Crkva Isusa Krista Svega Svemira

Mauro

2.3.2024

Mih 7,14-15.18-20; Ps 103(102); Lk 15,1-3.11-32

Danas je u Evanđelju¹ prispodoba za koju se govori o „razmetnom sinu”, ali možda je točnije o „dobrom ocu”, i po mom mišljenju savršeno pokazuje hod koji je svaki čovjek pozvan proći: doći do spoznaje Oca.

Imamo poruku, vjerujem od Svetog Rafaela, koja kaže da sve dok ne dođemo do Oca nismo učinili ništa, jer zaustaviti se na Sinu Isusu i ne doći do Oca znači ne učiniti ništa². Ja mislim da smo svi, poput mlađeg sina iz prispodobe, potrošili mnoge milosti, izgubili puno vremena prije nego što smo shvatili – počeli shvaćati, jer to je hod koji je još u tijeku – da imamo Oca na Nebu, a ne nešto apstraktno, daleko; prije nego što smo imali ovu želju da susretnemo Oca, da ga upoznamo. Jer vjerujem da figura Oca i Duha Svetoga, za razliku od Isusa, uvijek ostaje pomalo apstraktna.

Mislim da je prvi korak za sve nas bio upravo shvatiti da je život upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao.³ Upravo nas ta želja u nama drži na putu, vodi nas, što je pravo i na sreću, da budemo raspoloživi umrijeti sebi, kako bi uskrsnuli u Kristu, te se rodili kao nova stvorenja. Upravo ta Očeva želja vodi nas da idemo naprijed, da imamo vjeru, nadu i ljubav.

Uvijek u Evanđelju govori da se može osvojiti također i cijeli svijet, no ako se izgubi vlastita duša, nema nikakve koristi.⁴ Izgubiti vlastitu dušu moglo bi se prevesti i ovako: ali ako se ne susretne Oca, nije se ništa napravilo. Ne usuđujem se ni pomisliti kako je strašno umrijeti, jer svi mi umiremo, bez ove želje da idemo tamo, gdje ćemo ga moći bolje vidjeti, bolje upoznati; nego ići tamo ugašeni i ne znajući ništa, bez ove unutarnje želje, to treba biti ružno, treba biti stvarno prava smrt, ona koja plaši.

Mislim za sve, i mislim da svi to možemo reći, da nas ovaj oganj, ova želja da upoznamo Oca u određenom smislu vodi naprijed, no u drugom smislu uvijek nas ostavlja pomalo praznima, uvijek nam nešto nedostaje. Puno smo hodali, puno smo ulazili u molitvu, ušli smo u ovu želju, no ona nikad ne prestaje, ona je poput nekog izvora koji nikad nije pun.

Mi govorimo da uvijek želimo staviti Boga na prvo mjesto, a to je prvi korak kako bismo krenuli po zakonima Duha, to je prvi korak trudeći se živjeti Evanđelje na konkretan način, međutim mislim da postoji jedna stvar koju treba pojasniti: staviti Boga na prvo mjesto je, da, prvi korak kao ova želja da upoznamo Oca, no, ako potom ne započne u nama djelovanje Duha Svetoga, jer samo Isus je onaj koji nam daruje Duha Svetoga, no ako mi ne ostavimo Duha Svetog slobodnim, nije dovoljno.

Nadam se da se mogu bolje objasniti. Ako uzmem primjer iz prispodobe koju smo čuli, moglo bi se pomisliti da je između njih dvojice najstariji sin onaj koji je bio najbliži ocu, slušao je sve njegove zapovijedi, uvijek je bio s njim, nikad ništa nije prekršio, moglo bi se reći da ga je stavio na prvo mjesto. Pravim ovu usporedbu, ne?, staviti Boga na prvo mjesto: stavio ga je na prvo mjesto. Ma reakcija koju je imao kad mu se brat vratio pokazuje da nije bilo tako: nije upoznao oca. Njegov način stavljanja na prvo mjesto poslušnosti prema ocu nije donio plodove; reagirao je kao netko tko ga ne poznaje. Ovo govorim da bismo razumjeli: nije dovoljno imati Boga na prvom mjestu, potrebno je da Duh Sveti krene sa njegovim djelovanjem kako bismo imali Boga na prvom mjestu, kako bismo znali kako imati Boga na prvom mjestu, kako ući u ovu spoznaju.

Na neki način to je rizik u koji upada svatko od nas, svaki kršćanin: moliti, ići na Misu, misliti da imamo Boga na prvom mjestu, no nemati Duha Svetoga, iako imamo sakramente. Sveti Pavao u Djelima Apostolskim kaže da je susreo nekoga, koji čak već propovijeda, i pita ga: „Ma, jeste li primili Duha Svetoga?” „Ah, mi niti ne znamo da postoji.”⁵

Duh Sveti, koji je uvijek pomalo nepoznat, ako mi gledamo u svemu onom što činimo, On je u centru, u centru je trojstvenog djelovanja: Otac stvara, Isus otkupljuje i prvi dar je Duh Sveti. Međutim, Duh Sveti je taj koji nam sve objašnjava. Isus otvara pamet apostolima za Duha Svetoga da im sve objasni, Isus koji djeluje u punini Duha Svetoga. Isus plaća za nas, on ti daje mogućnost primanja Duha Svetoga, on ga osvaja u određenom smislu, no potrebno je pustiti Ga da djeluje. Nije dovoljno što On plaća, što ti ga On daje, ako ga ti ne ostaviš slobodnog. Po Duhu Svetom Isus nam otvara put povratka k Ocu, u Duhu Svetome.

Znamo da je grijeh koji neće biti oprošten grijeh protiv Duha Svetoga. Zašto? Po mom mišljenju to je vrlo jednostavno: jer to je odbijanje Božjeg djelovanja; odbacuješ Božje djelovanje, odbacuješ sve djelovanje koje započinje u tebi prihvaćajući Sina. Bez Isusa ne možemo ništa, to je jasno, no bez Isusa koji ti iznova daje mogućnost primanja Duha Svetoga ne možeš ništa. Bez Isusa koji traži oproštenje od Oca, koji zadobiva oproštenje za tebe od Oca, koji ti daje Duha Svetoga, ne možeš učiniti ništa. Ali, ako se potom ti zatvoriš djelovanju Duha Svetoga, odbacuješ Božje djelovanje, u određenom smislu banaliziraš i poništavaš također i Žrtvu Kristovu.

Govorili smo u ovim vremenima o mističnom jedinstvu s Isusom⁶ i rekli smo da želja da se sjedinimo, da se mistično sjedinimo s Njim, želja da budemo njegovi, da mu prikažemo život kako bi on mogao činiti s nama sve po njegovoj volji, to je mistično sjedinjenje. Nije pitanje karizmi, to je pitanje ove želje da budemo jedno s Kristom. Potom, sljedeći prolazak je mistično sjedinjenje – znamo dobro iz „Ispisati Povijest” – neposredna spoznaja, intelektualno gledanje i potom neposredna spoznaja⁷. Mislim da svi uspijevate vidjeti: Isus, sjedinjuješ se s Isusom, on ti daruje Duha Svetoga. U Duhu Svetom ulaziš u ovo intelektualno gledanje, počinješ vidjeti stvari onakvima kakve bi trebale biti, kakve su u Bogu, kako funkcioniraju u Bogu. Sljedeći korak je neposredna spoznaja: ti uvijek znaš što trebaš činiti, bez da nekoga ispituješ. Zašto? Jer si uronjen u Duha Svetoga i tamo jasno vidiš što trebaš činiti.

Govorim sljedeći korak, jer jedno je imati Duha Svetoga, ostaviti ga slobodnim i vidjeti stvarnost; ova stvarnost u tebi još više rasplamsava želju za tvojim sudjelovanjem. A koja je želja za sudjelovanjem? Prikazanje života, stavljajući upoznavanje Oca na prvo mjesto. Sve to se povećava i drži te uronjenim u Duha Svetoga i dovodi te do neposredne spoznaje, jer je Duh Sveti onaj koji te vodi, jer tvoj život postaje usmjeren i vođen Duhom Svetim. Ne radi se o vizijama, lokucijama, nego o ovom sinovskom odnosu sa sve Tri Osobe Trojstva: Ocem koji te iznova stvara, Sinom koji te otkupljuje i daruje ti Duha Svetoga, koji te iznova vodi k Ocu. To je jedan krug, jedan vir. Ako izađeš iz toga gubiš neposrednu spoznaju – i jasno također intelektualno gledanje – mučiš se živjeti mistično jedinstvo, ti si poput izmjenične struje, malo da, malo ne, malo da, malo ne, malo da, malo ne.

Govorio sam da sve dolazi od Duha Svetoga, ako vi gledate također i Svetu Misu. To je upravo živo djelovanje našeg sjedinjenja s Duhom Svetim, od samog početka: pokajanje, za što se kajem? Duh Sveti je taj koji mi daje vidjeti što me sprječava u mističnom sjedinjenju, što me sprječava da prikažem život, što me sprječava da budem jedno s Bogom, s Isusom, preko Isusa. Duh Sveti je taj koji mi daje da kažem što moram ostaviti, za što moram tražiti oproštenje. Uvijek je Duh Sveti taj koji mi po Božjoj riječi otkriva njeno duboko značenje, otkriva i konkretne korake za mene, za svakoga od nas, uvijek Duh Sveti. To je ono kada kažem “ostaviti ga slobodnim, ne ukalupiti ga”. Uvijek je On, njegovo djelovanje!

U prikazanju, samo po Duhu Svetomu i u Duhu Svetome mogu prikazati život, mogu se sjediniti s Isusom, mogu predati, po mom svećeništvu, kraljevskom ili ministerijalnom, sve što sam susreo, živio, dotaknuo, cijeli moj život, cijelo moje biće. To je uvijek djelovanje Duha Svetoga. Posveta, molimo: „Oče, pošalji svoga Duha da posveti”, to je Duh Sveti. On je uvijek u centru cjelokupnog trojstvenog djelovanja.

U zajedništvu, posvećenom Duhom Svetim, još uvijek je Isus taj koji nam, komunicirajući nam samog sebe, daruje obilno Duha Svetoga kako bi se pokrenuo ciklus intelektualnog gledanja – neposredne spoznaje u mističnom jedinstvu, jer je On u nama.

Naša molitva, ona koju je Marija tražila u Međugorju, jest moliti u duhu, uroniti u duh, ući u ono unutarnje svetište koje je u nama, gdje je prisutno Kraljevstvo Božje – „Kraljevstvo Božje je u vama“⁸ – i sve je upravo u toj molitvi po kojoj potom započinje preobrazba osoba i svega onoga što je oko osobe: preobrazba stvarnosti, novoga svijeta.

Jasno smo stavili naglasak na tišinu. Jasno je da, ako želimo slušati Duha Svetoga, mi trebamo zašutjeti. I kada naprotiv čujemo mnoge glasove, riječi, misli – to je dobro, normalno je na početku – no to su sve one stvari koje sa strpljivošću trebaju izići, kako bi napravile mjesta za Duha Svetoga. Neki su sveci govorili da kad molitva doista dođe do uronjenosti u Duha Svetoga, ona je tiha i dosta, nema više govora, svaka je riječ suvišna. Kada zaista postane molitva u Duhu Svetomu, to je tišina jer njezino djelovanje ide, dodiruje, jer jedno je s Isusom, jedno je s Ocem, pa nema više niti potrebe za riječima. Oni rade i djeluju.

Dakle, zaključujem. Grijeh protiv Duha Svetoga, koji je mnogo življi u ovom vremenu, u ovom dobu. Rekao bih da naše doba upravo donosi ovaj sud, iako je ružna riječ „sud”. Upravo kada mi svjesno (jer mislim da i kada se pravimo da ne znamo, znamo) blokiramo Božje djelovanje, blokiramo ga u nama kada ga sprječavamo jer nismo spremni i slobodni izreći da, koje je potom da jednog istinskog prikazanja koje više nema interesa, potreba i nakana, gdje zaista vjerujemo da po Presvetoj Mariji i po njezinim nakanama imamo sve što nam je potrebno, osobno i svima zajedno. Kad iziđeš iz toga, blokiraš Božje djelovanje i tada je to grijeh protiv Duha Svetoga, jer odbijaš njegovu pomoć, odbijaš njegovu intervenciju.

Dakle, bez Isusa ne možemo učiniti ništa. Znamo da niti bez Presvete Marije ne možemo niti doći do Isusa, međutim, molim vas, imajte sada hrabrosti još dublje ulaziti u ovu molitvu u Duhu Svetom. Vjerujte da vodi vaš život, nemojte se plašiti stvari koje vam se mogu činiti, citiram pod navodnicima, „čudne” ili da nisu po određenim normama. Brinite se samo o provjeravanju samih sebe i to svaki dan, je li ono što vam je doista važno dopustiti da budete preobraženi kako biste postali na sliku i priliku Božju, da vaš život bude samo to. Ako je to tako, onda ga ostavite slobodnog. Ako ste mu prikazali život, imajte povjerenja.

Povjeravam cijelu Crkvu Presvetoj Mariji Suotkupiteljici, povjeravam svako da pri začeću, povjeravam svakog čovjeka dobre volje. Želim ti, Oče, po Mariji na poseban način darovati nevine, jednostavne, malene, sve one koji u ovom vremenu bivaju pritisnuti ovom destruktivnom energijom, od ovog tako snažnog djelovanja zla. Povjeravam ti svakog umirućeg, svakog mučenika; povjeravam ti i želim ti prikazati svu krv koja je prolivena na ovoj Zemlji. I neka Duh Sveti, kojeg si Ti poslao i kojeg nam je zaslužio Sin, po Isusu Kristu, doista obnovi svakoga od nas, probudi u svakome od nas želju da budemo djeca Božja, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.