Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

26.11.2023

Ez 34,11-12.15-17; Psalam 23; 1 Kor 15, 20-26.28; Mt 25, 31-46

Današnja čitanja, Ezekiel, također Sveti Pavao nadasve Evanđelje, govore o posljednjem Isusovom dolasku, njegovom slavnom dolasku te govore o sudu, sudu shvaćenom kao onoj točki u kojoj Gospodin treba reći: „Dosta! Imao si priliku izabrati, odlučiti što želiš, izabrati i odlučiti želiš li život – On je Put, Istina i Život[1] – ili ti se umjesto toga više sviđa duh svijeta sa svime što nudi.” U tom trenutku više nema vremena za odabir: u tom trenutku On je taj koji odlučuje. U Evanđelju je jasno. Tu više nema nikoga tko može birati, više ne birate vi. Kad se On vrati u slavi, naša sloboda izbora je gotova; iako do zadnjeg trenutka još uvijek možemo promijeniti, do zadnjeg trenutka, no onda u zadnjem trenutku dosta.

A tko su pravednici? To su oni koji su ga izabrali za Kralja, Krista Kralja, koji su odlučili da je Krist Kralj Svemira, no Kralj vlastitog svemira, vlastitog života, svemira koji je moj život, naš život. Kralja, kojeg su odabrali. Odabravši Njega za Kralja, kako Sveti Pavao jasno kaže, tada je On taj koji pobjeđuje sve one vojske koje su protiv našeg života, protiv Života, i On postaje Kralj koji te spašava, koji te oslobađa, Kralj koji te vodi u vječni život.

Kao što znate, mi imamo razne točke, središnje stupove, a možda je prva uglaviti sve u Kristu. Uglaviti sve u Kristu znači učiniti Krista, Kraljem našega života, uglavljen je u tom smislu. Sve se donosi Njemu, Njemu je podloženo. Sveti Pavao dobro kaže, zar ne?: „Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje.“[2]. Ti neprijatelji, koje on ovdje spominje, naši su neprijatelji, nisu samo njegovi neprijatelji. „Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer sve podloži nogama njegovim. A kad veli: Sve je podloženo, jasno – sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.“[3] To znači kraljevati.

Krist je Kralj jer ga je Bog Otac učinio Kraljem, Bog Otac je taj koji Mu je predao sve na nebu, na Zemlji i pod zemljom. I predao ga Njemu jer je bio poslušan njegovoj riječi, njegovom poslanju do smrti, do smrti na križu. Preko tog prolaska postao je Kralj. Bog Otac je taj koji  Mu ga je predao, koji je također iznad Isusa Krista iako je Trojstvo Otac, Sin i Duh Sveti.

Ako dobro pogledamo, već u ovome – i netko se dopušta ispuniti duhom, dopušta da mu duh objasni, zato kažemo, prije čitanja Božje riječi: zazovite Duha Svetoga, pokušajte se osloboditi svojih misli, dopustite da Riječ u vas prodre, tako da nas dovede do razumijevanja suštine Riječi – već ovdje možemo vidjeti razliku između Božje i naše misli. Pogledajte kako Bog vidi jednog kralja i razmislite kako mi vidimo jednog kralja, kako ga svijet vidi. Već riječ kralj za nas je netko tko zapovijeda, netko tko naređuje, tlači, zar ne? Loše rečeno, on je netko tko se osjeća dobro, on nije netko tko trpi,nije netko tko preuzima na sebe patnju. Prema Bogu, međutim, Isus Krist, Kralj, je krotka i ponizna srca,[4] onaj koji uvijek ljubi, uvijek oprašta. On je onaj koji sve što radi, radi iz ljubavi prema drugima, koji ne misli na sebe, daruje se, gubi sebe poradi drugih, daje sve. On je Kralj kojiposlužuje, Kralj koji oslobađa. Oslobađa od čega? Kaže: „Došao sam osloboditi zarobljenike[5]. Podložiti sve neprijatelje, posljednji će biti smrt.“ Kako se zovu ovi neprijatelji? Gledajte, uvijek iznova, to su uvijek ista imena: sebičnost, naš  ja, naše misli, naša neprikazana snaga, naša neprikazana odlučnost, jer odlučnost u Božjim rukama je dobra. Korištena po ljudski, korištena u skladu s duhom svijeta naši su neprijatelji; oholost. To su neprijatelji koje stavlja pod noge, i na kraju smrt.

Došao je kao Kralj donijeti kraljevstvo pravde i mira. Ako mislite po duhu svijeta, i ovdje kažem, pogledajte razliku. U Evanđelju se kaže da je zbačen knez ovoga svijeta, Lucifer[6], ali ne izgleda tako. Vidite li kraljevstvo pravde i mira ovdje na Zemlji? Čini mi se da nema ni jednog ni drugog. I tu opet nastaje opasnost. On je Kralj koji daruje kraljevstvo pravde i mira svakome i svima onima koji ga izaberu u onoj mjeri u kojoj osoba izabere njega za Kralja. On se ne nameće, on nam ostavlja slobodu da imamo kraljevstva kakva imamo, da imamo što imamo, plod naših odabira, jer je Zemlja ovakva kakva jest plod čovjekovog odabira. Ne možemo uvijek kriviti đavla, đavao je učinio svoje, no mi smo mu dopustili i dali mu snage da to učini, samim tim što nismo živjeli kao djeca Božja. To je plod čovjekovih odabira. Sotona je već bio pobijeđen, on je bio izbačen.

Dakle, znam da svi mi želimo Krista Kralja, želimo ga za Kralja, no pitanje je uvijek ovo: (reći ćete da sam dosadan i bit ćete u pravu, ma…) Je li on doista Kralj mog života? Imajte na umu da je postavljanje ovog pitanja, pitanje koje isto tako povećava našu vjeru, vjerujte mi, jer ovo pitanje se može postaviti također i u trenutku kada nisam sretan, kada mi se ne čini da stvari idu onako kako bih ja htio. Dakle, pred Bogom, pred kojim ne mogu lagati, ako mu kažem: „Ja sam te izabrao za Kralja“, dužan mi je odgovoriti. Kako? Umnažajući moju vjeru, dajući mi da vidim i dotaknem Kraljevstvo pravde i mira, i potom, možda, tražeći od mene: „Trpi sa mnom, nosi djelić moga križa. Međutim, dolazi ti jasnoća iznutra, inače ne postoji, oprostite.“

Ja vjerujem da imamo strah biti licem u lice zato što se duboko u sebi bojimo da ne čujemo odgovor i zato što duboko u nama postoji malo sumnje: „Ma ima li ga ili ne?” Oprostite, ja sam odlučan i… jer ako potpuno vjerujem da je on Kralj mog života, ako sam Mu dao svoj život, ako je svemoguć, ako može sve, on će to i učiniti, zar ne? Zašto moram sumnjati? Dakle, to znači da stvari idu dobro čak i ako idu ovako. On će  proći također kroz ovu konfuziju. Moći će povratiti čak i ovaj raspušteni svijet. On je Bog! Ja sam ga ipak odabrao za Kralja. Kao Kralj znači Kralj cijelog mog bića, svega. Ne mogu imati kralja koji radi ono što ja kažem. On je kralj! Onda moja misao treba biti podložena njegovim mislima, moje nakane njegovim nakanama, moje želje njegovim željama, kakav bi život ja htio a kakav on želi, kako bih ja nešto radio a kako On radi. Inače nije moj Kralj, inače je lutka koju svako malo izvadim kad mi treba. To nije Bog, to je čarobnjak.

Ako pogledate hod koji imamo, prikazanje života, koje uvijek tumačimo na mnoge i nažalost često puta patološke načine: prikazanje, patnja; i, naprotiv, to je jedini obvezni prolazak za preobrazbu naše misli; jedini obavezni prolazak da se ja prvi istinski uglavim u Kristu, moje biće, sve, duh, duša i tijelo. Ja za to prikazujem svoj život, ja prvi, kako bi On preuzeo moj život i pobijedio bitke za mene protiv moje sebičnosti, protiv moje ljudskosti koja je uprljana istočnim grijehom, koja je uronjena u destruktivnu energiju, ne mogu pobjeći; koja lakše misli po svijetu nego po Bogu. Duša moja uvijek traži najlakši put, nikad onaj Božji. Onda se moram prikazati po Presvetoj Mariji, i potom, samo reći: „Kraljuj, proslavi se, proslavi se u meni, pokaži svima što možeš učiniti preko jednog crva poput mene. Pokaži!“ I On će se proslaviti.

Mi smo svećenici, proroci i kraljevi od Krštenja, što je u stvari prikazanje života, jer po Krštenju ste u Kristu, ne živiš više ti, već Krist živi u tebi,[7] moj život je pokopan u Kristu[8]. Sve ono što smo rekli na Krštenju. Svećenici, proroci i kraljevi. Ovi koraci, prvo si svećenik, onda si prorok i onda postaješ kralj, kraljuješ s Njim. Svećenik jer kao svećenik prikazuješ, prikazuješ sebe, prikazuješ sve u sebi, ti se prikazuješ da On vlada. Od trenutka kada On zavlada počinješ svjedočiti što je On učinio u tebi, s tvojim životom, eh, ne riječima. U tom svjedočenju ti si prorok. Po preobrazbi tvog života ti si prorok, ne zato što dobro govoriš, ti si prorok jer svojim životom pokazuješ da je tvoj život preobražen od Krista, a ne od tebe. Jednom kada to napraviš, možeš početi vladati s Njim, a to je oduvijek bilo tako. Vladati s Njim, zašto? Stoga što postaješ onaj koji sve nosi Kristu, sve što dotakneš, sve što vidiš, i kraljuješ nad svim, utječeš na stvarnost zajedno s Njim. Možeš je preobraziti zajedno s Njim kao treći korak jer On kraljuje s tobom. Isto tako On se proslavlja preko tvog djelovanja, tako da si ti  kralj zajedno s Njim koji je Kralj.

Onda, živeći tako, doživljavaš kraljevstvo pravde i mira, uvijek ga doživljavaš. Ovo je obećanje koje je On dao, jer te oslobodio od onoga što je sebičnost, duha svijeta, tvog ja, i ti si svugdje slobodan. Najveći dar ovoga je sloboda, a to nije ono što mi mislimo da si slobodan tako da možeš činiti što želiš, jer imaš novac po kojem možeš zapovijedati, nije to sloboda; sloboda koju svjedoče sveci, koji su u zatvoru a slobodni su, koji su u krevetu bolesni, nepokretni, a slobodni su, sretni u njihovom kraljevstvu pravde i mira iščekujući uskrsnuće mrtvih, gdje će u vječnosti imati ono što nisu imali ovdje, zauvijek, no iskusit će ga već ovdje. To je dar Božji koji kraljuje u tebi, to znači pobijediti s Kristom.

Naravno, da bi stigao do toga, rekao sam prije, treba Bog pobijediti tvoje strahove, inače nisi slobodan. Svaki strah te zarobljava, ti nikada nećeš biti slobodan. Svaka te potreba zarobljava, sve te strasti zarobljavaju. Slobodan si kad sve ovo u tebi nije poništeno, jer s tijelom ne bivaš poništen, jer inače pravimo suprotan skok gdje ja moram postati kamen, ne! Trebam biti netko tko u potpunosti sudjeluje cijelim svojim bićem, također i tijelom, ali ne rob. Radim to iz ljubavi, živim s ljubavlju, sve, sve s ljubavlju. Ne postoji više nešto što radiš kao narkoman koji to mora raditi, inače će se osjećati loše. Sve radiš po izboru s Njim, s Kristom, u Kristu i za Krista, i živiš, i te kako živiš. Pogledajte svece. Tereza iz Kalkute: „Život je dar, potroši ga, živi, spali ga živeći, ali za Krista.”

Znamo put kako živjeti prikazanje: preko Presvete Marije koja ga je prva prošla, jer ga je Isus otvorio, no stvorenje koje ga je prošlo – Isus je bio čovjek, ali je bio i Sin Božji – Presveta Marija koja je bila  poput nas, bila je otvorena za Isusom, sa Isusom, Ona je ta koja nam jamči da možemo proći. A Sveti Josip još više, jer Ona je bila bez grijeha začeta, on ne, on je bio baš kao i mi, no gledajući Nju, za Njom, i on je prošao, i svi možemo proći, jer oni nas štite i otvaraju ovaj put.

Nisu ovo religiozni činovi, pobožnosti, to je život, nema drugog. Svatko tko želi reći da su ovo ovdje stvari za starce, za starije osobe, odbija živjeti Krista, jer nema drugog puta. Nitko te ne vodi tamo. Potom, tu su i druge metode, meditacija,… koje su sve lijepe i zdrave te pomažu u produbljivanju, ima puno metoda, no ovo je put. Bez ovog puta možete vršiti sve meditacije koje želite, svu jogu koju želite, no ne ulaziš.

Onda, ako pogledamo, kamo te vodi ova sloboda? Vodi te da budeš dijete Božje, jer na kraju to je točka dolaska, uglavljen u Kristu, eh? Kada se preporodi moj identitet kojeg imam oduvijek, stvoren na sliku i priliku Božju, jer, ako pogledam oko sebe po Zemlji, čini mi se da ne postoji. I trebamo se tamo vratiti. Tamo se vraćaš samo ako Krist kraljuje, inače se ne vraćaš. Gledajte, to je najjednostavnija i najprirodnija stvar koja postoji. Znate li zašto? Zato što smo bili predviđeni za ovo; jer je zapisano u nama, prirodno je u nama. To nije nešto za nekolicinu, to je za sve, jer svi imaju taj otisak, sliku i priliku Božju. Svi, svi, bilo koje religije, svi. Potom je put odabrati Krista, dopusti mu da kraljuje, sve što sam rekao, ali to je za sve, inače bi Bog bio nepravedan da je to dao samo nekolicini. Za sve je.

Pa čemu onda tolika muka? Muka je uvijek ista, mogli bismo reći križ, no ja to kažem na drugi način: bojimo se suočiti sa Životom, onim s velikim slovom. Život s velikim slovom, naš Život, onaj koji je predviđen s nama, za nas, onaj koji je Bog izabrao za nas, koji nam je oduvijek davao, bojimo se suočiti s njim, jer za suočavanje s njim moraš preuzeti odgovornosti. Moraš biti spreman izgubiti ono što svijet govori da je život te dopustiti Bogu da te povede u Život s velikim slovom, onaj predviđen za tebe.

Vjerujem da ne griješim, za mene posljednji strah je upravo u tome. To znači ostaviti slobodnu Njegovu misao. Naša misao je uvijek tu, puše, gura, i naša misao, moramo biti pošteni, pomiješana je sa mišlju svijeta. I tu se opet rađa oholost, sebičnost i lukavost koja ti tada počinje govoriti: „Ma ti trebaš izabrati, ti trebaš misliti.“ Naravno! No trebaš odabrati Krista, trebaš misliti na Krista. Krist ne pravi nikoga robom. Jer, ako pogledate, jedna od Luciferovih najvećih lukavosti je natjerati te da vjeruješ da te Bog želi kao roba a da te on  želi slobodnog. I onda vidite razliku u tome gdje su završili. U tome je trik i tu se u tebi bude sve tvoje ideje, pa i one dobre, da moraš biti takav, da moraš biti… a nedostaje onaj skok povjerenja, odgovornosti: „Vodi moj život“, spreman izgubiti ga kako bi ga pronašao. „Tko god pokuša spasiti svoj život, izgubit će ga.“[9] Evo.

Znam da postoji u svijetu, i znam da smo mi dio toga, tog malog ostatka, jer treba se reći malen, nije brojčan, koji želi Krista, koji želi ovo. Ima onih koji su imali više milosti, i ja mislim da smo mi među njima, jer poznajemo neke stvari, no ne zato što smo bolji, nego moramo na neki način biti odlučniji, radikalniji u korist drugih, onih koji su manje sretni od nas i rođeni su u situacijama drugačijim od naših, no to ne znači da iznutra nisu bolji od nas. Trebamo im dati priliku da se probude, trebamo svakoga pokušati otrgnuti, svakoga prikazati Gospodinu, a ne stajati po strani i gledati našim pogledom tko je dobar, tko loš, tko pravedan, tko nepravedan. Nosimo sve pred Boga prije njegovog povratka, jer, možda, netko ipak uspije izabrati, jer, kao što rekoh na početku, potom više nitko ne može izabrati, jer onda On stavlja točku i dosta. I nemojmo ovo gledati samo za nas: da se samo za nas bojimo i poanta je da sam ja dobro. To je sebičnost. Trebamo to činiti iz ljubavi prema drugima. Onda ako sam ja potpuno u redu ili samo djelomično, kažem vam istinu, ako sam samo djelomično u redu, okrivit ću Isusa. Reći ću mu: „Ti si kriv.“ Pokušat ću i u tom trenutku: „Mogao si biti jasniji, ja sam pokušao.“ Ja ću i u tom trenutku pronaći neku lukavost, no važno je da svi podnosimo tamo, svi, i izgubimo ovaj život poradi njegove ljubavi. Ne plašimo se riskirati. Uostalom, što gubiš? Loše nam ide… što bi nam moglo loše ići? Ne znam. Što bi nam se moglo dogoditi, a da će loše proći? Da će nas dvoje ostati? Ma nema veze, bit će nas dvoje, barem smo pokušali.

Povjeravam Presvetoj Mariji, njenom Srcu, sve one u kojima ima još barem malo dobre volje, povjeravam ovo čovječanstvo, povjeravam nevine koji moraju trpjeti ludilo ovog čovječanstva, moraju trpjeti sve krive izbore, sve pogrešne smjerove kojima ide ovo čovječanstvo. Povjeravam svim svetima, anđelima čuvarima da pojačaju njihove molitve pa i njihov govor našim dušama, dušama onih koji hoće i žele život, iako ne poznaju Krista, ne poznaju kršćanstvo; neka Božja ljubav preko njegove Crkve dopre i do onog najmanjeg. I neka tvoj blagoslov, o Majko, probudi sve milosti u njima da kažu da, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Iv 14,6

[2] 1 Kor 15, 25

[3] 1 Kor 15, 26.28

[4] Usp. Mt 11, 29

[5] Usp. Lk 4, 18

[6] Usp. Iv 12, 31

[7] Usp. Gal 2, 20

[8] Usp. Kol 3, 3

[9] Usp. Mt 16, 25; Mk 8, 35; Lk 9, 24