Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

28.10.2023

Rim 8, 1-11; Ps 23/24; Lk  13, 1-9

Danas, iako je svetkovina svetih apostola Šimuna i Jude, uzeli smo čitanja od 29. tjedna kroz godinu, subota. Učinili smo to jer mislim da jučerašnje[1] i današnje[2] riječi Svetog Pavla, Rimljanima imaju važnost za nas koji smo išli naprijed, za nas koji vjerujemo u živu Isusovu prisutnost ovdje na Zemlji. Mogu nam pomoći, kao što smo već vidjeli, da u potpunosti oslobodimo Božji život u nama, djelovanje duha, trojstvenog vira, primarne energije.

Lijepo mi se čini čuti diva kao što je Sveti Pavao kako kaže: „U meni djeluje zakon koji je zakon smrti, zakon zla, i ne mogu činiti dobro koje bih htio, nego radije činim zlo“.[3] Sveti Pavao. Ono što opisuje je ono što je u svakom čovjeku, dakle i u nama, poradi grijeha, poradi istočnog grijeha, poradi kolektivnog grijeha, poradi djelovanja Lucifera, poradi naše ljudskosti koju je Krist otkupio, no koja treba proći kroz sav hod. Dakle jučer on kliče: „Jesam li uništen?“, kaže: „Ne, Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem, koji me oslobodio zakona smrti“.[4]

Možda izgleda da se ove riječi zaustavljaju na tome, ali gledajte, prihvaćene u vjeri, one su život. Ovo je obećanje pojašnjeno od jednog apostola, od Pavla, koje vrijedi za svakoga od nas; to je obećanje koje, ako je prihvaćeno, mijenja tvoj život. Nisi više pod zakonom smrti, smrt je pobijeđena, bez obzira na ono što osjećaš, što živiš, na pogreške koje praviš, padove. Ako ti vjeruješ u to, ako vjeruješ da je Krist pobijedio smrt i da ju je pobijedio u tebi i nastavlja je pobjeđivati kroz tvoj životni hod. Kao i uvijek, od nas se traži vjernost, vjera, vjerovati.

Zakon o kojem govori Sveti Pavao je zakon duha svijeta, to je zakon moje misli, naše misli. Ako pogledate, svi mi duboko u sebi znamo što nam je činiti. Svi mi, kada smo u molitvi, kada smo na Svetoj Misi, kada smo na našim susretima, sve je jasno. Isto tako osjećamo da imamo snage za to, međutim tada ulazi zakon grijeha. To je nešto normalno, trebamo na to ovako gledati. Ne trebamo gledati na svetce, u ovom slučaju Pavla, kao na nešto što je daleko od nas, „samo on je to napravio“, nego to vrijedi za sve, za svakoga u njegovoj originalnosti. Kada govorimo o zajedništvu svetih, sveopćem zajedništvu, to je i ovo. Znati da je on rekao, da je on prošao, i poput njega možete uzeti svakoga, svakoga! I ja također to prolazim, i mi također. Onda zajedništvo je isto tako i radost spoznaje: to nisam ja, to je jedan zakon, zakon koji mogu pobijediti u Kristu.

Sveti Pavao savršeno opisuje borbu između naše misli i Kristove misli o kojoj puno govorimo kroz ove godine. Trebamo umrijeti našoj misli i ući u Kristovu misao. To je ta borba, no u današnjem odlomku kaže: „Nema osude za one koji su u Kristu Isusu. Duh Kristov nas je oslobodio od zakona grijeha i smrti“.[5] Vjerovati u to, ono je što daje da se naš život mijenja i preobražava. Nije više riječ o mojoj snazi, mojim sposobnostima, mome trudu, mojem odricanju: više nema osude za one koji su u Kristu Isusu.

Tada moj hod mijenja smjer: ja se ne trudim biti “svetac”, pod navodnicima. Ja se trudim biti u Kristu Isusu, trudim se ostaviti Isusa Krista slobodnim, trudim se dopustiti da On živi u meni, da On može djelovati. I koji je plod toga? Plod je da se rađa i raste ovaj intimni odnos između mene i Krista, zaručnički odnos, jer se moram sjediniti s Njim, i On djeluje. On daje nadmoć zakonu ljubavi, da se prepustim da me ljubi, da ga ljubim, tražim, želim, stavite u to sve što želite. To nas je već učinilo više nego pobjednicima, jer zakon grijeha ne može više ništa.

Moram vam reći jer to znači živjeti po duhu, to znači još jednom pošteno reći  pred Bogom da istinski želim ono što je gore, tražim Božju misao, želim upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao. Uvijek se vraćamo tamo, to je naš život, što ne znači ne dopustiti mu da teče normalno, nego da teče sa ovim u centru. Tada Bog djeluje, Duh Sveti djeluje. Gledajte, da izvanredna sredstva, sve ono što znamo, što smo učili, što smo govorili među nama, sadržano je u ovome, eh. Sami sakramenti su pomoć da se ovo živi, eh. Oni su pomoć da živim Kristovu pobjedu nad mojom smrću, ne samo nad onom od prije dvije tisuće godina, on je pobijedio moju smrt. Sakramenti ovo u meni hrane.

Već sam rekao, no ako smo svim svojim bićem doista dali život Kristu po Presvetoj Mariji, ako vjerujemo ovim riječima koje smo čuli kao i mnogim drugima, odakle onda dolaze sve sumnje, svi strahovi, sve potrebe za potvrdama? Odakle dolazi misao: ma možda ću pogriješiti, ma možda…? Još uvijek dolaze iz zakona smrti. To je još jedna kušnja koju moramo proći. Ako sam svoj život predao Kristu, ma može li me ostaviti na milost i nemilost smrti? Možete li dopustiti nekom duhu koji je donesen preko Stefanie Caterine ili koga god želite da me ismijava ako sam svoj život predao Kristu? Gdje da idem tražiti potvrdu: je li ispravno, je li krivo? Već u sebi znam da je to ispravno, znam u Kristu da je to ispravno. Na Kristu je da me brani, sigurno se ja sam ne moram braniti. Tražio je da mu prikažem život, dao sam mu ga, ne želim ništa osim Njega, sad On treba djelovati, eh.

Ovako živjeti znači ući u one zakone gdje se sve okreće na dobro onima koji ljube Boga,[6] sve. I onda vidite da je samo po sebi to sve, zakon smrti prestaje. Sve se okreće na dobro: okreće se na dobro kada se osjećam dobro, kada se osjećam loše, kada padam, kada spavam, kada jedem, kada ustanem. Sve se okreće na dobro, jer u cijelom mom životu u centru je Krist. Dakle, zakon svijeta, duha svijeta – Sveti Pavao kaže tijela, no to je isto – nema više ništa sa mnom, što ne znači da više ne griješim, to znači da se čak i moje greške okreću na dobro. To znači da je Krist slobodan i On će me po Duhu Svetom moći voditi do cjelovitog života. Kako? Samo On zna. On je taj koji vodi život i vodi povijest.

Jednostavno je provjeriti jesam li doista odabrao Duha, Duha Svetoga ili sam odabrao svijet. Jednostavno je na mnogo načina. Jedan od načina: preko plodova. Ako u sebi, bez obzira kako se osjećam, ne trebam biti onaj svetac u miru, ali ako u sebi nemam druge želje osim za Kristom, ako u sebi nalazim mir samo u molitvi, ako u sebi živim blagoslivljajući, ljubeći, pokušavam graditi Kraljevstvo Božje kako god mogu zajedno s Njim, zajedno sa svim sredstvima; ako je u meni prisutna samo ova misao: što činiti da Krist bude upoznat, što činiti da mir uistinu dođe, što činiti da Fondacija bude sve čistije i vidljivije sredstvo, i samo to mi daje mir, što sam odabrao? Odabrao sam Duha Božjega. Ako, naprotiv, u sebi da imam mir, da budem u miru, trebam svijet, ono što pripada svijetu, potrebe svijeta, ono što mi svijet nudi, ako moj Mir dolazi iz svijeta, oprostite, ali lako je razumjeti koji sam duh odabrao.

Stavljajući ono što govorimo u središte, vjerovati u to, rekao sam da je to prolazak vjere. Vidite li onda što je naš život, što postajemo u rukama Božjim, u rukama Duha Svetoga? Sredstva ili možemo upotrijebiti drugi izraz koji ja ponekad koristim: polje na kojem se vodi bitka, ali bitka koju vodi Isus protiv svijeta, Marija protiv svijeta. Ja jednostavno puštam da se ova bitka odvija. Tada će biti trenutaka iskušenja, mraka, muke, ali ne mjerim se s tim, to je bitka. Samo trebam vjerovati s vjerom u Krista, sve više vjerovati da je Krist pobijedio smrt, pomažući mi sa sveopćim zajedništvom, sa zajedništvom na Zemlji, s molitvom, povlačeći se uz pomoć svega što mi je Bog stavio na raspolaganje, također preko susreta, svetišta, omiljenih mjesta. Ma poradi čega? Da hrani činjenicu da je Krist pobijedio smrt, da je pobjeđuje i sada bez obzira na ratove, na kušnje, Krist pobjeđuje. Ja čekam da vidim njegovo očitovanje, njegovu proslavu u meni i oko mene. Proslavit će se, u to sam siguran.

Znamo da smo ukućani Božji, sugrađani svetih[7]. Također i ovo: ako vjerujem, ako sam okružen Anđelima i Arkanđelima, Marijom, vjernom braćom, svim svecima koji su mi prethodili, tko će protiv mene,[8] tko mi što može? Lucifer? Ma što hoćeš da mi ovaj jadnik učini! On je najnesretnija osoba na ovoj Zemlji, najveći kreten. Jednim pogledom ga otjeramo. Daj Bože! Za razliku od Marije koja ga niti ne gleda, mi budimo lukavi i taj pogled usmjerimo iza Svetog Mihaela. Tko će protiv mene?

Dakle, ostavimo u vjeri Krista slobodnog da djeluje, nemojmo mjeriti koliko nas je, malo nas je, puno nas je, dobro nam ide, loše nam ide. Idimo, potom koliko nas je brojat ćemo na kraju, nije nas ni briga, nadajmo se što više. Svatko mora odgovoriti za sebe, ne možemo odgovoriti za druge. Mi nastavljamo prinositi sve dobro što postoji na Zemlji, čak i ako ga ne vidimo znamo da postoji; prinosimo svu patnju, nju vidimo, ne osuđujući tko je to napravio, tko nije, mi je uzdižemo. Sve mučenike, svu prolivenu krv, sve umiruće, sve ubijene na razne načine, prinosimo ih i ostanimo u toj vjeri, a Bog uspijeva preobraziti zlo u dobro.

Oslobađamo se od očekivanja, od potreba, tj. ne trebaš niti otklanjati potrebe: ako ti tako živiš, odlaze same od sebe, jer tvoja potreba postaje samo to: susret s Kristom, i to je jedna potreba kada postoji na koju će uvijek biti odgovoreno jer On će uvijek doći. Za sve druge se trebaš mučiti, za ovo ne, On dolazi. Bit će uvijek uz tebe, bit će ispred tebe, iza tebe, oko tebe, u tebi, nikad te neće ostaviti.

Ja kažem daj Bože, strpljivost je čekati naš trenutak, bilo da je to njegov slavni povratak, bilo da je to naš slavni odlazak; no potom će biti ono što Bog želi i što smo oduvijek željeli i bit će ljepše nego što smo zamišljali. Niti to nije malo. Mi već zamišljamo da je lijepo, bit će još ljepše.

Dakle, imati sigurnost da je Bog pobijedio svijet i da će se njegova obećanja ispuniti, to je molitva, to znači biti nositelji primarne energije. Živjeti u ovoj vjeri znači biti svjedoci, biti blagoslov, znači biti sve ono što smo govorili kroz ove godine da budemo jednostavni, u životu, čineći ono što činimo, spavajući, jedući, radeći, ali uvijek s ovim.

I onda, opet zahvaljujemo Bogu, kao što je činio Sveti Pavao, koji nas je oslobodio onoga što sami nismo mogli: zakona; koji je otvorio prolaske Duha Svetoga u nama. Zahvaljujemo mu za svaki dar, za dar Presvete Marije, dar svih izvanrednih sredstava, svetoga Josipa, dar sveopćeg zajedništva. I još uvijek Mu povjeravamo svu patnju ove Zemlje, sve umiruće, sve pokojne; povjeravamo mu prije svega nevine, bol nevinih i žrtvu nevinih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Rim 7, 18-25a

[2] Usp. Rim 8, 1-11

[3] Usp. Rim 7, 19.21

[4] Usp. Rim 7, 24-25

[5] Usp. Rim 8, 1-2

[6] Usp. Rim 8, 28

[7] Usp. Ef 2, 19

[8] Usp. Rim 8, 31