Crkva Isusa Krista Svega Svemira

Mauro

15.6.2024

Subota, Deseti Tjedan kroz godinu

1 Kr 19, 19-21; Ps 16; Mt 5, 33-37

U čitavom proteklom tjednu, ovom koji je prošao, slušali smo o Iliji, gledali smo Ilijine[1] događaje, i, ako pažljivo pogledamo, čitavo Ilijino vrijeme vrlo je slično mnogim ciklusima koji su se događali u ljudskoj povijesti. Ova priča o čovjeku u kojoj je uvijek Bog onaj koji traži čovjeka, koji ga pokušava oporaviti od onog ne što mu je izrekao u raju zemaljskom, od onog pada koji je napravio, i u tom oporavku uvijek koristi nekog proroka. Potom dolazi do Izraelskog naroda, i također u Izraelskom narodu neprestano treba biti neki prorok, no priča je uvijek ista.

U određenom trenutku, ako pogledamo sada na Iliju, on je jedini ostao: svi su odabrali klanjati se Baalu, klanjati se nekom drugom bogu. Međutim, prema onome što vidimo, Bog neprestano pokušava oporaviti ono što može. I nakon što je Ilija izvršio čudesa, zaustavio je sunce, bio je jedan od najvećih proroka; čuli smo tijekom tjedna što je učinio s Baalovim[2] prorocima, zar ne?; jučer smo čuli kad je bio u pećini i osjetio potres, a Gospodina nema, jak vjetar, Gospodina nema, oganj, Gospodina nema, i, potom, bio je mirni, lagani[3] vjetar. Danas poziva Elizeja[4], i potom biva uzet na ognjenim kolima[5] i nitko ne zna ništa o Iliji. Jasno je da je Ilija bio vjerni brat: bio je odveden na njegov planet, kao i Mojsije. Sama Biblija, to govori iako ne jasno, nikada nisu pronađeni.

Međutim, i jučer, kada mu Gospodin kaže: „Što radiš ovdje?“, potom mu kaže što da radi: „Pomaži ovog, pomaži onog“[6], kao da je pustio Iliju da digne svu buku, nered koji je napravio, potom intervencija je intervencija Boga koji uvijek djeluje iznutra. Ako to prenesemo u naše vrijeme, vidite, i dalje je isto.

Mislim da mogu reći a da ne pogriješim, ako na to gledamo prividno, postoji gubitak identiteta među kršćanima, ima mnogo idola, kao što je bilo i u Ilijino vrijeme. Mislim da su to sve idoli koji proizlaze iz činjenice da nema ovog centraliteta, ne govorim o Bogu kao nečem teškom, nego volim reći centralitet vječnog života, centralitet života sa njegovim bitnim, vječnim stvarima. To se izgubilo i postalo je u centru: danas, ja danas trebam živjeti, što će danas raditi. Izgubilo se iz načina govora: „Ma ja ću živjeti vječno, nije toliko važno ono što radim danas. Ne trebam strukturirati svoj život da bih dobro živio pedeset godina. Trebam se truditi živjeti za vječnost.“ Ovo se izgubilo. Potom, kada, pokušavam živjeti za vječnost, dobro živim svojih pedeset godina, inače će one uvijek biti pune boli, briga, muke, kušnji.

I danas mi vjerujemo, te trebamo reći bez srama: znamo da su oni koji su proroci ovoga vremena prije svega izvanredna sredstva,[7] Centralna Jezgra, Anđeli i vjerna braća, no odmah potom, možda sada ravnopravni, u zajedništvu, Crkva Isusa Krista svega Svemira, koja ne treba biti protiv nikoga, ne smije se nametati, treba se i dalje nadati i biti sigurna da će Bog svakoga oporaviti. Dakle, ne sudite ako netko postupa drugačije. Bog će i to koristiti. Ja mislim i ovo.

Za oporavak svih koristit će se čak i onima koji nam se čine apsurdnim. Međutim, točka za nas je: neka naš govor bude da, da, ne, ne; da Bogu ili ne Bogu, neka nikada ne bude na pola. Neka naš da uistinu bude: da prepoznajem, vrijeme u kojem živim, prisutnost Isusa Krista u njegovom drugom dolasku, čitavo djelovanje Trojstva, Crkvu koja silazi s neba i približava se, da prepoznajem da sam sredstvo. Ilija je znao da jest. Elizej je, uzimajući plašt, shvatio da jest. Ako prepoznajem da je Bog, zašto ne znam, da je to je u njegovoj misli, no po milosti je pozvao svoju Crkvu, dakle svakoga od nas, da bude sredstvo, svatko od nas treba dati stostruko, treba se staviti na raspolaganje. Ne kako bi više radio, nego kako bi živio u potpunosti. Ne treba raditi više nego što može, ne treba se mučiti više od onoga što Bog od njega traži: treba vjerovati i dati se preobraziti. Tada će postati ravnopravno sredstvo, bez srama, kao i Ilija, ne zato što će vršiti što i Ilija, nego zato što ono što čini pred Božjim očima ima istu vrijednost, jednaku. Ilija je trebao vršiti njegovo, mi trebamo naše.

Ne zaboravite da su sveci poput njega doživljavali beznađe: želio je umrijeti, nije mogao ništa vidjeti, nije više htio jesti,[8] vjeran brat bez obzira što je sve napravio. Mi smo svi u tom hodu. Važno je doći, poput svetog Pavla, do toga da možemo reći: „Dobar sam boj vodio, vjeru sačuvao.“[9] To je život koji trebamo živjeti.

Milosti su mnoge, vremena su izvanredna, ja molim, molim sve da mole, jer tko osjeća da nešto postoji, uistinu osjeća živu prisutnost energije, entiteta, nazovite to kako hoćete, no postoji nešto što je veće od nas koje vrijedi upoznati, potrošiti svoj život da bi ga upoznali. Ja sam siguran da će svatko tko danas krene tim putem prije ili kasnije susresti Isusa Krista, iako Ga sada zove kako hoće. Oni koji danas riskiraju po mom mišljenju su oni koji to ne čine, oni koji su na pola, oni koji se zadovolje, koji misle da vršeći neki obred su u redu, ja sam kršten, dobro sam, idem u crkvu, dobro sam. Ovo je vrijeme u kojem Bog mora djelovati kako bi preobrazio i uspijeva preobraziti kad je netko u hodu, makar i tražio nešto drugo, istočnjačke religije su sada u modi. Oni koji su dobre volje koji istinski traže Boga bit će potpuno oporavljeni. Više se bojim za one koji su sigurni da su već spašeni jer su u Katoličkoj Crkvi. Više se bojim za njih, no i njih će Bog moći dovesti k Sebi.

Dakle, svakoga od vas povjeravam Presvetoj Mariji, povjeravam ovo čovječanstvo. Još jednom joj zahvaljujem, nalazimo se u mjesecu njezinih ukazanja u Međugorju, sami tim što je htjela posljednji put, uz Božje dopuštenje, učiniti sve da se njezina djeca vrate, kako bi ih pripremila za vremena koja dolaze i koja su već započela. Zahvaljujem joj za one koje je uspjela vratiti, za strpljenje koje je imala, za ljubav koju je znala dati usprkos svim odbacivanjima koja je primila, osobito od autoriteta Katoličke Crkve. Neka njezin majčinski blagoslov probudi one koji su još dobre volje.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Čitanja X. Tjedna, Godina II: 1 Kr 17-19,21

[2] Usp. 1 Kr 18, 20-39

[3] Usp. 1 Kr 19, 9a. 11-16

[4] Usp. 1 Kr 19, 19-21

[5] Usp. 2 Kr 2, 1-11

[6] Usp. 1 Kr, 19, 13b-16

[7] Vidi rubriku na našoj web stranici „Božja sredstva“

[8] Usp. 1 Kr 19,4

[9] Usp. 2 Tim 4,7