Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

1.11.2023

Otk 7,2-4.9-14; Ps 23; 1 Iv 3, 1-3; Mt 5, 1-12

Današnji i sutrašnji dan za nas su jedno. Na svetkovinu Svih Svetih slavimo u jednom danu ono što je jedan od tri stupa, Sveopće Zajedništvo. Blagdan Svih Svetih je ovo, sjedinjen s molitvom za pokojne, ja vidim da je to jedno. Svi oni naši pokojni, pa i oni najnapušteniji u Čistilištu, ali za koje možemo s vjerom moliti, to postaje Svetkovina Svetih, svetkovina sveopćeg zajedništva.

Vjerujem da ovo slavlje svima daje unutarnju radost, nešto što nas gura prema nadi onoga na što smo pozvani, sigurnosti svega što ćemo postići i što će biti zauvijek; mogućnost da se također suočimo, da podijelimo sa svecima koji su nam najdraži, s prorocima, s anđelima, s vjernom braćom; tako da dođemo do jednog dana, da uistinu, živimo ovu normalnost koja je predviđena, koja je oduvijek bila i koje smo se na neki način mi odrekli. Nije je Bog nametnuo, nije nas zlo na nju natjeralo, mi smo je izabrali.

Stoga osjećam da nas milost ove svetkovine treba voditi do zahvaljivanja, znajući kako stvari stoje, ono na što smo pozvani, čega smo se odrekli, no gledajući na sve što nam je Bog dao, i što nam daje, kako bismo nastavili živjeti ovo zajedništvo kako bismo ušli u nebeski Jeruzalem, Novo Stvaranje, nazovite to kako želite. Zato vjerujem da je jedna obaveza da se pokrene u nama zahvalnost; zahvalnost, kao i svaki put, koja polazi od dara života, no koja zna ići dalje, koja polazi od dara Presvete Marije, dara otkupljenja, ove Ljubavi koja te nikada ne napušta, svega što nam je darovano kroz povijest također i preko svetih, preko svega što mi danas živimo, kako bi se pokrenuo ovaj život u nama.

Ja vjerujem, ali bez pretjerivanja, da to pokreće primarnu energiju u nama. Također zahvalnost za milosti koje sada imamo, za Crkvu Isusa Krista koju sada imamo, za sve što imamo u ovom trenutku u našem životu, sve mogućnosti koje danas imamo da se sjedinimo s tim zajedništvom, da ga živimo.

Ja mislim da je prvi korak, i svjestan sam toga, zahvaljujem se i onda kažem: “Evo me!” Želim to živjeti, a onda se cijeli život trudim ostati vjeran. Trudim se cijeli život ostaviti slobodnim djelovanje Bogu koji zna kako me podržati sada u onome koliko ja mogu, jer svakako imamo strukturalne granice uvjetovane prošlošću i mnogim stvarima. To je međutim sigurnost koja me sada drži u onom koliko mogu, ali ću zauvijek uživati u ovom zajedništvu.

Ova vjera, o kojoj sam mnogo puta govorio, sigurnost je za koju trebam zahvaljivati također i za svaki napor, pa i za svaku kušnju, jer također i ona je u planu moga otkupljenja, mog potpunog ulaska; također i ona  je dio za mene, ili za braću, umiranju svemu što ne ulazi u to zajedništvo, svemu što neće proći kroz uska vrata. Onda je bolje da to odmah izgubim.

Također želim zahvaliti za vjernost svakome od vas koji ste dio Crkve Isusa Krista, koji ste vjerovali iznutra u Božje djelovanje, u Božji poziv; hvala vam na vašem trudu, hvala vam što ste tu, bez obzira na granice, na malene ili velike odgovore. I mislim da je važno da svatko od nas to učini. Ovo je također jedan od načina traženja oproštenja jednih od drugih, zahvaljivati, zahvaljivati Bogu za dar drugoga, čak i za njegove granice, za ono što on jest.

Danas smo u Knjizi Otkrivenja[1] čuli da je Gospodin zaustavio anđele sve dok sva djeca Božja ne budu obilježena, dok ne budu imala pečat. Ne želim se zadržavati govoreći o Znaku[2] ili ne, samo kažem, gledajte, i toga moramo biti svjesni. Zaustavio je anđele sve dok i mi, Crkva Isusa Krista svega Svemira, ne učinimo naš dio dok svi ne budu obilježeni prije nego On kaže: “Dosta!”. Dakle, zahvaljujemo na ovom povjerenju prema nama, no i mi također radimo za to. Radimo u duhu, radimo na svojoj preobrazbi, kako bi svi oni koji imaju barem malo dobre volje mogli biti povraćeni, obilježeni. Potom će krenuti.

Sveti Ivan u svojoj poslanici[3] navodi da još ne znamo što ćemo biti, no već samim tim što kaže: „Siguran sam da znamo što smo sada: djeca Božja“. Gledajte da i ovo, uzeto u svoj punini, dopuštajući da ove riječi urone u naš duh: to jest, ja sam sin Božji, ni više ni manje kao Isus Krist. Postao sam zahvaljujući Isusu Kristu, ja sam postao iznova, jer svakako sam izišao iz Očeve misli, izišao sam iz njegove ljubavi, i On čini sve da se u nju vratim. Ovo je također znak da sam za Njega sin. Ja sam taj koji se treba prepoznati kao takav. Za Njega, čak i kad sam najveći grešnik, nastavljam biti sin. Uvijek sam ja taj koji odbija ovu ljubav, nikada On ne odbija dar svoje ljubavi.

Naravno, sada jedini put da ju prihvatim je prihvaćanje Sina, on ti je darovao u obliku Sina. No trebamo se osjećati kao djeca Božja. Nama je lakše pokušati shvatiti putem mašte što ćemo biti, no uživati u tome da smo djeca, gledajte da je puno, eh, to je već punina za ovdje na Zemlji. Neće biti za Novo Stvaranje, nego što ćemo mi biti, trebat ćemo otkriti, no ja sam sin i kao takav stojim u toj vjeri, u tom povjerenju, sin Kraljev. Ništa i nitko nije protiv mene[4], tko mi što može?

Ovo pokreće radost i mir u nama. Preko tih malih stavova, koji nisu mali, možemo onda živjeti blaženstva o kojima govori Evanđelje[5]. Inače blaženstva postaju ljudski, nadljudski napor, a to nije moguće; po ljudski nije moguće biti blažen ako te progone, blažen ako si siromašan, blažen ako ti treba pravda. Ona proizlaze samo iz onoga: „Znam da sam sin, blažen jer imam Oca i s tim Ocem mi ništa neće nedostajati“. Blažen u radosti i boli. Zašto? Jer imam jednog Oca, jer imam jednog Brata, jer imam jednu Majku koja moli. Odatle se rađa blaženstvo.

Potom, naravno, prihvaćanjem da sam sin uvijek sam blagoslovljen i nadasve konačno blaženstvo: „Radujte se i radujte se kad o vama ružno govore jer se osjećate sinovima[6]“. O nama govore loše jer se osjećamo kao djeca: radujmo se i veselimo se. Nagrada je već tu, e, jer ćemo biti blaženi. Onda ćemo imati stostruko, ali već ovdje, već ovdje, blažen si, jer već ovdje ništa te ne dotiče. Prihvativši očinstvo, majčinstvo Božje, prihvativši ukućanstvo svetih, ozbiljno prihvativši, osjećajući se dijelom: Ja sam sugrađanin, ukućanin svetih[7], nisam neki stranac i ne trebam to niti zaraditi, ja jesam i dosta, s pravom. Ma ja već jesam blažen, što mi nedostaje? Boli me trbuh, boli me glava, boli me noga, siromašan sam,… Što je to u usporedbi s tim da sam dijete Božje, sugrađanin svetih?

To znači iskusiti, kad kažem da su apostoli, Sveti Ivan Apostol kaže, zar ne?: „Dotakli smo, vidjeli smo tvorca života“[8], i kažem, ako želimo biti svjedoci, i mi smo ga trebali dotaknuti. Ali što smo sigurno dotaknuli mi što imamo u ovom blaženstvu djece Božje? Dotaknuli smo ljubav koja oprašta, uvijek; dotaknuli smo ljubav koja otkupljuje, uvijek, ljubav koja je raspoloživa, uvijek. Dotaknuli smo da nas ova ljubav želi sa sobom, uvijek, zauvijek; da me ova ljubav nikad ne napušta. Kad kaže: „I ako pobjegnem u pakao, i tamo ću te naći“[9]. Gdje da pobjegnem od te ljubavi? On je tu, onda mi moramo to svjedočiti.

Ali vidite da kad on kaže: „Trebate svjedočiti” to nije neka obveza, neki napor; kao da nam kaže: „Živite dobro, živite kao djeca, živite radosno, automatski svjedočite“. Živeći svjedočite, ne morate ništa raditi. Ne morate ići evangelizirati tko zna koga, živite dobro i bit ćete svjedoci, bit ćete apostoli. Ali to možete činiti ako ga dotaknete, ako dopustite da vas dotakne, jer jedini način da ga dotaknete je da dopustite da vas dotakne. On se ne dopušta posjedovati, već s radošću zahvaća i ispunjava one koji se daju dotaknuti.

Danas možemo reći, nadodati, blaženi i zato što postoji neizmjeran broj osoba koje ovo žive: Crkva Isusa Krista svega Svemira. Blaženi jer je ova Crkva postala vidljiva ovdje na Zemlji. Stoga imamo jednu mogućnost više: trebamo odlučiti ući i živjeti konkretno u toj Crkvi, osjetiti je, obitelj, pravu obitelj, kako nam je rekao Sveti Josip u poruci od prije nekoliko godina[10].

Dakle, još jednom zahvaljujem Bogu, zahvalimo mu zajedno za ovo vrijeme, za izvanredna sredstva[11], ma za sva sredstva koja su nam darovana, također za Fondaciju Utvrda Bezgrešne, za Crkvu. Mislim da je bit našeg puta i što smo odabrali živjeti, milost Uglavljenja svega u Kristu. Ali mislim da je najintimnija bit upravo to biti licem u lice s Bogom, što je upravo bit našeg hoda, potom imamo mnoga sredstva, mnogo uputa.

Ali kamo nas želi odvesti? Jer možda se naš hod može činiti drugačijim, novim, ali nije, oduvijek je postojao, ali što je ono što nam najviše daje? Biti licem u lice s Bogom. I što otkrivaš, ako stojiš licem u lice s Bogom? Otkrivaš da si sin, otkrivaš da te ljubi. Gledajte, u nekoliko riječi sadržano je ono što pokušavamo živjeti. Ono najprirodnije, ono što je Bog oduvijek želio, ono za što postoji sve, mi smo toliko komplicirani da je postalo…, morao je postaviti izvanredna sredstva, anđele, Arkanđele, Centralnu Jezgru, da bi ti mogao reći: „Gledaj, da si sin“.

Ovo je ljudskost, granice koje imamo, no prihvatimo ovo stajanje licem u lice s Bogom i dopustimo da On čini; licem u lice s Bogom ne da ga idemo poučavati, jer u nama i to iskače. Gotovo sam siguran da bi mnogi od nas mogli pomisliti: „Ako danas sretnem Gospodina, licem u lice, što da Mu kažem?“. Ako već idem s tim što da Mu kažem, ma što Mu želiš reći? Slušaj! Želiš li govoriti Vječnomu?! Slušaj ga! Potom ćeš Mu reći, naravno. Ali mi, moramo već stići pripremljeni, spremni. Imam priliku stajati licem u lice, trebam li ga odmah nešto pitati?! Umjesto toga, ostati u sigurnosti: „ma što da Ga pitam?“, već me je preduhitrio. Već mi je dao ono što trebam, već imam ono što trebam. Ako nešto propustim, On to nadomjesti. Dakle, što da Mu kažem? Pusti ga da djeluje, dopusti Mu da te ljubi.

Evo, ja vjerujem da je to naš hod i molim Presvetu Mariju, današnje Svete i sve naše pokojne da nam pomognu da ga živimo, kao što ga oni već žive, da na neki način možemo, već od sada uživati u njemu. I sretna svetkovina svima.

 

[1] Usp. Otk 7, 2-4. 9-14

[2] Odnosi se na Znak koji nam je došao po objavi Presvete Marije od 2015. Dublja pojašnjenja ćete pronaći na našoj stranici www. premanovomstvaranju.org u rubrici „Znak je jedan križ…“ i u poruci Presvete Marije od 23 srpnja 2016 „Znak moga trijumfa“, objavljena na našoj stranici.

[3] Usp. 1 Iv 3, 1-3

[4] Usp. Rim 8, 31

[5] Usp. Mt 5, 1-12

[6] Usp. Mt 5, 11

[7] Usp. Ef 2, 19-20

[8] Usp. 1 Iv 1, 1-3

[9] Usp. Ps 139, 8

[10] Usp. Poruka Svetog Josipa od 30. prosinca 2016 „Vi ste članovi i zaštitnici Božjeg naroda“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina“, na stranici 263 Izdanje Luci dell’Esodo

[11] Za izvanredna Božja sredstva vidi rubriku pod istim nazivom na našoj web stranici.