Susresti Stvoritelja u tišini

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

18.12.2021

U tjednu smo Božića i iznova se nalazimo u kontemplaciji Otajstva Božje Ljubavi, ljubavi koja čini da Isus, Druga Osoba Trojstva, postaje čovjekom. On postaje čovjekom iz ljubavi, postaje čovjekom u ovom otajstvu otkupljenja, koje je uspostavilo Trojstvo, a događa se kako nam je znano.

Mislim da je za nas teško, dapače, po mom mišljenju, nemoguće je razumjeti, istinski razumjeti iznutra, što znači za Boga preuzeti ljudsku narav. Mislim da to ne možemo do kraja razumjeti: dopustiti da Trojstvo postane tijelo, da uđe u jedno tijelo, dopustiti da se ograniči ljudskom naravi, uroni se u duh svijeta, iako duh svijeta nije ušao u Njega, ali okruživao ga je. Mislim da mi to ne možemo razumjeti, no možemo, razmišljajući o tome, još jednom shvatiti koliko nas ljubi, ako je došao do toga da to učini. Isus nam je bio sličan u svemu, osim u grijehu.

Ako postoji jedna karakteristika koju možemo prepoznati iz ovog stava, dakle iz Božića, između ostalih, upravo je prepoznati što je prava poniznost: ovo je poniznost. Mi puna puta govorimo da smo ponizni, ali ako razmislite poniznost, je samo ovo: Bog koji postaje čovjekom. To je poniznost koja se vrši poradi ljubavi, poradi ljubavi prema stvorenjima, Stvoritelj koji postaje čovjekom, Pravednik koji plaća za nepravednog. Koliko je puta od nas traženo da budemo jednostavni, ponizni. Vidite prvi korak da budemo jednostavni – i ne bih rekao niti ponizni jer je istina -, upravo je prepoznati da smo mi samo stvorenja. Mi smo stvorenja koja trebaju Stvoritelja. Ova istina je prvi korak onoga što mogu biti jednostavnost i poniznost, i to je istina, i kao takva nas oslobađa, jer ako gledate, iako govorimo: „Ja sam stvorenje“, no čitavo naše biće se bori protiv toga, to opterećuje naš život. Kada se mi borimo protiv toga? Kad ne prepoznajemo granice. Jedno stvorenje je ograničeno, jedno stvorenje nije savršeno, ono je nesavršeno; jedno stvorenje samo sebe ne može spasiti; jedno stvorenje samo po sebi ne može postati sveto; jedno stvorenje samo po sebi ne može ući u novo stvaranje. Gledajte kako je to oslobađajuće.

Mi smo rođeni, za razliku od Isusa, u grijehu, rođeni smo u istočnom grijehu. On je sličan nama u svemu osim u grijehu. Nas je istočni grijeh dotaknuo i samo Isus može pobijediti istočni grijeh u nama. Samo prihvaćajući Njega, samo prepoznavajući ovu ljubav. Na koji način ga prihvaćaš? Kada ga ljubiš. I kada ga ljubiš? Kad ga poznaješ. Dakle i ovo što govorimo: spoznati ga, ovu stvarnost, ovu istinu koju smo oduvijek poznavali, ali kontemplirati je, vodi nas da pobijedimo grijeh, istočni grijeh i sve grijehe, jer ljubav je ona koja pobjeđuje grijeh, nije naša snaga volje.

Poniznost nije poniziti se. Mi često miješamo poniženje i istinsku poniznost. Ponavljam, prava poniznost je: ja sam ograničen, ja sam stvorenje. I iznova ponavljam: oslobađa me, ne pritišće me, oslobađa me spoznaja da trebam Boga, čini me radosnijim, slobodnijim da znam da bez Njega ne mogu ništa napraviti. Netko tko nije ponizan poradi ove potrebe, pak, osjeća se ograničenim, osjeća da mu nešto nedostaje. U stvari, stvorenje prepoznaje da mu nešto nedostaje, nedostaje mu puno. No ja znam da mi Isus daje sve što trebam, znam da mi Bog ne propušta dati ono što trebam. Evo, sve ovo je oslobađajuće i malo po malo vodi prema preobrazbi.

Što znači imati potrebu za Bogom ako sam u ovom hodu? Mislim da za nas možemo vedro reći: kontempliram sve što mi je dao, kontempliram ovo vrijeme, kontempliram izvanredne darove koje mi daje, počevši od Sakramenata. Trebaju mi, naravno, bez njih ne mogu, naravno, no imam ih. Imam potrebu moliti, naravno. Ako ne molim, upravo zato što sam rođen kao stvorenje i uronjen sam i dotaknut istočnim grijehom, ako ne molim, ne mogu napredovati. Imam potrebu za Euharistijom, prije svega.

Dakle, vidite kako je sve u našem životu već predviđeno, već je ustanovljeno kao dar ljubavi. Sve nam je već dano, baš kao dar ljubavi. Gledajte, ako se ne prepoznajemo kao stvorenja, ne prepoznajemo darove koje nam Bog daje, i ne možemo niti osjetiti ljubav koju nam Bog daje, jer Bog nas ljubi kao stvorenja, ljubi nas takve kakvi jesmo. Dakle, ako se ja ne prepoznajem kao ograničen, ne mogu niti osjetiti svu ljubav koju mi On daje, jer je idem tražiti i osjećati samo kada sam, po mojim mislima, dobar, savršen, pravedan, i gubim puno od te ljubavi, jer, s druge strane, još je jače prisutna kada nisam pravedan, kad pogriješim. Dakle, ne prepoznajući da sam ograničen, ja sam taj koji gubi, Bog ne gubi ništa.

Ako bolje pogledamo, veliki grijeh Lucifera – i drugih anđela poput njega jer se uvijek govori o Luciferu, no nije se samo on pobunio: on i mnogi anđeli, on nije bio jedini – pogreška je bila upravo to, da se ne prepoznaju kao stvorenja. Oni znaju, jer još uvijek čine tu grešku od vječnosti, da su stvorenja, a ne stvoritelji, no ne prihvaćaju; pobunili su se protiv Boga jer ga ne prihvaćaju. Ne prihvaćajući da su stvorenja, žele biti kao Bog. Potom su se kasnije još više pobunili jer je Bog već mislio na čovjeka, a oni ne žele biti kao čovjek. Možemo staviti što god želite, ali početak je: ne prihvaćanje biti stvorenje, lijepo, svijetlo, moćno, ma stvorenje.

Ako bolje pogledamo, dar života je najveći dar, no odmah nakon toga dolazi dar slobode. Već u tome, ako prepoznaješ da si stvorenje, ili to ne prepoznaješ, već si u slobodi. Lucifer je bio slobodan prepoznati sebe kao stvorenje ili ne. U slobodi je učinio ‘ili nije’. I tako je uvijek za svakoga od nas.

Prihvatiti ljubav koja te stvara, prihvatiti ljubav koja plaća za tebe, prihvatiti ovu ljubav koja uređuje cijeli život da ti, kroz preobrazbu i uskrsnuće, kroz njegovu proslavu koju On vrši u tebi, vraćaš se u pravi život, vraćaš se u to da si dijete Božje. Svaka kontemplacija ove ljubavi je život, to je razlog zašto smo na Zemlji.

Mislim da ovih dana, gledajući Presvetu Mariju i Svetog Josipa, vidimo upravo dvoje koji ovo svjedoče: dva stvorenja, iako je i Ona začeta bez grijeha, ali se prepoznala kao stvorenje, kojemu je potreban Stvoritelj, poslušni su  Stvoritelju. Ako gledamo i današnje Evanđelje, Sveti Josip sanja jednog anđela…, nama je sada jasno kada se kaže: „Ne boj se, što je u njoj, začeto je od Duha Svetoga.“[1] Stavite se u položaj Josipa koji sanja: „Začeto …“, što to znači? Ipak, da, vjeruje. On je stvorenje, prihvaća sve što mu Stvoritelj kaže i ustaje i čini kako mu je rečeno. I, ako pogledate cijeli život Marije i Josipa, bio je upravo to. Oni svjedoče ovu pomoć, svjedoče ovo vrijeme, i mislim da su upravo oni, također za nas koji se nalazimo u ovoj živoj prisutnosti u drugom Isusovom dolasku, oni koji nam pomažu da uđemo u ovaj stav istinskog predanja, jedne istinske poslušnosti Bogu, Duhu Božjem, koji je prisutan, koji nam govori, koji nas dotiče.

Ja mislim da mi možemo reći da postoje dva života u nama, u našoj nutrini. To je jedan način da pomalo opišemo našu osobu: postoji naš život, postoji naša misao, postoje sve radnje koje vršimo; no postoji i onaj božanski život u nama, postoji život duha, postoji živa prisutnost, slika i prilika Božja. Sin Božji je već u nama. Naš život, kao što rekoh, dotaknut je istočnim grijehom, onaj Isusov, onaj Isusov koji je već prisutan u nama, taj život koji je prisutan u nama nije dotaknut, nije kao u Presvetoj Mariji koja je začeta bez istočnog grijeha, nego također u nama po krštenju postoji taj život, postoji ona živa slika, koja nema nikakve veze s grijehom. I vjerujem da je naš život upravo to: spajanje ova dva života. Kad govorimo o preobrazbi, o Isusu koji se u proslavlja u nama, o Isusu koji nas treba dovesti do uskrsnuća, to je upravo to.

Postoji drugi način da kažemo ono što govorimo u ovim vremenima: ova dva života koja se spajaju i postaju jedan jedini život, naša misao koja se spaja s njegovom, naš život koji umire i njegov koji uskrsava. Uvijek smo to mi, naravno, ali mi izlazimo kao nova stvorenja. Također i u ovome: bez Boga ne možemo; bez slijeđenja Boga, samo on poznaje ovaj put, bez Onog koji ga je prvi izvršio i koji ga poznaje za svakoga od nas, ne možemo. Već smo vidjeli pomoći koje nam daje, a dat će nam i mnoge druge: izvanredna sredstva, redovna sredstva. Također i mjesta nam sada daje. Mnoga. No ponekad ove pomoći – i upravo ovdje je prisutan ovaj sukob između našeg i njegovog života – ove pomoći koje nam se daju, ponekad su kušnje, problemi, bolesti, one su sredstva kako bi se naš život sjedinio s Njegovim, stopio se s Njegovim. I tamo, samo u vjeri, u sigurnosti da nas Bog ljubi, u sigurnosti da On vodi naš život, u sigurnosti da ne želi naše zlo, iako se mučimo, u sigurnosti i u nadi da sve ima smisao, ovo što prolazimo, ako ostanemo vjerni, vjerni Njemu.

Ali rekao bih još više: ponekad se mi mučimo također ostati vjerni. Ja vam savjetujem: budite sigurni da je On vjeran. Mi ne, ali On da, i onda u nečinjenju, kažem, ‘ništa’, ne u smislu da ne trebamo ništa činiti, nego da budemo u ovom stavu da prihvatimo, On čini, On čini, On je vjeran. I u toj njegovoj vjernosti On će se proslaviti u svim ovim kušnjama i tamo se preobražavamo i uskrsavamo. Između ostalog, gledajte da se nalazimo u ovom tjednu gdje se svake godine prisjećamo cijeloga Njegovog života. On je bio prvi koji je napravio ove prolaske na sebi. Ne dolazi tražiti od nas da ih mi napravimo a da ih nije On prvi napravio. Napravio ih je i kaže nam: „Dopustite mi da činim da ih činim također i u svakome od vas“. On ne traži od nas da ih činimo, On nam kaže: „Dopustite mi da činim, da ja mogu činiti, također i u svakome od vas da uzmem križ, ponesem ga Bogu, da vas uskrsnem“. To je uvijek njegovo djelo.

Dakle, da bismo kontemplirali ovu ljubav, da bismo kontemplirali ovaj način ljubavi, da bismo ga pokušali  malo razumjeti, postoji samo jedan način: to je tišina. Kad kažem da ne trebamo ništa raditi, to ne znači materijalno ne činiti, to je upravo ova tišina. Jedini način da to shvatite je da se uronite u tišinu. „Ti znaš“. Tišina koja ne znači ‘ne govorim’. Ne govorim vam: budimo nijemi, nego tišina od svakog glasa, tišina od svih naših misli, tišina od svih onih stvari koje se kreću u nama i, budimo pošteni, prave buku: ideje, mrmljanja,… prave buku. Također i od svih onih lijepih ideja da želimo nešto učiniti za Njega: mi to zovemo aktivizmom, duhovnim aktivizmom.

Savjetujem vam, barem u ovom tjednu, pa onda poslije neka to bude način života, ali barem ovaj tjedan, tišina, tišina da se doista kontemplira Njega. Gledajte, na Badnjak, kada je Isus sišao na Zemlju, sve je bilo u tišini , sve: stvaranje je bilo u tišini, svi anđeli su bili u tišini. Svi su bili u tišini, svi su gledali što je Bog izmislio da spasi ljude, svi su bili u tišini. Presveta Marija je bila u tišini, Sveti Josip je bio: „Što će se dogoditi? Što se događa?“ Svemir je bio u tišini. Potom je eksplodirala hvala Svetog Mihaela, pjesma anđela, kada je otišao pastirima: „Donosim vam veliku vijest[2]. Ali ja vam kažem, do tog trenutka sve je bilo kontemplacija u stvaralačkoj tišini Božjoj.

U tišini Duh Sveti u nama budi nakane, budi u nama svoje želje, otvara u nama put kojim trebamo proći. On nam jasno pokazuje u tišini; u tišini koja otvara naš um. Imamo riječi svetih Petra i Pavla od ove godine koji kažu da nam komuniciraju u noći.[3] Imamo dokaz da su vjerna braća također komunicirala o ovom cjepivu znanstvenicima na Zemlji. Ali tko ih prihvaća? Onaj tko zna i nauči biti u tišini. Koliko nam je puta rečeno – vrijedi za novu medicinu, vrijedi za znanost – da umjesto da netko traži i želi otkriti da se spusti u tajnu, u ovu tajnu, Bog ti otkriva, otkriva ti sve. Kako? S intuicijama, idući naprijed, uključujući se.

Trudimo se onda to živjeti, trudimo se doista ovaj tjedan ući u radost, kao što je bilo u vrijeme Isusova rođenja, poradi Boga koji izmišlja kako nas spasiti. Još nismo sve otkrili: otkrili smo kako nas je otkupio, otkrili smo da nam je otvorio put, ali još nismo otkrili novo stvaranje. Ma još nismo otkrili kakav će biti susret s vjernom braćom. Ma što može biti još konkretnije za nas, život u našim selima, sve te inicijative koje imamo pred nama, još nismo otkrili. Uronimo u tišinu i slušajmo iznutra.

I molim Mariju, Majku šutnje, da nas prati u ovom tjednu, da nas prati da se uistinu u nama rodi sva milost Božja, da se u svakome od nas rodi Sin Božji; neka nas prati na ovom prekrasnom putovanju koje je život, kada živiš s Njim, ovo prekrasno putovanje koje ne ovisi o kušnjama, o prolascima, ovisi samo o sposobnosti ostati u ovoj tišini i kontemplirati da Bog je Bog.

U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mt 1, 18-24

[2] Usp. Lk 2,10

[3]Usp. Poruka Svetog Petra apostola „Idite stopama svetaca, u zajedništvu s njima“, i od Svetog Pavla apostola „Živite već u kozmičkoj Pedesetnici“ od 29.lipnja 2021, obje objavljene na www.premanovomstvaranju.org,  te u knjizi „Prema novom stvaranju –2012 – 2021 godina“, na stranici 555, 558.