Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

27.1.2024

2 Sam 12, 1-7. 10-17; Ps 50; Mk 4, 35-41.

Mi, u ovom bdijenju, svečano posvećujemo Europu Bezgrešnom Srcu Marije Suotkupiteljice. Posvećujemo Europu i prikazujemo se na nakane Presvete Marije za Europu. Činimo to jer je to od nas tražio naš Gospodin Isus Krist. To je molba koja dolazi budući da vidimo vremena u kojima živimo, to je molba koja dolazi od Njega ovdje prisutnog u njegovu drugom dolasku, i čini mi se jasnim da nas ovom molbom još jednom tjera da se ne vrtimo oko sebe, naših potreba, naših problema, no tjera nas da sve više i bolje razumijemo vremena u kojima živimo, kraj vremena, situacije koje proživljavamo. Tjera nas da moramo gledati na događaje s odgovornošću, sa zrelošću, te da vidimo naš specifični poziv za ovo vrijeme, u tim događajima, kako ne bismo riskirali da živimo kao u vrijeme Noe[1] ili Sodome i Gomore[2]: oni su molili, ženili se, kupovali, prodavali, a onda je Bog stavio točku.

Ne živimo tako da nas događaji pritisnu, da nas uvuku u njih, kao što će uvući dobar dio čovječanstva. Naprotiv, na nama je, zajedno s njima, zajedno s Crkvom svega svemira, prodrijeti u te događaje, sudjelovati.

Evo, znam da se obraćam Crkvi Kristovoj, znam da se obraćam muškarcima i ženama koji su izabrali Boga i žele ga u potpunosti izabrati, žele definitivno ostaviti mnoge idole koje ovaj svijet nudi. Ne kažem da smo ih ostavili, jer mislim da bi mi bilo rečeno: „Ti si lažljivac“, no mislim da svi mi želimo ostaviti duh ovoga svijeta. To je naš hod: ostaviti idole. Ostaviti duh je ista stvar, sve ono što nam svijet sa svojom zavodljivošću, sa diktaturom ezoterije i dalje nudi, ponekad nas zbunjuje, ponekad pokušava povući za sobom.

Evo, znam da se obraćam osobama koje to ne žele; osobama koje su do kraja odlučile da je život upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao[3], i koje su za to mnogo puta prikazale svoje živote Isusu po Bezgrešnom Srcu Marijinu i koje su svaki put išle dalje u duboku spoznaju pravoga Boga. Mislim da svatko od nas može posvjedočiti da je upravo ovim prikazanjem, prepuštanjem života u ruke Božje po Mariji, započeo proces koji je sve intenzivniji, koji je imao svoje ritmove, ma koji sada baš brzo teče, proces koji svakoga od nas vodi u molitvu, kako je htjela Presveta Marija u Međugorju. Vodi nas da molimo, vodi nas da sve više želimo biti licem u lice s Bogom; da želimo upoznati njegovu misao, upoznati je kako bismo je aktualizirali, upoznati je kako više ne bismo bježali od Božjeg lica.

I ovdje kažem, budimo pošteni: mi bježimo od Božjeg lica; pobjegli smo, ne želimo ali to činimo. To je hod koji nas oslobađa, mislim da to i ovdje možemo posvjedočiti. On je došao osloboditi zarobljenike[4] i tko mu to dopusti, biva oslobođen; oslobođen od duha svijeta, oslobođen od samoga sebe, oslobođen od svega što nije potrebno, svega što je samo teret, samo je napor, od svih umjetnih svjetala. To je hod koji nas ispunjava i ujedno sve više u nama budi želju, traženje, traženje Boga.To je hod koji nas vodi u duh, ali koji polazi od duha. Možda će se činiti kontradiktorno, ali tako je: sve počinje od duha i vraća te u duh. Ipak je konkretno, nije nešto u zraku, jer polazi od duha, komunicira ga duši, duša tijelu kako bi ga utjelovilo. Konkretno – to vrijedi za kršćanstvo, upravo zato što možda nije bilo shvaćeno – to je hod koji vodi prema dobru za čovjeka, ne vodi ka tome da čovjeka učini robom, siromahom. Vodi ga da  pronađe vlastito dostojanstvo, da pronađe puninu, da otkrije da je dijete Božje, u tome je sve. To je za dobro u svoj svojoj globalnosti.

Gledajući ova vremena, osjećajući, upravo, potrebu za zahtjevom posvete Europe, znajući gdje se nalazimo i koliko brzo ova vremena teku, vjerujem da se svi mi trebamo sve više truditi dati sve, da trebamo napraviti još jedan napor, ništa ne zadržavati, ništa ne odgađati, nego se suočiti s ovim životom iz ljubavi prema Bogu; suočiti se s njim dajući sve, ostavljajući starog čovjeka jednom zauvijek.

Isus je također rekao, kada je tražio od nas da posvetimo Europu, da će SVI događaji u ovoj godini biti ZAKLJUČNI DOGAĐAJI. Prepuštam vama da razmislite. Znamo da za davanje svega On od nas uvijek traži samo dvije stvari: vjernost i jednostavnost. Vjernost, o tome smo mnogo puta govorili, to je vjera u njegovo djelo, vjera u njegovu prisutnost, sigurnost da je to što smo mu dali život po Presvetoj Mariji najbolje što smo mogli učiniti, sigurnost da On vodi povijest, vodi svakog od nas, a također i vjernost u onome što od nas traži, s jednostavnošću. Dakle, kada kažem „dati sve“, „truditi se najviše što možemo“, svatko kako uspije, kako može u vlastitoj originalnosti. Svatko zna što iznutra treba činiti, no neka točini gledajući Gospodina u oči, neka to učini do kraja, neka učini sve, neka ne pobjegne.

Mislim da je svima jasno da u Europi i svijetu više nema nikoga tko bi ih mogao pokušati spasiti, pronaći rješenje. Samo Isus Krist. Samo On zna kako djelovati. Stoga se prikazujemo na nakane Presvete Marije, jer sve što zna Sin, to zna i Majka, sve što zna Majka, to zna i Sin, a Marijine nakane idu direktno u Presveto Trojstvo. No, znajući da samo Isus spašava, na nama je da živimo u potpunosti kao živa Euharistija. Što to znači? Živjeti kao On. Beskorisno je bježati, kad kažemo: „Ma ja nisam Isus, ja ne mogu, ja…“ Živa Euharistija je onaj koji uvijek živi licem u lice s Bogom, koji uvijek živi u ovom prikazanju, koji uvijek živi kao euharistijski Isus: razlomljeni kruh; koji živi uvijek da se daruje u potpunosti, da daruje, u svjetlu darivanja, u svjetlu prikazanja. Euharistija je kruh koji se prikazuje, Bog koji se prikazuje. Ako je životni, događa se u životu. Ponekad se kaže biti njegove ruke, njegove oči, njegov glas, njegove noge. Dakle, to znači biti On, dopustiti da On može živjeti u nama: to je živa Euharistija. To znači uvijek biti licem u lice s Njim, dopustiti se preobraziti, preobraziti od Duha, od Duha Svetoga te dopustiti biti iznova stvoren od Oca, jer čitavo Trojstvo je u akciji, a onaj koji je živa Euharistija ostavlja Trojstvo slobodno.

Drugim riječima, kao što je rečeno Nikodemu, biti iznova rođen odozgo[5]. Ali, i ovdje: vjera. Što znači vjera? To znači da doista u svakom trenutku dana vjerujem da se ovo djelovanje događa u meni, uvijek, i da su sve situacije koje se stavljaju pred mene upravo kako bi funkcioniralo ovo djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga, kako bismo sudjelovali u potpunosti. Ne moram ići i tražiti Gospodina tko zna gdje, trebam vjerovati da on tako djeluje u svim situacijama moga života, ma u svim, doista u svim. I onda sam tamo živa Euharistija. Vidite da se ne radi o korištenju vlastitih sredstava, niti o imitiranju Isusa, radi se o tome da ga ostavimo slobodnog. To je drugačije, eh.

Ponekad čujem ovo pitanje, lijepo, no mislim da možemo ići dalje od toga: „Što bi Isus učinio na mom mjestu u ovoj situaciji?“ To je lijepo pitanje koje pomaže. Vjerujem da je još dublje reći: „Ostavljam Isusa slobodnog u ovoj situaciji“, ne razmišljam o tome što bi On učinio, jer od trenutka kada razmišljam o tome, ulažem moj trud u to. Odgovor koji dobivam nije potpuno čist, ostavljam ga slobodnog.

I tako u svakoj situaciji, On zna kojoj, On zna koje su nam potrebne, On zna koji su zapravo koraci u kojima umiremo sebi i Trojstvo nas može preobraziti. Ako On nije slobodan, koraci koje mi pravimo bit će ipak, uvijek, pomalo bijeg od pravog puta, od puta… Gledajte najbolje situacije su one svakodnevne, a to su uvijek naše granice, da tamo ostavimo Isusa slobodnog. Prihvatiti ih. Ne želim se ponavljati, rekao sam vam više puta, ali u ovom trenutku u kojem želimo dati sve, u ovoj svečanoj posveti, to je upravo i to. Naši problemi, sve one situacije u kojima kažemo: „Ne mogu“, naravno da ti ne možeš, ostavi Isusa slobodnog, no nemoj bježati. Od tebe se ne traži da budeš neki heroj, ali ne bježi, stoj u tome. Ponekad stajati u tome jedino je što se od nas traži.

To su svakodnevne stvari. Ja mislim da je svima nama jasno, kao i Svetom Pavlu, da radimo ono što ne želimo, ne uspijevamo raditi ono što želimo[6]. No nemojmo se skrivati iza ovoga, eh, to je govorio i Sveti Pavao. Budimo kao Sveti Pavao, što je on činio u takvim situacijama? „Hvalit ću se svojim slabostima; kad sam slab, onda sam jak, jer kad sam ja slab Krist mora intervenirati.[7]“ Živimo ovako. Tada, i te kako znamo one stvari koje ne bismo trebali činiti ali ih činimo, pokušajmo tamo ostaviti Krista slobodnim bez opravdavanja. Kažem vam da je On spreman odmah intervenirati čim mu damo mogućnost; tako bivamo preobraženi. Ne radi se o traženju teških stvari. U traženju teških stvari, malo ili puno uvijek se ide prema zadovoljenju naše oholosti, duhovne oholosti. Radi se o tome da živimo ono što jesmo, no zajedno s Kristom, koji je ponekad razapet, međutim u prihvaćanju tog križa zajedno s Njim pokreće se jedna milost koja je neprocjenjiva. Upravo u problemima, u bolestima ti je jače prihvaćaš, jer postoji jedna jača prisutnost.

Jednostavno rečeno, ne pravim se romantičan: ljubiti uvijek. Pokušajte uvijek ljubiti, uvijek, ne tu i tamo, uvijek, sve. Da nikada ne dopustite da prođe nikakva negativna misao, uvijek pustite da prolazi Kristova misao kad mislite na bilo koju osobu, isto tako i Lucifera, neka prolazi Kristova misao. Ali činite to među vama bez traženja Lucifera. Ljubiti uvijek, blagoslivljati uvijek. Ako prema vama loše postupaju, ljubiti, onoga koji se prema tebi loše ponaša; među vama, ne tražite… ponekad se loše ponašamo također i među nama, u obitelji. Ljubiti.

Ako se pojave poteškoće, kušnje, bolesti, zahvaljivati, ZAHVALJIVATI. Pokušajte. Nemojte ih tražiti, no ako se pojave, ja zahvaljujem, to znači da je to moj put, što onda ne isključuje traženje ozdravljenja, Bože moj!, međutim krenite od zahvaljivanja:  sve se mijenja, sve se mijenja!

Ako nas uvrijede, hvala, a potom blagosloviti; ako nas smatraju idiotima, zahvaliti i blagosloviti. Svaku kušnju, svaku bol prihvatimo kao dragocjeni biser, kao biser! Prvi korak, a ponekad se na to morate natjerati, je upravo ovo „hvala“, „znam da je to za mene, znam da mi treba“. Potom proces koji slijedi, ne razmišljajte o tome sada. Ako prve korake ne napravimo dobro, potom sve ide krivo, sve ide na pogrešan način.

Ja vam kažem da puno puta u ovakvom stavu – puno puta, ne uvijek – kada zahvala zaista dolazi iz srca, potom od tebe više ništa ne traži, jer te On samo stavlja na kušnju, kao što je učinio s Abrahamom; nije mu dopustio da ubije Izaka, ali je to od njega tražio[8]. Ne znam razumije li se. Kad je zahvala iskrena, devedeset i devet posto nestane, problem nestaje, nestaje jer si se i ti promijenio.

Sve pridonosi dobru za one koji ljube Krista, za one koji ljube Boga[9], sve, jer sve znači sudjelovati s Njim. Sudjelovati, mi prikazani po Presvetoj Mariji, na nakane Presvete Marije, znači biti sjedinjeni s Njim, znači živjeti mistično jedinstvo, neposrednu spoznaju[10]. I, oprostite, u takvom stavu tamo može biti samo mir i radost, inače to nije mistično jedinstvo. Jasno je da se Presveta Marija nije smijala i plesala pod križem, nego je bila sjedinjena s Kristom, prošla je. I tako je za svakoga od nas.

Vjerujem da ovi koraci pomažu da iziđu kršćanski korijeni Europe, pomažu iznova probuditi da koji postoje u Europi, pravednike koji postoje u svakoj Crkvi, u svakoj vjeroispovijesti; pomažu Kristu da sve uglavi u Kristu, tako da njegova Crkva postane sve vidljivija. Mi jesmo, oni su nas nazvali: „Vi ste moja Crkva, vi ste Crkva Isusa Krista“, no dug je put da ona postane sve vidljivija i djelotvornija; neće završiti ni nakon toga. Vjerujem da su ovo jednostavni koraci u vjernosti koje svi možemo vršiti, svatko kako može; no svatko će nešto nadodati Mističnom tijelu i njegovim patnjama.

I želim obnoviti prikazanje svakoga od nas, cijele Crkve, cijele Crkve Isusa Krista, obnoviti prikazanje po Bezgrešnom Srcu Marijinu i obnoviti ga u Bezgrešnom Srcu Marijinu, na njezine nakane, za Europu, za svijet, za Crkvu; da Marija može računati na nas, da može istinski osjećati da ima djecu od koje može tražiti, od koje može tražiti i da nosi jedan dio križa, te da sudjelujemo u njezinim radostima, da živimo zajedno s Njom, da molimo s Njom, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Post 6-9

[2] Usp. Post 18, 20-19, 29; Juda 1,7

[3] Usp. Iv 17,3

[4] Usp. Lk 4, 18

[5] Usp. Iv 3, 1-3

[6] Usp. Rim 7, 18-25

[7] Usp. 2 Kor 12, 9-10

[8] Usp. Post 22, 1-19

[9]Usp. Rim 8, 28

[10]Usp. „Ispisati Povijest-Svezak I – U Božjoj misli“, poglavlje V, „Mistično jedinstvo s Kristom“ na  stranici 71, „Neposredna spoznaja“ na stranici 84; Izdanje Luci dell’Esodo