Crkva Isusa Krista Svega Svemira

Mauro

20.4.2024

III Tjedan Vazmenog Vremena

Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69

Djela Apostolska ovih dana predstavila su nam mučeništvo svetog Stjepana[1], obraćenje Svetog Pavla[2], i danas predstavljaju Crkvu u miru, Petra koji posjećuje Crkvu i vrši neka čudesa te ljude koji vjeruju upravo zato što vide ta čudesa[3]. U Evanđelju pak cijeli govor u Kafarnaumu: Euharistija[4].

Ja bih želio pogledati zajedno s vama ovu dimenziju obraćenja Svetog Pavla, kako bi napravili usporedbu također i s nama te iznova ponovili glede govora iz Kafarnauma –  znam da sam prije  govorio – ovaj jednostavan koncept koji Isus govori, tako da vjerujem da nitko od nas to ne može jednostavno shvatiti iznutra: «Tko god ne jede moje tijelo i ne pije moju krv, ne može biti dio mene»[5]. To nije samo Euharistija: Tijelo i Krv, to je njegovo Tijelo. Jednostavan koncept, ali ne vjerujem, ponavljam, da je tako shvaćen među kršćanima, jer onda ne  bi bio svijet ovakav kakav jest; jednostavan, ali šokantan kakav je bio i za one iz Kafarnauma. Nisu svi bili loši, eh! „Tvrd je ovo govor.“ Kako možeš jesti Meso?

Sveti Pavao. Sve apostole, osim Svetog Pavla, Isus je tri godine poučavao, s Njim su živjeli, s Njim su bili četrdeset dana nakon što je uskrsnuo, poučavani o svemu. Primili su Duha Svetoga zajedno s Presvetom Marijom, u cenakulu[6]. Isus im je otvorio pameti za Pisma. A svi znamo koliko su se mučili kako bi u potpunosti povjerovali u uskrsnuće također i  nakon što su ga vidjeli uskrslog: „Ako mu ne vidim rupu na rukama, ako ne stavim…“[7]

I umjesto toga Sveti Pavao, koji je ubio puno svetaca – on nije ubio bilo koje ljude, sveti Pavao, nego je ubijao svece, posvetio se ubijanju svetaca, ne bilo kojih osoba, niti zločinaca, on je ubijao svece, Svetog Stjepana i imao je dozvolu da dovede i ostale – jednostavno čuje glas, padne s konja i promijeni se. I nismo mi sada ovdje da kažemo: „Veći je Petar, veći je Pavao“, svatko ima svoje, svakako mislim da je veličina Svetog Pavla poznata na univerzalnoj razini.

Što se dogodilo? Ono što se dogodilo i što se mora dogoditi svakome od nas: uspio je prihvatiti Božje oproštenje, bez „ako“ i „ali“. Padajući s konja i čuvši: „Tko si ti?“, „Ja sam Isus koga ti progoniš“, njegov prolazak je bio: „Ako me ovaj koga ja progonim – znam što sam učinio, znam tko sam –  toliko ljubi, za njega je vrijedno dati život.“ Prihvatio je oproštenje.

Gledajte, ovaj korak prihvaćanja oproštenja, pozivam vas da ga vidite na svakome od vas, niste s grijesima Svetog Pavla, ali svatko od nas ima svoje, ima vlastite. Ako ne dopustite da prođe oproštenje onako kako ga je on prihvatio, nećete moći niti razumjeti Božju ljubav. Ako pokušamo razumjeti Božju ljubav samo poradi dobrih djela, samo poradi dobrog ponašanja, samo to nije dovoljno. Cjelokupan pozitivan stav koji mora doći, mora doći jer si dotaknuo ovu Božju ljubav, i kada je stvarno dotičeš? I sveti Ivan apostol to dobro opisuje: „On nas je prvi ljubio, ljubio nas je još kad smo bili grešnici.“[8]

Potrebno je imati iskustvo ove ljubavi, osjećati se ljubljenim kada… znaš da to ne zaslužuješ, znaš da si pogriješio, znaš da si ograničen, znaš da si ništa, no znaš da te Bog ljubi. To je ta ljubav koja ti dopušta da živiš prikazani život. Ako ne dotakneš ovu ljubav, gledajte da prikazanje je teorija, to je jedan  čin snage, to je prisiljavanje tvoje volje. Već je lijepo eh, jer ti to hoćeš, želiš, tražiš. Prekrasno je, ne odbacujem ovaj aspekt, nego doći do ovoga  kao Pavao. Ta ljubav te više ne veže, oslobađa te u svemu, oduzima svaki strah, svaki osjećaj krivnje, ostavlja samo Život u tebi. Razumiješ da je ta ljubav pobijedila svijet[9] jer ga je pobijedila u tebi, ne zato što ti je netko rekao da ga je pobijedila u njemu, da je izvršio čudo (što je dobro, bravo), ma pobijedio ga je u meni. Imaš iskustvo Boga, susrećeš Boga. Jednako tako je i za Euharistiju. Ako ja ovu ljubav ne jedem, ne susrećem se s njom, svjestan da jedem Srce Kristovo, svjestan da je to čin ljubavi, inače će manje-više uvijek postati neki obred.

Ovo djelovanje o kojemu govorim, bilo euharistija bilo oproštenje, djelovanje je milosti. To je ono djelovanje s kojim čovjek nema nikakve veze, djela koja čovjek može učiniti nemaju ništa s tim, molitve nemaju ništa s tim, dobročinstvo nema ništa s tim, najbolji od najboljih nema nikakve veze s tim, nema nikakve veze s tim: to je Božje djelovanje, to je djelovanje milosti. Jer ako misliš da možeš dobiti oproštenje zato što si dobar, nisi susreo ovu ljubav koja te prva ljubi, koja te ljubi kad si grešnik, a ne kad si dobar. Djela postaju dobra jer te ova ljubav ljubi, jer takvu ljubav ne možeš ne uzvratiti, ili je možeš zatajiti.

Dakle, što to čovjek radi? On radi ono što je prisutno uvijek od začeća nadalje: on bira, između života i smrti, između prihvaćanja ove ljubavi ili prihvaćanja duha svijeta. Može to napraviti u potpunosti: „Biram svijet ili biram Boga“, ili može kao većina na pola: neki dvadeset, neki trideset, neki četrdeset; jedan slabi da, slabi ne, napola: „Prihvaćam, ali ne u potpunosti”. Pa tamo počnu „svako malo molim, tražim, činim“, jer nisi prihvatio ovu ljubav, nije te promijenila, nije te srušila s konja.

Rekli smo da je prisutno trojstveno djelovanje u ovom vremenu – ispravno je i nije ispravno -, trojstveno djelovanje je uvijek bilo prisutno. U ovom vremenu je ojačano, u ovom vremenu djeluje na poseban način, kao da je i više nego u Isusovo vrijeme, samim tim što je Njegova prisutnost živa kao i tada. Ali djelovanje Oca, Sina i Duha Svetoga neprestano je na djelu. Ako pogledate ‘na Misi je prisutno to djelovanje. To je ono djelovanje koje te neprekidno stvara, oprašta ti i posvećuje, ovisno o tvom sudjelovanju.

Na svakoj Misi mi molimo „Oče naš: dođi kraljevstvo tvoje.“ Čini se da nikada ne dolazi. Već neko vrijeme molimo za mir: izbijaju ratovi. Ma što nam to govori? Ja vjerujem da ono što nam govori točka je: čovjek moli „dođi kraljevstvo tvoje“, ali on već ima na pameti kakvo je njegovo kraljevstvo, već ima svoje ideje o tome kakvo je kraljevstvo Božje. Moli za mir, ali želi mir – što je pravo, i jao nama ako ne molimo za mir – ne da se promijeni po Božjoj misli, nego da se vrati živjeti po vlastitoj misli. Evo zašto mir ne dolazi, jer ti Bog ne daje ono što je loše za tebe. Ako želite primjer koji to potvrđuje, uzmite pandemiju. Je li se nešto promijenilo od pandemije? Čovjek se vratio živjeti kao prije. Postoji li netko tko je nakon pandemije, za vrijeme pandemije, išao tražiti Boga? Bilo im je žao jer nisu mogli živjeti kako su živjeli prije – bilo nam je žao – a ne da promijene svoje živote. Nitko se nije pitao: što mi Bog govori? Što želi? Zašto je to dopustio?

Sveti Pavao prihvativši ovu ljubav, ovo oproštenje promijenio je život, ma to vrijedi za svakoga. Ponekad vjerujem da ne prihvaćamo ovo oproštenje upravo zato što, kao i za volju Božju, „dođi kraljevstvo tvoje“, kao i za mir, lukava duša zna: “Ako prihvatim sve, promijenit ću se, moram ostaviti. Ako prihvatim sve, izgubio sam.”

Dok sam razmišljao o tome, rekao sam: kako možemo moliti za mir? Gospodin je jasan, zar ne? Nakon „Oče naš“ svećenik moli Boga Oca, a potom moli Isusa za mir. Moli Oca govoreći: „Udalji od nas svako zlo”, a zašto se ono ne udaljava? Uvijek iz istog razloga kao i prije. Zlo se udaljava, no čovjek ga iznova poziva. Kad krstimo i šaljemo u pakao, šaljemo u sumporno jezero, svi idu tamo, no potom ih čovjek iznova pozove. Demoni, zlo, destruktivna energija su u svijetu jer je čovjek taj koji ih poziva. On zaziva zlo, ne stoga što vrši crne mise ili radi tko zna što, nego jednostavno zato što bira živjeti po svijetu, po duhu svijeta i onda se pojavljuje onaj koji predstavlja duh svijeta, pojavljuje se zlo.

Moliti za mir, prva molitva za mir trebala bi biti za mir u nama, kako bi mir pobijedio moj nemir, kako bi mir pobijedio moja pitanja. Tada mogu moliti za mir u svijetu, kako bi mir pobijedio svijet u meni. Tada možemo zajedno podići glas, a to će također biti autoritativna molitva poput one koju je Crkva uputila kada je rečeno da se  potresla Zemlju, zar ne? govori: „Ovdje nas se svi žele riješiti. Ili nam pomozi ili smo već završili sa Crkvom.“ Nije bilo tako ali… Zemlja se zatresla i Crkva je krenula[10]. Ali to su bile osobe koje su ovo izabrale u istini.

No ako naprotiv, ja molim za mir, ali dok molim već u sebi molim za volju Božju i već u sebi želim mir, jer na taj način dobro rastem, osjećam se dobro, nastavljam raditi, nastavljam živjeti, nastavljam djelovati , ja sam već išao protiv Isusove molitve: «Mir vam svoj dajem. Ne kao što svijet ga daje»[11] On kaže. Moram ga otkriti onako kako mi ga On daje, ne mogu Mu reći kako da mi ga da, „ne kako ga svijet daje.“

Razmišljajući o ovome, govorio sam prije, rekao sam, ali postoje osobe koje su ateisti – ili barem kažu da su to – ja ih vidim u miru, čine mi se lijepe osobe, pozitivne, mirnije od mnogih kršćana, oprostite. Rekao sam sebi: kako to? Jer oni, u svakom slučaju za ono što oni vjeruju, za ono što oni žive, našli su unutrašnju ravnotežu, mir, imaju ideal i za taj ideal daju život, daju  život za taj ideal. Zamislite samo… najupečatljiviji slučaj je jedan Gandhi. Dao je život za jedan ideal, bio je u miru. Ali mi koji smo susreli Boga ili kažemo da smo ga susreli, što znači za nas imati mir? Bit će to nešto iznad tih osoba, i doista postoji ovaj iznad: trebaš postati kao Isus Krist, ti trebaš postati onaj koji prikazuje život i plaća za mir, trebaš postati žrtvovani jaganjac, trebaš uzeti jedan komad križa i ići naprijed. Trebaš staviti Krista u centar i prepustiti Mu svaku inicijativu, prihvaćajući ovu ljubav kako sam prije rekao.

Nalazimo se u posebnim vremenima – rekli smo vam, rekao sam to mnogo puta – ali to nisu posebna vremena zato što su ružna vremena; posebna su jer su prisutne mnoge milosti, posebna jer ovo iskustvo Savla koji postaje Pavao nadohvat ruke je svima. Posebna, jer dovoljna je jedna mala otvorenost, mala želja prema Bogu, raspoloživi promijeniti život, i Bog probija vrata. On stoji na vratima i kuca.[12] U ovim vremenima, kažem vam, ako netko pogriješi prići vratima, čak i ako ih ne otvori, probije ih i kaže: „Ma, mislio sam da su otvorena“, sruši ih dolje za tebe, da uđe. Dovoljno je imati malo želje i raspoloživosti. Posebna su  poradi toga. Teže se izgubiti nego spasiti, samo što je izbor uvijek kao kod začeća, što želim, Duha Božjeg ili duha svijeta. To da i to je jedino što čovjek treba napraviti, ovaj odabir, potom ostaviti Božje djelovanje slobodnim. A On zna koga će zbaciti s konja, koga će uzeti pokazujući mu čudo, koga će uzeti milovanjem, koga će uzeti udarcem u guzicu, On zna, ali pustimo mu da djeluje.

I ja ti želim zahvaliti, Gospodine, za ova vremena, hvala ti za milosti koje su brojne. Želim Ti povjeriti sve malene, jednostavne, sve one koji su uronjeni u vrtloge koji su veći od njih, u situacije veće od njih, osobito one koji Te još nisu upoznali. Povjeravam Ti one koji u svakoj vjeri traže Život s velikim slovom, traže smisao Života. Povjeravam ti abortiranu djecu, povjeravam ti sve one koji su na bilo koji način odbačeni. I želim, zajedno s Presvetom Marijom, tražiti od tebe poseban blagoslov za one koji su rekli da u začeću, za one koji su pozvani otvoriti jedan put, da se znaju radovati ovom pozivu, probuditi i istinski prihvatiti, kao sveti Pavao, trpjeti za tvoje ime; prihvatiti, kao sveti Pavao, kamo god ga bude poslao, sav hod koji će biti, zajedno sa svetim Pavlom zahvaliti, za silu, širinu i veličinu Božje ljubavi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Dj 7, 51 – 8,1a

[2] Usp. Dj 9, 1-20

[3] Usp. Dj 9, 31- 42

[4] Usp. Iv 6, 60-69

[5] Usp. Iv 6, 52-55

[6] Usp. Dj 2, 2-4

[7] Usp. Iv 20, 24-25

[8] Usp. 1 Iv 4, 10.19

[9] Usp. Iv 16, 33

[10] Usp. Dj 4, 23-31

[11] Usp. Iv 14, 27

[12] Usp. Otkr 3, 20