Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

25.06.2024

43.godišnjica ukazanja u Međugorju

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama.

Slavimo ovu svetkovinu za koju mislim da kod nas ima dva aspekta, aspekt zahvalnosti Bogu za dar Presvete Marije, ali i aspekt žalosti, nosi teret, vidjeti da nakon četrdeset i tri godine, Presveta Marija još uvijek nije bila prihvaćena te misliti na čitavu dimenziju milosti koje su izgubljene. Misliti da bi čovječanstvo bilo drugačije, kao što je bilo više puta kroz povijest, jednostavno prihvaćanjem Boga, prihvaćanjem Božjih darova, jer prihvatiti potom Mariju nije bilo tako strašno, tako teško. Ovo čovječanstvo koje ne samo da ne želi Gospodina, nego ne želi ni darove koje mu Gospodin daje. Potom se opravdava teologijom, istinom, no u praksi to znači reći Bogu: „Ostani u tvojoj kući“, ukratko, to jest: „Ne trebamo te.“

Na neki način, slijediti Nju i učiti od Nje znači moći ići dalje od svega toga, ne dobrotom koja nadilazi onu Božju, eh, dobrotom koja treba dopustiti svakome da se promijeni, no u istini. To ne znači da ti možeš odbiti Mariju pa će ti biti oprošteno… idemo polako. Ne smijemo osuđivati, ne smijemo suditi, ali na čovječanstvu je teret poradi ovog odbijanja. Mi se trudimo uzdići ga. Posvećujemo Njoj i Isusu sve.

Poruka Presvete Marije, 24. lipnja 2014.:

„Draga djeco,

blagoslivljam vas s velikom radošću. Blagoslivljam svakoga od vas i sve vaše kuće; to su kuće Božje, jer sve što činite, činite za Njega i sve što imate dolazi vam od Njega.

Blagoslivljam knjigu koju ste mi darovali i koju ću Ja darovati Bogu. S ovom knjigom započinje za vas  jedna nova faza vaše povijesti: širenje i življenje njezina sadržaja bit će za vas vrlo zahtjevno. Međutim, bit će također vrlo lijepo i duboko, bit će to obnova vašeg života s Bogom.

Sretna sam poradi vaših koraka te što vas u svakom trenutku mogu darovati Bogu. Znam da mogu računati na vaše prikazanje i stoga vam zahvaljujem.

Svima vama ovdje prisutnima, onima koji žive u vašim kućama i narodu koji je danas okupljen oko vas, obnavljam ovo obećanje koje sam vam dala prije mnogo godina: vi ćete biti moje malo Međugorje gdje god bili. To je jedna milost koju vam ja darujem, no isto tako veliki zadatak i velika odgovornost. Imam povjerenja u vas i znam da je vaše srce spremno za Gospodina, poznajem vašu iskrenost i to mi je dovoljno. Ne brinite ako se osjećate maleni, ako se osjećate siromašni; I ja sam se tako osjećala pred Arkanđelom Gabrijelom, no Gospodin ide iznad svakog siromaštva, jer On je izvor svakog bogatstva. Danas više nego ikad i ubuduće molim vas da ostanete sjedinjeni sa mojim Srcem i Srcem Svetog Josipa, i u nama dvoje budite sjedinjeni s Isusom, jer bez Njega nećete moći učiniti ništa. Ja ću uvijek biti uz vas, jer Majka uvijek ostaje uz svoju djecu; čak i kad se svi drugi umore, Majka ostaje. Uvijek računajte na moju prisutnost i ja ću računati na vas, računat ću na moje malo Međugorje gdje god bili.

Blagoslivljam vas svom mojom ljubavlju, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

 

…svečani dan, jer za nas je uistinu svečani dan prisjetiti se ukazanja Presvete Marije u Međugorju, čitati riječi koje nam je uputila prije deset godina. Govorila je o jednoj knjizi: ta knjiga je bila „Svemir i njegovi stanovnici“[1], darovali smo je Mariji nakon što smo je tiskali i čuli ste da ju je Ona prinijela Bogu. Moglo bi se govoriti o Međugorju, o Presvetoj Mariji, opisivati što se dogodilo, opisivati… što je htjela. Postoje jasne poruke gdje kaže: „Što sam htjela od Međugorja, što hoću od vas.”[2] Međutim, ja sam si postavio neka pitanja koja postavljam i vama i vjerujem da je to najbolji način da se zahvali Bogu i da se zahvali na daru Presvete Marije.

Prvo pitanje je: što je Međugorje za mene? Što je? Što je učinilo? Što je učinilo? Zašto Međugorje? Ne mogu samo reći da je Međugorje isto što i… Fatima, isto je kao neko drugo mjesto; mogu vidjeti povezanost između Fatime i Međugorja, ali ne mogu odbaciti pitanje što je Međugorje.

Ona je četrdeset i tri godine među nama, sa mnom (kažem za sebe, kako bih rekao da se svi zapitaju), četrdeset i tri godine. Znamo da je došla formirati jedan narod, formirati ga za posljednja vremena. Onda moram pogledati: postoji li taj narod? Ne odgovaram ja, vi odgovorite, važno je da osjećate živo ‘te odgovore’, svatko pojedinačno, ne mogu ih ja dati. Drugo je pitanje: jesam li ja dio tog naroda? Jesam li se dopustio formirati?

Sada već znamo: tu je i portal Lica Marijina. Što je? Što znači? Kako dotiče moj život svijest o svemu što znam – ne samo poruke, recimo, iz župe – nego sve upute koje sam primio, sve one koje nalazite na ovoj web stranici? Dodiruju li me? propitkuju li me? Ne moram nužno znati odgovoriti, no bar su probudile u meni pet minuta da se pitam: kako to da sve ovo postoji?

Ako želimo malo ući u povijest – gdje bih i ja trebao biti uključen svojim životom – što je Marijina prisutnost promijenila u Međugorju, u svijetu i u meni? Što je promijenila? Jesam li nastavio svoj život? Odnosno, isto je bila ona tu ili ne, što je napravila? Znamo da milijuni ljudi idu u Međugorje. Je li to promijenilo povijest? Jesu li te osobe susrele Boga? Jesam li ga ja susreo?

Možda manje za one koji sada tamo idu, ali za one koji su tamo odlazili prvih godina, bilo je to mjesto gdje su izvanredni znakovi bili više nego normalni, bili su svakodnevnica. Izrečene su mnoge riječi o Međugorju, kao i o drugim svetištima, jako lijepe – „Ispovjedaonica svijeta” –, rodile su se mnoge nove zajednice, nastale mješovite zajednice, zajednice koje su trebale ili su (ne želim ja odgovoriti) donijele novi vjetar. No, postoji li taj vjetar još uvijek? Ja sam se zapitao. Jer, ako ja volim Gospu, došla je po jednom zadatku – nije došla u šetnju – došla je donijeti riječi, došla je donijeti život, došla je donijeti upute, jesmo li odgovorili? Jesam li odgovorio? Ili sam je  iskoristio? „Gledajte, tu je i Gospa koju mogu zamoliti da mi malo pomogne kako se meni čini, kako se meni sviđa, kako je meni potrebno, kako ja hoću.”

Da bih lakše razlikovao, pogledao sam kako je ona djelovala u njezinoj pedagogiji: htjela je od župe formirati mali ostatak koji je trebao biti znak za čitavo čovječanstvo. Sada nas zove „Malo Međugorje gdje god bili.” Mislim da bismo mogli reći: mi smo taj mali ostatak ili trebamo biti, kao što je župa trebala biti. Župu je vodila korak po korak, sve dok se nije prestala ukazivati, točnije ukazala se uplakana. Izabrala je uz vidioce i tri svjedoka: Oca Slavka, Oca Jozu i Oca Tomislava. Gospa ih je izabrala, svijet ih je odbacio.

Gledajući i dalje vidio sam da se župa u početku opirala, u početku su izazivali komuniste, komunistički režim (tada je još bio). Otac Jozo proveo je osamnaest mjeseci u zatvoru, Otac Slavko je umro pri penjanju na Križevac; Oca Tomislava su mislili izbaciti. Onda kasnije, ne govorim kako, neka svatko gleda kako želi, ubacio se Lucifer. I što je napravio? Ovo govorim, jer po meni, ako se ne gleda istina, ne može se niti promijeniti: sve je doveo na ljudsku razinu. I kad kažem na ljudsku razinu, ne mislim samo na trgovine, hotele – koji mogu i biti tam –, poruku Presvete Marije sveo je na ljudsku razinu, sveo ju je na plitku razinu preživljavanja, nije donio onu novost koju je Marija željela. Malo po malo sve se ugasilo.

Sada se Međugorčani vesele izjavama Vatikana, koji kaže da nema ničeg nadnaravnog. No sretni su jer je tako govorio Vatikan. Pa to je kao da kažete: više vrijedi Vatikan nego Gospa, zar ne? Eh, u Vatikanu su sva ona gospoda obučena u crveno, pa ima i jedan u bijelom. Odnosno, Vatikan vrijedi, Gospa ne. Želi se sve izbrisati, držati kao svetište gdje trebaš ići, može se ići moliti; ići moliti se može, no nije nadnaravno. Nema više ničeg nadnaravnog, Bog je izbačen iz svijeta.

K tomu su pripomogli – i to govorim poradi istine, nadajući se da će se obratiti, molim za njihove duše – likovi koji su sami sebe izabrali za svjedoke a stigli su onamo pet godina kasnije; ali oni su svjedoci Međugorja, svjedoci iako nisu bili tamo. To je istina. I govore u ime Međugorja, a ne znaju niti što je Međugorje: nisu bili tamo. Gledajte, ovo je nažalost – uvijek u istini, u nadi da se promijene, nije osuda, uvijek se možete promijeniti i nadam se da će se svi promijeniti – i povijest Crkve nakon apostola. Nakon što su apostoli umrli, Crkva je išla ovako: uvijek je činila i pokušavala ugasiti djelovanja Duha Svetoga, uvijek, ih je prepoznala nakon stotina godina, ali dok su bili živi uvijek ih je pokušavala ugasiti, pokušavajući sve normalizirati. Ako želite gledati Fatimu, gledajte je…, gledajte Lurd… i tamo je bilo tako. Oko Fatime, osim trojice vidioca, krenule su mnoge stvarnosti. Sve su ugušili.

Nama sada biva rečeno: „Vi ste moje maleno Međugorje. To je milost koju vam dajem, ali je ujedno i veliki zadatak i velika odgovornost.“ Ja mislim da, ako mi također ne dođemo pred Presvetu Mariju – ako ne želite doći pred Boga – i uistinu u svim životnim prikazanjima koje vršimo, ako ne dopustimo Mariji da zaposjedne naš život kako bi ovaj plan dovela do ostvarenja, kako bi nas koristila kako Ona hoće, stavljajući ovo na prvo mjesto, prije svega, prije svega, mislim da, ako to ne učinimo, ne možemo reći: „Marijo, ljubim te.“ Moramo joj također reći istinu: „Htjeli bismo te ljubiti, ali nismo sposobni; Nemam snage, ne mogu. Imam cijeli svijet protiv, imam moj ja protiv. Imam i kršćane protiv, imam sve protiv.“

Ali nemojmo se skrivati iza opravdavanja. Mislim da bi to bila uvreda prema Mariji, koja nas svakako ljubi čak iako joj kažemo: „Ne mogu, ne želim“, ona nas svakako ljubi i za nas zagovara. Ne govorite Mariji da je ljubite samo zato jer tako dobivate njezin zagovor: svakako imate njezin zagovor; svakako vas ljubi i, ako ima neko čudo za učiniti, svakako će ga za vas učiniti. Ipak, budimo iskreni: ono… najveće što je tražila od nas je mogućnost da zajedno s njom sudjelujemo u Božjem planu. To je najveći dar koji nam je dala u ove četrdeset i tri godine: potrošiti život za Nju, živjeti za Nju, živjeti s Njom, biti s Njom, moliti s Njom, djelovati s Njom, vršiti čudesa s Njom. To je dar Marije, Međugorja.

Vidite da sva spoznaja do koje smo došli preko Presvete Marije, također preko ove stranice, upoznali nešto više Božju misao – sjetite se knjige koju smo predstavili, „Svemir i njegovi stanovnici“, koja predstavlja povijest prema Božjem pogledu – imati ovu spoznaju njegove misli trebalo bi povećati našu ljubav prema Njemu i želju da budemo Njegovi. Inače, poznavati nekoga sve više, a taj je Gospodin ili Presveta Marija, a onda nastaviti biti isti kao prije, znači da ga odbacuješ. Ako si ga upoznao i ne slijediš ga, odbacio si ga. Ponavljam: to nije neki sud, nije neka kritika.

Zaista želim danas, zajedno s našom zahvalom, iznijeti Presvetoj Mariji molbu za oproštenje za sve one koji ju nisu prihvatili, sve one koji su je nenamjerno koristili, sve one koji to nisu učinili iz zloće, loše namjere; sve one koji su zapeli u sustavima, u dogmama, u… u svim tim kompliciranim stvarima koje od vjere žele učiniti nešto nedostižno, nemoguće. Evo, sve njih želim staviti u Srce Marijino, da ovo čovječanstvo, da svaka duša koja je prošla kroz Međugorje, svaka duša kojoj je poruka Međugorja pala u ruke, da se konačno prepusti Marijinu vodstvu, dopusti se ljubiti, dopusti se preobraziti, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Izdanje Luci dell’Esodo; http://www.lucidellesodo.com

[2] Usp. poruka od 25.svibnja 2013 „Gospin plan u Međugorju“ objavljena u knjizi „Prema Novom Stvaranju- 2012.2021. godina“, na stranici 166; iz knjige „Ispisati Povijest-Svezak II- Svemir i njegovi stanovnici“ str. 294 i dalje; poruka od 25. lipnja 2015 „Ovo je svečani dan“ objavljena u knjizi „Prema Novom Stvaranju – 2012.2021. godina“, na stranici 235. U istoj knjizi su objavljene i poruke koje slijede; poruka od 24. lipnja 2019 „Ja sam Majka Crkve“ na stranici 341, poruka od 24. lipnja 2021. „Četrdeset godina sa mnom u pustinji ove Zemlje“ na stranici 550.