Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

24.6.2024

Rođenje Svetog Ivana Krstitelja

Iz 49, 1-6; Ps 139; Dj 13, 22-26; Lk 1, 57-66.80

Danas, uoči Međugorske svetkovine, slavimo Svetog Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj bio je preteča Gospodina Isusa, prethodio ga je šest mjeseci. Ivan Krstitelj koji je prepoznao Isusa, prepoznali su se od majčine utrobe[1], rastao je i formiran od Duha Svetog na pustinjskim mjestima.

Bio je posljednji prorok Starog Zavjeta i Isus je o njemu izrekao velike stvari, rekao je: „Nitko rođen od žene nije veći od njega.“[2] Rekao je apostolima: „Niste vrijedni ni nokta Ivana Krstitelja.“ No potom je dodao: „Ali oni koji su određeni za Kraljevstvo Nebesko veći su i od Ivana Krstitelja.“[3]

Bio je pozvan pripremiti put, pozvan prepoznati Isusa. On sam to govori, zar ne?, na Jordanu: „Evo Sina Božjega.“[4] Međutim, nikad ga nije vidio tjelesnim očima, nije znao tko je. To se razumije kada šalje svoje učenike da kažu: „Idite i pitajte je li to bio On, jer, jesi li ti stvarno onaj koji ima doći?“[5] Dakle, razumijete da također i Ivan Krstitelj, tako velik, formiran u duhu, trebao je hodati u vjeri, samo u vjeri; u vjeri koja je potom bivala potvrđena, kao i kod svih onih koji hode u vjeri, znakovima. Vidio je goluba kako se spušta, Duha Svetoga. Nije da je bio potpuno… bio je formiran i – mislim od Emmerick, koju sam čitao – hranio se životinjama, posjetila su ga vjerna braća u pustinji, tako da mu nisu bile nove sve ove dimenzije, međutim u vjeri.

No ja sam danas želio staviti naglasak na neke stvari: on je Isusov preteča, Sveti Mihael Arkanđeo je preteča drugog Isusova dolaska, i ja kažem narod, mi, Crkva Isusa Krista svega Svemira, mi smo preteče slavnog Isusova povratka.

Čitanja koja smo čitali, osobito prorok Izaija[6], stavljaju naglasak na nešto što je, vjerujte mi, u temelju svega: prepoznati da smo sinovi. U tom čitanju od Izaije je rečeno ono što mi znamo: onaj da u začeću, gdje već od začeća Gospodin poziva, poziva da budeš sin; on te zove, on ti daje poslanje, on ti daje tvoj identitet. To čitanje se odnosi na Isusa, ali se jako dobro odnosi i na Ivana Krstitelja, ako ga pogledate, ako ga poslušate; i ja vam kažem da se odnosi na svakoga od nas.

Postoji jedan prolazak koji, ako ga ne učinimo, ne možemo razumjeti sav hod: mi smo sinovi, sinovi Božji; osjećati se kao sin, osjećati Božje očinstvo, njegovo očinstvo koje ne ovisi o nama i našim djelima. Ti si sin samim tim što te On stvorio i pobrinuo se da iznova otkriješ ovo sinovstvo. To je važno. Znam da svi to govorimo, svi smo sinovi, ali osjećati očinstvo. On je Otac iznad svega, na nama je samo da Ga kao takvog prihvatimo. No kada ga prihvaćaš? Kada napraviš čin vjere u kojem kažeš: „Siguran sam da je Bog moj Otac.” Ponavljam: pokušajte to vidjeti i učiniti, no s velikom sigurnošću na razini Svetog Franje kada skida svoju odjeću i kaže: „Imam samo jednog Oca na nebesima“, odnosno otkrivajući to očinstvo koje ne poriče drugo, no otkriva ono od Oca, s velikim slovom. Pokreće se cijeli život unutra.

Prihvatiti ovo očinstvo je centar kršćanskog hoda jer je Isus došao pokazati nam Lice Očevo[7], vječni život je upoznati Oca.[8] Dakle, ako ne napraviš prvi korak u vjeri, ne pokreće se čitava dinamika ozdravljenja u nama.

Oproštenje koje je Isus donio, njegovo otkupljenje, upravo je da nas otvori kako bismo susreli Oca, naš identitet. Kada bismo i mi prihvatili Isusovo oproštenje, kada bismo prihvatili Isusa, sve anđele, sve Svete, sve pravednike, a ne bi se pokrenula u nama ova dinamika Božjeg očinstva, Oca, ne dolazimo do ničega, ne ozdravljaš, ne uskrsavaš. Prihvaćaš oproštenje, no ne uskrsavaš. To je ta dinamika koju svi mi često doživljavamo, vjerujem, da ne doživimo u potpunosti uskrsnuće, ova dinamika da ne uđeš u svijest da si sin, no ne bilo čiji sin: sin Božji. Ta dinamika opušta sve probleme koje možeš imati, eh. Suočiti se s najgorim stvarima koje možeš imati u životu s ovom sviješću: mogu se obratiti k Ocu, mogu se obratiti mom Ocu, imam svog Oca koji me drži u njegovim rukama, koji me gleda kao zjenice svojih očiju, koji čini sve što je moguće za mene, koji uklanja kamenje ispred mene. Onda ako posrnem, znači da je dobro tako. Imam Oca. Moj susret s Kristom treba me dovesti do ovoga.

Dakle, što više prolazi ova sigurnost da sam sin, i treba proći i bez… – jer ovdje na Zemlji nažalost nije nešto što se podrazumijeva – ja sam sin bez obzira na moje zasluge, ne moram ovu ljubav osvajati. On je taj koji me osvojio, On je taj koji me želio. Za razliku od mnoge djece na Zemlji koja su odbačena, Bog Otac nam pokazuje da ne samo da nas nije odbacio nakon što nas je stvorio, nego šalje Sina, šalje sve proroke, šalje Presvetu Mariju u njezinim ukazanjima jer nas ljubi i želi nas otkupiti. On ne odbacuje. Dakle, osjećam se kao sin bez obzira… zaslužujem li to ili ne, jer gledajte, kada mi dođemo do toga „zaslužujem li ili ne“ uvijek je to neki sud koji počinje od pogrešne vizije koju imamo o ljubavi, koju mi imamo o Ocu, koji dolazi iz našeg iskustva, našeg…, što god želite. Ali upravo kako bismo ozdravili od cijele ove razine to je: ja imam Oca bez ako i ali, imam ga i znam da sam ljubljen. To je prvi prolazak. Jednom kad se taj prolazak napravi, jamčim vam da ćemo ono što On kaže u proroku Izaiji osjetiti u nama. Pokrenut će se u nama ovaj osjećaj da smo prihvaćeni, željeni, dio, pokreće se, to je obavezno.

I dalje u čitanjima se govori – a govori se i za Ivana Krstitelja -: biti svjetlo narodima[9]. I tu je, po mom mišljenju, razlika između Krstitelja i nas, između proroka Staroga Zavjeta i nas. Krstitelj je svjedok svjetla, mi smo svjetlo, ili bismo barem trebali biti. Mi nismo svjedoci svjetla, mi smo svjetlo, jer započinje ova dinamika sinova. I iznova smo postali sinovi u Sinu, nešto što Ivan Krstitelj nije mogao učiniti. Stoga što za one koji prihvaćaju Kraljevstvo Božje veći smo čak i od njega koji je, rekao sam prije, tako velik? Stoga što se pokreće to da smo sinovi Božji, pokreće se ovo sinovstvo u Ocu, koje je samo s Isusom iznova otvoreno. U tome je veličina, no moramo je prihvatiti; ne osvojiti je, prihvatiti je, drugačije je; ne zaraditi je, prihvatiti.

Mi smo, između ostalog, ovdje u ovom Svetištu Boga Oca koje je On želio, i htio ga je upravo zato. On ga je želio rekavši da odavde kreće ova milost koja mora doprijeti do čovječanstva, ova primarna energija koja treba biti nošena čovječanstvu i reći da postoji Otac koji ljubi, Otac koji vodi, Otac koji neće ostaviti ništa nedovršeno kako bi sve spasio. Jer i Isus Krist, Presveta Marija, Duh Sveti, cijela Crkva se giba prema Očevim željama. Čine to iz ljubavi prema Ocu, Ocu koji želi okupiti svoju djecu. Sve je to Očevo djelo milosti. Ovo je ono što kreće odavde.

On također želi nešto više – hoće – želi: htio bi da surađujemo s Njim u poboljšanju svijeta, u spasenju svijeta; želi, zajedno s nama – htio bi, želi – ispisati povijest. Također i ovdje, ako krenem s tim  da, imam jednog Oca s kojim dragovoljno ostajem, od kojeg se osjećam ljubljenim, znam da je svemoguć, znam da želi da sudjelujem u njegovom djelovanju – nazovimo to tako, sve po milosti – znam da me ljubi, znam da me ljubi na isti način i istim intenzitetom kojim je ljubio sve Svete; ljubi me na isti način, istim intenzitetom kojim je ljubio Svetog Ivana Krstitelja, Svetog Franju, Svetu Klaru, Svetog Josipa (uzmite ih sve) na isti način i istim intenzitetom kojim je također ljubio svoga Sina Isusa Krista; bio je prvorođenac, no ljubi me jednako. Tako me ljubi jer sam za Njega sin, nije da ljubi samo Svece. On ljubi. Ako se ti osjećaš ljubljenim, ti si svet; ako se osjećaš kao sin, ti si svet. Ne moraš vršiti čudesa ili ne znam kakva asketska djela da bi bio svet, ti to jesi ako prepoznaš da si sin, ti si svet, i On te ljubi. I baš zato što me ljubi, ima plan i za mene, postoji moje mjesto. Postoji moje mjesto u njegovoj kući, ali i već ovdje, eh, bez čekanja da  poslije odem kod Njega.

Dakle, osjećati se sinovima, upoznati Oca, slijediti ono što je On mislio za mene, što je predvidio, to je život, to je pravi život. Dakle, oprostite ako se ponavljam, prvi korak je: prepoznajem se sinom. Ovo pokreće jednu dinamiku koju će On koristiti cijeli život kako bi te konačno doveo do onoga što je život. Čini se kao da govorim isto, ali tako je. Koristit će sve, sve se okreće na dobro za, za tebe, sve će biti predviđeno, sve će biti izračunato da te uvede u pravi život. Ti ćeš samo moći pružiti otpor. Ne trebaš to činiti, trebao bi to ne činiti, što bi već bilo veliko.

Gledajte, Presveta Marija je upravo zbog toga došla u Međugorje. Ona to pokušava reći četrdeset i tri godine. Došla je pripremiti djecu, svoju djecu, da budu svjesna da su djeca Božja, djeca Očeva. Došla ih je pripremiti za novost života, a novost je Otac. Ne postoji nikakva druga novost. Jedina novost je Bog Otac, jer Ga se ne poznaje.

Od poznavanja Oca započinje svako ozdravljenje i započinje svako poslanje. Kao što sam prije rekao, Očevo oproštenje koje primaš i ovo ponovno otkrivanje da si sin, je vjera koju moraš staviti u življenje svake kušnje, svake rane, također i iz prošlosti, sa sviješću da si sin, to je ozdravljenje. Sva ozdravljenja započinju od toga. Bez ove svijesti nema nikakvog ozdravljenja, nema nikakvog lijeka, nema ničega. Međutim, s ovom sviješću i sudjelovanjem u životu i ovim ozdravljenjima koja započinju u tebi u tvom životu postaješ također svjedok, postaješ apostol.

I što svjedočiš? Ljubav Očevu. Koja ti je došla kako? Prihvaćajući Sina. I vraćaš se na ono što je jedino što se treba navijestiti: Gospodin Isus je umro i uskrsnuo za nas, vratit će se i odvesti nas k Ocu, ali konkretno, ne samo na riječima. Dakle, sudjelovanjem na ovaj način postaješ apostol, postaješ svjedok, sredstvo za druge. Kao što uvijek ili barem često kažem: Božja je ljubav toliko velika prema nama da On ne očekuje ništa osim naše želje da sudjelujemo. I potom je već sve predvidio. Ti jednostavno živeći već si apostol, ti si svetac, ti si sin, ti si uskrsnuo, ozdravljaš, preobražavaš se, ispisuješ povijest, činiš sve, jednostavno živeći. Recite mi vi ako to nije ljubav.

Dakle, na uočnicu Marijinih ukazanja, molim te, o Majko, uistinu, da se u nama ostvari ono što si donijela u Međugorje, ova otvorenost novosti da imamo Oca, da svatko od nas uistinu postane ovo svjetlo koje nije naše, nego je odraz svjetla Očeva, samim tim što smo djeca Božja, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Lk 1, 39-45

[2] Usp. Mt 11, 11

[3] Usp. Mt 11, 11

[4] Usp. Iv 1, 29-34

[5] Usp. Mt 11, 2-3

[6] Usp. Iz 49, 1-6

[7] Usp. Kol 1,15

[8] Usp. Iv 17,3

[9] Usp. Iz 49,6