Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

XX. tjedan kroz godinu

Sv. Bartolomej Apostol

Okt 21, 9-14; Ps 145; Iv 1, 45-51

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.

Slavimo svetkovinu Svetog Bartolomeja Apostola. Slavimo, kao i svake subote, uočnicu uskrsnuća i, kao i svake subote, ono što živimo svakoga dana – da prinesemo na Svetoj Misi čitav naš dan, korake koje smo napravili, one koje nismo uspjeli napraviti – jer ima i takvih, barem ih ja gotovo uvijek imam – no da ih, međutim, prepoznajemo kao obavezne prolaske, prolaske slobode, prolaske života – svemu tome se nadodaje subota: uočnica uskrsnuća, spomen-čin. To je svaki dan, ali subota zadobiva posebnu milost. Zato je uvijek prikazujemo na nakane Presvete Marije i prikazujemo se na njezine nakane.

Pjevali smo „Ime Tvoje spašava“¹, slavimo Euharistiju, a opet, reći ću kasnije, što nam uvijek nedostaje da se ne osjećamo spašeni do kraja i da u Euharistiji ne primamo svu snagu Uskrslog Gospodina? Postoji neka granica, postoji nešto, postoji veo, ne znam što postoji. Znamo da je Misa – Euharistija, Sveta Misa, Žrtva – jedino što spašava svijet. Imamo priliku sudjelovati u spasenju svijeta. S pravom bivamo zahvaćeni mnogim teškim situacijama: netko tko je bolestan, netko koga boli, i u situaciji kada Gospodin Isus spašava svijet, bivamo li zahvaćeni na isti način? Govorim također i emotivno, eh.

Mnoge stvari nas dotiču; Isus Krist koji je još jednom raspoloživ – htio bi – popeti se na križ za nas, no to nas ostavlja prilično ravnodušnima. Ja vjerujem da je to problem svijeta.

Onda, neka se svatko predstavi sa onim situacijama koje nas udaljavaju od centra života, centar života je ovo. Sve što te udaljava od toga, za mene je (ali vidite vi) grijeh; sve što te udaljava od ovoga vodi te u preživljavanje, da ne živiš; sve što te udaljava od ovoga je uzrok svih naših zala, jer ovo je mjesto gdje treba ostaviti sva ta zla kako bi izišli uskrsli. Ako se to ne dogodi, nije Isus kriv, eh.

Pripremimo se.

O Majko, pokazala si nam put, pokazala si nam život, objasnila si nam nadaleko i naširoko što želiš od nas, objasnila si nam što je život; Ti si se čak obvezala da ćeš kroz godinu dana davati sve upute, počevši od „Bog postoji“ i na dalje za stogodišnjicu tvojih ukazanja u Fatimi². Sve si pojasnila. Ne možemo reći da ne znamo, da nam nedostaje…svjetla, ili da ne znamo što bismo trebali učiniti.

Još jednom želim staviti u tvoje Srce sve one korake uskrsnuća koje ne da ne možemo učiniti, mi ih ne želimo učiniti; sve što ne ostavljamo slobodno, sve što držimo, držimo u nama i držimo i oko nas; sav život želimo voditi mi i ne dopuštamo Bogu da ga On vodi, onda ne uskrsavamo. Pomozi nam i danas da ostavimo djelić naše misli, djelić naših ideja, djelić naše snage.

A svemogući Bog neka se smiluje nama, ovome čovječanstvu, oprosti nam sve grijehe i uvede nas u život vječni.

Čitanjem Evanđelja ove nedjelje³, 21., završava govor u Kafarnaumu, onaj govor u kojem jasno izražava Euharistiju: blagovanje njegova Tijela, njegova Tijela i pijenja njegove Krvi. Dakle, oni… neki su rekli: „Tvrd je to govor. Tko to može razumjeti?” Dakle, to je bio govor koji je stavio u krizu i njegove učenike, također i one koji su ga slijedili, do te mjere da se i on obraća Dvanaestorici i kaže: „Želite li i vi otići?” Već tada je u središte stavio dimenziju Euharistije; već tada je govorio ono što i mi govorimo: Euharistija je jedina stvar – Isus Krist, jer On je u Euharistiji, u euharistijskoj Žrtvi – koja može spasiti svijet.

Ako pogledate kroz povijest – s više snage, s manje snage, govorimo sad o nama – uvijek se ratovalo protiv Presvete Marije i protiv Euharistije. Oduvijek se pokušavalo umanjiti lik Presvete Marije, lik Euharistije, do te mjere da ima kršćana koji slave Posljednju večeru, koji slave…, no koji ne vjeruju u dimenziju Euharistije.

Ja mislim da (moramo biti i mi pošteni) moramo tražiti, moliti i slaviti na dostojan način da dobijemo milost da razumijemo dar koji imamo. Kada je Sveti Franjo govorio: „Shvatio sam kojom me ljubavlju Bog ljubio i od tog trenutka moj se život promijenio“⁴, to se odnosi na svakoga od nas. Međutim, tu ljubav ne možete razumjeti bez Euharistije; možeš je kontemplirati, možeš u nju proniknuti molitvom, ali osjećati tu ljubav, biti preobražen tom ljubavlju u Ljubljenoga, biti sav potresen, u pozitivnom smislu, to je Euharistija, jer bez snage i milosti koju ti daje primanje Pričesti, ne možeš slaviti Euharistiju. Čovjeku je nemoguće, ali Bogu ništa nije nemoguće⁵.

Da postoji snaga u Euharistiji, u živoj Isusovoj prisutnosti u tom komadu kruha, možemo dati i vrlo prizeman primjer onoga što su apostoli činili nakon uskrsnuća. I ovdje otvaram zagradu. Kad govorim o Euharistiji, možda upravo nedostaje, onaj prolazak koji trebamo vršiti u Vazmenom Trodnevlju svaki tjedan, koji prolazi kroz Žrtvu, žrtvovanu Ljubav, do uskrsnuća. Bojim se da smo se kao kršćani zaustavili a da nismo uskrsnuli, i upravo tamo gubimo ovu snagu, uskrsnuća, uskrsnuća koje nam biva komunicirano u Euharistiji: blagovanjem njegova Tijela i pijenjem njegove Krvi.

Dakle, govorio sam o onome što se dogodilo apostolima. Svi su pobjegli, svi prestrašeni. Nakon tri godine boravka s Njim svi su pobjegli. Ivan je bio tamo, ok, ali… svih jedanaest. Nije bila dovoljna njegova riječ, nije bilo dovoljno ni to što su na Veliki četvrtak prvi put primili Euharistiju; nije bilo dovoljno vidjeti Ga kako čini čudesa, ništa nije bilo dovoljno – ljubav koju su imali za Njega, imali su -: trebali su Ga susresti uskrslog. Kada su Ga susreli uskrslog, ako pogledate Isus je bio strašan dok je bio živ. Ubili su Ga, no nikada Ga nisu uspjeli pobijediti, nikada nisu uspjeli pobijediti mrtvog čovjeka. Cijela rimska vojska, svi Židovi, sve druge religije nisu bile u stanju eliminirati nekoga tko je već bio mrtav. Nisu ubili mrtvog čovjeka, nisu uspjeli i nikada neće. A apostoli, prvo su se tresli kao… razbježali se, a potom su išli u susret smrti, išli su prema lavovima, išli su prema svima. Dvanaest neznalica promijenilo je svijet zajedno s jednim mrtvacem. Zašto su to učinili? Stoga što nije bio mrtav, on je uskrsnuo.

Dakle, ako mi želimo ostaviti trag, trebamo živjeti ovaj prolazak. Tu otkrivaš s kakvom te je ljubavlju Bog ljubio, inače ti… ne možeš, makar uložio svu svoju dobru volju. Ako ne dotakneš život koji pobjeđuje smrt, ne možeš uspjeti.

Dakle, pitao sam se, nadam se da ćete se i vi zapitati: „Kako ću? Želim li to, hoću li.” Prva stvar je poput Petra: „Gospodine, kamo da idemo? Samo ti imaš riječi života vječnoga.⁶” I onda ga je taj isti Petar tada izdao. I mi moramo napraviti taj prolazak, a ne da od Isusa uvijek tražimo nešto zemaljsko. Napravimo taj prolazak da pitamo Isusa: „Gospodine, kamo da idemo kako bismo te susreli uskrslog? Ja vjerujem, ali daj mi hrabrosti da vjerujem. Ja hoću, ali daj mi snage da živim sjedinjen s Tobom. Znam da si ti u Euharistiji, ali dopusti mi da i ja uđem u nju, da živim kao euharistijski čovjek, koji ljubi Euharistiju, koji živi Svetu Misu.” To je molitva, jedinstvena, to je prva molitva, onda će doći i druge, kada Ga susretneš.

Za vršenje ovog prolaska postoji povezani prolazak. Isus je pravi Bog i pravi Čovjek. No ovu milost Otkupljenja, ovu milost otkrivanja da sam i ja sin uskrsnuća, sin Oca i pozvan uskrsnuti, nije ti dao Isus Čovjek, eh, dao ti je Sin Božji. Ako ja ne napravim prolazak da je Isus pravi Čovjek, ali je Sin Božji, postao je Čovjekom da mi omogući da učinim ovaj prolazak, a ne da postane netko poput mene. Postao je Čovjekom da mene učini Bogom; On, Sin Božji, dao je i meni mogućnost da postanem sin Božji. Ovaj je prolazak povezan s onim: „Pomozi mi da te susretnem uskrsnulog.” Prvo Ga moram prepoznati takvog.

Ako ja surađujem s Isusom čovjekom, Isusom iz Nazareta, Isusom prorokom, Isusom, vrlo dobrim političarem koji je objasnio… (on je dobar čovjek, hajde, kako god hoćete), ovaj prolazak nećeš napraviti. I ovdje je drugi skandal za mnoge ljude, eh: Isus, Sin Božji, Sin Božji ti je dao ovu mogućnost, a ne Isus iz Nazareta. Razumije li se što želim reći? Dakle, Sin Božji je taj koji je preuzeo na sebe sve moje granice i čini to i danas. Sin Božji je taj koji plaća onaj dug koji sam ja napravio, ja kao i svaki čovjek.

U toj vjeri u Sina Božjega moram iskusiti uskrsnuće svaki dan, u svakoj Svetoj Misi. Ja kažem da ne moram čekati da umrem kako bih uskrsnuo. Vjerujem u to i to mi daje nadu, daje mi snagu da neću umrijeti, da ću ostati na životu. Međutim, to je nešto što trebamo iskusiti. U svaku Misu moram nositi nešto u sebi, mislim da je to ono što susrećem u Misi što slavim u svakidašnjem životu, neki prolazak, neki problem; Ne govorim o onima koji su vezani za zemlju, oprostite, govorim o onima unutra, onima koji me sprječavaju da živim. Ja to moram proći s Njim i On to mora proći sa mnom. Tamo ću susresti njegovu ljubav. Mora osloboditi moj zatočeni duh, vezan za tisuće ljudskih tereta, od djelovanja destruktivne energije koja me ispunila sustavima, lancima, mislima, koja me je dovela do brkanja što je dobro, što nije dobro (ne znam čak ni to više) ovdje na ovoj Zemlji, sve je okrenuto prema Zemlji.

Ako ne živimo uskrsnuće, kakvi smo kršćani? A uskrsnuće i Euharistija idu ukorak. Živeći uskrsnuće, plodovi su trenutni. To ne znači letjeti u oblacima, ma osjećati da život uvijek pobjeđuje, to je plod: da život pobjeđuje smrt. Znači uvijek osjećati da nema problema, da nema bolesti, da nema loše situacije koja može pritisnuti život. Život je pobijedio, život pobjeđuje, nitko ga ne može zaustaviti. Činjenica pobjeđivanja čak i fizičke smrti je ova sigurnost, no ipak je uvijek moram iskusiti. Život pobjeđuje. To je Euharistija, to znači ući u jednu Misu opterećen, umoran, ljut, kako god hoćete, i pobijediti, pobijediti s Njim. On je taj koji pobjeđuje. Ja mu dopuštam da pobijedi.

Tada ti naučiš živjeti kao dijete Božje. A kako je živio Sin Božji? Evo, da pogledam kako je živio kao Čovjek, u ovome postaje ispravno, lijepo, korisno gledati Isusa iz Nazareta, nakon što sam ga prihvatio kao Boga; jednostavnog, radosnog, koji je znao uživati u životu.

Ne želite gledati Isusa? Gledajte onoga koji Mu je bio najsličniji na Zemlji: Sveti Franjo, Božja luda, koji se radovao nebu, radovao se vjetru, vodi, vatri, cvijetu. Radovao se, radovao se dobru koje mu je dolazilo od prirode, od njegove braće. Radovao se i nije završio svoj život koji nije bio lijep jer nitko nije išao za njim, jer i ako je masa išla za njim, gledajte da je masu činilo njih malo, malo, sedam, osam, ostalih tri stotine tisuća franjevaca nije ga slijedio. Zapravo je bježao od fratara, bježao je u šume. Radovao se! Imao je dosta bolesti, nije postojala niti jedna koju nije imao, i radovao se; radovao se bratu ognju kad su mu oči ognjem pržili i govorio je: „Možeš li me što manje povrijediti…”, i potom se radovao, – RADOVAO se životu. Zašto? Je li bio glup? Prema današnjem stanju u svijetu, bio je glup. Susreo je Krista.

No, mi ne možemo živjeti od nasljeđa svetog Franje, jer on je otvorio jedan dio puta, no mi moramo napraviti drugi, eh; i, ako taj dio koji mi moramo napraviti nedostaje, oni poslije neće stići.

Dakle, jutros sam se pitao, ma što nas sprječava da živimo ovako? Što nam nedostaje? Kakav strah imamo? Postoji nešto što nas plaši. Strah biti sretni, zar ne? Kakav strah imamo? Gledajte, ono što je Isus dao Svetom Franji daje i svakome od nas, nema razlike u ljubavi ili milosti; svatko od nas u svome, dakako, u svojoj originalnosti, trebao bi biti potpun i sretan u toj punini, makar i ne činio kao Franjo, ali u onom što čini sigurno će biti sretan; sretan s onim što radi, sretan što postoji, sretan što živi, a ne što preživljava. Što nam nedostaje? Bojimo li se križa? Ne znam.

Kad bismo pitali, kad bismo otvorili neke knjige, sve dolazi odatle: bojiš se križa, jer da bi uskrsnuo, moraš proći preko križa. A kada dođe križ, tražiš sva rješenja osim onoga koje ti Bog daje, a to je da ga prigrliš. To je svakako problem. Križ treba prigrliti, od njega se ne smije pokušavati pobjeći, kakav god bio, treba zagrliti najlakši, najteži. Drugi problem je mala vjera. Vjerojatno da, idem na misu, da, slavim je, u mom slučaju, ali vjerujem li u to? Vjerujem li u Sina Božjega? Sjedinjujem se sa Sinom Božjim? Ostavljam ga slobodnog?

Evo, htio sam se osvrnuti na dimenziju Euharistije za nas, jer smatram da je velika rana i baš tamo se zaista treba moliti za mir, a mira neće biti dok se ta rana ne zacijeli, upravo u ovoj dimenziji kako su Kršćani podijeljeni na Euharistiju, podijeljeni na Presvetoj Mariji. Ne trebamo ih osuđivati, trebamo moliti za njih, prikazati se za njih, vjerovati također i za njih, živjeti Svetu Misu također i za njih i iskoristiti svaku našu kušnju da prođemo kroz nju također i za njih.

I Presveta Marija neka nam pomogne razumjeti ovaj neizmjerni dar, neka nam pomogne živjeti ga te da se dopustimo preobraziti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Gospodine, zalog vječnog spasenja, koji smo primili za tvojim stolom na svetkovinu svetog Bartolomeja Apostola, neka nam bude na pomoć i podrži nas danas i uvijek, po Kristu Gospodinu našemu.

Gospodin s vama.

I njegov blagoslov, blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga, blagoslov koji izlazi iz Euharistije, iz žive Isusove prisutnosti, da može doći do svakog čovjeka, doći do svakog da u trenutku začeća, doći do Čistilišta. Neka se spusti na sve kršćane, neka se spusti donijeti istinu o Euharistiji onima koji je nisu upoznali, nikada nisu čuli govoriti o njoj kako smo mi čuli; neka se spusti na patnju koju je to prouzročilo, na sve one koji su postali žrtvama tih patnji, tih situacija, te postane u svemu razlogom spasenja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.