14.12.2024

Mauro, Loredana i Luisa

(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Koje je korake potrebno napraviti da se odgovori na poziv prikazanja života ?

Sveto Pismo je prepuno takvih naputaka i poticaja; predaja i crkveno naučiteljstvo uče da je jedini put Isusov vazmeni prolazak. Ako je naš Gospodin Isus prošao žrtvovanje na križu radi našeg spasenja, znači da isti proces čeka i nas, i mi moramo prijeći cestu koju je On prešao da bismo ga upoznali. Samo na taj način možemo spoznati snagu Njegova uskrsnuća i živjeti zajedništvo s Njegovim patnjama.¹ Snaga uskrsnuća se doživljava samo ako smo zajedničari Kristovih patnji. Prikazanje života je cilj kojeg trebaju doseći svi kršćani, ali potrebna je hrabrost da se započne ovaj hod.

Kao prvi korak u prikazanju života potrebno je odlučiti se za Boga. Nama se može činiti da smo se odlučili za Boga, a to možemo lako provjeriti da li je ta odluka istinska ili ne. Možemo ići u Crkvu, u molitvenu skupinu, vršiti obrede i propise, ali ako nam netko kaže jednu riječ koja nam se ne sviđa, u nama se pokrene pakao! To znači da se iznutra nismo odlučili za Boga. Možemo biti toliko pritisnuti od onoga što se događa u svijetu i u našem životu, da jedva duhovno dišemo, i da skoro ne osjećamo snagu Duha Svetoga. To je pokazatelj da nismo stavili Boga na prvo mjesto, i nismo otkrili molitvu koja nas potpuno otvara Bogu. Razdijeljni smo iznutra između toliko stvari! Ova unutarnja razdijeljenost uzrok je naše slabosti, nemoći i konfuzije. Može se ponekad dogoditi da i u molitvenim skupinama osobe ne budu u stanju međusobno razgovarati: i to je znak da nedostaje prava odluka za Boga.

Drugi korak jest prepustiti se Bogu. Prepustiti se potpuno Bogu je teško za mnogo vjernika, skoro nemoguće. Dijete koje odmara u majčinu krilu jest slika ovog predanja kojeg bi trebali živjeti. Čovjek koji ne izrasta u molitvi do te mjere da se otvori Bogu, ne može se Njemu ni prepustiti. Čovjek koji kroz molitvu ne čuje Boga, ne osjeća Njegovu dobrotu i ljubav kao što dijete osjeća ljubav majčinu, taj se čovjek ne može prepustiti ni opustiti. Gospa je jedanput preko Jelene rekla: “Molitva je razgovor s Bogom”. Ne misli se ovdje na nešto izvanredno, nego osjetiti zajedništvo s Bogom i Njegovu ljubav koju ima prema nama.

Sljedeća stepenica prikazanja jest: darovati se Bogu. Nije dovoljno samo prepustiti se Bogu, potrebno je darovati Mu se, a to je aktivnost duše kad započinjemo živjeti za Boga. Što se više mi Njemu darivamo to više uskrišavamo u duši i naše se biće preobražava. Ako svaki put kad dolazimo u Crkvu nosimo mnoštvo naših ljudskih stvari, to je samo znak da se vrtimo oko sebe. Zatvoreni smo kao u jednu kutiju koju pod svaku cijenu želimo sačuvati, a tako se ne možemo nanovo roditi.

Darovati se Gospodinu je jako dubok i važan korak: ne živimo više za sebe, nego živimo za Boga. Živjeti za Boga znači osjećati da On živi za nas, da On svu svoju svemogućnost koristi za nas. Onda možemo razumjeti da nam ništa neće nedostajati. Zato Isus kaže u Matejevu Evanđelju: “Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život, što ćete jesti ili piti i za svoje tijelo, u što ćete se obući. Zar nije život vrijedniji nego hrana, a tijelo nego odijelo? Pogledajte ptice nebeske.., pogledajte cvijeće u polju.., zar su vrijedniji od vas?”² Ovo nas vodi naprijed da bismo vidjeli kako je prikazanje put koji otvara naša srca i duše, uzdiže nas i vodi prema punini.

Sljedeći korak na putu prikazanja jest žrtvovanje. Kad roditelji daruju život svome djetetu, spremni su i žrtvovati se za njega. Tko se to od roditelja nije žrtvovao? Koja majka nije provela noć bdijući uz svoje dijete? Bilo bi ljepše spavati! Ljubav ne može postati savršena ako se mi ne zauzimamo za Boga nadilazeći naše interese. Isus Krist nas je ljubio toliko da je žrtvovao samoga sebe. Da bi naša ljubav bila slična Isusovoj ljubavi, i mi bi trebali nadići svaki interes. To ne znači ostati pasivni, nezainteresirani za naše životne dužnosti i odgovornosti, i ne znači biti lijeni; što više, znači biti slobodni u duši, slobodni od bolesnih ambicija i osobnih probitaka.

Svatko od nas, na vlastitim križevima koje živi, mora naučiti uzdizati se prema Bogu, poput Isusa Krista, žrtvujući sve ono što ne dopušta da se vinemo u visine duha. Na taj način postajemo zreli kršćani. Postati zreli znači moliti uzdižući se iznad svih interesa, darujući se Isusu bezuvjetno; onda će Isus moći slobodno u nama djelovati.

Prikazanje života Bogu je nešto najprirodnije i najjednostavnije, to nije ništa drugo nego naš odgovor na milost krštenja koju smo primili. I nema drugog puta prema Bogu. Ako se duša otvara Bogu, onda joj postaje normalno ići preko Isusa Krista u zajedništvo s Ocem u Duhu Svetom. Majka Marija nam utire put i poučava nas kako to živjeti. Zato nam je važno uočiti da ukazanja Gospina u Međugorju nisu bilo kakva pobožnost; Bog posredstvom ukazanja nam želi reći da Crkva i svijet trebaju proći kroz Bezgrešno Srce Marijino ako žele biti nanovo rođeni. Marija je novo stvorenje, novo čovječanstvo, ona je nova Eva.

Sve nas ovo vodi do vrhunca, a to je zajedništvo: zajedništvo s univerzalnom Crkvom nalazi svoj temelj u slavljenju svete Mise. Naše prikazanje mora biti sjedinjeno sa žrtvom Isusovom, i to se na događa preko svećeničke žrtve u Euharistiji. Svećenik prinosi Bogu Ocu sve žrtve onih koji sudjeluju u Euharistiji, sjedinjujući ih žrtvi Isusa Krista. U svetoj Misi smo pozvani prinijeti naše žrtve, ali važno je da prinesemo i žrtve nevinih po cijelome svijetu i tražimo od Spasitelja da posveti tolike boli i suze. Tolika krv se prolijeva svaki dan širom svijeta koju treba posvetiti! Toliko nevinih ljudi je zavedeno, ubijeno, djece abortirano i eliminirano po raznim sotonskim sektama! Zbog toga trebamo donijeti na oltaru i sjediniti sa žrtvom Kristovom svaki vapaj čovječanstva. Kristova žrtva jest osovina oko koje se okreće i okuplja cijelo čovječanstvo.

Krštenici dosežu svoju puninu ako se prikažu kao žrtva u svetoj Misi. Sudjelovanje u Misi nije čuti lijepe propovijedi, nego prvenstveno sjediniti se s Isusom Kristom, prikazati se da bismo bili pretvoreni u nova stvorenja. Tò se posebno odnosi na svećenike i o ovoj točci su crkveni dokumenti vrlo jasni; ali to je zadaća i svih vjernika, inače odlazak na svetu Misu može biti samo običaj ili površna religiozna praksa.

Unutarnji prolazak preko prikazanja, nije zatvorenost u neki intimistički osjećaj, nego je proces rasta koji nas vodi prema zrelosti, slobodi, sreći, postati osobe sposobne suočiti se sa zlom i pobijediti ga. Ovaj osobni rast se onda pretvara u naše poslanje. Duh Sveti budi i razvija senzibilitet naše duše i usmjerava je prema krepostima pomažući da se otvori Božjem djelovanju. Kada prikazujemo naš život, sjedinjujemo se s Isusom i sudjelujemo u djelu otkupljenja, i tako učimo nositi one križeve koje nam Gospodin povjerava.

Koje plodove donosi prikazanje našega života?

Prikazanje nas vodi prema tome da postanemo nova stvorenja³ preporođena preko vazmenog prolaska, kako na individualnoj tako i na razini cijele Crkva Božja. Postajući nova stvorenja i živeći dinamiku Presvetoga Trojstva, uključujemo se u ljubav Božju, koja je otvorena za sve, dobre i zle. Ispunjeni živom nadom, dijelimo terete života, prikazujući ih Bogu, i čekajući slavni dolazak Gospodinov⁴ kako nas poziva i liturgija: “Tvoju smrt Gospodine navještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak isčekujemo”.

Živeći u Duhu Svetomu možemo nadilaziti sve aspekte individualizma koji nas međusobno razdijeljuju i suprostavljaju. Prikazujući se Bogu, postajemo služitelji života jedni u drugima i tako postajemo Živa Euharistija.

Marija se podno križa prikazala Ocu u zajedništvu s Isusom. Je li nužno sjediniti se s Njom da bi se mogao živjeti ovaj hod prikazanja?

Naravno! Već sam više puta rekao da se možemo darovati Isusu samo preko Marije. Preko Njenog majčinskog srca, izlijeva se i očituje Božja ljubav na najnježniji način. Ta ljubav nikada ne vrijeđa, ne prisiljava. Ona je kao smješak, kao blago sunce koje se spušta na pupoljak u proljeće i u njemu razvija život. Najzatvorenije rane koje nosimo, kao posljedica grijeha, ozdravljaju pred tom nježnom ljubavlju, a sotona bježi. Ljubav koju nam prenosi Marija, budi u nama sve kreposti: mir, povjerenje, poniznost, ljubav, strpljivost… Pomaže nam, nadalje, da postanemo osobe zrele, odgovorne, okrenute prema Bogu, izvoru života. Ovo dozrijevanje razvija u nama sposobnost biti s Marijom podno križa i prikazati se Isusu u svakoj patnji i životnim izazovima. Kao što je Marija podno križa postala Majka cijelog čovječanstava, na isti način oni koji se prikažu Isusu postaju s Njom duhovni očevi i majke koji rađaju božanski život i daruju ga drugima.