Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

XIII. tjedan kroz godinu

Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Am 9,11-15; Ps 85,9.11-14; Mt 9,14-17

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama. (I s duhom tvojim.)

Ove nas riječi Svetog Pavla[1] svaki put podsjećaju da nije grijeh, nije kušnja, nije muka ono što nas odvaja od ljubavi, od radosti Kristove. Samo mi možemo odlučiti da se odvojimo. Ja kažem za sebe, kažem za vas, moramo paziti kada govorimo o odvajanju, da ne mislimo na definitivno odvajanje, zar ne?, da ne izaberemo Krista; mi nismo u toj opasnosti. Međutim, svaki put kad ga i u jednostavnim stvarima ne izaberem u potpunosti, odvajam se od njegove ljubavi. Koliko gubim! Tada se ja loše osjećam. I vjerujem da smo ovo svi iskusili. Pokušat ću to pojasniti kasnije u razmišljanju.

Sve što radim, sve, od kada ustanem sve do odlaska na počinak, ako ne radim iz ljubavi prema Kristu, malo po malo se odvajam od te ljubavi, jer to je zakon duha po kojem, ako to činim za Njega, On mi daje sebe samoga. Darujući sebe imam snage suočiti se sa životom. Ako ja ne krenem ovako, čak i najljepše stvari koje mogu učiniti, kažem najveće: ljubav jedne majke prema sinu – to je najčišća ljubav – ako i ona ne prođe kroz Krista, gubiš, gubiš njegovu snagu.

Dakle, predstavimo se ovdje svjesni da uvijek imamo potrebu za tom snagom. I stoga nije traženje oproštenja cilj samome sebi, nego je potreba da budemo sjedinjeni s Njim. Također sam mislio, dok smo pjevali, da je ova Kristova ljubav uvijek prisutna. Što znači za Njega, kada jedna duša definitivno izabere Lucifera? Njegova ljubav prema toj duši ne prestaje. Nastavlja ju ljubiti. Što će biti? Ne znam, eh. Kakva je to sloboda koja nas ostavlja, koja nas vidi kako si nanosimo zlo, nastavlja nas ljubiti i ostavlja nas slobodnima?

Pozovimo mnoge duše koje su na ovoj granici, no koje se još uvijek mogu spasiti. Pozovimo sve one dobre volje.

I u ime svih molimo: „Ispovijedam se…”

***

Čitanja za ovu subotu 13. tjedan, počevši od proroka Amosa, navode nas na pitanje: ma je li prorok govorio za Izraela, za koga je govorio? Na koga misli kada naviješta: «Vino koje će se spustit s gora, doline…», tako nastavlja psalam, zar ne?: «Pravda i istina će se zagrliti…»? Ne možemo isključiti da je već tada govorio kršćanima, jer je kao prorok već vidio nova vremena, vremena nakon Isusova dolaska, kao i svi proroci Staroga Zavjeta. Ja mislim da je jedini odgovor koji možemo dati, a koji ujedno treba oživjeti nadu u nama, govori o Novom Stvaranju, govori o novom narodu koji se ne dijeli na židove, kršćane, grke. To je jedan „novi narod“. Poput Amosa, o tom su novom narodu govorili Izaija, Jeremija, svi proroci.

Rekao sam da ovo treba zapaliti nadu, ali treba zapaliti također i istinu, treba zapaliti i svjetlo na putu koji nam je darovan, jer, ako ne zapališ ovo svjetlo u svijesti da prolazimo jedan hod prema Novom Stvaranju, riskiramo čitati sva čitanja u duhu svijeta. I tada pokušavaš ti sam stvoriti Obećanu Zemlju, jednako kao Izrael koji još čeka da se dogodi ono što je zapisano i, dok čeka, vidimo što se događa. Sve je to jedno ljudsko tumačenje Svetoga Pisma.

Evanđelje[2] nastavlja s ovom jasnoćom: „Novo vino u nove mješine.“ Govori u prispodobama, ali pogledajte kako to onda ponavlja na mnoge druge načine, to je vrlo jasno. Prihvatiti Krista, prihvatiti Isusa je odabir koji sve čini novim, to je odabir koji te stavlja i vodi u novost. Odabir za one koji se odlučuju za novost, no više nema mjesta za kompromise, nema više mjesta za polovične stvari, sve je novo: „Ne stavlja se stari komad odjeće na novi, ne stavlja se vino u stare mješine.“ Novo je, sve je novo, ne ostavlja stvari napola. To je odabir koji se vrši iz ljubavi, iz ljubavi prema Isusu Kristu, iz ljubavi prema svemu što smo vidjeli i što su svi vidjeli, jer to je povijest koju je Isus napravio za čovjeka.

Međutim, gledajte i dalje iz Evanđelja jasno je kada kaže: „One koje mi je dao Otac moj neću izgubiti nikoga, nisam izgubio nikoga.“[3] To je izbor za one koji su rekli da u začeću, one koje mu je njegov Otac dao, one koji su njegovi. To je odabir koji ne donosimo mi, samo ga trebamo potvrditi. Pokušat ću objasniti. Vjerujem da se ne može reći: „Obratio sam se“, kao što se ne može reći za nekog bolesnika koji ozdravi: „Izliječio sam se.“ Govorimo o čudu, nitko ne kaže: „izvršio sam čudo“, „Bog me ozdravio.“ Isto je i s obraćenikom. Ja se nisam sam obratio, Isus Krist me je obratio, On me uzeo, On me zaveo, On me promijenio, preobrazio. Ja se sam od sebe ne mogu pridružiti, rekao sam da, no sve je to djelovanje milosti. Bilo je to da izrečeno u začeću, te je probuđeno milošću života, ali je Božje djelo. Nitko se ne obraća, nitko to ne može sam učiniti, ako to Bog ne želi.

U Evanđelju kaže i ovo: „Govorim im u prispodobama, da se slušajući ne obrate.[4]“ Ali zašto? Zato što je loš? Ne želi nikome dopustiti da napravi ovaj korak iz ljudske lukavosti, iz ljudske koristi: „Isplatilo bi mi se obratiti.“ Obratiš se ili još bolje Bog te obrati i bivaš zaveden poradi ljubavi i dosta. Samo poradi ljubavi.

Nakon ovog prolaska u kojem se pridružuješ, započinje novo vrijeme koje će te dovesti do punine Novog Stvaranja, no nakon što je On izvršio ovo djelo probuđenja, obraćenja, novi čovjek započinje živjeti. Sve započinje novo: novi život, novi način razmišljanja; također i to je djelovanje milosti, no potrebno je sudjelovati.

Gledajte, velika je pogreška pokušati uzeti Boga i nositi ga u svijet. To nije novi svijet. Ako ti uzmeš Boga i nosiš ga u nešto tvoje, ako uzmeš Boga, želiš nositi milost u tvoj život, to nije nova mješina, nije nova haljina, to je staro. Prolazak je nositi svijet Bogu, a ne Boga svijetu. Noseći svijet Bogu ti ulaziš u ovu dinamiku novog života, dinamiku preobrazbe, uskrsnuća, uzdizanja, sve je tu.

Puno smo puta rekli: izabrati Isusa Krista ne znači ući u neku religiju. To je život, to je način življenja, to je odabir biti Njegovi, to je odabir pustiti Ga da bude slobodan u tvojem životu. To znači živjeti za Njega. Dakle, ovi zakoni Duha o kojima toliko govorimo, ako ti izabereš Krista iz ljubavi, kao što sam rekao, ako ti uvijek polaziš od te ljubavi u svim svojim djelima, što god činio, – jer ovdje otvaram zagradu: mislim da je do sada ušlo u ljudsku pamet da izabrati Krista znači postati… ili fratar ili časna sestra ili svećenik, no nije tako. Izabrati Krista je nešto za sve – onda, ako ti potom u svemu što postoji u životu, što god radio – dok radiš, igraš se, učiš – bilo da si – oženjen ili neoženjen – ma polaziš od Njega, no ne samo da tako govoriš, nego u istinskom odnosu s Njim, pokreće se zakon Duha onaj koji upravlja, jedan od onih koji upravljaju svemirom, tako da ti tražiš Njega, a On dolazi k tebi. Ti ga ljubiš i On ti daruje Svoju ljubav, ti mu daruješ tebe samog i On ti daruje sebe samog. Onda, sve što ćeš ići raditi, ponavljam posao itd. itd., to više ne činiš ti, nego Krist koji to čini s tobom. Sve se mijenja, eh. U ovome si kršćanin. Tko to ne čini, nije kršćanin. Čineći tako, Božji narod, kršćanski narod, postaje svjetlosna brana protiv zla, protiv destruktivne energije, protiv svega duha svijeta koji napreduje. Ako ne polaziš od Krista, čak i ako činiš dobro (dobro je lijepo, ne kažem da je loše) no ono nema tu snagu da odbije zlo. To je dobro koje na tome završava. Ne znam razumije li se. Isto djelo učinjeno kada ti polaziš od Boga proizvodi energiju koja odbija zlo, pritišće ga, to je egzorcizam.

Ovdje postoji razlika (trebala bi postojati) između kršćana koji čine dobra djela i Države koja može vršiti dobra djela. Lijepa su i ona državna, no nemaju istu snagu. Kažem „Država“, misleći na udruge…, pa i komunisti čine dobro, tj. trude se.

Ako mi djelujemo iz ljubavi prema Njemu i tako primamo Njegovu ljubav, u svakoj situaciji, kakva god ona bila – posao, bolest, problemi, kušnje, sve – ti se suočavaš s tim zajedno sa cijelom Crkvom iza sebe, jer gdje je jedan tamo su svi. Gdje je jedan ud njegovog tijela, tamo je i cijelo tijelo. Dakle, ne znači da će se problem riješiti, ali je sigurno, to vam garantiram, da ćeš proći u miru, proći ćeš bez beznađa. Suočit ćeš se s tom stvari i izaći ćeš iz nje, kako Bog hoće, i, dakle, pobjednik, pa makar i ne išlo onako kako si ti mislio, no je išlo po Božjoj misli i, dakle, dobro je.

Jasno je da je za to potrebna vjera. Ali, oprostite, ako u našem životu, ako naš prolazak ovdje na Zemlji nema ovu vjeru u Boga, ovu sigurnost da nas On vodi da nam povrati dostojanstvo djece, ovu sigurnost da će novi svijet doći i da možemo napraviti da dođe odmah, koja je onda svrha govoriti o Kristu, govoriti o kršćanima? Za mene se podrazumijeva da je potrebna vjera.

Dakle, vidiš da  u toj vjeri, kad se kaže: „Sve se okreće na dobro za one koji ljube Boga“[5], istinski vjerujući, sve se opušta, eh. Recite mi vi gdje je problem ako ja krenem od ovog stava: znam da me Bog vodi, znam da me ljubi, znam da sve okreće na dobro, za moje dobro, jer ja Ga ljubim i već osjećam ovu ljubav koju mi On daje. Mogu postojati trenuci u kojima to ne osjećaš, ne vidiš to, jasno je. Međutim i u tim situacijama sam siguran, i molim vas da to iskusite, kada ne osjećate, recite mu. Reci mu: „Isuse, znam da se sve okreće na dobro, ali ja to ne vidim. Pomozi mi!“ Vidjet ćete to odmah. Ne znači da ćete vidjeti ono što ste mislili, ali ćete osjetiti mir, shvatit ćete da je to put. Isus nam nikada neće propustiti dati mir, nikada neće propustiti dati nam svjetlo da kroz sve možemo proći. On će nam pomoći da prođemo, da, no nikada nam neće nedostajati svjetla.

Naravno, uvijek uz istu pretpostavku: On mora voditi život, ja moram vjerovati. Ako držim život u mojim rukama, On, koji poštuje moju slobodu, ostaje nemoćan, on ne može učiniti ništa. Može mi reći: „Mauro, ti si već izabrao. Što da ti kažem? Vjeruj mi. Slijedi me. Dođi i slijedi me.“ Gledajte, ovo je naš prolazak na Zemlji, naroda koji tako živi. Vidite da samo Isus Krist može spasiti Zemlju, ali on to može samo preko naroda koji mu to dopusti, naroda koji u to vjeruje, naroda koji živi u ovoj vjeri. Kada bi postojao mali ostatak koji ovako živi, svi bi se ratovi zaustavili, sve pandemije, sve bi prestalo.

No, ovdje se treba zapitati – i vjerujem da to trebamo svi mi kršćani, svi, bez iznimke – kada Isus pita apostole: „Što kažu ljudi tko sam ja“?[6], onda se svatko od nas treba zapitati: „Ali tko je Isus za mene? Što je u mom životu? Je li on moj zaručnik, je li on pokretačka snaga moga života?” On je Onaj koji bez Života nema života, odnosno bez Isusa nema života. Zaista, ako mi oduzmu Isusa, nećemo više ni pričati o životu, o čemu ćemo pričati? Za mene je već kontradikcija da među nama trebamo i dalje govoriti: „Krenuti od Isusa, Isus na prvom mjestu“, već se pomalo osjećam kao izdajica što to moram govoriti, to jest, ali trebalo bi biti očito.

Kažem vam: na sreću još uvijek ima mnogo progonjenih kršćana u svijetu koji su bili ubijani da bi zadržali Isusa na prvom mjestu, trebali su napustiti svoju zemlju kako bi zadržali Isusa na prvom mjestu u njihovim životima. Ima ih, eh, ima ih. Kršćani koji su progonjeni, ali koji ne napuštaju svoju vjeru, dopuštaju biti ubijani, gube posao, gube sve, bježe. A mi se ovdje u Europi borimo – i nismo uspjeli – da zadržimo kršćanske korijene Europe, i izgubili smo na mnogo razina: abortus je postao zakon, legitimno pravo. Europa je zanijekala svoje korijene. Ovo je stvorilo jednu rupu, jednu rupu u tom zidu svjetla koji udaljuje tamu. Tama je ušla i zato živimo vremena koja živimo.

Čitao sam da u ovom trenutku – prošlogodišnja stvar, mislim da je prošlogodišnja statistika – na svijetu ima sto pedeset milijuna robova, više nego u vrijeme robova. I znate li tko su? Djeca i žene korištene za seks. Sto pedeset milijuna! Zaista kad sam to pročitao u meni se pokrenula molitva, pitanje koje bih želio postaviti svima nama kao molitvu: gdje su kršćani? Gdje sam ja? Ne želim nikoga optuživati. Ali koje su za mene važne vrijednosti u životu? Što je bitno? Što je zaista važno? Što je to što zaslužuje da mu se služi, da se za to trudi? Gledajte, ja ne mislim samo na djela milosrđa, mislim baš na vjeru, onu vjeru koja se suprotstavlja zlu, onu vjeru koja, ako je imamo, kaže da ćemo premještati brda[7]. Gdje je ta vjera? Odmah mi padaju na pamet Isusove riječi: „Kad se vratim, hoću li još naći vjere?“[8] Isus je taj koji će promijeniti ovaj svijet, Isus je taj koji može spasiti ovaj svijet, nema čovjeka koji to može učiniti. Bez Isusa se ništa neće promijeniti, sve će biti samo gore.

Međutim, potreban je jedan narod koji će ga prihvatiti. Potreban je netko tko će s radošću, s ljubavlju, ne zato što mora, ne iz straha nego iz ljubavi, reći Isusu: „Da, naći ćeš vjeru, mi smo tu.“ I zajedno s Njim započeti raditi, potrošiti život za Njega. Ponavljam, potom zaključujem: ako sve što radimo, radimo iz ljubavi prema Njemu, jamčim vam da se mijenja barem ono malo svijeta oko nas, prije svega se mi mijenjamo. Prestat će mrmljanja, prestat će… jer ti to radiš iz ljubavi. A kako se možeš žaliti ako to radiš iz ljubavi? Kako možeš vidjeti težinu toga, ako to radiš iz ljubavi? Da, na trenutak ćeš reći: „Jadno!”, no onda ćeš to učiniti s još većom radošću. Znajući, dakle, da ova ljubav hrani Njega, pomaže Njemu, ti ćeš reći: „Ali s radošću podnosim ove patnje, s radošću, i sjedinjujem ih s tvojima, iz ljubavi.“

Sve, molim vas, propitajte se svi. Iz ljubavi kad kuham, iz ljubavi kad gledam drugoga, iz ljubavi u služenju bolesnoj osobi, starcu, ne zato što moram: iz ljubavi. Sve iz ljubavi. Sve se mijenja, jer se pokreće ona dinamika o kojoj sam vam govorio o zakonima Duha. To je jedan zakon a Isus poštuje zakone. Vi ga ljubite i On će vas ljubiti i ta će ljubav biti puno veća od vaše. Pokušajte se samo ovako mjeriti, i ove riječi je Isus rekao: „Ako mi daruješ sebe, i ja ću tebi darovati sebe.“ Mislim da se nitko od nas ne osjeća kao Isus, naravno. To je jedna povoljna podjela. Nekom drugom prigodom je rekao: „Ti se brini za moje stvari, a ja ću se brinuti za tvoje“, odnosno, i tu dobivamo. Svijet čeka.

I neka Marija blagoslovi nas, blagoslovi sve one da u začeću posvuda skrivene. Neka zaista Ona može doprijeti do svih tih nevinih, robova, sve te odbačene djece, sveg tog patničkog čovječanstva koje nije učinilo ništa da bi patilo više od nas, jednostavno je tako; neka do njih dođe Marijina ljubav, ali i naša, naše prikazanje i naše molitve, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Rim 8, 35-39

[2] Usp. Mt 9, 14-17

[3] Usp. Iv 17,12

[4] Usp. Mt 13, 10-13

[5] Usp. Rim 8, 28

[6] Usp. Mt 16, 13-17

[7] Usp. Mt 17, 20

[8] Usp. Lk 18,8