ovdje na Zemlji u svakom osobnom događaju, u svakoj životnoj situaciji, bilo osobnoj svakog čovjeka ili cijelog svijeta, cijelog društva, Bog nam uvijek daje priliku da odgovorimo na Život, priliku da iznova započnemo živjeti, da sve, sve, sve, sve, od kada osvane, noću, uvijek, dvadeset i četiri sata na dan, neprekidno, Bog pokušava povratiti čovjeka. Bog se uprisutnjuje u svakoj dobroj ili lošoj situaciji, katastrofama, radostima, uvijek postoji ova prilika da poželimo Boga i počnemo iznova, uvijek. To je prilika za odabir i svaki put, ovisno o odgovoru – ponavljam: u svakoj situaciji, pa i najbanalnijoj (radim li to iz ljubavi prema Bogu, radim li to da tražim Boga ili poradi nečega drugog?) – u svakom odgovoru u nama se razvija ili primarna energija ili destruktivna energija. To je Zakon. I od odgovora do odgovora preobražava se naša misao.

Puno govorimo o ovoj preobrazbi, gledajte da se preobražavamo od odgovora do odgovora. Ako odgovorim: „Tražim te, Gospodine, želim te. Gdje si? Daj da te pronađem” (stavite sve riječi koje želite), pokreće se primarna energija i u nama se povećava svjetlost. Ako ne odgovorim ovako, povećava se pomutnja. Isto tako kada su prisutne velike milosti, gdje nitko ne može ostati neutralan, jer u izvjesnim i velikim milostima svatko biva dotaknut, no ova mi pomutnja ne daje vidjeti jasan hod, ta me pomutnja čini… plesačem, malo gore, malo dolje. Ovaj neprekidni odgovor je taj koji me vodi u svjetlo, koji povećava u meni svjetlo, jasnoću, jednostavnost, vjeru. Nikada se ne spušta iznenada s visine, nego je to jedan hod. Kada odgovorimo da, hod nam postaje sve jasniji i jednostavniji. Mogu reći da nam postaje sve lakše pri sljedećem odgovoru kako bi usmjerio moj život. To je jedan hod koji mi ne dopušta vidjeti sav hod, no svaka etapa postaje sve jasnija i ja znam brzo odabrati, prestaje u meni sva ona sumnja (što će biti volja Božja). Ako je tako, još si u pomutnji.

Ako pogledate, Abraham je odabrao, Mojsije je odabrao, svaki prorok je odabirao, i morali su odabirati cijeli život, eh, nisu to napravili samo jednom, cijeli njihov život sastojao se od odabira, u svakoj situaciji. Svaki je svetac činio isto. I što su svaki put odgovorili? Dali su odgovor za Život koji je pozivao naprijed, uvijek su davali odgovor otajstvu; to je jednostavno bio odgovor koji su osjećali da moraju dati za Život, jer, ako to ne bi činili, umirali bi. Da nisu pravili ove korake, da nisu izrekli ovaj da, svaki na svoj način – Abraham ostavljajući, Mojsije… vodeći – bili bi mrtvi, nisu mogli činiti ništa drugo. Nisu znali sve, no znali su gdje je bio Život. I gledajte da riječi koje odjekuju u Božjem pozivu uvijek su iste. Za Abrahama: „Ostavi svoju zemlju i idi”¹; Mojsiju: „Idi i govori mom narodu. Razgovaraj s faraonom.”² To je uvijek jedan pokret koji te izvodi van, uvijek korak u tajnu. Pogledajte sve proroke: “Idi i naviještaj”, i svi riskiraju smrt, svi. Isto tako Izaiji, što govori: „Koga da pošaljem?” Uvijek je to poziv, i Izaija³ koji kaže: „Pošalji mene.” To je uvijek Božja inicijativa.

Gledajte, ovaj poziv (nemojmo se skrivati) svakodnevno upućuje svakome od nas. Svi mi, svi imamo ovaj poziv za Život u sebi: trebamo odgovoriti. I ovaj Jubilej, o kojem smo govorili, nosi upravo ove milosti, posebne milosti, izvanredne milosti; milost poziva, milost za čovjeka koji je još jednom pozvan odgovoriti. I naše prikazanje, prikazanje svih nas koji želimo pratiti ove osobe, ove duše, je upravo da ih stavimo u najbolje uvjete da se odazovu; međutim treba biti njihov odgovor. Čak i dovesti ih u najljepšu situaciju, imati jasnoću ispred sebe, potom je na njima. Nitko od nas ne može odgovoriti za njih: oni trebaju odabrati.

Obraćenje, preobrazba, nazovite to kako hoćete, cijeli hod prema Bogu, dakle prema Životu koji će biti vječan, uvijek je inicijativa Boga koji je ljubav, i čovjekov odgovor. Čovjek je pozvan surađivati, surađivati sa Božjom inicijativom. Ma upravo ova Božja ljubav nastavlja pozivati, tražiti, vraćati. Nijedan dobar, pravi, autentični hod ne polazi od čovjekove inicijative, nego uvijek treba krenuti od čovjekova odgovora na Božji poziv. Ako to nije jedan poziv, ako nije nešto što ti Bog kaže da činiš i ti to osjećaš, ma želiš ti krenuti činiti i najljepše stvari – obratiti cijeli svijet, ozdraviti bolesne – neće biti nikakve koristi, bit će to siguran promašaj. To je uvijek i samo Božja inicijativa i čovjekov odgovor, Bog je pokretač. Čovjek je pozvan na suradnju i to je najveća stvar koju smo mogli očekivati, da surađujemo s Bogom.

I, ako pogledate, u čemu smo pozvani surađivati? U stvaranju, u otkupljenju, u uglavljenju u Kristu a isto tako u proslavi. Mi smo uistinu djeca Božja, on nas uključuje u sav njegov Život. Ne kaže nam da postanemo stvoritelji: nego da surađujemo sa Stvoriteljem; ne kaže nam da postanemo otkupitelji, nego suotkupitelji; ne govori nam da uglavljujemo u Kristu našom svetošću, nego da dopustimo da budemo posvećeni. On je taj koji nas posvećuje, to je njegovo ime, ime Isusovo, to je njegovo djelovanje, a posvećujući se mi slavimo Boga upravo zato što je to njegovo djelovanje.

Gledajte, Presveta Marija je bila takva: «Neka mi bude po tvojoj volji.»⁴ I neću pričati cijeli njezin život, no poznajete ga. Sve je to bilo Božje djelo i Marijin odgovor. No Isus kao čovjek napravio je istu stvar: „Činim i govorim ono što vidim i čujem Oca.“⁵ I na kraju kaže: „Oče, proslavi me.” «Proslavit ću te, proslavio sam te i odmah ću to učiniti.»⁶ Uvijek je to Očevo djelovanje također i za Isusa Krista; te je njegov odgovor, kao čovjeka govorim, potom on sudjeluje kao Sin Božji, ali i kao čovjek On surađuje i sudjeluje u Očevu djelovanju. Onda, još više mi trebamo.

Apostoli su bili takvi. Cijela Crkva, ako je njegova Crkva, treba biti takva. Truditi se vršiti naša djela, a ne prepoznati, možda, djelo Božje, koje se može dogoditi preko ukazanja u Međugorju, prava je shizofrenija. Htjeti postati dobri, vrlo dobri, lijepi, vrlo sveti sami od sebe, a ne slijediti Božje djelovanje, ja mislim da je dio grijeha protiv Duha Svetoga. Život svakoga od nas treba biti takav, u vlastitom identitetu, originalnosti, i tada će doseći puninu. Mi smo sredstva u cjelini, u jednom zajedništvu; upravo zato što svatko od nas treba osobno odgovoriti na ovaj Božji poziv i onda postoji zajednički odgovor.

U današnjem Evanđelju, kada Ivan Krstitelj kaže da je vidio Duha Svetoga kako se spušta na Njega, također kaže: „Ja ga nisam poznavao, no Onaj koji me posla reče mi.” I on vidje i povjeruje. Još nije čuo Isusa kako govori, vidio ga je kako izlazi iz pustinje, koji je morao biti mršav i kušan, no jednostavno stoga što vidi ono što vidi, povjerovao je, točka i gotovo. Svatko od nas je vođen na isti način, no svatko od nas je vođen i da vjeruje na isti način, da svjedoči na isti način.

Često bismo htjeli imati onu vjeru koja vjeruje uvijek i u svakom slučaju. Prije nekoliko dana smo čitali opet ono Evanđelje gdje mu Presveta Marija govori: „Zašto si nam to učinio, sine?”⁷, i nije razumjela, Presveta Marija. Kad su joj pastiri govorili u pećini, ona je meditirala u svom srcu⁸; kad joj Šimun govori, ona meditira…⁹ Govorimo o Presvetoj Mariji eh, a mi želimo vjerovati.

Znam sve, no vjerovati ne znači znati, u pomutnji smo oko ovoga; vjerovati znači biti siguran da je Bog taj koji vodi a ja odgovaram, ja želim surađivati. Potom, kako sam, ništa mi nije jasno, osjećam se loše, osjećam se dobro, nije to ono što pravi razliku, razliku pravi ako vjerujem. Ja vjerujem. Ako mislimo o nama, mi vjerujemo da je ovo Božje djelo, i dosta; vjerujemo u Presvetu Mariju, dosta. Bit će to Marijino i Božje djelo uvjeriti druge, a ne mi, mi moramo vjerovati i ići naprijed.