Crkva Isusa Krista Svega Svemira

Mauro

4.5.2024

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

U Čitanjima ove šeste Vazmene Nedjelje godine B, ali i kroz cijeli tjedan, pomalo kroz cijelo ovo vrijeme u kojem čitamo Evanđelje po Ivanu, ponavlja se zapovijed koja bi za nas kršćane trebala biti naše pravilo: «ljubite jedni druge», «Bog je ljubav».

Čuli ste, oni koji svaki dan sudjeluju u Svetoj Misi ili čitaju Čitanja, kako u onoj raspravi među učenicima, između obrezanja i ne obrezanja¹, jasno kažu: Mojsije se naviješta svake subote. Na nama je da naviještamo ono što Krist govori. Mojsije je zakon Mojsijev; Krist, zapovijed Kristova je: Bog je ljubav, ljubite jedni druge.

Kršćani su započeli ovaj hod, trebali su ga sve više utjelovljivati, sve više ga učiniti vlastitim, i to bi trebali u svakom razdoblju, u svakoj epohi uvijek bi trebali imati nešto više za donijeti, no uvijek na ovoj liniji, u ovoj novosti: ‘novi čovjek. Veliki sveci su to činili, iako znamo – nije neka tajna – da su uvijek bili otkriveni barem sto godina nakon što su živjeli. Poruka koju su oni nosili postala je više-manje poznata uvijek nakon njihove smrti i to je dovelo do gubitka mnogih milosti, jer morate ih živjeti kada su prisutne.

Sveti Ivan u svojoj poslanici kaže: «Bog je ljubav. Bog nas je prvi ljubio.» Ako pažljivo pogledamo, on također kaže još jednu temeljnu stvar: „Ljubimo jedni druge”. Dakle, ako prihvatimo ovu zapovijed i odaberemo da ona postane naš život, „jer ljubav je od Boga: tko god ljubi, od Boga je rođen.” Gledajte da ovdje kada kaže: „Od Boga je rođen” ne misli rođen u začeću (to je također istina), no ovdje mi kaže: tko god odluči prihvatiti Krista i živjeti po njegovom zakonu, rođen je od Boga.

„Ljubite jedni druge.” Gledajte, ovdje vam moram reći isto kao i za oproštenje: oprostite onima koji vas vrijeđaju, ljubite vaše neprijatelje, oprostite. Čovjeku je to nemoguće, eh. Isto tako i ljubiti jedni druge, kao što je On nas ljubio, čovjeku je NEMOGUĆE i svatko tko pokuša vlastitim snagama, bit će loša kopija, no neće uspjeti. Jedini način da se uspije: odabirem Krista, odabirem živjeti za Krista, odabirem dati moj život Kristu, zaručujem Krista – što ne znači: postajem fratar, svećenik ili časna sestra – nego Krist je moj Zaručnik; također i kad bih bio pozvan na brak, započinjem željeti ljubiti sve, željeti. Nitko od nas nije sposoban ljubiti kao što je On ljubio; željeti ljubiti, i onda tko ljubi rođen je od Boga, započinje se preporađati. Kako? On nas je prvi ljubio, ljubio nas je i kad nismo zaslužili, ljubio nas je kad je po našem razmišljanju – koje je također pomalo prepreka – bilo nemoguće da nas ljubi. Dok je naprotiv, prvi prolazak upravo biti sigurni u vjeri, potom će se i iznutra osjetiti – ne mogu vam objasniti kako će to svatko osjećati – da te je Bog ljubio, oprostio ti je… ljubi te. Već reći “oprostio ti je” je nešto više, jer Njemu nije teško oprostiti, On te jednostavno ljubi. I to je ta ljubav koja te preobražava i mijenja i vodi te da ti tražiš oproštenje. Traženje oproštenja služi tebi, Njemu ne služi, On te ljubi.

Veliki sveci – vidjeli smo Svetog Pavla prije nekoliko dana² – to mu se dogodilo kad je pao s konja, osjetio je ovu ljubav. I onda od toga započinje ovaj hod da je Bog svjetlo i tko god je u svjetlu biva preporođen, preobražen: i dalje poslanica Svetoga Ivana, prva poslanica³. Onda vidite da je naš prolazak stajati u svjetlu.

Opet ponavljam: ova ljubav koja te ljubi prva nije za nas… nije nešto normalno, poradi toga se mi uvijek trudimo zaslužiti tu Božju ljubav. Dakle predstavljati se lijepi, pravedni, zdravi, da vršimo djela poradi kojih zaslužujemo biti ljubljeni; dok je, naprotiv, prolazak upravo onaj „ja znam da me ljubi”; ona lijepa djela i lijepa osoba dolazi do izražaja u mjeri u kojoj ja prebivam u svjetlu.

I dalje u ovoj poslanici⁴ govori: «Tko nije u svjetlu? Onaj koji kaže da nema grijeha.» Tko ne želi svjetlo? Onaj tko ne želi da ti to svjetlo pokaže kakav si. Naprotiv, ako ti u toj ljubavi stojiš u svjetlu, upravo tamo izlazi na vidjelo kakav si – ti si to – ali osjećaš ovu ljubav, u tome ti si rođen. Uvijek polazi od toga: da to želiš; Bog nikoga ne prisiljava.

Napravio sam korake dalje, gdje se podrazumijeva odabir: odabrao sam Krista. Međutim započinje ovaj hod: stajati u svjetlu. Stajati u svjetlu ne znači ne pogriješiti; naprotiv, svjetlo postaje sve jače i stoga mislim da se svima dogodilo kroz hod da vidite što ideš dalje, vidiš sebe sve prljavijim. Što ideš dalje, kao da sve više govoriš: „Ma ništa nisam razumio”, što ideš dalje sve više ti se čini: „Ne mogu dalje.” Istina je, sam ne možeš, ali upravo ova dimenzija svjetla u tebi se povećava i daje ti vidjeti sve što u tebi nije u redu.

Ovdje otvaram jednu zagradu. Često se za mnoge svece govori da su se svaki dan ispovijedali. Možda nam se to čini puno. U stvari je bilo ovo: što više prebivaš u svjetlu, to se više ispovijedaš svaki dan; zapravo, rekao bih barem šest ili sedam puta dnevno. Ne mislim da se ide svećeniku da ga se ne umori, nego u tvojoj dimenziji s Kristom – meni nije dovoljno sedam puta dnevno, trebalo bi sedamdeset puta sedam – u tom svjetlu. Ali ne tako što ću sebe okrivljavati ili što ću se osjećati ništavno, jer svaki put kad to vidim povećava se Božja ljubav; shvaćam veličinu Božju, one beskrajne ljubavi koja zaslužuje biti ljubljena.

Otvaram još jednu zagradu. Sve ovo započinje odabirom Krista. Prvi prolazak, nakon odabira Krista, bilo bi Krštenje, gdje je tvoj život pokopan u Kristu⁵. Odnosno, mi kršćani, nažalost, živimo sve ove stvarnosti koje su beskrajno velike, koje imaju beskrajnu milost, beskrajno milosrđe i takvog su dometa koji je jedini bitan – to jest, mi smo ovdje na Zemlji i jedino bitno je: Krštenje, Pričest, Sveta Misa, Krist – a za nas su ipak nešto nadodano. Bitno je naći ženu, zaraditi novac, imati zdravu djecu, dobar posao, zar ne?, budimo pošteni. No naprotiv, hod koji je Bog predvidio i koji također, gledajte isto tako liturgiju kroz godinu, ako pogledate nije da je Uskrs slučajan, Božić slučajan, vi to gledate kao čitavi hod kako biste ostali u Kristu, u Životu, jer život je to.

Dakle, Krštenje. U krštenju je moj život pokopan u Njemu, zatim dodajte sve ostalo: sakramente, Misu. Ako želimo pogledati brzi pregled liturgije: darovan vam je Sin – Božić -, čekaš ga, iščekuješ, izgubljen si, nešto ti nedostaje, darovan ti je Sin. Prihvaćaš tog Sina, dolazi Krštenje, u Krštenju Gospodinovu; kad si primio krštenje, u veljači je prikazanje života: Isus prikazan u hramu,⁶ i ti činiš to isto. Potom, onda, ulaziš u čitavu dimenziju razumijevanja što si učinio, kome si dao život, što je tvoj život, sve gledajući tvoj život zajedno s Njim, i dolazi Uskrs i ti uskrsavaš. Na Uskrs čekaš Uzašašće, koje ćemo imati sljedeće nedjelje, i tu sve nosiš Kristu, ti si u svjetlu, to pokušavam reći. Imaš četrdeset dana potpunog svjetla gdje vidiš sve u sebi što treba biti poneseno Kristu, treba biti poneseno Ocu po Kristu, i to je Uzašašće. Jednom kada je to učinjeno, Duh Sveti se spušta na tebe i Duh Sveti te obasjava u svemu što je tvoje poslanje, tvoj hod, jer kada si ponio čitavog sebe, po Duhu Svetom, započinje poslanje, više ne živiš za sebe, živiš za druge. Sa Duhom Svetim dolazi pomazanje i ti ideš, ideš, izađi iz tvog Jeruzalema i idi, i ponavljaj to neprestano, neprestano. Uz to su povezani svi ostali blagdani: Tijelovo, naj prije Trojstvo, Marija uznesena na nebo, svi su povezani. Ma ovaj hod nije slučajan: ovo je ŽIVOT, pravi Život. Sve drugo nije pravi život, to je popunjavanje sati ovih godina koje imamo ovdje na Zemlji, popunjavanje, no to nije življenje.

Dakle, biti u ovom svjetlu, što ste više uronjeni u tamu – naš svijet mi se čini prilično mračnim – to će biti više svjetla, i ako ti budeš ovo svjetlo, također i ti ćeš nositi ovo svjetlo. Bit ćeš ono svjetlo postavljeno na svijećnjak a ne ispod stola, zar ne?, da osvjetljava⁷, bit ćeš kršćanin. Tome služe kršćani. Ako ovo ne žive i ne rade, oprostite, ali beskorisni su, oni su kao sol koja nije slana.⁸ Za što su oni? Što kažu tako čudno, lijepo? Čak što više pomalo izazivamo prezir kod drugih, jer ima mnogo budista (čitam), ma uzmimo Gandhija, kao i drugi, koji naglašavaju da se ono što kršćanstvo donosi shvaća da dolazi od Boga, a ne od nekog čovjeka, to je jedina religija koja dolazi od Boga. Svi kažu da je problem u tome što se čini da je to nemoguće živjeti.

Onda bacam jednu provokaciju: je li moguće ljubiti jedni druge kao što je Bog ljubio nas? Je li moguće oprostiti? Je li moguće biti sretan? Je li moguće živjeti Evanđelje? Može li se naći deset osoba koje uspijevaju ovako živjeti? Deset, mislim da ima milijardu kršćana, ja kažem deset osoba koje ovako žive na ovoj Zemlji, DESET. Ja želim odgovoriti, moguće je, ali postoji samo jedan put: umrijeti sebi, inače ne, nije moguće. Postoji jedan put u kojem trebam biti jasan sa samim sobom pred Bogom, bez šale, bez bježanja. Evanđelje treba biti življeno. Ovo što sam danas rekao je Evanđelje, jer sveti Ivan je Evanđelje, iako je u prvom čitanju. Ako želiš biti rođen od Boga, trebaš ljubiti; ako želiš ljubiti trebaš izabrati Krista i trebaš ostaviti samog sebe; trebaš stajati u svjetlu, tako da ne trebaš skrivati svoje strahove, svoja granice, svoje grijehe. Ali i ovdje uvijek mislimo na grijehe kao na one koji su više povezani s Mojsijevim zakonom nego s Kristovim zakonom. U Kristovom zakonu, ako nekoga ne ljubiš, već si u grijehu, eh. Nije potrebno ošamariti ga, loše misliti, izreći riječ previše: dovoljno je ne ljubiti ga, već si zgriješio.

Zamislite kakav bi svijet bio kada bi kršćani, barem određeni broj, odjednom ovu zapovijed stavili u praksu. Kažem vam da bi to donijelo mnogo, mnogo više rezultata nego poštivanje cijelog Mojsijevog zakona doslovno, savršeno, više od toga da su svi super dobri, svi… po ljudski mislim… kad bi nahranili cijeli svijet, izliječili sve bolesne, iscijelili sve gubavce. Ne bi donijelo rezultate koje bi postigla jedna grupa koja ovako živi. „Ljubite jedni druge.”

Sveti Pavao kaže: „Zakon te osuđuje, milost te spašava”, ali milost je ova, eh. Ako prihvatiš Krista, to je ovo, inače nisi u milosti, inače si na pola puta između milosti i zakona, između dobrog ponašanja i prepuštanja Kristu da te koristi. Milost te preobražava, no trebaš stajati u svjetlu. Također i onaj odlomak iz Evanđelja⁹ gdje je posljednji sud, zar ne?, koji odvaja jedne od drugih, neke s desne, neke s lijeve strane – mislim da ga svi znate: „Došao si me posjetiti kad sam bio bolestan, kad…” – gledajte, nije ništa drugo nego ovo, eh: ljubite jedni druge. Nije da On kaže da trebamo ići posjećivati bolesne, zatvorenike. Ako ti ovako živiš, jedan si od onih koji će ti reći: „Dođi, blagoslovljen Oca mojega.“ Ako ne živiš ovako, čak i da si obišao sve zatvore, nećeš čuti da ti se kaže: „Dođi”, čut ćeš da ti se kaže: „Odlazi daleko od mene.”

Svijet je sav podijeljen, ako je podijeljen, ne ljubi. Podijeljen je na religije, na rase (bijeli, crni, žuti, crveni); podijeljen je među kršćanima. Čini mi se da među kršćanima postoji šest stotina podjela, nisu samo protestanti, pravoslavci, evangelisti, ima ih šest stotina, sve je podijeljeno. Čak je podijeljeno između onih koji počinju hodati zajedno stavljajući svoje živote, prikazani jedno za drugo, također i tu je podijeljeno: svatko tko želi nositi naprijed vlastitu ideju, vlastitu karizmu. Ako uzmete one od Don Bosca, oni nisu s isusovcima, isusovci nisu s franjevcima, franjevci s dominikancima; u istom samostanu obično, ako ih je trideset, bude deset protiv dvadeset i onda bude jedan protiv svih. Svi podijeljeni. Treba živjeti četvero u jednoj kući, ne može: postoji jedan kojeg ne podnosiš. Stave nas dvadeset da živimo zajedno, nužno se moramo malo razdvojiti jer ćemo se inače potući. „Ljubite jedni druge” ne možemo reći da to postoji u ovom svijetu. Ponavljam: NEMOGUĆE je, ako ne izabereš Krista na radikalan način.

Korijen svega ovoga pitao sam se: „Ma! Propali smo.” Gdje je taj korijen koji nas do ovoga dovodi? Mislim da je to zato što naposljetku ne želimo ovo svjetlo, kao što kaže Proslov Svetog Ivana¹⁰. Sjećate se Proslova, zar ne?: „Dođe među njegove, ali ga njegovi ne primiše.” Ali zašto ga ne želimo? Uvijek uobičajena oholost, ova oholost nas zaustavlja. Netko je, ne sjećam se više koji svetac, rekao da oholost umire tri dana nakon što ti umreš – rekao je jedan svetac, eh! – tri dana nakon smrti. Jer također i kada se želi prihvatiti Isusa, također i kada se želi biti potpuno njegovi, nikada ne uspijevaš to napraviti dopuštajući mu da ti pokaže kakav si doista. Čak i oni koji kažu: „Ali ja bih volio biti… da me svi vide.” Da, želiš da te vide u onom što ti govoriš, ali skrivaš ono kakav si zapravo. Zaista, mislim da se oni koji imaju ovakav stav još više skrivaju od drugih, žele ti donijeti ono što oni žele.

Ne uspijevamo jer se u nama uvijek pokreće iznutra da se za Isusa mora nešto napraviti, nešto mu se mora dati zauzvrat i nisi u stanju prihvatiti onu besplatnost Njegove ljubavi koja te rađa. Pogledajte, prolazak je u tome. On je taj koji te rađa, dakle ti ne trebaš početi kalkulirati što trebaš učiniti ako izabereš Krista, čega se trebaš odreći, Ma prepusti njemu da djeluje! Ali kad počne djelovati, nemoj se početi skrivati, ušutkaj tvoj ja. On te ljubi kao grešnika, nema potrebe da se skrivaš. On te ljubi kada si tama, nema potrebe da se opravdavaš. On te uvijek ljubi. Prihvati to svjetlo i tada ćete vidjeti kako tama postaje podne i ti se preobražavaš. Ja vas molim, prihvatite ovaj Isusov izazov, dopustite da vas se ljubi!

I neka vas u tome prati Presveta Marija, neka vam uistinu pomogne živjeti ovu ljubav, ali da se radujete poradi ove milosti, da se radujete poradi ove besplatne ljubavi, koja od vas traži samo da znate zahvaliti i radovati se. I neka vas Bog blagoslovi, i ja vas blagoslivljam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.