(iz knjige “U Međugorju Gospa je živa” – Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem, str. 152; Markas d.o.o)

Otac Tomislav Vlašić

“Jedini izlazak je uvijek progresivno koracanje u vjeri. To je ono što sam i ja pokušavao činiti.. […] Prvi korak je svakako bio odmarati u Gospodinu, prepuštajući se u Njegove ruke i dopuštajući da On vodi moj život i djelo do tog trenutka ostvareno. Ovaj je korak u prikazanju imao višestruko značenje. Prije svega, kušnja mi je služila kao odmor. Usred kušnji, predan Bogu na  križu, mogao sam živjeti duboki odmor. To je odmor u Gospodinu, koji nam nijedan čovjek ne može pružiti, nego samo Bog.

Na to se nadovezuje drugi korak: uvidjeti da je Bog sve u našem životu i da savršeno sve vodi. Tako čineći, postupno su se počeli u mojoj duši buditi mir, radost i posebno zahvalnost Bogu što mi je sve oduzeo, omogućujući mi na taj način da se nanovo rodim. Oblikovale su se u meni nova spoznaja i nova snaga kreativnosti. Plod svega toga jest preobrazba moje osobe.”

Pitanje: Kako govoriš izgleda da je bilo sve lako, ugodno. Je li tako?

Otac Tomislav

“Nije, ne može biti lako. Isus nam je primjer. I On sam je na križu doživio nemoć i iskusio umiranje sebi: “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?”.^[1] Te su riječi tako važne da označavaju prolazak u novi život, ako smo vjerni Bogu, kao što je Isus bio vjeran. U tom prolasku umire raspadljivi čovjek, sa svim svojim sumnjama, nesigurnostima, lažnim nadama, sa svim onim što će ionako nestati nakon smrti. Ostaje život u Bogu, vječni i neraspadljivi.

Ovaj prolazak je važan i zato što se ne događa jednom ili nekoliko puta u životu, nego svaki trenutak, baš svaki trenutak! Ako su nam otvorene oči duše i mi vjerni Bogu, onda je cijelo naše biće ukorijenjeno u Njemu, u vječnosti, tako da nas ne može ništa iznenaditi ni povrijediti. A svaki smo trenutak stavljeni na ispit znamo li ostati ukorijenjeni u sebe, u nešto, ili nekoga. Na takvoj ljudskoj ukorijenjenosti život ne može čvrsto stajati. Samo oslonjenost i ukorjenjenost u Bogu daju stabilnost.

Velike kušnje, iako bolne, vrlo su važne jer u nama ruše sve ono što nije Bog. U isto vrijeme nas bude i poučavaju da živimo tako da nam nikakva kušnja ne može ništa oduzeti. Ako tako kročimo životnim stazama, onda sa svetim Franjom Asiškim možemo živjeti istinu: “Bog moj i sve moje!”.

Pitanje: Koja je najdragocjenija stvar koju si otkrio u tom životnom razdoblju?

Otac Tomislav

“Najdragocjenija stvar za mene je bila šutnja kao milost, kao krepost. Ne šutnja u koju se zatvaramo u nas same i gušimo se. Vrlo je važno to razlikovati iznutra. Šutnja u koju se zatvaramo je velika opasnost. U njoj je smrtno stanje, iako ga odmah ne uočavamo. Hrani bjegove, fantaziranje, negativne osjećaje, pasivnost. Osoba se vrti oko sebe. Trajno stanje takve šutnje u duši jest smrtno stanje. Iz takve šutnje rađaju se bolesne pojave u osobi.

Božanska šutnja je nešto drugo. To je dar s neba, životni dar. U toj šutnji zašuti svaki glas, osim Božjeg, koji postane čist i jasan. S drugim glasovima, koji iščeznu, nestane i sve ono što hrani raspadljivog čovjeka i bolestan život. Duša prepoznaje Božji glas i Njegovu volju koja je izgrađuje i vode prema punini. Tada Duh Sveti budi u njoj stvaralaštvo, priprema je da kraljuje s Kristom.

Duša probuđena u božanskoj šutnji, traži prije svega Boga, a ne toliko stvari koje On može dati. Uranja u Njegov život, a ne u aktivizam. Osoba koja djeluje iz te šutnje, očituje sklad Božjega biti i djelovati, što je u Njemu savršeno jedno. Prepoznaje opasnost biti razdijeljena u sebi, pa se odmah vraća u život Božji. Nije joj više dovoljno čitati duhovne knjige, razmišljati o njima, nego traži Boga koji je izvor mudrosti, da od Njega bude poučena. Nisu joj važni darovi, sposobnosti, uspjesi.

Ova šutnja je Božji dar. On je daje svakomu tko je ponizan, poučljiv, spreman neprestano umirati sebi i biti otvoren Njegovu glasu. Božanska mudrost ostavlja nas usamljene u kušnjama, gdje sve gubimo, da bismo tražili isključivo Njega, kao što su to činile vjerne žene koje su tražile Isusa u grobu. Našle su ga živog, uskrslog, te su i same uskrsle. Tako božanska šutnja rađa u nama molitvu, žeđ za živim Bogom i usmjerava nas prema Njemu. Takva šutnja u nama hrani vjeru, nadu i ljubav da se nikad ne pokolebamo. Ona štiti i usklađuje u nama plodove Duha Svetoga i dovodi nas do punine življenja u Presvetome Trojstvu.“

[1] Mt 27, 46