Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

Subota, 31.8.2024 – XXI. tjedan kroz godinu

1Kor 1, 26-31; Ps 33; Mt 25, 14-30

Čitanja ove subote 21. tjedna, kao i cijelo Evanđelje, uvijek nas vode do centralnosti onog što znači biti kršćanin, centralnosti Krista. Mislim da se odmah može vidjeti one riječi koje nam je uputio Bog Otac: „Kršćanstvo nije neka religija.“[1] Kršćanstvo je jedna osoba, kršćanstvo je Krist i djeca koja se sjedinjuju s Kristom i po Kristu u Duhu Svetome s Ocem. To je jedan poziv, to je život, to je način življenja, to je način razmišljanja.

Sveti Pavao ovo govori u svojoj poslanici Korinćanima: „Razmatrajte o vašem pozivu“; to je poziv, biti kršćanin je poziv, znači dati smisao životu, dati jednu liniju životu. I on kaže: „Gledajte, nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih, ali svi oni koji jesu, to su oni pozvani od Oca, od Krista, preko Krista, bivaju korišteni kako bi posramili mudre, inteligentne, snažne, preko onog što je suprotno.“ Ali uvijek je to pogled koji ne zbunjuje i ne ide protiv onoga što je svijet (a znamo tko je knez ovoga svijeta), to je pogled onih koji primaju i prihvaćaju Život, s velikim slovom. Onaj pogled koji vodi Isusa da kliče u Duhu Svetom više puta u Evanđelju i kaže: „Blagoslivljam te, Oče, jer si malenima objavio otajstvo Kraljevstva nebeskog.“[2]

Potom sam se zapitao: ali što znači imati centralnost Krista, onom što jedino daje smisao životu? Što znači primiti Presveto Trojstvo u svoje srce? Je li to nešto za mistike, za svece? Ma to je normalnost svakog kršćanina, koji već kod krštenja, kad te pomazuju i polijevaju vodom, kažu: „Tvoj je život pokopan u Kristu. Ne živiš više ti, nego Krist živi u tebi“[3], i to bi trebao biti početak života, osobe, duše koja iznova otkriva, s Kristom u centru, što je Život. Dakle, možemo reći: centralnost Krista je bit života, to je razlog života, to je razlog svake radosti, to je ono skriveno blago[4], svjetlo koje rasvjetljuje tamu, potvrda da smo razumjeli put. Ne može biti nešto paralelno, ne može biti nešto suvišno, ne može biti nešto izvanjsko u odnosu na tvoj život: to je Život; to ne može biti nešto za što se držiš, kao što bi se držao za bilo kojeg drugog idola: to je Život.

Gledajte da su sakramenti, prikazanje života po Bezgrešnom Srcu Marijinu, tri stupa (prikazanje života, cjelovitost i zajedništvo), posebne posvete koje možemo vršiti, ovaj bijeli habit koji smo sada na putu primanja, sve su to sredstva za držanje centralnosti Krista, no nisu centralnost Krista; oni su sredstva, oni su pokazatelji, oni su pomoć, ali centralnost Krista je Život, nakon što si odlučio u tvom životu da je  On tvoj Zaručnik, ozbiljno.

Život bi trebao biti upravo razvijanje ove centralnosti, trebao bi biti razvijanje, preko našeg svećeništva, proroštva, kraljevskog dostojanstva; biti kršćani i imati Zaručnika u Kristu, uvijek ga tražiti, uvijek!, uvijek razgovarati s Njim; imati trajni odnos s Njim; živjeti s Njim tijekom dana i u svim događajima, od malih do velikih, sa Zaručnikom. To je centralnost Kristova. Tada će svako naše djelo krenuti od Krista, bit će vođeno Duhom Svetim, ući će u trojstveni vir, zadobiti Očevu ljubav i bit će tada djelovanje u duhu. Imat će sve milosti Crkve, sve molitve Crkve, imat će silu Crkve.

Primiti Presveto Trojstvo u svoje srce, što to znači? I ovdje: to je nešto u čemu moraš sudjelovati, ne može biti nešto odvojeno od tebe. Ne može biti „ja ljubim Boga, ljubim Presveto Trojstvo“, ma je… nije u meni, ne živi sa mnom, ne plače i ne smije se sa mnom. Naprotiv, treba plakati i smijati se sa mnom, treba večerati sa mnom. Sveti Ivan u njegovu Evanđelju kaže: „Ja kucam. Tko mi otvori ulazimo i večeramo“[5], večeramo u smislu… večera, najnormalnija stvar, živimo s Njim onome tko mu otvori vrata. Ovo znači prihvatiti Trojstvo. Znači prihvatiti Oca koji je Bog. To znači prihvatiti ljubav Oca koji nam daruje Sina i čini to svaki put kad ja prepoznam svoju granicu, učinio je to jednom zauvijek. Ali svaki put kad prepoznam svoju granicu, iznova prihvaćam Sina, kao Očev dar. To znači prepoznati djelovanje Duha Svetoga koji vodi moj život, ne samo zato što imam karizme, imam unutarnji govor ili… vidim budućnost. Potpuno vodstvo, potpuno. Ne postoji ništa u mom životu što je odvojeno od Presvetog Trojstva.

Presveta Marija – ovdje prikazujemo život Isusu po njezinu Srcu – baš je ovo sredstvo, Majka, baš Majka, koja se stavlja između naših granica, između naših misli, često odvojenih od Boga, između našeg bića koje se muči i Boga, kako bi posredovala. Ona je ta koja te priprema, Ona koja te tješi, Ona koja te vodi, ali ona te vodi tamo, ne vodi te u život ovdje onako kako ga mi zamišljamo. Ona nije izabrala taj život; nije ga izabrala kao dijete, nije ga izabrala kao Zaručnica Duha Svetoga, nije ga izabrala kao zaručnica, suputnica Svetog Josipa, nije ga izabrala kao Majka pod Križem. Ona je uvijek isključivo prihvaćala Presveto Trojstvo sa njegovim darovima. I to je ono što želi pokazati svakome od nas, isti put. Za svakoga će biti drugačiji, ma uvijek preko Trojstva.

To je prolazak čiji je sastavni dio prepoznati sebe kao stvorenje, kojemu je potreban On. I ovdje također ne možemo biti u potrebi za Njim samo kada imamo problem, u potrebi za Njim, kada više ne možemo dalje, kada stvari ne idu kako bismo željeli. Kada govorimo o zaručnicima, o Trojstvu u našem srcu, uvijek imamo potrebu za Njim. To je svijest da ja kao stvorenje ne mogu niti misliti ako se prvo ne sjedinim s Trojstvom. Ne mogu niti izreći riječ, reći „hvala“, reći „dobro jutro“, pogledati nekoga s ljubavlju, reći pravu riječ. Riječ nije važna, važno je jesam li ja sjedinjen s Trojstvom ili to dolazi od mene, jer čak i „Hvala“ ili „Volim te“ može biti nešto najlažnije i najbolnije što možemo dati drugome, ako nismo sjedinjeni s Trojstvom, jer ne polazi od Ljubavi, od one prave.

Onda, kao stvorenje, ne vjeruj svaki drugi dan, vjeruj uvijek i vjeruj, osobito kada je naporno vjerovati, jer upravo tada je Bog blizu tebe, koji te ne stavlja na kušnju stoga što je loš. Stavlja te na kušnju jer je to jedini način da u tebi poraste vjera. Jer, ako čovjek nije kušan, ja vam garantiram (to je kozmički zakon), čovjek ovdje na Zemlji, ako nije kušan, jako lako će zaboraviti Gospodina, inače ne bi učinio i dopustio sve kušnje koje mi prolazimo. On to radi iz ljubavi, on to radi jer nas jedino na taj način može držati budnima.

Onda, upravo u tim trenucima, treba znati da i tamo postoji vodstvo Presvetog Trojstva, također i tamo je moj život vođen i preobražavan. Znajući da je zajedništvo koje mi biva dano od braće i sestara koja me prate najveća milost, to je moje uskrsnuće. Njihov pogled, njihove riječi, njihove upute, njihove korekcije, to je sam Bog, to je Trojstvo koje na ovaj način sudjeluje u mom životu. To znači primiti Trojstvo u srcu, to znači imati centralnost Krista, u vjeri.

Obećanja koja imamo, živeći ovako, gledajte, velika su. Prvo je Kraljevstvo Nebesko, i mislim da, oprostite, ali nije to mali, mali dar. Drugo je da nam ništa neće nedostajati; da će On uvijek biti ispred nas, iza nas i oko nas, da će uvijek biti tu s milovanjem gdje nas netko udari, bit će uvijek s jednom rukom koja nas podiže kad padnemo. Ništa nam neće nedostajati, duhovno i materijalno; dobit ćemo stostruko u svemu čega se čini da smo se odrekli. Naprotiv, ničega se nismo odrekli, oslobodili smo se tereta, to nije odricanje, to je milost. Ali ova obećanja pretpostavljaju da Ga ostavimo slobodnim, da On ima centralno mjesto, da bude u našem srcu. Ali, ako je naše srce podijeljeno na mnoge osjećaje, podijeljeno na mnoge potrebe, na mnoge idole, jer to je ono što jesu, naše srce je neuredno, i u tom neredu vlada destruktivna energija.

Nije da je Isus rekao: „Tko ljubi oca, majku, sinove, kćeri više nego mene, nije mene dostojan“[6] zato što je htio biti tvrd, nego stoga što je znao da svaki afekt, pa i prema ocu, prema majci, ako ne prolazi tamo, nanosi nam bol, boli nas, ranjava nas, ponekad nas ranjava do smrti.

Gledajte, Bog je ova obećanja dao također Izraelskom narodu u drugačijem obliku i Izraelski narod ih je iskusio. Cijela povijest Izraela je takva. Kad je bio vjeran obećanjima, sve je išlo dobro, čak štoviše; čim su se udaljavali od obećanja, bivali su uništeni i odvedeni u progonstvo. Potom se rađao prorok koji je govorio: „Ali Bog…“, Trak, Izraelski narod se oslobađao i kretao iznova na veliko. I onda opet.

Dakle, vjerujem da mi, kao kršćani, moramo vidjeti što se traži od nas, a ne što se sada traži od Izraelskog naroda. Na kraju Izraelski narod je trebao održati živom vjeru u Boga i prihvatiti Mesiju. Znate kako je išlo. Što se traži od nas kao kršćana? To je jedan poziv, to je jedno zvanje, način života. Od nas je tražio da tako živimo, s Kristom u centru; tražio je da budemo svjedoci uskrsnuća, da budemo proroci, svjedoci koji navješćuju slavni povratak. Tražio je od nas da održimo vjeru živom kad se On vrati, onu vjeru, onu koju sam opisao. Tražio je od nas da živimo kao djeca, radosno: „U svemu zahvaljujte, budite uvijek sretni, jer to je volja Božja u Kristu Isusu.“[7] To je ono što je tražio od nas i iza toga su sva njegova obećanja: da će On misliti na nas, da nam ništa neće nedostajati, da su nam vlasi na glavi izbrojane[8], da nitko tko tako živi neće biti izgubljen, da za sve što ovdje napravimo primit ćemo stostruko, kako kaže danas u Evanđelju, zar ne?, talenti. Što su ovi talenti? Vjerni u malom, sudjelovat ćemo zajedno s Njim u mnogome.

Osim da kažemo gdje su kršćani sada, važno je da svatko od nas pogleda gdje je on, da pogleda gdje su osobe oko njega i da jedni druge održavamo živima u ovom pozivu. I to nije čudan poziv, novi poziv, poziv iz Međugorja, poziv… gledajte da je to uvijek i samo poziv djece Božje, da budemo Kristovi, jer po Kristu smo Očevi. Sve je u tome.

Onda, neka nam Presveta Marija pomogne živjeti ovaj poziv, neka nam pomogne da odlučimo biti sretni, neka nam da svjetlo da shvatimo da ako ne odlučimo staviti Krista na prvo mjesto, uvijek ćemo biti izgubljeni u ovom životu. Neka njezina ljubav ovo probudi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Poruka Boga  Oca od 24, veljače 2010 iz knjige „Ispisati Povijest. Svezak I – U Božjoj misli“, na stranici 107-108

[2] Usp. Mt 11, 25; Lk 10, 21

[3] Gal 2, 19-20

[4] Usp. Mt 13,44

[5] Usp. Otk 3, 20

[6] Usp. Mt 10, 37

[7] Usp. 1 Sol 5, 16-18

[8] Usp. Mt 10, 30