Zašto me zazivate: “Gospodine, Gospodine?“…(Lk 6,46)

Predragi čitatelji, evo nas ponovno zajedno. Želim vam sretnu novu godinu, koju ćemo, nadam se, korak po korak proći zajedno.

Donosim vam novu Isusovu poruku, koju držim dosta zahtjevnom, jer nas uvodi u razmatranje o načinu na koji mi proživljavamo i izražavamo našu vjeru. Nadam se da će vam pomoći u vašem duhovnom rastu. Srdačno vas pozdravljam i ostajem sjedinjena s vama u molitvi.

Isusova poruka od 13. siječnja 2011.

„Blagoslivljam vas, moja predraga djeco, na početku ove nove godine, koja se otvara pred vama kao veliki čisti list; dopustite da na tom listu, Božji prst ispiše još jedan od dijelova vašeg života. Otvorite vaš duh, da biste mogli primiti nove milosti, koje će vam i u ovoj godini biti darovane, ako budete željeli hoditi sa mnom.

Želim se danas zajedno s vama suočiti s jednim jako važnim aspektom vašeg duhovnog hoda i razlikovanja: odnosom između vjere i religioznosti. Ovaj aspekt dodiruje svakoga od vas, ali malo osoba o njemu razmišlja, stoga vam želim pomoći da to razumijete.

Prije svega, trebate razumjeti da djelovanje Duha Svetoga, u vašem duhu, budi sliku Božju koju čuvate u sebi, i hrani želju za spoznajom Boga; budi ljubav prema Ocu, i prema meni; rađa u vama potrebu da živite po Božanskim zakonima. Duh Sveti vas postepeno vodi prema spoznaji života Trojedinog Boga, koji se nalazi u svakome od vas poput  sjemena, predodređenog da se razvija kroz vaša različita životna razdoblja, zahvaljujući toplini ljubavi Božje. Na sve ovo, osoba dobre volje odgovara u vjeri, tj. s velikim povjerenjem prema Stvoritelju, koje uključuje i spremnost da se podloži potpuno Bogu i da bude od njega vođena prema dobru. U vjeri je sadržana i nada prema onom što će biti, a što se još ne vidi, ali što vjernik prepoznaje kao istinito, sigurno i dobro za njega. Stoga je vjera sinonim za sigurnost.

Čovjek je oduvijek imao potrebu da izrazi svoju vjeru na različite načine, ovisno o razdobljima i mjestima, u želji da bude bolje uslišan od Boga, izražavajući mu svoju vjernost.

Ovi načini izražavanja vjere tvore religioznost, koja je prisutna u ljudskom biću kao izražaj duboke potrebe da bude u kontaktu s Bogom. Stoga religioznost potječe od vjere i ona je njezin opipljiv izričaj. Međutim, nije uvijek tako. Često religioznost skriva u sebi prazninu, za razliku od istinske vjere, te formira masku koja kvari odnos između Boga i čovjeka. Ovo vas skandalizira? Želim vam objasniti što se događa u mnogima od vas.

Uzmite u obzir ovo: čovjek se smatra malenim pred Bogom, zna da nije savršen; često mu se događa da pogriješi i ima osjećaj krivnje. Plaši se kazne i ulazi u strah. Tada se narušava i odnos povjerenja prema Bogu, čovjek doživljava Boga, ne više kao Oca koji ga ljubi, nego kao strogog suca. Tada osjeća potrebu da poveća svoje napore da bi se svidio Bogu, da bi smirio njegovu eventualnu srđbu, te bježi u religioznost; upravo ovdje nastaju mnogi problemi. U ovom slučaju, religioznost nije više izričaj istinske vjere, nego unutarnje nelagode u odnosu prema Bogu, naprotiv suprotno od onoga što bi trebala biti.

Puno je osoba, koje zazivaju Boga potaknute strahovima i osjećajima krivnje, koji nemaju nikakve veze sa vjerom. Zaokupljeni potrebom da se svide Bogu, recitiraju duge molitve, obdržavaju postove i pokore ali njihova srca ostaju ispunjena strahom. Njihov se duh guši u religioznosti, ali oni to ne primjećuju. Množe vjerske prakse, i iz njih iskače jedan jako profinjeni mehanizam: strah ih gura prema religioznosti, ali to ne može riješiti problem straha prema Bogu i osjećaje krivnje; vjera slabi i oni postaju još više religiozni, ali se ne uspijevaju osloboditi. Tako se često događa da se pod prividom mnogih „pravednika“, koji mole bez prestanka, skrivaju mnoga tvrda srca zatvorena za Božju dobrotu i nesposobna da se prepuste Božjem milosrđu.

Postoje i oni koji zazivaju Boga kao Oca, ali se ne osjećaju istinskim sinovima. Neprestano tvrde da nisu dostojni milosti, i proglašavaju se grešnicima pred svima. I ovdje se također javlja problem od prije: čovjek nema povjerenja u Božje očinstvo, boji ga se,  jer je svemoguć. Umjesto da bude sretan jer je dijete Božje, troši svoju snagu u pokazivanju Bogu svoje ništavosti, nadajući se tako da će ga raznježiti svojom poniznošću. Ali ja vam kažem da to nije prava poniznost, to je servilizam koji se rađa iz straha, iz profinjenog nepovjerenja i nedostatka svijesti o vlastitom indentitetu. Istinska poniznost je svijest o vlastitim granicama, praćena uvijek s povjerenjem u Božju dobrotu, može ispuniti svaku prazninu, te baciti za leđa sve vaše grijehe. Osoba koja se osjeća nedostojnom nije ponizna; to je jednostavno osoba koja nije otkrila vlastiti identitet djeteta Božjeg. Također i u ovom slučaju, osoba bježi u religioznost koja ponekad uzima patološka obilježja: iscrpljujuće molitve, pretjerane pokore koje ne riješavaju u dubini problem. Nedostaje vjera, a tako nedostaje i svijest o vlastitom dostojanstvu.

Postoji još jedan oblik religioznosti; a to su oni koji zazivaju Boga da bi zadovoljili same sebe i pokazali se pravednima pred ljudima, kao što su činili i farizeji. Podaju se u lijepe molitve, lijepe riječi, citate i svim time same sebe zadovoljavaju; zasjeli u nutrini misle da su pravedni pred Bogom. Kao što se osjećaju pravedni pred Bogom, tako se osjećaju i pred bližnjim; postaju suci drugima i očekuju pohvale i potvrde. Njihova religioznost pokriva ambicije i očekivanja, ne rađa se iz vjere nego iz sebeljublja. Oni su toliko zaljubljeni u sebe, te postaju zaslijepljeni u toj mjeri da ne primjećuju što se oko njih događa. Slave Boga, slave same sebe u jednoj vrsti samoslavlja, što stavlja u rizik njihovu vjeru. I tako, ispod lijepih riječi i religioznih obreda i formula, skrivaju se mnogi egoisti, koji smatraju da Bog njima treba zahvaliti za mnoge lijepe molitve. Nedostaje vjera koja vodi u poniznost; nedostaje vjera koja je povjerenje u Boga, a ne u njih same i u vlastitu pravednost.

Nije malo onih koji zazivaju Boga iz navike, iz odgoja koji su primili, iz tradicije mjesta u kojima žive; jer svi tako čine i bilo bi neumjesno to ne činiti. Ove osobe si ne postavljaju pitanja glede njihove vjere; naviknuti su ići bezvoljno na nedjeljnu misu, podnijeti svećenikovu propovijed, moliti ujutro i uveče kao što ih je naučila njihova baka, jednako kao što su naviknuti ujutro ići autobusom na posao. Sve je sivo, jednolično, bez radosti i sudjelovanja iznutra. Religioznost ovih osoba je kao jedan ogrtač koji se nosi i svlači po potrebi; čim iziđu iz crkve, po završetku molitve i obreda, vračaju se u njihov svakidašnji život koji nema nikakve veze s vjerom. Ne zamjećuju prisutnost Božju, iako mole, i možda ih župnik hvali jer su uvijek u crkvi u prvim redovima.

Da ne govorimo o onima koji s entuzijazmom sudjeluju u svečanostima župnih zaštitnika, organizirajući gozbe, lutrije i osvjetljenja u čast ovog ili onog sveca, isto kao što su činile i prethodne generacije, bez imalo sudjelovnja iznutra u svemu tome. Ovdje se religioznost opasno miješa s duhom svijeta, a vjera ponovno slabi.

Na kraju, evo i onih koji zazivaju Boga da bi riješili vlastite probleme; njih je najveći postotak! Svi imate potrebu da vam Bog riješi određene probleme, ali to ne bi trebao biti glavni cilj vašeg odnosa prema Bogu, inače vjera se prlja zbog zabrinutosti za životne potrebe. Osobe o kojima govorim, služe se religioznošću kao sredstvom preko kojega ne izražavaju više vjeru, nego potrebu koja je svrha samoj sebi. Mole da bi nešto postigli, a podrazumijevaju da preko svog darivanja  trebaju uvijek primiti nešto zauzvrat. Ako ih Bog ne usliši, pobune se ili se razočaraju do te mjere da upadaju u beznađe. Žele nešto, ali žele da to odmah i postignu i na način na koji oni misle, inače Bog nije više Bog. I ovdje je religioznost u svojim profinjenim formama obavijena velikim egoizmom, i očekivanjem da Bog djeluje po njihovim naredbama. Upravo kao da oni mole: „…Oče…budi volja naša, kako na nebu tako i na zemlji…“.

Donio sam vam različite primjere da bih vam pomogao razumjeti da vjera i religioznost ne idu uvijek zajedno. Zašto? I što treba činiti? Vratimo se na polaznu točku: vjera je povjerenje u Boga. Ali još vam kažem da vjera nije općenito povjerenje u Boga, nego je povjerenje u živoga Boga, Boga koji spašava.

Istinska vjera vas vodi u živi odnos sa Trojedinim Bogom. Bog je živ jer je izvor života, živi u vama, i preko vas očituje svoj život. Ako ne shvatite da je Bog živ u vašem duhu, nećete moći razumjeti niti njegovo djelovanje. Bog djeluje u vama i za vas, trebate biti u to sigurni. Tko ima vjeru, ne može shvaćati djelovanje Božje kao nešto daleko i nesigurno, niti može misliti da je Bog nedostižan, nepokretan u svojoj savršenosti, da ima potrebu za neprestanim zazivima da bi se pokrenuo iz samilosti. Ne, draga djeco, Otac vas ljubi neizmjernom nježnošću, i nije indiferentan ni na vaš najmanji uzdisaj. On me je poslao vama, da vam kao Spasitelj budem bliže, da otvorim novi put po kojemu možete hoditi, put pripadnosti njemu, kao istinska djeca u njegovu Sinu. Darovao vam je Duha Svetoga koji ima moć da vam pomogne da isklija u vama sjeme svetosti, tj.novog, nepokvarljivog i veličanstvenog života.

Ja sam umro i uskrsnuo da bih pobjedio sve što je mrtvo u vama i oko vas. Umro sam i uskrsnuo za vas, ne za nekog drugog. Postao sam vam brat koji hodi  zajedno s vama. Zašto ne osjećate moju blizinu? Zašto me tražite na nekom udaljenom mjestu, dok sam upravo sada uz svakoga od vas? Živ sam u vama, jer ja sam Život. Stoga čemu služe vaše duge molitve, ako se obraćate meni kao što se obraćate jednom od onih kipova koje ljubite u vašim crkvama, dok sam ja tamo živ, prolazim pokraj vas ali vi me ne vidite? Vjera vam daje vidjeti živoga Boga, očima vašeg duha, dok vam religioznost donosi samo njegovu blijedu sliku. Želite li sliku ili stvarnost? Darujte mi vaš život, predajte se potpuno meni, tada će vaša vjera rasti, postati jaka i zrela. Prestanite držati u vašim rukama situacije, osobe i probleme; vi nemate rješenja, isto tako nećete ih naći umnažanjem vaših riječi da biste bili poslušani. Ja vas čujem i prije nego što mi se obratite, slušam život koji titra u vama, jer ja sam onaj koji vam ga je dao, tko vas može bolje od mene poznavati? Ja imam rješenje za sve vaše brige, jer vas preporađam mojom krvlju.

Vjera je povjerenje u Boga koji spašava. Djeco moja, vidim vas zabrinute u traženju spasenja, promatram vas dok upadate u ponor lažne religioznosti, sačinjene od aktivizma i ljudskih djela; kako često se vrtite oko vas samih! Prolazite kilometre da biste posjetili svetišta i tražili vidioce, zatim se vraćate kući prazniji nego prije i u još većem strahu. Niste još shvatili što sam učinio za vas? Umro sam za vas da bih podmirio vaš dug pred Ocem i da bih vas s njim pomirio. Kada imate osječaj krivnje i strahujete od kazne Božje, kada vas muči grižnja savjesti, kada ne znate oprostiti sebi ni drugima, mislite na mene, mislite na Onoga koji je umro za vas, da biste se mogli približiti Ocu bez muke i straha. Ja sam darovao za vas moju krv i sada vas ta krv čisti od vaših grijeha. Moje neraspadljivo tijelo bilo je razapeto da bi iskorjenilo korijen pokvarljivosti.

Sotona, vaš pravi neprijatelj, želi vas zastrašiti i daje vam da se osjećate krivima. Ali vi se ne bojte! Ako imate vjere u mene, imate mene; sve dok imate mene, imate snagu života koju smrt ne može pobjediti. Neprijatelj vas optužuje? Tražite me i ja ću se suočiti s njim za vas, jer već sam pobjedio Tužitelja moje braće. Djeco moja, kada biste samo spoznali ljubav koju imam prema vama! Moja krv prolivena na križu i moje razapeto tijelo su pred vama, prisutni na oltarima zemlje. Ipak bez vaše vjere, ja umirem sam, isto tako i vi umirete ako se potpuno ne sjedinite sa mnom.

Vratite se istinskoj vjeri, kada počnete moliti ili polazite na misu, pošteno se zapitajte zašto to činite. Očistite vaše srce od ljudskih potreba, interesa, ambicija i straha. Stavite pred Boga vaše probleme, položite ih vedro u njegove ruke. Podignite vaš pogled čisto poput djeteta prema živome Bogu koji vas ljubi i spašava. Budite radosni kada ste s njim, ljubite ga iskreno; ljubite ga i to je dovoljno. Tada ćete za uzvrat primiti njegovu ljubav, onu koja ispunja život, koja se ne može postići ljudskim naporima, jer ljubav se osvaja ljubavlju. Tada ćete vidjeti kako nestaje lažna religioznost koja je licemjerna, i kako se pobjedonosno uzdiže vjera; zazivanje moga imena bit će na vaše spasenje, radost i mir. Onda i samo onda, možete me zazivati: „Gospodine, Gospodine!“ i bit ću to doista, bit ću radost vašega života.

Blagoslivljem vas u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“