7.12.2024

Mauro, Loredana i Luisa

(iz knjige „U Međugorju Gospa je živa” Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem; izd. Luci dell’Esodo)

Prikazanje života kao žrtva paljenica

Govoriš o prikazanju Isusu po Mariji. Rekao si da je temeljno. Hoćeš li nam malo bolje pojasniti pojam prikazanja života kao žrtva paljenica?

To je toliko jednostavno i u isto vrijeme komplicirano. Jednostavno je jer je utisnuto u čovjekovu bît. Komplicirano je jer je čovjek sebičan pa se zatvori pred poteškoćama u vlastite interese: umjesto da ih žrtvuje upropaštava samoga sebe. Pokušat ću biti jasniji. Smatramo normalnim vidjeti osobe koje su spremne sve žrtvovati, jer se ljube, da bi očuvale tu ljubav. Normalno nam je vidjeti roditelje da se žrtvuju za svoju djecu, zanemaruju sebe da bi djeca bila ostvarena u životu. Veličamo one osobe koje su žrtvovale vlastite živote za vrednote, ideale, domovinu. Raduje nas vidjeti ljude spremne na žrtvu. Bog budi, u onome tko je vjeran, vječne vrednote, promovira vrednote koje nas vode prema vječnome životu. Stoga, Isus nas poziva da žrtvujemo sve ono što je zapreka ulasku u pravi život:“Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi mene, naći će ga.”¹ Život Isusov, nam je u tome savršeni primjer.²

Prikazanje nam omogućava duhovni rast i postaje također naše poslanje. Kada živimo potpuno prikazani Isusu po Mariji, božanski život se u nama slobodno giba i očituje drugima, jer im nosimo taj život. Sveti Petar nas u tome poučava:“Bog vas je izabrao da se ponašate kao Krist kada je umro za vas. On vam je ostavio i primjer da idete njegovim stopama; on ‘koji ne učini grijeha i u čijim ustima nema prijevare’; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednome Sucu; on koji ‘osobno’ u svom tijelu naše ‘grijehe uznese na križ’ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ‘ste modricama izliječeni’ lutali ste kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša vaših.”³

Poznati pisac Živko Kustić, u jednoj knjizi je napisao otprilike sljedeću misao: “Kršćaninu ništa nije tako jasno kao križ Gospodnji. Ali kad se nađe pred njim, on je često kao pospan čovjek u trenutku kad budilica zvoni. Pokušava zaustaviti zvonjenje, a često zna i baciti budilicu…”. Možemo zaključiti da treba prihvatiti taj glas božanske ljubavi s križa i probuditi se, inače postajemo neprijatelji križa.

Naglasio si da prikazanje Isusu treba biti preko Bezgrešne Djevice Marije. Zašto?

To je tako jednostavno! Gospa je bezgrešna, ona je jedino stvorenje koje se savršeno sjedinilo s Bogom. Uzor je Crkvi i majka je Crkve. U svom majčinstvu utjelovljuje bogomajčinstvo i daje svakome mogućnost da preko nje primi Božju nježnost. Naša je Posrednica i najveći dar kojega nam je Bog dao nakon Isusa Krista. Marija nas uči da se sjedinimo sa Spasiteljem, i onda kada smo na smrt kušani. U toj čistoj vezi s Isusom, naše patnje postaju prenosnici spasenja za nas i za cijelo čovječanstvo. O toj je temi papa Ivan Pavao II posvetio veliku pažnju u dokumentu “Salvifici doloris” (Spasonosno trpljenje).

Kad je čovječanstvo u opasnosti, Bog šalje svoju Majku. Ona nas privlači u svoje srce i uči nas da prikažemo naše patnje Bogu, da se podvrgnemo Njegovoj volji i posredujemo s njom za spasenje svijeta. Vrijeme u kojem živimo je krcato raznoraznim događajima, svi to uočavamo, i vjerujem da su pred čovječanstvom teška iskušenja. Bog želi pod svaku cijenu privući k sebi sve one koji su dobre volje. Za ostvarenje tog nauma, darovana nam je Kraljica Mira. Probudimo se i dajmo Bogu još dublji odgovor!

Kad se govori o prikazanju života na žrtvu ljudi se plaše. Misle da će na sebe navući gomile poteškoća i križeva. Zašto taj strah?

Određeni razlozi su u osobama, a drugi su nepoznavanje pravog smisla spasonosnog trpljenja. Pokušajmo to bolje razjasniti.

Rekoh da je jedan od razloga u samom čovjeku koji se boji suočavanja s izazovima općenito, a onda i s izazovima u vjeri. Uzmimo primjer mladića koji ne želi studirati, jer je studij zahtjevan. Ili, neki mladić želi biti svećenik ali se boji odreći određenih stvari i navika. U oba slučaja oni bježe od odgovornosti, od životnih izazova, zatvaraju se u svoju nemoć i tako pokapaju vlastite ideale sve zbog straha. Gube povjerenje u sebe i dopuštaju da u njima rastu negativni osjećaji koji postaju zapreke da uđu u zajedništvo s Isusom. Za osobe koje imaju takve ili slične stavove, križ postaje tamna točka, jer duša nije više u stanju da razumije pravo značenje žrtvovane patnje, žrtve koja rađa život.

Koje je onda ispravno značenje spasonosnog trpljenja?

Zapazio sam kod mnogih vjernika općenit pristup prema prikazanju i trpljenju. Obično ljudi poistovijećuju spasonosno trpljenje s jednim darom trpljenja, kao na primjer kod sv. Pia iz Pietrelcine, ili kod sv. Franje Asiškoga. Oba ova sveca imala su Isusove vidljive rane. Obojica su primili poseban dar trpljenja i bili su pozvani da s Isusom sjedine cjelokupno njihovo trpljenje i tako ga učine spasonosnim. S jedne strane dobili su izvanredan dar Božji, ali ono što su trebali živjeti u cjelini jest milost koja se daje svakome, to je poziv svima nama, ako želimo biti pravi vjernici. Bez ulaska u spasiteljsko trpljenje ne možemo srušiti barijere koje smo kroz život sagradili između nas i Boga, ne možemo ozdraviti, niti biti spašeni i iskusiti blaženstvo.

Sveti Pavao kaže: “Ubuduće neka mi nitko više ne dosađuje, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.”⁴ Ovo ne znači, sa sigurnošću, da je sv. Pavao imao vidljive rane kao Franjo Asiški. Sigurno je, međutim, da je prikazao svoje patnje zajedno s Isusovim, da je nosio biljege Isusove, slavne rane Kristove, koje su plod ispravnog i spasonosnog trpljenja. To je u sebi nosio svaki apostol i trebao bi to nositi svaki istinski kršćanin. To je živi pečat Isusove pobjede nad zlom, što čini jednog vjernika istinskim svjedokom.

Naglasio bih, da je jako važno razlikovati odakle dolaze patnje, da li dolaze od Boga ili od sotone. Kad Bog povjerava neku patnju i čovjek je slobodno i s ljubavlju prihvati, u njegovu se dušu ulijeva slast i milina. Tada patnje ne zadaju gorčinu. Sveti Franjo svjedoči, da kad je zagrlio s ljubavlju gubavca, u njemu se sva gorčina pretvorila u slast. Jednako tako, kad je primio rane Isusove, njegova duša je uronila u svu ljepotu života u Bogu. I to zato jer nas Bog po spasonosnom trpljenju preobražava u nova stvorenja. Zbog toga sveti Pavao kliče: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni svijet razapet i ja svijetu! Uistinu, ne vrijedi ništa ni obrezanje ni neobrezanje, već novi stvor”.⁵

Naprotiv, kada patnja u osobu dolazi od zla ili kad se neka osoba buni protiv patnje iz egoizma, ona onda proizvodi gorčinu i negativne plodove. Zatvara dušu u neku vrst patoloških oboljenja i uništava je. Zato sotona nastoji da prenese gorčinu, žalost, beznađe osobama koje su bolesne i trpe, jer ih želi uništiti, želi spriječiti da prikažu Bogu te patnje. Čini sve da u dušama prouzrokuje iluzije ili fantazije na način da se duše zatvore u sebe, u sebeljublje, te tako zanemare cjelokupno spasonosno trpljenje ostajući u starom nepomičnom stanju.

Evo, svi smo pozvani da Isusu sve darujemo po Mariji. Samo tako, svaka naša patnja će postati spasonosna i preobrazit će nas. Ovo je najjača snaga koja može preobraziti svijet i pobjediti sile zla u cijelome svemiru.

Gdje nas vodi ovaj put vjere?

Vodi nas od znakova do stvarnosti božanskog života, od sredstava do cilja koji je posvemašnje ostvarenje čovjeka u Bogu. Čovjek susreće Boga koji mu se objavljuje u duši. U Njemu susreće samoga sebe, to jest otkriva vlastitu originalnost u Bogu. Ulazi u neposrednu spoznaju pravoga Boga, u sigurnost vjere, kao apostoli nakon uskrsnuća: “Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga:’Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin”.⁶

Ovom sigurnošću koja nam dolazi od vjere, putujemo prema vječnosti. Očitujemo i komuniciramo drugima božanski život i ulazimo u zajedništvo sa sveopćom Crkvom.

1 Mt 16,25

2 usp. Fil 2,6-11

3 usp.1Pt 2,21-25

4 Gal 6,17

5 Gal 6,14-15

6 Iv 21,12