Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

2.12.2023

Iz 63, 16-17.19; 64, 1-7; Ps.79; 1 Kor 1, 3-9; Mk 13, 33-37.

Stigli smo ove godine do početka Došašća. Spominjati se u Došašću… čega se spominjemo? Spominjemo se ove tajne ljubavi koja tek treba biti otkrivena, ljubavi koja se ne može shvatiti glavom, ljubavi koja se može samo živjeti ili podnositi.

Ako vidite, mislim da je, koristeći malo inteligenciju razmišljajući o Došašću, jasno, povezano s Uskrsom, to konkretan dokaz da Bog postoji, čak i za one koji tvrde da su ateisti, jer povijest je promijenjena. Ovim dolaskom ovog Djeteta, povijest više nije kao prije, dogodilo se… atomska bomba je eksplodirala u čitavom Svemiru. Doista se dogodio drugi „veliki prasak“, gdje se sve podijelilo ovisno o odgovoru, ali nitko nije ostao isti kao prije, sve se promijenilo, sve, sve, sve. Ovisno o tome kako se netko odnosi prema ovom događaju, ima onih koji žive svoj život, ima onih koji vjeruju da Isus nije Sin Božji, samo mesija, odnosno kako god hoćete, ima onih koji kažu da nije, nije ništa, no više ništa nije kao prije.

Doista, mi možemo to vidjeti, pred ovom ljubavlju, ovom idejom o Bogu Ocu, o Sinu koji je odgovorio i o Duhu Svetom koji je učinio svoj dio, ovoj ideji otkupljenja, čak niti anđeli, Arkanđeli, niti oni nisu ostali oni od prije, nitko, pa niti oni, niti na Nebu nisu ostali kao prije, ne samo u Svemiru. Ja mislim da su također i anđeli bili zadivljeni tom ljubavlju, kontemplirali su je. Ljubav prema Bogu još je više rasla u njima, ako se to moglo dogoditi, svakako se dogodilo, ljubav prema Bogu; iznenađenje imati Boga koji je tako velik u ljubavi. Međutim promijenjeno je također i njihovo djelovanje. Također i oni su trebali sve promijeniti. Onako kao i vjerna braća. Ali promijenilo se i za Lucifera, eh. Ništa nije ostalo kao prije, sve je bilo dotaknuto. Također je i Lucifer, vidjevši što je Bog izmislio, rekao: „Za mene je gotovo. Cijela moja ideja o podjarmljivanju Svemira „trak“ je gotova.“ I za njega se sve promijenilo. Povijest se promijenila.

Kontemplirati ovu ljubav, mogao bi provesti cijeli život radeći to, i to ne bi bio loše potrošen život; isto tako samo razmišljati o otajstvu Božića, koje se zatim povezuje s Mukom. Prvo što vidiš, ali ići ću brzo inače stvarno možemo govoriti tri ili četiri dana zaredom, također i vremena kako je u njima djelovao. Nosi navještaj Presvetoj Mariji i Ona počinje otvarati u duhu. Prva osoba koju Ona zahvaća je Sveti Josip, htio ili ne. Prije, mislim u jednom prolasku, u jednoj muci koja neće biti laka, i potom, aktivno sudjelujući kao otac, prihvaća svoju ulogu, prihvaća Mariju.
Potom zahvaća Elizabetu, zahvaća Svetog Ivana. Kreće prvi prorok Novog Zavjeta, kažem tako da se razumijemo, zadnji u starom, i nosi ovaj navještaj dolaska Mesije, kojeg su već iščekivali, već su znali, eh.
Potom se rađa i tamo zahvaća pastire kao prve. Oni koji su već vidjevši Mariju bili dotaknuti. Zašto? Jer Maria je u sebi nosila nešto što te nužno dotakne na ovaj ili onaj način. I njihova vjernost, vjernost ovih pastora, vodila ih je da ostanu vjerni unatoč progonstvima kroz trideset godina.
Potom oko dvije godine tamo u Betlehemu, mislim da je dotaknuo sve, sve do dolaska braće iz Svemira koje nazivamo Tri Mudraca, i onda se na neki način sakrio kroz povijest i iznova se pojavio nakon trideset godina. Tjelesno je bio skriven, no djelovao je duhu. Zajedno s Njim djelovali su oni koji su odgovorili, koji su ga prepoznali: pastiri, ja mislim oni u Betlehemu, koji su ga na neki način već dotaknuli.

Zašto ovo govorim? Prenesite to na nas, gledajte da uvijek čini tako: naviješta, netko odgovori, prisutno je djelovanje u duhu, prisutno je prikazanje, suotkupljenje, te ovaj hod koji ide naprijed. Potom njegov javni život tamo gdje nema…, ponavljam, pričao bih satima.

Već sam rekao, no moram to reći jer ga doista trebamo prepoznati: sada je ista stvar. Njegov drugi dolazak! Stalno nam govori da više ništa neće biti isto. I dalje se nalazimo u trenutku u kojem će sve biti promijenjeno, još jednom, kao što je bilo tada. Više neće biti ništa kao prije, NIŠTA. Sve se promijenilo i iznova se sve mijenja. Poradi toga je i došao. To je promjena za čitavo čovječanstvo, ali kao i tada, također i sada kreće…: mi smo pastiri, dopustite mi da kažem, oni koji ga prihvaćaju, oni kojima prvima naviješta, oni koji ga ipak trebaju nositi. Mi smo Sveti Ivan Krstitelj, mi smo Sveta Elizabeta.

Razlika u toj promjeni, koja se dogodila tada i koja se događa i danas, jest sudjelovanje. Ovisno o tome koliko sudjeluješ, živiš kao životan, prepoznaješ događaje, upoznaješ ovu ljubav, ljubiš je sve više, razumiješ da je to život, ili inače ga podnosiš. Jer ponavljam, Isusov prvi dolazak, a tako će biti i za drugi, promjena je također i za ateiste. I za njih se promijenilo, promijenila se povijest, pa će tako biti i ovaj put. Problem je što oni nisu sudjelovali.

Ova ljubav je jedna tajna i to tajna koju možeš samo… otkriva se samo onomu koji sudjeluje. Dakle, rekao sam za anđele, da se promijenilo. Anđeli su još više sudjelovali, i Bog se sve više objavljuje. Vjerna braća su sve više sudjelovala i još uvijek tako sudjeluju, a Bog se sve više objavljuje. Sve ga više poznaju, sve više su zaljubljeni i sve više raste ova spoznaja, jer je to jedan vir. Tako je bilo za one prve tada, pastire, Presvetu Mariju, Elizabetu, sve. U mjeri u kojoj sudjeluješ, otkriva ti se.

Istina je da nam se u trenutku začeća, pred Bogom, pod navodnicima „otkrio“, naša duša to zna, kao što je znala i duša onoga koji je tada odgovorio, no ako ne sudjeluješ, ne otkriva se. Ako ne sudjeluješ, ne biva ti objavljena sva ova  neizmjernost, ova ljubav – na kraju ova tajna nije ništa drugo nego ljubav-; ne možeš razumjeti, razumjeti odakle dolazi ta ljubav, od Oca koji šalje Sina i Sin je taj koji pristaje doći i učiniti ono zbog čega dolazi. Odakle dolazi ovo ludilo? U tome možeš samo sudjelovati.

Ako sudjeluješ, životan si, kako je to definirala Presveta Marija.[1] Ako ne sudjeluješ, hodaš, živiš, dišeš, jedeš, no već si mrtav, beskoristan si, nisi koristan čak niti kao gnojivo. Potom, postoji razlika u mjeri u kojoj sudjeluješ. Razmislite o tome kako je sudjelovala Presveta Marija, kako je sudjelovao Sveti Josip. Ako sudjeluješ cijelim svojim bićem, ulaziš u otajstvo, otkrivaju ti se zakoni Duha i prodireš, prodireš u događaje, ostavljaš znak. Marijin „Veliča“[2]: „Svi će te zvati blaženom“, jer je sudjelovala. Za Svetog Josipa, ne postoji „Veliča“ no svi ga se spominjemo, kao i svi likovi koje sam spomenuo. Jer sudjelujući prodireš, ostavljaš trag. Ako ne sudjeluješ, ništa ne otkrivaš, život ti tako prolazi, nošen vjetrom, emocijama, a gledajte ovdje ima puno kršćana, eh, većina, lutaju malo ovamo, malo onamo, no nisu ušli. Nisu ušli u Božji plan spasenja čovječanstva i načina na koji ga on spašava.

Meni se sviđa gledati anđele…, jasno je da kada je Gabrijel krenuo nositi navještaj Presvetoj Mariji, jasno je da su i drugi sudjelovali. Nije samo Gabrijel sudjelovao, svi. U njima ako… znali su da će doći ovaj trenutak, međutim tu je krenulo i proširit će se, kao i sada: znali su da će doći njegov drugi dolazak, međutim, svi su bili više ojačani i svi više sudjeluju. Tako i vjerna braća. Govorim stvari koje znamo, zar ne? Sudjeluješ, došlo je vrijeme i onda su s Gabrijelom svi počeli kontemplirati Božje djelovanje i zamislite koliko je to milosti donijelo. Već su prije pohodili Zemlju po Božjem nalogu od početka vremena, objašnjava „Svemir i njegovi stanovnici“[3].

Ma  pokušajte misliti s Isusovom prisutnošću na Zemlji koja je bila tada te postoji i sada, gdje je usmjeren pogled anđela, gdje je pogled svetaca? Svi su oni ovdje, okrenuti su prema Isusovoj prisutnosti, ljube ga, gledaju ga, kontempliraju ga, slijede ga. U poruci, Isus kaže: „Vjerna braća su me pratila svojom molitvom“, i čekaju, i tamo dolaze, jedan, još više preobraženi, anđeli, zar ne?, no nastavljaju sudjelovati, i dva, to su milosti koje se spuštaju na nas, ona zaštita koju nam daju.

Vraćam se na Presvetu Mariju. Recimo da je Ona, osim Boga, Svetog Gabrijela i anđela, jedina znala da je ono što se u njoj događalo djelo Duha Svetoga, svi drugi su mogli sumnjati, zar ne? Jedina, za koju to nije bilo pitanje vjere, barem u tom slučaju, bila je Ona i ona je znala je li išla s nekim muškarcem ili nije, odnosno, njezin način sudjelovanja nije bio toliko u vjeri. Sveti Josip je već bio u vjeri također i prema njoj: znajući da je pravedna, htio ju je tajno otpustiti, to je već bio prolazak u vjeri. Razumijete da je i to bilo nužno, nužno da ona živi sve što je Gospodin od nje tražio.

To je primjer kako te Bog priprema, daje ti milosti neophodne za tebe u tvom identitetu, u tvom poslanju. Daje ti sve ono što ti je potrebno. No, sudjelujući na ovaj način, Marija je bila pozvana proživjeti sve događaje zajedno s Isusom. To jest, ovo kažem samo da kažem: znam da mi to znamo, no lijepo je to i izreći: jasno je da je ona Suotkupiteljica, od početka. Znala je od početka, znala je sve i nije to bilo samo pitanje vjere, jer je trebala biti Suotkupiteljica, odnosno Ona je trebala staviti svoj da za sebe samu, poput Isusa, kako bi se darivala kao Suotkupiteljica za to. Ne znam razumije li se što želim reći.

Za nas je to čin vjere. Također i kušnje koje proživljavamo, proći kroz njih s našim da i postajemo suotkupitelji, ali u vjeri. Naš odgovor u vjeri čini nas suotkupiteljima. Ona je SUOTKUPITELJICA jer je znala poradi čega to radi, bilo je jasno. „Po djelu Duha Svetoga, znam, trudna sam. Što raste u meni?“ Ona je već kontemplirala Trojstvo, već je bila, mislim, u specijalnoj vezi, potom je ušla  sa svojim Uznesenjem, ali ona je već bila tu, jedina je, ona je jedino stvorenje. Potom, živeći tako, što je ona postala? Već je bila Majka Božja, već je bila u ovom suotkupljenju, no živeći svoje suotkupljenje na koje je pozvana postala je Majka i Kraljica, te je ušla u Trojstvo.

Dakle, govorio sam, u ovim vremenima doživljavamo događaj iste veličine, pozvani smo slijediti Isusa, pozvani biti njegove ruke, njegov glas, pozvani uzdići svu ovu patnju, pozvani prikazati se na svim oltarima, pozvani da se stavimo na raspolaganje kako bi On vršio svoje djelo i mi mu trebamo dati tijelo. Ako želimo biti raspoloživi, mislim da ovo utjelovljenje u ovom Došašću – molim vas, meditirajte o tome – moramo mu dati TIJELO, to više nije samo jedan da. Djelovanje u duhu da, ok, ali mu trebaš dati tijelo, inače se neće utjeloviti, inače se njegovo djelo neće utjeloviti.

Pozvani smo susresti vjernu braću u tijelu, a ovdje ovisi i o tome u kojoj je fazi naše tijelo, je li ono Bogu darovano? Mnogo puta kažemo: „Zašto ih ne susretnemo?“ Stoga što naša misao nije promijenjena i ne mogu poreći ono što sam govorio do jučer. Da, međutim, ako se promijeni, ako krene preobrazba naše misli, počinje i preobrazba tijela. I prvi korak da se to dogodi: moraš ga prikazati kao paljenicu, živu žrtvu, svetu i Bogu ugodnu[4]. Došlo je vrijeme, eh, nema ga više… odnosno, ja mislim da ako to ne učinimo u  ovom Došašću kao duhovna obitelj, riskiramo da ne sudjelujemo u događaju, nego da ga podnosimo.

Još jednom vam moram reći: ove stvari možeš vršiti i možeš otkriti sva Božja obećanja, zakone Duha, prodrijeti malo u tu ljubav, ako vjeruješ. Ne možeš sam sebe uvjeriti u to, nitko te ne može uvjeriti. Ne postoji nitko tako dobar u govoru da te uvjeri. Moći će te na trenutak prevariti, pet minuta, ali onda će sve nestati. Ili vjeruješ ili ne vjeruješ. No, ako vjeruješ, ova vatra u tebi odmah te vodi do prolaska, jer i tamo možeš provjeriti vjeruješ ili ne: brinemo li se sami za sebe ili počinjemo uviđati djelovanje Boga koji to čini za čovječanstvo, ne za mene. Naravno, ja sam dio čovječanstva, on me ljubi kao zjenicu oka svoga, život bi dao samo za mene, da, znam, ali ja bih mu prvi rekao: „Nemoj to raditi samo za mene, nego za čovječanstvo“. Postoji čovječanstvo koje čeka, postoji svijet koji čeka, stvorenje čeka, da ne kažem da Bog čeka naš odgovor, također i Bog. Anđeli čekaju, vjerna braća, ali kažem vam također i svi naši pokojni, rodbina koja nas je prethodila, očekuju naš odgovor.

Vidjeti Božji plan i vjerovati u njega jedini je način sudjelovanja, jer, ako se ta širina ne pojavi u našem duhu, ostat ćemo uvijek zatvoreni, pomalo egocentrični i jasno je da nećemo spoznati neizmjernost, dubinu, širinu, veličinu Božje ljubavi, jer da bi ispunio svoj egocentrizam potreban ti je samo dašak Božje ljubavi i tamo se zaustaviš. Međutim, ako to prepoznam, ja vjerujem; ako prepoznam da njegova ljubav zaslužuje da ju se susretne, spozna, zaslužuje svako prikazanje, svaku žrtvu, svako odricanje, tako da njegova ljubav, spoznaja njegove ljubavi, spoznaja, ne traži da me On ljubi, On me svakako ljubi, no spoznaja njegove ljubavi zaslužuje da izgubiš život. Da ga izgubimo onakvog kakvog ga mi zamišljamo, i tu se ostvaruju riječi iz Evanđelja: «Tko god pokuša spasiti svoj život, izgubit će ga; tko ga izgubi iz ljubavi prema meni i prema Evanđelju, naći će ga».[5]

Siguran plod je  da se moj život mijenja, da više nikada neće biti kao prije. Ja ću biti prvi koji će doživjeti tu novost koju će svi vidjeti, svi će je vidjeti. Međutim, vratite se unatrag dvije tisuće godina, tko je prvi doživio tu novost? Marija, Josip, Elizabeta. Zahariji je već trebalo malo vremena, ustvari čak je  morao malo zanijemiti; pastiri, koji su pretrpjeli trideset godina progona; i onda, oni koje  je pozvao? Apostoli i tako dalje. Međutim, da  On bude ta novost, oni koji su Ga prihvatili odmah su Ga počeli živjeti, odmah su počeli živjeti Novo Stvaranje. Naravno, ako ovo Novo stvaranje gledate po ljudski: Marija i Josip bježe, masakr nevinih, onda netko kaže: „Ma kakvo je to Novo Stvaranje?“, i tako ste već počeli gledati po ljudski. Marija i Josip koji riskiraju umrijeti od gladi i žeđi zajedno sa Sinom Božjim o kome trebaju brinuti. Započelo je otkupljenje i suotkupljenje onih koji su dio toga.

Ipak u onima koji su u njih vjerovali, otvorili su se odmah oni prostori koji su vječni, onda ne gledaš više  po duhu svijeta. I tada shvatiš da se više ne radi o gubljenju života, ne gubiš baš ništa. Zato ne poričimo sve one veze koje vas sada drže, isto tako oni koji su dotaknuti ovim Božjim riječima, ovom Božjom ljubavlju, bivaju dotaknuti no onda ne naprave korak da promijene život, zašto? Jer je i dalje navezan: „Ali ja imam ovo, ja imam ono, ja imam rođaka, ja imam ujaka, ja imam sina, ja imam psa, ja imam mačkicu, ja imam magarca,…“ Svi imaju nešto: „I ja imam lijep posao, i imam mog unuka, i imam onog tamo, zar ne? Sada je došao i konj,…“.

Ja vas molim da u ovom Došašću meditirate o tome. Molim vas da to činite i pripremajući se s onim riječima koje sam već govorio ovih dana, ulazite sve više u molitvu, u duh, budite spremni za taj novi život koji nam Bog želi ponuditi i u Međugorju, kako sam već rekao, vršiti ovo… ne izuzetne stvari, nego sve više ulaziti zajedno s Marijom u njezinu kuću u novi život.

I povjeravam vas svim anđelima, svim svetima, svim pravednicima, svim izvanrednim sredstvima, da otvaraju put pred vama, pred nama; ovaj put svjetla, a ne onaj put koji bismo mi željeli kako bi živjeli dobro ovdje na ovoj Zemlji. Neka ovaj put svjetla bude tako osvijetljen da nama dođe samo želja da ga prolazimo, ostavljajući sve drugo, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Poruka Presvete Marije od 1. rujna 2019. „Zajedništvo životnih“, objavljena u knjizi „Prema Novom Stvaranju 2012-2021 Godina.“, stranici 361; Izdanje Luci dell’Esodo te na našoj web stranici

[2] Usp. Lk 1, 46-55

[3] Izdanje Luci dell‘Esodo

[4] Usp. Rim 12, 1

[5] Usp. Mt 16, 25; Mk 8, 35; Lk 9, 24