Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

Ef 4, 7-16; Ps 122; Lk 13, 1-9

26.10.2024

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Gospodin s vama.

Svaki put kada slavimo Svetu Misu nalazimo se upravo pred ovim pobjeđivanjem sumnje koja je u nama. Gospodin u svojoj pedagogiji, kako bi nam pomogao pobijediti sumnju, daje nam da prođemo i nadvladamo određene kušnje. I gotovo se čini da ako ne vidimo znakove, ne možemo uspjeti. No, prolazak, upravo je onaj koji te vodi iz smrti u život, stvarno te vodi u uskrsnuće, to je ta vjera da znaš što se ovdje događa, znaš što je bilo, znaš koliko te ljubi cijelo Trojstvo, znaš da je cjelokupno djelovanje čitave Crkve uvijek bilo na djelu za povratak svakoga od nas pojedinačno i svih nas zajedno. Za ulazak u tu vjeru nisu potrebni znakovi, ona ti daje da uđeš u jednu novu dimenziju. Vidite, to je prolazak.

U određenom smislu, mi koji tražimo znakove, govorim o lijepim stvarima, također želimo postati bolji, to te uvijek vodi da ostaneš ispod onoga što bismo mogli biti, ispod „Velike barijere”. Živjeti vjeru znači ići preko „Velike barijere”, ali po vjeri. Tada ti sve dolazi u susret.

U tjednu smo Sveopćeg zajedništva Svetih. Ako uspijemo ići u toj vjeri, svi će ti doći u susret, inače ih nećeš vidjeti, imamo ih oko sebe i… Tu je prisutno cjelokupno djelovanje milosti, ali gotovo da se čini da to prepoznajemo samo ako „sada kada napravim znak križa prestaje kiša.” A poslije? Ne znam uspijevam li objasniti.

Pokušajmo danas ući, po nakanama Presvete Marije, slaveći Misu, prikazujući se na njezine nakane, kako bismo živjeli ono što je Ona živjela. Ona je tako živjela eh! A mi, mislimo da se i nama ukaže Sveti Gabrijel, povjerovali bismo kao i Ona. Nije istina. Jer, kad bi to doista bilo tako, jamčim vam da bi se Sveti Gabrijel ukazao svakome od nas, ako bi nam to pomoglo da povjerujemo. Jer Bog ne zapostavlja ništa od onoga što bi nam poslužilo da povjerujemo. Potreban nam je Anđeo? Poslao bi nam ga. Potrebna su nam vjerna braća? Vidjet ćemo ih. Ne vidimo ih jer čak i ako bismo ih vidjeli, riskiramo da ne napravimo ovaj skok u vjeri, te da i njih spustimo na našu razinu. To znači ići dalje.

Pripremimo se.

I smilovao nam se svemogući Bog, smilovao se ovom čovječanstvu, smilovao se našim prijedlozima, nakanama; oprostio sve naše grijehe i poveo nas u život vječni.

I danas Sveti Pavao i Evanđelje, ali uvijek (svaki put vas molim naučite uvijek gledati čitanja iz ove perspektive) uvijek su potvrda kako Bog vodi povijest svakog pojedinog čovjeka i svih zajedno, kako bi svi stigli do punine spoznaje Gospodina Isusa Krista. Ali zašto? Jer samo spoznavši Krista susrećemo Život. Bit je upravo u tome gdje se svi zbunimo, i normalno je eh, misleći da je život… svi događaji koji teku u našem… u našem vremenu, zar ne?, dakle sve što radiš, sve što napraviš. Dok, pak, konkretno, od početka vremena, nakon istočnog grijeha, ono što je Život za Gospodina, to jest upoznati Njega¹. Jer, ako najprije ne upoznaš Krista, ti niti ne živiš. Dok uistinu ne susretneš Isusa Krista, njegovu Osobu, njegovu misao, ne živiš, preživljavaš.

Život počinje biti… najveći je dar koji imamo, zar ne?, Uvijek to kažemo. Ali zašto? Jer preko tog dara možeš se vratiti Onomu koji te je stvorio, ne zato što moraš umrijeti ili moraš loše živjeti ovdje, nego to kako ćeš ovdje živjeti ovisi o mjeri koliko Njega susrećeš. Potom je sve dobro, sve je lijepo, sve je u redu kada kreneš od traženja i susreta s Njim. Sve što radiš izvan toga je izgubljeno vrijeme, loše iskorišteno, donosi samo razočaranja, loša raspoloženja, eh… uzmite što hoćete.

Sveti Pavao govori Efežanima upravo to. U Kristovoj misli, sve što je ustanovio također i apostole, učitelje… ono što kaže ne… i… sve, poradi čega? Kako bismo mogli jedni drugima pomoći da upoznamo Krista. Nažalost, došli smo do toga da je i naš identitet i poslanje, pa tako i identitet i poslanje onoga što Crkva jest, dakle narod Božji, uvijek vezano uz Zemlju, dakle, možda za… izgrađivanje jedne zdrave strukture, zdravih odnosa, svijeta u kojem više nema gladi ni rata. Sve su to prelijepe stvari eh, ali koje ne možeš učiniti ako ne kreneš od Krista, sve stvari koje On želi da vršimo zajedno s Njim, no potrebno je krenuti od Njega. I tada također i naš identitet kao pojedinaca i svih zajedno koji tvorimo Crkvu, služi da nam pomogne upoznati Krista, ni zašto drugo. Možda ćete mi reći: „Naravno”, ali pokušajte to živjeti umjesto da samo kažete „naravno”. Vjerujem da nisam u krivu misleći da, umjesto toga, vidimo naš identitet i naše sposobnosti u mjeri kako dobro živimo ovdje. No nije to to.

Iduća godina, znate da je Jubilarna godina – ja govorim na svakoj liturgiji, uvijek ću to govoriti, mislim – gledajte, to je centralna godina za svakoga od nas i za čitavo Tijelo, za čitavu Crkvu. To je centralna godina jer isto tako sva naša priprema, formacija, poziv, da živimo zajedno, sve što smo učinili, posvete, sve, vodi tamo, vodi do življenja našeg svećeništva, vodi do toga da postanemo ono sredstvo kao narod koji treba biti sakrament spasenja za čovječanstvo, posljednji, kako bi povratio sve što se povratiti može.

Dakle, za ovo smo se počeli pripremati u kolovozu, dok će čovječanstvo Zemlje 24. prosinca započeti živjeti Jubilarnu Godinu. Ovo vam govorim kao istinsko dijeljenje onoga što mislim za sebe i onoga što razmišljamo između nas troje. Znate da se često održavaju devetnice za velike blagdane, razmišlja se što bi se moglo činiti za pripremu; znate za svetog Franju koji se četrdeset dana pripremao, pripremao se za Došašće, za Korizmu, za Veliku Gospu i za Svetog Mihaela. Mislim da je ispravno da i mi pokušamo razmišljati, svatko neka razmisli osobno: pripremite se za taj događaj, pripremite se za sljedeću godinu. Kako? Ma svatko zna kako. Ne govorim vam o postu i… ili žrtvama koje, koliko god bile korisne, mogu postati i opasne jer pokrivaju rupe, čineći vas čak i oholim. Mislim da bi bilo lijepo da se svatko od nas pogleda i možda se treba s nekim pomiriti. Uspjeti između ove i sljedeće godine ili barem do kraja sljedeće godine, pomiriti se, dati oproštenje, isto tako ga primiti, ne bježati od situacija koje radije ne bi gledao, koje ostavljaš u Srcu Božjem, za koje si molio, vjerojatno je došlo vrijeme da se prođe kroz to, evo. Svatko zna svoje, svatko zna kako na to gledati.

Još jedan vrlo lijep način: javno priznati neku vlastitu manu, priznati je u jezgri, priznati je u paru, priznati… reći otvoreno: „Shvaćam da imam ovo. Shvaćam da sam takav.” Priznati. Ne željeti promijeniti samog sebe, priznati! Samo reći, javno. Po mom mišljenju, to je dobar način za pripremu.

Više smo puta rekli kako su granice naše polje djelovanja, gdje djeluje naše svećeništvo: postati ih sve više svjesni, te postati svjesni u ovom zajedništvu Svetih, koje ćemo također slaviti tijekom tjedna, da su Sveti – jer svakako iako smo ograničeni i dalje smo sveti, u smislu kako to shvaća Sveti Pavao, koji se obraća svetima koji su u Efezu, u Korintu – evo, sveti koji su mi najbliži oni su koji imaju iste granice kao ja. Znati da je moja grupa sastavljena od takve granice, da je ta granica naša snaga kada se idem prikazati na oltaru i nosim sve ove duše sa sobom, da preko te granice u rukama Božjim postajemo bomba protiv Lucifera. Imati tu svijest u ovim mjesecima pred nama.

Govoreći i dalje o granici, želim reći nešto drugo. Zadnji put sam govorio o tome kako je Bog zabranio apostolima da govore o Njemu, zar ne?, sve dok Ga nisu susreli. Čitamo Svetog Pavla ovaj tjedan, baš jučer je rekao: „Sužanj Kristov” – zar ne? – „Ja koji sam Kristov sužanj.”² U drugim se odlomcima definira „u okovima za Krista.”³ Nemojte misliti da je to stoga što je bio u zatvoru ili u okovima, eh. I to je bio, no bio je Kristov sužanj i bio je okovan za Krista, poradi ljubavi koju je imao za Krista: ne okovan od ljudi, nego je okovao svog starog čovjeka. Razumijete li što želim reći? Strpao je svog starog čovjeka u zatvor. Jer u istim odlomcima gdje kaže: „Ja sam u okovima”, on ipak kaže: „ali riječ Božja je slobodna. U zatvoru sam, ali sam slobodan. U zatvoru sam, ali dopirem do svakoga. U zatvoru sam, ali nikad kao ovdje nisam mogao djelovati.” Dakle, stari čovjek treba biti strpan u zatvor, stare misli, stare ideje, stare navike, stara religioznost, stari način razmišljanja trebaju biti strpani u zatvor. Ovo. Učinite to za ljubav Kristovu. Ovo je također jedna dobra priprema: svezati starog čovjeka, biti u zatvoru.

Čineći ovo, drugi važan korak po mom mišljenju u ovom vremenu je, počevši od granica, naučiti onda podijeliti (naglas), neki u parovima, neki u jezgrama, također vlastite korake preobrazbe, također i čudesa koja je Bog učinio u nama. Podijeliti kako si prepoznao da možda preko kušnje, kroz borbu, kroz… Bog te je preobrazio, zatvorio je starog čovjeka i oslobodio novog čovjeka. Podijeliti to.

Kada Sveti Pavao kaže: „Razmijenite Božju riječ među sobom”, to je Božja riječ. Nije samo Božja riječ reći: „Evanđelje kaže, Sveti Pavao kaže, i Sveti Josip kaže, Gospa kaže, Otac Tomislav kaže, Mauro kaže.” Podijelite ono što je Bog učinio u vama, vašu preobrazbu. Ako želimo prepoznati događaje koji se događaju na Zemlji, moramo prepoznati i one koji se događaju u nama. Ponavljam: vidjeti jednu svoju granicu je jedan događaj, povjeriti tu granicu je jedan događaj; potom vidjeti da mogu učiniti nešto što nikad prije ne bih učinio, misao koju nikada ne bih imao, to je jedan događaj. Podijeliti, razmijeniti.

Mi uvijek mislimo da biti u zajedništvu znači reći: „Ja ovako mislim, ja bih tako učinio, ja bih ovako odlučio.” Vidite da je uvijek ono “ja” ispred. Kako lijepo, međutim, kada se u dijeljenju kaže: „Bog je to učinio, Bog je promijenio moje mišljenje, dopustio je da udarim glavom, ali sam se promijenio i hvala mu.” Nije više „ja, ja, ja”, Bog je, Božje djelovanje. To su suptilnosti, da, ali ako sada ne idemo dalje od njih, uvijek ćemo ostati tamo, eh.

I ne samo naše. Isto tako reći drugome: „Oh, kako si se promijenio! Prepoznajem da te je Bog preobrazio. Ako pomislim kakav si bio prošle godine ili kakav si bio jučer i gledam te danas, ma istina je da Bog postoji, samo kad gledam tebe.” To znači podijeliti, komunicirati, to privlači duše, tada možemo reći „gdje su dvoje ili troje u moje ime, ja sam s njima”⁴; u tom trenutku biva slavljena Misa, iako ne kao danas, doista, jer one dođu, slušaju, gledaju i onda ih potom vodite na Misu, no vi ih pozovete.

Gledajte, da bismo to činili uvijek postoji ista dinamika: stari čovjek, onaj kojeg trebamo zatvoriti, u komu se ogledava? Kako se konfrontira? Uvijek se konfrontira prema duhu svijeta i onda se uvijek konfrontira prema vlastitim sposobnostima, prema onome što zna raditi, što je razumio; uvijek se konfrontira, čak i u dobrom smislu, eh: „Po meni je ovako, ja sam to ovako vidio”, uvijek iz glave, rekao bih, zar ne?, iz duše, recite vi kako… na konkretnim stvarima. Novi čovjek je suprotan. Novi čovjek se raduje slobodi koja se rađa u njemu kad vidi vlastitu granicu, i osjeća da Bog ide preko njegove granice, kad vidi da on ne može ništa, no ipak se u njemu rađa mir: „Nemoguće je meni, ali ne Bogu.” Novi čovjek se raduje jednostavnim, ali istinitim stvarima, tom miru koji ostaje. Stari čovjek želi znakove, stari čovjek bi želio promijeniti stvari; novog čovjeka zanima samo kontempliranje Božjeg djelovanja koje sve stavlja na mjesto. Nije to isto, eh! Stari čovjek traži mudrost, novi čovjek ne traži. Stari čovjek želi znati; novi čovjek je zadovoljan sa svime što mu Bog kaže, ne želi ni više ni manje. On živi taj život koji je poznavanje Oca, ali tako da zna da je Otac taj koji upravlja tim životom, koji ti daje u pravoj mjeri, u pravom vremenu, u pravom trenutku, koji je stavio prava sredstva oko tebe, koji ti je dao prave terete. I tamo pušta Duha Svetog da iznutra poučava, jer, kako reče Sveti Pavao Efežanima, on je predvidio apostole, učitelje, pastire, sve je predvidio, a ne pokušava on biti učitelj, apostol, pastir; želi biti ono što jest u Bogu.

Evo, po meni, ako ovako živimo kroz ovo vrijeme , ovaj će narod – ne samo pojedinci, svi zajedno – kada otvorimo ona Sveta Vrata, uistinu ćemo ući u godinu „žetve”, kako bi uzdizali i vidjeli kako mnoge duše, sve više počinju spoznavati Život, s velikim slovom. Svijet predstavlja jedan drugi život, tu je sukob.

Molim Presvetu Mariju da nas sve više prati. Molim Je da, zajedno sa Svetim Josipom, zna doista u nama otvoriti one duboke radosti koje proizlaze iz svijesti da smo ljubljena i spašena djeca. I neka se tako naša radost izlije na sve one koji su, međutim, još neodlučni i u borbi, u kušnji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.